proza

Elvis Serdar: Za Valentinovo

Najpoznatija teorija o nastanku ovog praznika potječe iz Rima, još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je svećenik Valentin. Tadašnji car, Klaudije I., naredio je svim vojnicima da se niti slučajno ne smiju ženiti ili zaručivati jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku, pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja. Međutim, svećenik po imenu Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga vlasti nisu ulovile i bacile u tamnicu. 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalija) svećeniku Valentinu odrubili su glavu.

Priča Elvisa Serdara konotira donekle s ovom legendom, u njoj nema romantike i padaju glave.



 

 

                                                               ONA

 

Prema očevom uvjerenju, njena majka je imala neuspješna prva dva poroda- rodila je djevojčice. To je za Branka bio neuspjeh i tješio se onom treća sreća ili treći put i Bog pomaže. Kada se njegova supruga po treći put uputila prema rodilištu Branka je već lagano savladavo alkohol, jer je bilo skroz normalno da će ovog puta roditi sina te će on imati opravdan i legitiman razlog da se opije i proslavi. 

Ali... ćorak... i treći put, pucanj u prazno ili prdac u vitar kako su se rugali njegovi kolege s posla koji su najkasnije iz drugog pokušaja dobili sina. – „Iii..li m...m..iii..njaj  z...z zemlju i...i...li   m...m..injaj orača“ – govorio mu kroz smjeh kolega s posla, bezobrazni mucavac, no Branku nije bilo do smijeha, želio je pošto-poto sina, nasljednika, nekoga tko će nositi njegovo prezime.

Trinaest mjeseci nakon trećeg poroda njegova supruga, ona koja ne zna roditi muško dite bila je na putu za rodilište. Bila je kasna večer 13. veljače. Nekoliko sati kasnije, sada već 14. Veljače, u rodilištu opće bolnice se začuo plač novorođenačeta.

Branko, čist kao suza, bez kapi alkohola u sebi čekao je vijest iz rodilišta. U 3.30. dobio je straru vijest, njegova nesposobna žena na svijet je donijela gotovo pet kolograma tešku curicu. „Pa što je ovo“, pomislio je Branko, „umjesto sina ja sam dobio mladunče nilskog konja“.

Sklon alkoholu Branko mu se prepustio u cijelosti, nije mjenjao ni zemlju ni orača, a ni supruzi nije padalo na pamet da više rađa. Ona je željela bar minimalnu financijsku situiranost u tom više nego skromnom domu. Međutim život je htio drugačije, bio je okrutan i bez milosti, i vukao ih je sve više unatrag daleko od svijetle i lijepe budućnosti. Djevojčice su rasle bez obzira na sve, postale su cure pa brzo i žene koje su odlazile za svojim snovima.  Tri najstarije su udajom pobjegle iz obiteljskog siromaštva i samo se preselile u neko drugo siromaštvo, zamjenile su oca pijanca za nekog svog pijanca i sada žive kopiju života svoje majke.

Najmlađa Ivana još se kao cura zaklela da neće ponoviti grešku svoje majke i svojih sestara

i da će ona svoj život urediti malo drugačije.

No to je bio pusti san. Od krupne bebe postala je krupna djevojčica pa i krupna cura koja je često bila predmet ruganja. Borila se sa sobom i svojim samopuzdanjem, težinom i životom i sanjala kako će proći bar za dlaku bolje od ostalih ženskih članova svoje obitelji. Rano je spoznala ljubav i vlastitu seksualnost, užitak koji su joj pružali muškarci. Voljela ih je, a i oni nju jer su znali da ih ona neće odbiti. Je, bogme, spoznala je vlastitu seksualnost, ali i činjenicu da uvijek ostaje nezadovoljena. Muškarcima je to išlo prilično lako i često prijevremeno. Tješilo ju je što je izrazito potentna sa životinjskim nagonom za seks. Provodila se, uživala u muškim mirisima i njihovim dodirima... a onda se zaljubila. Na pragu devetnaeste godine ona je bila spremna za brak. On je bio ono što je htjela, ono o čemu je sanjala. Bio je mangup, vozio motor, imao tetovažu i ožiljak iznad lijeve obrve. Obožavao je njene butine prošarane strijama, i velike bradavice. Uživao je u njoj, redovito svršavao, a nju ostavljaao sa sve većom frustracijom kako neće osjetiti istinsku draž ljubavi. Ostala je trudna, rodila naravno djevojčicu. On je orobio kiosk i dobio novu adresu u okružnom zatvoru na deset mjeseci. Bez sredstava bila je prisiljena prodati skupu Hondu, ali i svoje tijelo. Uživala je, imala je muškarce, seks. Život nije imala i još uvijek nije svršila.

On ju je prebio, ne jednom. To je postalo navika, a ona kao da je bila ovisna o tomu. Vrijeme ju je gazilo, tijelo je postajalo sve krupnije, seksa je bilo sve manje. Radila je samo sezonski. Ribala gljive i sir u maloj pizzeriji i sanjala. U kratko je vrijeme zahvaljujući ribežu ostala bez jagodica na četiri prsta, ali i snova koji su je nosili kroz život. Žderala ju je neimaština i to što

se rano predala i živi životom lošijim od svoje majke i svojih sestara. Tijek života ju je vukao sve dublje u glib siromaštva. Iznutra je gorjela, žudila za muškarcem i njegovim mirisom. Mangupa više nije bilo, a trebala ga je očajnički. Često su je vrijeđali i ponižavali. S lakoćom je to trpjela a onda se zaklela da je to zadnje, nitko je više neće vrijeđati ni ponižavati.

Očajnički se sređivala i tražila muškarca koji će znati cjeniti nju i njene potrebe i s kojim će eksplodirati u zajedničkom seksualnom završetku.

 

 

                                                                           ON

 

I prije nego se rodio imao je svu pažnju ovog svijeta. Mlada i neiskusna majka bila je zbrinuta poput kakve princeze pa je svoju životnu neukost i neznanje nadoknađivala brigom drugih. No ma kakvu brigu i skrb liječnika imala mlada majka je na svijet donijela nedonošče teško jedva dva kilograma. Rodio se jedva, teško, a da pri toj muci nije ni zaplakao. Bilo je to u zoru zimskom jutra na Valentinovo, na dan tada još skroz nepoznatog sveca. Plakala je majka, ali i ponosni otac koji je strepio što će biti s njegovim nasljednikom. Mjesec dana inkubatora, pa još mjesec intenzivne njege i on je bio spreman za odlazak u bolji svijet. Okupan svilom napokon je zaplakao kad je po prvi put prenešen preko kućnog praga. Malo veći i teži od štruce kruha zaprepastio je svoju prabaku koja je onako toplo, ljudski savjetovala svoje ukućane „Ajme dica što ste to u kuću donili. Najbolje vam ga je u redinu baciti dok nije kasno, dok se ne vežete za njega.“

Baba ili stara vještica kako su je nazvali protjerana je na duže razdoblje iz kuće. On, Goran redao je na svoja slabašna i nejaka pleća jednu za drugom bolesti. Kao da su se ljepile na njega i tako ga samo seljakale iz jedne u drugu bolnicu. Svaka nova bolest njemu je priskrbljivla više pažnje i nježnosti. Slabo je jeo, ali je zato dobro poboljevao. Kad je napokon sa četrnaest mjeseci stao samostalno na svoje tanašne nožice na scenu je ponovo stupila baba,  ista ona koju su nazivali vješticom i koju nitko nije rado vidio kraj malenog Gorana.

Jednog ranog proljeća baba se uputila na par dana iz svog sela u grad naoružana domaćim sirom, vinom i sličnim seljačkim delikatesama koje ukućani nisu odbijali premda im stara nikako nije bila draga. Darovi su bili svojevrsna maska, jer stara i nije došla zbog njih već zbog Gorana koji je nakon babinog tretmana doživio potpuni zdravstveni preobražaj. Stara je tog ranog proljeća u svom selu zaklala nekoliko kornjača čančara koje su tek napustile svoja zimska skloništa i njihovu čistu krv pomno spremila za boležljivo dijete. Vješto, poput prave stare vještice ona je u nekoliko navrata kriomice šopala Gorana krvlju kornjača. Od tada Goran je bio drugo dijete, a u kući su to smatrali pravim čudom i sve zasluge za to pripisivali svetom Anti, Bogu osobno kao i njegovim najbližim suradnicima. Unatoč odličnoj zdravstvenoj slici dijete je i dalje bilo pod povećalom roditelja i stalnom brigom koju su dodatno kupovali svakojakim sitnicama. Pažnja i nježnost postajali su razmaženost koje je jedno dijete lako i promišljeno koristilo. Imao je sve što je htio pa i više od toga i unatoč tomu nije bio zadovoljan. Neutaživa žeđ za roditeljskom pažnjom, a prije svega za stvarima, od Gorana je napravilo razmaženo derište. Derište je brzo raslo, postalo dijete pa momak ali i dalje razmažen, ali sad i pomalo divlji. Već kao momak se bespotrebno bahatio i kao takav 

imao malo prijatelja. Zahvaljujući prababi i čančarama bio je osjetno viši i jači od svojih vršnjaka ta kao takav izazivao svađe, tučnjave i nerijetko manje ekscese gdje god bi se pojavio. Završio je fakultet, redom upropaštavao cure kojima je bio neodoljiv do neba i kojima je njegov novac i flegmatičnost prema životu bio fascinantan. Cure, a kasnije i žene, često je vrijeđao, nešto rjeđe ih tukao, ali uvijek ih je imao oko sebe.

 

                                                               

 

                                                                  NJIH DVOJE

 

 

Njihov je susret, moguće, bio sudbinski predodređen. Rođendan je prilično teško slaviti na Valentinovo posebno ako si samac, a ona i on su tu zimu odlučili bez obzira na sve svoj rođendan proslaviti sami sa sobom. Taj konzumerski blagdan on je nazivao majmunovo, a i ona je na njega gledala s gađenjem. Strašno su je nervirale ruže i čokolade koje su tog dana prštale na sve strane pogotovu zbog toga jer je znala da će partneri taj praznik začiniti seksom što njoj već dugo nije pošlo za rukom.

Nakon kombinacije dviju dijeta i dvanaest kilograma lakša uvukla se u crne tajice, dok je gornji dio tijela pokrivao đemper koji je na krajevima rukava kao i oko ovratnika bio prekriven umjetnim krznom. Na nogama je imala štikle koje su je još uvijek krupnu činile prilično elegantnom. Dokaz tomu je da su se gotovo svi muškarci okrenuli za njom kada je odlučno ušla u polumračni kafić. Da li joj je ženski dio zavidio ili je gledao s nekom dozom gnušanja nije jasno, ali i one nisu uspjele ne pogledati ju. Samouvjereno je stigla do praznog šanka i zauzela svoje mjesto.  S njene desne strane na šanku su stajali kutija luksuznih cigareta, upaljač, široka čaša sa žestokim alkoholnim pićem, mobitel i pepeljara na kojoj je lijeno gorjela cigareta. Minutu kasnije iz wc-a je do nje stigao muškarac koji je mirisao nekako neodređeno, mješali su se mirisi skupocjenog parfema, alkohola i cigaretnog dima. Nonšalantno se naslonio na šank i namjerno buljio u nju nastojeći privući njenu pažnju. Uspjelo mu je, pomalo smetena ga je pogledala i nasmješila mu se. Pružio joj je svoju mokru ruku i upoznali su se. Primijetio je njene grube nenjegovane ruke, a ona je u mislima vagala koliko bi mogla vrijediti njegova garderoba.

Nakon sat vremena imali su nekoliko žestokih pića iz sebe i nekontrolirano se keserili. Ona je bila osvojena, a on je znao da će tu večer staviti još jednu recku u rubrici osvojenih žena. Pola sata kasnije bili su njegovom automobilu i dalje dobro raspoloženi. Kako je vrijeme prolazilo on je bio sve ozbiljniji i grublji, kako verbalno tako i fizički. Ona je sve podnosila šutke i sa smješkom. Dodirivao ju je pomalo trapavo, no nije se bunila, uživala je. Postajao je sve žešči i grublji.

-„Gdje god uvatim svugdi cica“ rekao joj je kroz smijeh. Njoj nije bilo sniješno, prepuštala mu se i nadala kako će napokon upoznati pravu čar seksa. On je gubio kontrolu, ona je to nekako tolerirala, ali je diskretno rukom posezala za svojom torbicom. On se više nije kontrolirao, divljao je nad njom, a ona je glumila da uživa. Još jednom ju je uvrijedio i mlako svršio. Toplina je preplavila njene butine nakon čega je ona izvukla ruku iz svoje torbice i svom silinom zabila škare u njegov vrat. Krv je šikljala na sve strane, bacao se u čudu nastojeći si pomoći. Ona je mirno ležala, tek je jednom obrisala krv sa svog lica. Preplavio ju je osjećaj ugode, blaženstva, sva je protrnula i tako u valovima nekoliko puta. Bila je uvjerena da je svršila. On se koprcao, hroptao, a ona ga zadovoljno zbacila sa sebe, ustala, uzela torbicu i elegantno napustila mjesto ljubavi.

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg