proza

Elvis Serdar: Protiv

Elvis Serdar, vitalni je, uvijek živčani, 40-togodišnjak rođen 72. god. Cijeli život živi u Sv. Filip i Jakovu. Dok čeka potpunu književnu afirmaciju za život zarađuje rodulom i pinelom. 2009. u nakladi „Bošković“ objavljuje roman „Dvoje protiv gazde“, dok kratka priča „Bolna depilacija“ krasi zbirku „Trenutak proze“ u izdanju Znanja. Pisanje doživljava kao hobi i pisati će dok bude uživao u tomu.



 

P R O T I V

Crkla mi televizija. I sad ja, hrvatski muž, otac i odgajatelj, vođa čopora i alfa mužjak između moja četiri zida bespomoćno i beskorisno mašem najkorisnijom spravom izmišljenom u povijesti čovječanstva - daljinskim upravljačem. Propada mi investicija uložena u sportski paket i sad mi se živci taru ne znajući u kojoj će početnoj postavi istrčati Chelsea.

- Govno kinesko - rekao sam tiho.

- Panasonic je japanski, a ne kineski - ispravi me moj ko fol u domaću zadaću zadubljen sin.

Čudo tehnike tanko par centimetara nije izdržalo ni godinu dana, a adekvatne... točnije, nikakve zamjene nemam.

- A da posudiš televiziju od strica Jere – mudro će opet ovaj moj osmogodišnjak.

Umjesto da svu koncentraciju svijeta usmjeri na domaću zadaću iz hrvatskog on traži idealno rješenje za moj problem. Tatino dijete, dobrobit roditelja prvo, a škola ako se stigne. Moš mislit, ne laje pas radi sela ili kako već ono ide... Pravim se da ga ne čujem jer je u pola sata od kad je počeo zadaću tri puta bio žedan, dva puta išao na wc, jednom oštrio olovku, tri ili četiri puta se ustajao po gumicu ili neki drugi dio potrebne opreme s kojom bi uspješno obavio domaći rad. Zadatak mu nije bio nimalo lak, trebao je svojim riječima završiti priču o nekom gologuzom vrapčiću koji je pred zimu ostao bez krova nad glavom.

- Jesi li ti tata ikad bio peder? - ispalio je nakon što je shvatio da neću reagirati na njegov prijedlog s televizijom. S daljinskim upravljačem u ruci blenem u njega, a odluka o ignoriranju u obrazovne svrhe završi ko i panasonic, bio on kineski il' japanski... ne radi kao ni moj govorni organ u ovom trenutku.  Hipnotizirano priđem  kuhinjskom stolu želeći saznat koji se to vrag kuha u mozgu mog potomka.

Ozbiljnog izraza lica s autoritativnim stavom sjednem preko puta njega i pitam:

- Otkud ti sad  taj peder?

- Pa... pederi su... Barba Slavko mi je rekao da oni vole muške i da jedan drugome pokazuju guzicu - izgovorio je u dahu nakon početnog zamuckivanja, a meni se objese ramena... a onaj autoritativni stav ode bolje da ne kažem gdje.

- I što još kaže... počeh glasno, a onda jedva čujno sebi u bradu... taj peder... pa opet dignem glas... barba Slavko?- pitam dijelom znatiželjno, dijelom nadrkano. Kakva li su to saznanja našeg prvog susjeda o seksualnim manjinama i što to zna jedan stokilaš sa šest razreda osnovne škole koji u radnoj knjižici nema zaveden ni jedan jedini dan.

- Pa... i... ono... još nam je reka da se oni ne žene i da se ljube u pišu – Izgovori mali to prilično ležerno kao da zna o čemu se tu radi.

Sad mi se i vilica objesila od muke, ali sam znao da ću ovaj muško mučki razgovor morati nekako odradit.

Barba Slavko je pederčina samo takva, mislim se, šta je i njemu crkla televizija pa nema pametnijeg posla od ispiranja nedužnih mozgova.

- Ajmo ispočetka - počnem samouvjereno - Postoje homoseksualci, koje neki zovu pederi iako je peder zapravo karakterna osobina muškarca. Kužiš?.

- Kužim - rekao je neuvjerljivo. - A ko su sad ti homoseljaci? - nastavio je.

U glavi mi rečenice preskaču jedna drugu, sve redom neprikladne za dječje uši jer koliko god bio raspižđen, a bogme jesam... toliko da sam zaboravio i televiziju i Chelsea... ipak mi je bilo jasno da još nije vrijeme da sina upoznajem s metaforičkim bogatstvom hrvatskog jezika. Jer da sad krenem objašnjavat da je barba slavko peder, pizda, govno, gnjida... unio bih posvemašnju pomutnju u njegov, još uvijek brijem, pametni mozgić.

- Polako - rekao sam mu, pa nastavio - kad ja tebi kažem ne melji, to znači da ja tebi zapravo kažem da ne govoriš jer znam da ti tog trena ništa ne melješ. Tako je i sa pederima. Nekad nekome kažeš „ne budi peder“ samo da se prestane ponašati kako se ponaša. A homoseksualci, a ne homoseljaci, su ljudi, muškarci i žene koji vole ljude istog spola.

- Znači točno je da se ljube u pišu, baš kako je reka barba Slavko.

- O, muko Isusova - rekao sam u sebi.

- Ajmo ponovo... Stric Jere se još nije oženio, znači li to da je on peder i da drugima pokazuje svoju guzicu ili taj tvoj vrabac koji skakuće po bijelom svijetu gole guzice tražeći topli dom. Je li i on peder? Shvaćam da mi se svakom sljedećom riječi glas diže za decibel... pa napravim pauzu. Kao da nisam bio dovoljno ljut jer mi je riknila televizija, samo mi je još ovo trebalo.

Nestalo je sigurnosti u glasu moga sina, ali je ipak nastavio:

- Za vrapca ne znam, ali stric Jere je sumnjiv barba Slavku.

- Pa stric Jere nije peder, nikome ne pokazuje guzicu niti ikoga ljubi u pišu - rekao sam mu nervozno, ali njega to još uvijek nije uvjerilo da je stajalište jednog majmuna koji mom i svom sinu drži predavanje iz pederluka pogrešno.

Sad sam znao da ovome nema kraja i u sebi sam počeo psovati kineza il japanca, svejedno, koji mi uništi mirno kišno popodne, pomislim na školstvo i jebeni zdravstveni. Ako ni za što drugo potreban je da mi sin ne uči te stvari od stokilaša s šest osnovne... a i da roditelji mogu u miru gledat pošteno plaćen sportski paket na televiziji, neka lijepo neugodne razgovore odrade stručnjaci tako da na meni ostane samo onaj dio: ljubav, podrška što god bio... mislim seksualno... ne kriminalac il narkoman... moram prestat vodit unutrašnje monologe, počinjem zbunjivat sam sebe.

Shvatim da je razgovor zastranio i da ne bi imalo smisla nastavit s tim da se homoseksualci rađaju, a pederi ko barba Slavko nastaju odgojem ili ko zna čim. Ko će razumit mentalne sklopove tih čudnovatih oblika života.

Saberem se na brzinu, koliko se dalo, i odlučim ovaj razgovor dovesti u okvire prihvatljive jednom osmogodišnjaku.

- Jesi ti ono mene pita jesam li ikad bio peder....e, pod jedan: peder se ne može bit pa ne bit... (eto ti barba Slavko za primjer, mislim u sebi, taj će bit peder do kraja)... dakle, da sam ikad bio peder to bi bio i sad i... (suzdržim se da dometnem: s obzirom di živimo tebe ne bi bilo).

- Barba Slavko je rekao da nikad ne znaš tko je peder i da je on protiv njih. - ozbiljno mi reče moj nasljednik pa nastavi,  – barba Slavko kaže da oni razbijaju naše obitelji i da je to protiv Isusa.

- Čekaj, čekaj, a maloprije si mi predložio da od strica Jere posudim televiziju, a misliš da on razbija našu obitelj.

- Je, a zašto onda nećeš posudit televiziju od njega ako nije peder. Znači da je peder.

- Ma nije peder - i proklinjem svog brata koji je sa četrdeset i tri u guzici još neoženjen. Pizda li mu materina pederska.

Duboko sam udahnuo, i pokušao smireno i odgovorno doći do kraja ovog razgovora.

- Dobro, dobro – rekao mi je sin smireno baš kao da o ničemu do sada nismo razgovarali – barba Slavko  je protiv njih, ali isto posudi televiziju od strica da mogu gledat crtani.

- On je protiv njih, kažeš - zbunjeno sam mu odgovorio, a sad bi se i ja najradije ustao i otišao piti ili da odem do wc-a, ili bih odustao od ovog razgovora uz nekoliko psovki protiv neandertalca Slavka uz napomenu kako ne želim više čuti riječ peder u mojoj kući i otišao gledati televiziju, ali nje, televizije, spasiteljice, nema. Tehnološko čudo od tri centimetra debljine me izdalo i sad pokušavam držat  sat zdravstvenog odgoja na temu seksualne ravnopravnosti.

- Je, on je protiv njih i glasati će protiv njih na izborima. - rekao je važno.

- To je zapravo referendum, izbori su nešto drugo - rekao sam smireno. - On će znači glasati protiv - pitao sam.

- Da, on je reka protiv pedera . A za koga ćeš ti glasati? - pitao me.

- A čuj, ako će barba Slavko glasati protiv onda bi bilo u redu da i ja zaokružim protiv. I napraviti ću ono što bi napravio i Isus na kog se barba Slavko tako rado poziva. Dati ću glas slabima i obespravljenima. Što kažeš?

Je, znam, nisam mu ništa objasnio, al sam, bar zasad, završio s ovim razgovorom koji me umorio toliko da mi više nije bilo ni do televizije ni do utakmice.

Moj sin nije ništa rekao, ali se iz pogleda dalo zaključiti kako je ponosan na svog oca koji će poput barba Slavka glasati protiv.

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg