proza

Tao Lin: Mini pudli mog djetinjstva

Tao Lin (rođen 1983.) američki je romanopisac, pjesnik, esejist, pisac kratkih priča i umjetnik. Objavio je tri romana, dvije knjige poezije, jednu zbirku kratkih priča, i jednu novelu u tiskanom obliku, kao i opsežan asortiman online sadržaja. Njegov treći roman, Taipei objavljen je 2013.
Suradnik je brojnih časopisa.
U studenom 2008. Lin je osnovao Muumuu House, nezavisnu izdavačku kuću, te je 2010. bio suosnivač MDMAfilms, nezavisne filmske produkcijske tvrtke.
Bio je gost prvog izdanja Književne karike ili festivala LitLink podnaslovljenog 'Croatia-link-USA' na kom je čitao priču koju donosimo.



 

Kad sam odrastao u predgrađu kod Orlanda, moja obitelj je imala dva mini pudla. Binky (muško) i Tabby (žensko). Prvo smo kupili Binkyja, kad sam imao šest ili sedam godina. Kupili smo Tabby tri ili četiri godine kasnije. Imali su sličnu veličinu kostura, ali Tabby je većinu svog života bila duplo teža od Binkyja, koji je težio u prosjeku dva i pol kilograma. Oboje smo vidjeli kao bijele, mada su u jednom momentu, na naše veselje, veterinari konzistentno počeli Tabby označavati kao "boje marelice". Binky je koštao oko 250 dolara, Tabby oko 400.

 

Binkyjevi roditelji su bili čistokrvni psi koje se, mislim, redovito slalo na natjecanja. Sjećam se da sam pokušao podragati Binkyjevu majku ili oca u hodniku s tapetom dok je ona ili on, ignorirajući me, odšetala s pravilnim držanjem, i činila se iskreno nezainteresirana. Kad smo išli upoznati Tabby, da vidimo hoće li nam se svidjeti, sjećam se da me uhvatila neka daleka milina od toga kako je cijela njezina obitelj - ležali su na bokovima, zatvorenih očiju, na sofama i raznim dijelovima poda - izgledala kao da spava. Bilo je vruće, ljetno poslijepodne. Ta scena, od možda šest mini pudla, me podsjetila na krave na pašnjaku - koje spavaju, doduše, umjesto da pasu travu.

 

Tabby je imala duge noge i pravokutno tijelo. Glava joj se činila malena jer je, u usporedbi s Binkyjem, bila toliko teška. Izgledala je kao srna. Kad je stajala na mjestu na četiri noge mogli smo nakratko staviti stvari na vrh njezinog tijela, koje je bilo široko i ravno, kao mali, pokretni šank. Tabby je jednom pala sa stola, s visine možda šest puta veće od njene, i sletjela tijelom na tvrdi pod s linoleumom, neozlijeđena i neuznemirena. Moja mama bi mi ponekad rekla, "Tabby je smiješna, zar ne?" s ozbiljnim izrazom lica. Sada shvaćam da je Tabby bila "čudna". Prvom prilikom bi bježala od nas, bez određenog odredišta. Jednom, bježeći iz naše kuće, činilo se da je Tabby nestala. Nismo znali gdje je otišla do slijedećeg dana, kad ju je obitelj koja se nedavno doselila u naše susjedstvo donijela doma. Prošlog dana, Tabby je izgleda uskočila u kombi te obitelji kad je stao na putu iz susjedstva i otvorio klizna vrata da primi još jednog (ljudskog) putnika. Tabby je prenoćila u kući te obitelji.

 

Tabby bi te ponekad promatrala pomičući samo oči, vjerojatno da uštedi energiju potrebnu za pomicanje cijele glave. Odazivala se gotovo svakom imenu ili zvuku. Nisam siguran je li ikad povezala svoje ime, išta više nego bilo koji drugi ljudski zvuk slične duljine i tona, s vlastitom egzistencijom. Dozvoljavala je ljudima da vuku njeno svjesno, nekontrolirano tijelo kroz kuću, na tepihu ili pločicama ili linoleumu, tako da je drže za stražnje noge (jednu za svaku ruku) i polako ju, sve brže, vuku kao saonice.

 

Binky, koji je, mislili smo, bio više "ozbiljan" nego Tabby, nam nikad ne bi dozvolio da ga vučemo kao saonice. Mislim da bi mu se to činilo apsurdno nepristojnim. U usporedbi s Tabby, koju smo s ljubavlju smatrali "glupom" i "neozbiljnom", usredotočenom samo na hranu, Binkyja smo vidjeli kao inteligentnog, osjetljivog, čak i sofisticiranog psa. Mislim da sam osjećao da Binky ima pronicljiv, rezerviran, ljubazan smisao za humor. Njegova dominantna karakterna crta je bila gunđavost (djeca iz susjedstva su govorila da je "zločest") ali činio mi se gunđav na razborit način, vrijedan poštovanja. Volio sam i poštovao to što je Binky redovito, žestoko napadao ljude. Kad bismo ga dirali na način koji mu se nije sviđao, ili kad bismo mu se previše približili dok je jeo, ili kad se sklupčao na mom krevetu i osjetio kako premještam noge ispod pokrivača, što mu je smetalo, zarežao bi u znak upozorenja, napeto se držeći vrlo mirno. Ako bismo nastavili s tim što mu se nije sviđalo, skočio bi, ili se bacio na nas s iskeženim zubima, grizući što god je bilo prisutno - uglavnom našu odjeću.

Mislim da je Binky uspio apstrahirati tlocrt kuće. Kad me ganjao, ili kad sam ja ganjao njega, u krug - kroz kuhinju, vrata, dnevnu sobu, sobu s klavirom, hodnik, napola natrag u kuhinju - nekad bi se okrenuo i potrčao u suprotnom smjeru, ili se ukipio, predviđajući da ću nastaviti, u krugu, natrag do njegove lokacije.

 

Tabby je, čini mi se, vjerovala da ako ona ne može vidjeti nas, mi ne možemo vidjeti nju. Ponekad, kad bi u ustima nosila grozd ili neku drugu hranu, s namjerom da ju negdje sakrije, ganjao bih je a ona bi pobjegla i gurnula glavu pod krevet mojih roditelja i prestala se kretati, s cijelim izloženim tijelom. Ponekad bi, nakon što bi pobjegla i nestala na pet-šest sati, stajala pred ulaznim vratima dok je moja mama, tata, brat ili ja ne bismo primijetili. Vidio bih ju kako stoji tamo - čeka u tišini, odsutna na simpatičan način koji mi se, na nekoj razini, vjerojatno činio kao strpljenje - i pustio bih ju unutra. Rijetko bi zagrebala, ili "pokucala", vrata.

 

Binky bi grebao vrata odmah i opetovano, dok ga ne bismo pustili unutra. Kad ga ne bismo čuli, otišao bi iza kuće i zagrebao jedno od dva stražnja vrata, ponekad lajući. Distribucija i intenzitet laveža je ukazivao na prisutnost i razvoj umora i frustracije.

 

Kad smo ih željeli dozvati oboje, rekli bismo ili povikali "Bin-Ta". Mislim da su bili jedini mini pudli u našem susjedstvu, Willow Run, koje je imalo šezdesetak kuća i baru i petnaestak zemljišta bez kuća, u rasponu od lagano zaraslih u korov do umjereno pošumljenih. Willow Run je bio sadržan u zidu koji se otvarao samo sprijeda, gdje su automobili mogli ulaziti ili izlaziti. Sjećam se da sam vjerovao - uz polako rastuću svijest da se tako činilo zbog moje perspektive - da su drugi psi u mom susjedstvu bili "glupi". Sjećam se da sam to spomenuo mami, i da se, barem jednom, složila sa mnom, i rekla u blago znatiželjnom tonu da se zaista činilo tako.

 

Ne mogu se sjetiti ičega što su Binky i Tabby radili a da mi se danas ne čini simpatično. Kad god razmišljam o njima poželim naučiti još o mini pudlima.

 

Tabby je imala dijabetes zadnjih par godina života. Jednom je moja mama, koja je u to vrijeme živjela sama u kući, ubrizgala Tabby krivu količinu inzulina i našla ju mrtvu u sobi. Tabby je bilo oko dvanaest. Binky je živio još dvije-tri godine, dok nije navršio osamnaest, kad su ga uspavali, nakon što je godinu dana bio slijep a onda oko šest mjeseci slijep i gluh.

 

Ponekad bih, prije nego što je oslijepio, ležao na tepihu i gledao Binkyju u oči, mazeći ga na suptilno nepredvidljiv način (da izbjegnem režanje i/ili ugrize). Eksperimentalno bih mu rekao "Volim te" koristeći razne modulacije koje inače nikad nisam koristio, s TV-a ili filmova. Usredotočio bih se, govoreći to sve glasnije i s više uvjerenja i osjećaja, na pokušaj da povjerujem u vlastite riječi i praćenje toga što sam osjećao. Isprva bih se osjećao neugodno, i da je teško izgovoriti te riječi. Morao sam se prisiliti, kao da skačem u hladan bazen. nakon svakog ponavljanja sam osjećao manje nelagode, i osjećao sam se drugačije na druge načine. Nikad to nisam izgovorio dovoljno puta da ne bih osjećao nelagodu. Ali mogao sam osjetiti (i osjećati se uzbuđeno, i preplašeno zbog toga) da se drugi ljudi koji govore "Volim te" mnogo puta dnevno možda osjećaju normalno.

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg