proza

Ivan Sršen: Harmatan

Harmatan je roman o mladoj nigerijskoj emigrantici Uhunomi koja je, nakon nekoliko godina lutanja starim kontinentom u potrazi za boljim životom, dospjela u njemački zatvor negdje u Bavarskoj, jer nije imala valjane dokumente za boravak na teritoriju Europske unije. U zatvoru ona upoznaje žene iz cijeloga svijeta od kojih svaka nosi svoj teret grizodušja, ogorčenosti i frustracije zatočeništvom.

Sršenova slika imigrantskog kozmosa, od represivnih aparata, kriminalnog i polukriminalnog miljea, sve do političke i medijske eksploatacije bijede i bespomoćnosti "ilegalaca", žrtava trgovine ljudima i naprosto izbjeglica i bjegunaca svih vrsta predstavlja elaboriranu dokumentarističku priču o sudbinama žena emigrantica i imigrantica u današnjoj Europi.

Odabrani odlomak predstavlja jednu od reminiscencija života u Nigeriji glavne junakinje romana Uhunome.



29.

Uhunoma je koračala hodnikom zajedno s desecima drugih zatvorenica. Vodili su ih u njihove ćelije, znala je to, ali taj joj se put činio jako dug i nekako besciljan, kao da do tih ćelija nikad neće stići. A i kad stignu, što će ondje raditi; nije bilo nikakve svrhe u nastavku njezina boravka u tom bavarskom zatvoru. Dotad je postojala svrha, neka vrsta iskupljenja, svojevrsno očišćenje, ali sada je to koračanje izgubilo smisao. Ne zato što se bojala da sve ovo neće izdržati, već zato što je znala da će izdržati. Ali zašto, za koga? Kao što je Nana govorila, nije ovo nikakva pokora, nitko te ne nadzire i nitko te ne pokušava ispraviti, jednostavno si zapao u jarak iz kojeg se ne možeš ispeti. Jedino možeš blatnjavim i smrdljivim dnom tog jarka gaziti naprijed. Ako se želiš poigravati sa sudbinom, možeš se okrenuti i poći drugim smjerom, ali i dalje ćeš gaziti naprijed. Ići naprijed toliko je predvidljivo i toliko neizbježno da je ponekad čak smiješno. Smiješno je i ići unatrag, doslovce, hodati unatraške, ali to je zamorno. Ići unatraške zabava je za dokone, nema mjesta tome kad sa svih strana pljušte udarci.

 

Uhunoma je koračala ulicama Lagosa u ogromnoj pogrebnoj povorci. To nije bila obična povorka i to nije bila povorka kakva se igdje mogla vidjeti prije ili poslije toga dana. Zapravo, to i nije bila povorka, nego su ulice grada jednostavno bile ispunjene ljudima, i svi su imali jedinstven smjer kretanja: prema kući Fele Kutija. Fela je umro od side i cijela je Nigerija znala da je jedna važna bitka nepovratno izgubljena. Kad su, u neka druga vremena, u Americi ubili Kennedyja i Martina Luthera Kinga većina ugroženih shvatila je to kao poticaj za borbu, jednako u Africi kao i u ostatku svijeta. Ali, Felina smrt nije nikoga potakla na borbu, samo na slavljenički ples: jer nitko se nije osjetio snažnim kao on, nitko to i nije želio biti.

Uhunoma je u Lagos doputovala u posjet tetki, a već sljedeći dan zastrašujuća objava koja se širila od usta do usta stigla je i u tetkin skromni dom u Ikeji. Najavljeno je da će se pogreb obaviti za deset dana ispred Feline kuće. Tog, desetog dana ujutro činilo se kao da su baš svi izašli iz svojih kuća i kao da se rijeka ljudi uputila u neki novi egzodus. Nikad prije Uhunoma nije vidjela takvo slavlje: i mladi i stari, žene, muškarci, čak i sićušna djeca, svi su plesali i polako se kretali prema odredištu. Duboki basevi i reski zvuk saksofona i truba dopirao je s kamiona na kojem je Felin bend neprestano svirao punih sedam sati koliko je povorci trebalo da s lijesom prijeđe put od desetak kilometara, od mrtvačnice do Feline kuće. Uhunoma nije puno znala o Feli, osim da je heroj. Za nju je on bio divlji propovjednik, gotovo bez spola i dobi, koji je svakoga mogao baciti u trans. Riječi njegovih pjesama dopirale su do svakoga jer je u njih ubacivao ulični bijes siromašnog radnika, kao i njegove fraze i poštapalice, koje su uvijek bile bezuvjetno cinične i realistične. Ali, iz pozadine svog skromnog i tihog života u Benin Cityju uvijek je smatrala da je Lagos grad izobilja i blagostanja, a sad kad se prvi put zatekla u njemu, shvatila je da je on još siromašniji od njenog rodnog grada i vjerojatno od svih nigerijskih gradova zajedno. A Fela je živio tu, u Ikeji, okružen svim tim siromaštvom i patnjom o kojima je pjevao. Iako je bila tek petnaestogodišnjakinja u kojoj su previrali svi zamislivi kontradiktorni osjećaji, i nju je ta spoznaja ponijela i opčarala pa se prepustila plesu i slavlju, slavlju jedne upravo umrle ideje.

S Uhunomom je bio njezin šesnaestogodišnji bratić koji bi kod kuće unjkao i zanovijetao kao kakvo derište, ali čim je ostao nasamo s Uhunomom pretvarao se u viteza-zaštitnika, nekako bi se napuhao, obukao majicu bez rukava da pokaže svoje tanke ali čvrste mišiće i doista Uhunomi ulijevao osjećaj sigurnosti. Njih dvoje promatrali su rijeke ljudi koje su se slijevale iz svih ulica i uličica, svi odjeveni za proslavu, što je za siromašne muškarce značila bijela košulja, a za žene šarena haljina, ali bilo je mnogo onih koji nisu imali niti to, pa su plesali, vikali, pljeskali rukama, žene i muškarci, odjeveni samo u majicu bez rukava, onakvu kakvu je nosio Uhunomin bratić Festos. Uhunoma je Festosa držala za ruku jer je, iako je atmosfera bila sasvim miroljubiva, osjećala nelagodu i strah od te nevjerojatne gomile koja se konstantno povećavala.

„Oni se ovoga plaše“, rekao je Festos pomalo već cupkajući ponesen ritmom u kojem se gibala gomila.

„Čega?“ pitala je Uhunoma.

„Ljudi“, rekao je pokazujući rukom na mnoštvo oko njih i pritom je po tjemenu potapšao jednog dječačića u prolazu.

„A tko su to 'oni'?“ Uhunomi nije bilo jasno zašto bi se netko plašio tog veselog, rasplesanog mnoštva.

„Oni koji imaju sve“, ispalio je kao iz puške. Uto je gitara Felinog benda s kamiona koji se nedaleko zaustavio krenula svirati prve akorde pjesme „Everything Scatter“, a masa kao da je samo čekala taj trenutak. Svi su se zaustavili i počeli se tresti i izvijati kao da imaju groznicu, ili još gore, kao da su opsjednuti zlim duhom; neki su se pritom smijali a neki imali bolan i zgrčen izraz lica, kao da proživljavaju stvarnu patnju. Dok je trajao uvod u pjesmu od tri minute i zajedno s njim iščekivanje da se lagani, tek malo ubrzani ritam, pretvori u eksploziju čitavog Felinog orkestra, Uhunoma je shvatila da se promijenila. Sa svima do jednog u toj masi znala je što dolazi poslije te tri minute – znala je tu melodiju napamet kao što su je svi znali, i odjednom je osjetila da više ne mora Festosa držati za ruku, da može podići ruke u zrak ili ih spustiti do poda, a kad dođe trenutak i melodija eksplodira više ništa neće biti isto. Fela je podario svoju energiju ulici i ona će tu zauvijek ostati, to je toliko jasno, osjećala je da to i svi drugi osjećaju. Kao da je tu spoznaju, staru tek nekoliko sekundi, oduvijek nosila u sebi. I doista, od tog trenutka nadalje znala je od čega je načinjen svijet: od bijesa, patnje, mržnje, vjere. I više nikada nije mogla okrenuti leđa stvarnosti.

Melodija je eruptirala i svi su počeli vikati, trčati gore-dolje koliko je za to na prepunim ulicama bilo mjesta, skakati i okretati se oko svoje osi. Uhunoma više nije vidjela Festosa i prepustila se vrevi pa je sljedećih pola sata, koliko je bend svirao istu temu, plesala i veselila se i osjećala kako je taj ples, koji upravo pleše, najvažnija činjenica u njenom životu i kako su otvorena vrata druge dimenzije, one o kojoj uvijek pričaju krezubi seoski vračevi, one koja je stalno prisutna i kojoj se uvijek možeš vratiti, one koja te čini slobodnom.

Kad je glazba na trenutak zamukla, umjesto basa i saksofona ulicama se prolamalo „voda, svježa voda“, djeca su prodavala najlonske zavežljaje vode koja je svima trebala nakon polusatnog plesa na suncu. Otkud su se ta djeca pojavila, gdje su punila zavežljaje koje su u grozdovima nataknute na motku nosila na ramenima? To nije moglo biti daleko. Neki su ljudi dijelili vodu na pragu svojih kuća, ali bi se oko njih odmah naguralo stotinjak ljudi i besplatne bi se vode dokopali samo oni najbrži. Kako nije imala niti naire sa sobom, odlučila je pratiti jednog vižljastog dječaka koji je prodao sve zavežljaje pa se samo s motkom u jednoj i gomilom novčanica u drugoj šaci brzo probijao prema sporednoj uličici. Znala je da ide po još zavežljaja pa ga je krenula pratiti u stopu. To nije bilo lako, jer se dječak lako saginjao, migoljio među ljudima koji su još uvijek vikali, širili ruke, plesali, a u jednom se trenutku gomila počela kretati i, taman kad je dječak zašao u onu sporednu uličicu nekoliko metara ispred nje, masa ljudi povukla ju je za sobom u svom smjeru kretanja pa joj je, dok se dočepala ugla uličice, dječak već nestao iz vidokruga. Svejedno je krenula tom uličicom koja je bila na blagoj nizbrdici, tako da je imala čudan osjećaj kretanja protiv struje: ona se jednostavno pustila da klizi između ruku, nogu, glava, trbuha, guzica svih tih oznojenih i euforičnih ljudi koji su slijedili zvuk glazbe i posmrtnih govora i koji su je svojim kretanjem prema gore protiskivali između sebe u suprotnom smjeru, prema dolje. U jednom je trenu netko odozdo povikao: „Policija!“ na što se masa uskomešala i svi su se pokušali, preko onog do njih, što prije probiti do vrha ulice. To je potpuno zaustavilo Uhunomino napredovanje protiv struje i ona je pokušala stati uza sam zid jedne kuće ne bi li je masa mimoišla dok svi ne zaborave na tu opasnu riječ koju je netko možda doviknuo čak i iz sprdnje, ili pak pod utjecajem jakog kanabisa koji je uvijek kolao na Felinim koncertima, a dakako i na ovom, posljednjem.

Međutim, to joj nije uspjelo, nego ju je, naprotiv, masa počela sve snažnije pritiskati uza zid kuće. Uhvatila se za željeznu konstrukciju koja je podupirala nekakav improvizirani balkon u polukatu zgrade uz koju ju je masa prignječila i snagom svojih nadlaktica izvukla čitavo tijelo iz mnoštva poput gimnastičarke, dok se nogama odupirala o zid. Zatim se polako, prvo jednom pa drugom rukom uhvatila za ogradu balkona i tijelo povukla još malo više, sve dok noge nije uspjela zabaciti na rub balkona. Onda se lako i spretno podigla i uspravila s vanjske strane ograde i u jednom se  skoku našla na balkonu. Prizor s balkona bio je zapanjujuć: ispod nje, na samo pola metra, protjecala je rijeka ljudi i svi su se gurali i pokušavali probiti prema kraju ulice ne bi li osvojili malo prostora i što prije se priključili čelu povorke, ne bi li uspjeli doći do Feline kuće prije nego što ulaz u nju ne postane nepristupačan. A ona je stajala na balkonu sama u ta dva kvadratna metra i osjećala se kao da lebdi i kao da joj je nenadano povjerena neka privilegirana pozicija s kojom nije znala što činiti. Tada su se otvorila vrata balkona i mlada joj se žena, možda koju godinu starija od Uhunome, nasmiješila i pozvala je unutra. U nekoj drugoj situaciji Uhunoma ne bi prihvatila poziv, ali sada se osjećala kao da ne može pogriješiti, uostalom, kako se uopće našla na tom balkonu nego slijedeći baš taj osjećaj?

Ušla je u sobu zatamnjenu debelim zavjesama, što je uobičajeno za sve nigerijske domove koji si ne mogu priuštiti klima-uređaj. Na ofucanom kauču sjedili su prosjedi muškarac i također prosjeda žena, oboje odjeveni u lijepu tradicionalnu nošnju jarkih boja.

„Dobar dan, djevojko“, rekao je muškarac hrapavim glasom koji je djelovao umirujuće. Žena do njega kimnula joj je glavom, a djevojka koja ju je uvela u sobu rukom joj je pokazala da sjedne u također istrošenu fotelju nasuprot kauču. Zatim je otišla u drugu sobu i donijela bokal vode i nekoliko čaša. Muškarac je ustao, natočio vode u čašu i pružio je Uhunomi. Uhunoma se zahvalila i ispila vodu naiskap.

„Danas je važan dan“, rekao je muškarac, „i mi smo sretni što si nam se pridružila. Nenadani gost blagoslov je svake svečanosti. Nego, ovo su moje supruge: Adio i Olufemi, a ja sam Tobi. Otkuda dolaziš, djevojko? Ti nisi iz Lagosa, to se vidi“, Tobi se nasmijao. „Moje ime znači 'Bog je dobar' iako se to baš i ne bi reklo kad čovjek pogleda oko sebe. Da pogodim, ti si iz Benina? Dugo nisam vidio takve pravilne plemenske ožiljke.“

„Jesam, gospodine“, Uhunoma je tada još svakog starijeg oslovljavala s „gospodine“ i „gospođo“.

„Drago mi je da si ovdje i neću te pitati što ti je palo na pamet da se penješ na naš balkon“, rekao je Tobi malko podrugljivo, na što se Uhunomi omakne smiješak.

Ubaci se starija Tobijeva supruga Adio: „Hrabra si, djevojčice. Znaš li ti išta o Feli, tko je on bio?“

„Ne znam“, odgovori Uhunoma iskreno.

„Adio je stanovala u Kalakuti. Ona ti može sve reći“, rekao je Tobi.

Adio je ustala s kauča i s glave skinula maramu koja je pokrivala veći dio prirodno guste, kratko ošišane kovrčave kose. Bila je vrlo lijepa, uskog lica i velikih, pomalo iskošenih očiju. Uhunoma je pomislila da joj je više od pedeset godina, ali radilo se o jednoj od onih žena koje s godinama postaju sve ljepše. Kako je u međuvremenu Felin bend ponovno krenuo svirati jednu od prepoznatljivih melodija, Adio je počela jedva primjetno plesati. Lagano je zabacivala bokove, a ruke je pomicala kao da gestikulira u razgovoru s nevidljivim sugovornikom. Tako polagano plešući započela je priču: „Nakon što se školovao u Britaniji i u Americi počeo svirati afrobeat, Fela se odlučio vratiti u Nigeriju i ostati u njoj bez obzira na svaku pogibelj.“

Uhunoma je pogledala prema Tobiju i Olufemi, a oni su počeli dlanovima pljeskati u ritmu potmule glazbe koja je dopirala izvana i diktirala tempo priči koju je pripovijedala Adio. Cijela prostorija bila je ispunjena teškim zadahom, a Uhunoma je shvatila o čemu je riječ kad je Tobi iz džepa nošnje izvadio smotuljak marihuane i pripalio ga. Oko njega se počeo širiti gusti bjeličasti dim, a Uhunomu je zapuhnuo težak i prepoznatljiv miris.

„Vratio se i osnovao Kalakutu i Afrika Shrine u koji smo svi dolazili i plesali od jutra do mraka. Kalakuta je bila komuna koja je pružala besplatnu liječničku pomoć svima koji su je zatražili, kao i utočište svakome tko je bježao od vojnih vlasti. Fela je Kalakutu proglasio republikom i kad god bi ga iznervirana vlast bacila u zatvor, ljudi bi izašli na ulice, kao danas, i zahtijevali njegovu slobodu. Zbog toga ga se nikada nisu usudili ubiti, a htjeli su, željeli su to svaki put kad im je pljunuo u lice. Lagos je zbog Fele postao centar slobodnog svijeta, usred porobljene Nigerije kojom uvijek vladaju kolonijalni poslušnici, lopovi, izjelice i ubojice. On je svima bio primjer kako zanemariti strah od moćnika s jedne strane i, s druge strane, kako biti pametniji od njih. Kako se obrazovati kad ti nitko ne pruža obrazovanje.“

Smotuljak marihuane od Tobija je preuzela Olufemi, povukla dva-tri dima, a zatim ga pružila Uhunomi. Uhunoma nije nikada prije ni poslije pušila marihuanu. Ne sjeća se kako je uopće povukla dim, jer nikada dotad to nije učinila, ali nekako ga je sigurno povukla, jer sjeća se da joj je strop postao pod i obratno i kakav je užas proživjela slušajući nastavak priče. Svaka Adijina riječ zvučala je kao da dolazi odnekud iznutra, iz njene vlastite glave, iz njenih vlastitih pluća… Uhunoma osjeti da gubi svijest.

 

Političari i njihovi bijesni psi prezirali su Felu, nisu se mogli načuditi njegovom raspuštenom načinu života. Iako morala nisu uopće imali, za njih je mjerilo stvari bilo njihovo vlastito licemjerje kojim su postavljali nove temelje za takozvanu nezavisnu Nigeriju. Zato ih je zaprepašćivala Felina otvorenost i nebriga za urednost. Feli nisu trebali klima-uređaji, popločane kupaonice, luksuzni automobili ili bogataški prijemi, sve o čemu je svaki političar sanjao i što mu je predstavljalo jedini cilj u životu. Oni su na ulicama Lagosa stajali oči u oči s Felom koji je pišao na sve to i bio svaki dan spreman izgubiti sve zato da bi sačuvao dosljednost, a ona se očitovala u lojalnosti siromašnima. Zato su ga svakih nekoliko mjeseci zatvarali, tukli po zatvorima i mučili, ali on im je govorio da je načinjen od gume i da mu ne mogu ništa. Svaki put kad bi se vratio iz zatvora njegova velika obitelj u Kalakuti glasno bi ga dočekivala, a on bi im pokazivao svježe rane i vikao, sav naježen: „Ne mogu mi ništa!“ Od nadobudnog mladića u nekoliko je godina postao zaštitnik grada sve do onog dana kad je vojska ušla u Kalakutu i sravnila je sa zemljom. Toga dana prije dvadeset godina stotine vojnika naoružanih do zuba upali su usred bijela dana u Felinu kuću i prvo se bacili na žene. Sve muškarce su vezali i tukli ih kundacima, uključujući i Felu. Bolesne iz besplatnog stacionara bacali su naglavačke kroz prozor, pa tako i Felinu majku i brata. Majka je umrla od posljedica udarca u glavu. Zatim su ženama vezali ruke i masovno ih silovali. Silovali su pedesetak žena koje su ondje zatekli, trajalo je to nekoliko sati. Muškarce su tukli u pauzama silovanja. Zatim su sve nogama izgurali napolje, kao šugave pse i zapalili Kalakutu. Fela je ležao na cesti bez svijesti. Dok je vojska napuštala zgarište, žene su plakale i pomagale onima s težim ozljedama, a jedan je vojnik htio džipom pregaziti Felu koji je nepomično ležao uz rub ceste. Vikao je: „Vidite, pregazit ću vam proroka.“ Turirao je motor i kotačima se sasvim približio Felinom tijelu. U tom trenutku mu je neki poručnik pokucao pištoljem na suprotni prozor džipa i priprijetio mu. Vojnik je džipom zaobišao tijelo i odvezao se. Čak i potpuno ponižen Fela im je predstavljao prijetnju, jer, doista, da su ga usmrtili naočigled žena, one bi se digle i izginule sve do jedne, ali bi zasigurno i dobar dio njih povukle za sobom.

 

Adio je vlažnim prstom premazala Uhunomine usnice pa je ona došla k sebi. Adio joj pomogne da se pridigne s poda i sjedne na kauč.

„Ti si poznavala Felu?“ upita Uhunoma.

Nakon uništenja Kalakute, on je organizirao vjenčanje s dvadeset i sedam žena koje su ostale bez krova nad glavom. Ja sam jedna od tih dvadeset i sedam. Iako nije bilo dana da nije spavao s nekom ženom, ja nikad nisam spavala s njim, niti prije ženidbe, u Kalakuti, niti poslije nje. On je tvrdio da nas je oženio kako bi nas, prema jorubskoj ženidbenoj tradiciji, zaštitio i pružio nam krov nad glavom. Ma spavao bi on i sa mnom da nisam bila rod njegovih bratića iz Abeokute! Tobi je svirao bubnjeve na puno Felinih nastupa u Lagosu osamdesetih i u jednom sam trenutku odlučila preseliti se k njemu i otad živimo zajedno. Olufemi nam se pridružila prošle godine, jer ja Tobiju nikada nisam mogla roditi dijete. Evo sad nam se posrećilo“, rukom je pokazala na Olufemin blago naduti trbuh. „Mi ne idemo na pogreb, ja to ne mogu gledati. Ne mogu podnijeti pomisao kako glavešine u senatu i vladi sada likuju. Pođi, malena, vrijedi vidjeti Felu, pa makar i kako leži u kovčegu. Takvog čovjeka više nikada nećeš imati priliku sresti.“

Adio se i dalje gibala u ritmu sve tiše glazbe, a Olufemi je ispratila Uhunomu na ulicu po kojoj se sada moglo hodati: glavnina povorke već je zamakla par blokova prema sjeveru. Hodala je ulicama koje su se širile i skupljale, a glazba s kamiona udarala joj je u sljepoočnicama; zamišljala je kako žohari i ogromni komarci, redovni stanovnici ozloglašenih nigerijskih zatvora, polažu jajašca u Feline otvorene rane dok on ošamućen od batina leži u mokraći ostalih zatvorenika. Jer, u nigerijskom zatvoru nema školjke, nema kreveta, nema stolice, nema deke. Pišaš gdje lijegaš.

Uhunoma je zateturala prema jarku uz rub ceste i ispovraćala se u njega. Kad je, iznemogla, podigla glavu u pravcu Feline kuće, pred njom je stajala djevojčica samo u kratkim hlačama i tananim glasom povikala: „Svježa voda, svježa voda!“

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg