Predstavljamo vam tri kratke priče Nade Topić, a koje su dio proznog rukopisa "Male stvari". Po riječima autorice riječ je o vrlo kratkim prozama, koje bi trebale funkcionirati svaka za sebe, ali i kao cjelina.
SOBA
Soba je puna mraka.
Do vrha.
I kad otvorim prozor i vrata, opet je puna. Ne može se mrak isprazniti.
Bojim se sobe dok u njoj spavam. Zamišljam da sam u drugoj sobi. Onoj u kojoj je dan. Koja ima bijele zidove, visoke prozore i plave zavjese. Ta soba je u nekoj drugoj kući i samo je moja.
Ja nemam svoju sobu.
Zato mogu spavati bilo gdje: u kužini na kauču, sa sestrama ili na praznoj strani njenog kreveta. Nekad legnem u jednu sobu, a probudim se u drugoj, ili u hodniku na podu. Ali onda već bude dan i nije me strah.
Kad spavamo zajedno, ona ne progovara, samo poravna plahte, tiho uzdahne i promeškolji se nogama. Leži na leđima i dugo promatra. Ne znam u što gleda kada je mrak.
Ja je oponašam, ali ne vidim ništa, i opet me strah.
***
U sobi je krevet, dva kantunala, ormar i psiha. U ormaru je posteljina, odjeća, njena odrezana kosa i prozirna vrećica sa zlatnim lančićima. Sve tri imamo zlatne lančiće s početnim slovom imena. U kantunalima su grudnjaci, donje majice, najlonske čarape, gaćice i vrećice pamuka. U psihi su plave koverte, fotografije i fascikli s dokumentima.
U ogledalu je isto mrak.
***
U fascikli je osmrtnica. Ona iz novina. Znam jer sam pogledala.
***
Poviše kreveta je njihova uokvirena fotografija s vjenčanja. Kad je dan, fotografiju možeš vidjeti u ogledalu i iz kreveta. Ona je u vjenčanici i ima lančić od bisera. Sestra kaže da to nije istina i da je vjenčanica nacrtana.
Ja ne vjerujem sestri jer ona svašta izmišlja. Izmislila je i Vladičku koji ubija.
***
Mrak ti može ući kroz oči, na usta i uši. Zato sve trebaš čvrsto stisnuti ili zatvoriti prstima. Probala sam, jer ako uđe mrak, gdje ću onda ja?
Sobu treba posrediti svaki dan čim se probudiš. To nije teško. Treba ti samo krpa i sprej za prašinu.
I za mrak.
KOSA
Ona čuva kosu u ormaru.
U najlonskoj vrećici, dvije crne pletenice s uvojcima, ja ne vjerujem da je to njena kosa, jer na glavi joj je sijeda, a ova u ormaru je crna i sjajna, a i za koga je čuva, za koga, kad mi svi imamo kosu, sestre dugu, ja kratku od koje se ne može ništa, ni rep, ni pundža, ni pletenica. Ona ne da da pustim kosu i kad smo u frizera kaže na muško, jer tako se zove moja frizura, na muško i onda frizerka uzdahne i šiša, kosa pada po podu i po rukama, dlake ostaju u nosu, u očima, vozimo se autobusom i netko kaže mali, makni se, a to znači da me frizerka dobro ošišala i ona je zadovoljna.
I priča s nepoznatima.
Prvo u autobusu, a onda u ambulanti dok čekamo da mi sestra izvadi krv, ona priča i ne zaustavlja se, tim nepoznatim ljudima kaže ženo ili dobri čoviče, i mislim se kako ona zna koji su ljudi dobri i s kojima se smije pričati, neugodno mi je i bojim se igle, ali ne kažem ništa, samo izvadim dlaku iz lijevog kuta usana.
Kosa se ne smije dirati.
Zato vrećicu otvaram kad nema nikoga, i gledam je i diram prstima, prislanjam je na svoju ošišanu glavu i zamišljam kako bi to bilo, s pletenicama kao Heidi, jer to mi je najdraža knjiga, zamišljam svašta i gledam se u ogledalu u njenoj sobi, koja je sad i moja.
Dugu kosu je imala prije, dok je bilo vremena za češljanje, jer za kosu trebaš imati vremena i živaca, tako ona kaže, a kad nemaš ni jednog ni drugog, moraš uzeti škare i odrezati obje sama i spremiti ih u vrećicu, tako to ide, pa ti vidi kako ćeš.
Obje sestre imaju dugu kosu i ona ima dugu kosu i smije se na svim slikama.
Ja imam kratku kosu i ona ima kratku kosu, ozbiljna je i više se ne fotografira.
Njena kosa raste u ormaru noću kad ne gledam, raste sama od sebe i vrećica se više ne može zavezat, ne može, samo ona to još ne zna, da zna, ubila bi me jer sam je dirala, tu njenu crnu kosu koju je sama odrezala, svojim rukama, zapravo škarama, dvaput, cap, cap.
I gotovo.
JEDNA
One su dvije, a ja sam jedna.
Ponekad ih ne mogu pronaći. Sakriju se u ormar, ispod kreveta, iza zavjese. Ili odu i zaborave na mene. One su starije i imaju imena dvostruko dulja od moga. Imaju svoju sobu punu postera. Imaju gramofon, ploče i police s knjigama. Imaju ruž i sjenilo za oči. Imaju košulje s jastučićima i dugu kosu koja pada po ramenima. Imaju prijateljice koje mirišu na grožđanu mast.
Kada se smiju, smijem se s njima.
Nečemu o čemu ništa ne znam.
Ja imam torbu s knjigama koja stoji na noćnom ormariću u majčinoj sobi. Imam prozirnu vrećicu punu bijelih perlica i krenu na koju ih nižem kad nema nikoga. Noću sanjam perlice u svim bojama kako padaju s neba u moju torbu.
Ja sam jedna.
Kad idem u školu, kad se igram, kad sjedim, kad spavam, kad jedem, uvijek sam jedna. Majku to zabrinjava, ali ne kaže ništa, nema vremena još i o tome.
Jednom sam upala u kanal kad je padala kiša i nisam mogla ustati. Plakala sam i one su me tražile. Sada kad ugledam prve kapljice na betonu, bježim u kuću i sjedim za stolom dok ne prestane.
Poslije kiše je sve čisto.
Poslije njih soba je nered.
Obožavam njihov nered, papiriće na podu, najlonke prebačene preko naslona fotelje, četku za kosu punu dlaka na radnom stolu, zelenu mašinu za pisanje s indigo papirima sa strane, ljubavni roman pročitan do pola, ogriske jabuke, rozi lak za nokte, uloške Ona, srebrne okrugle naušnice, bijeli fen, Bronhi bombone, šibice, čaše.
Uđem i ništa ne diram. Samo gledam.
One su dvije i kad ih nema.
Ja sam jedna.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.