proza

Nada Topić: Male stvari

Predstavljamo vam tri kratke priče Nade Topić, a koje su dio proznog rukopisa "Male stvari". Po riječima autorice riječ je o vrlo kratkim prozama, koje bi trebale funkcionirati svaka za sebe, ali i kao cjelina.

SOBA

Soba je puna mraka.

Do vrha.

I kad otvorim prozor i vrata, opet je puna. Ne može se mrak isprazniti.

Bojim se sobe dok u njoj spavam. Zamišljam da sam u drugoj sobi. Onoj u kojoj je dan. Koja ima bijele zidove, visoke prozore i plave zavjese. Ta soba je u nekoj drugoj kući i samo je moja.

Ja nemam svoju sobu.

Zato mogu spavati bilo gdje: u kužini na kauču, sa sestrama ili na praznoj strani njenog kreveta. Nekad legnem u jednu sobu, a probudim se u drugoj, ili u hodniku na podu. Ali onda već bude dan i nije me strah.

Kad spavamo zajedno, ona ne progovara, samo poravna plahte, tiho uzdahne i promeškolji se nogama. Leži na leđima i dugo promatra. Ne znam u što gleda kada je mrak.

Ja je oponašam, ali ne vidim ništa, i opet me strah.

***

U sobi je krevet, dva kantunala, ormar i psiha. U ormaru je posteljina, odjeća, njena odrezana kosa i prozirna vrećica sa zlatnim lančićima. Sve tri imamo zlatne lančiće s početnim slovom imena. U kantunalima su grudnjaci, donje majice, najlonske čarape, gaćice i vrećice pamuka. U psihi su plave koverte, fotografije i fascikli s dokumentima.
U ogledalu je isto mrak.

***

U fascikli je osmrtnica. Ona iz novina. Znam jer sam pogledala.

***

Poviše kreveta je njihova uokvirena fotografija s vjenčanja. Kad je dan, fotografiju možeš vidjeti u ogledalu i iz kreveta. Ona je u vjenčanici i ima lančić od bisera. Sestra kaže da to nije istina i da  je vjenčanica nacrtana.

Ja ne vjerujem sestri jer ona svašta izmišlja. Izmislila je i Vladičku koji ubija.

***

Mrak ti može ući kroz oči, na usta i uši. Zato sve trebaš čvrsto stisnuti ili zatvoriti prstima. Probala sam, jer ako uđe mrak, gdje ću onda ja?

Sobu treba posrediti svaki dan čim se probudiš. To nije teško. Treba ti samo krpa i sprej za prašinu.

I za mrak.

KOSA

Ona čuva kosu u ormaru.

U najlonskoj vrećici, dvije crne pletenice s uvojcima, ja ne vjerujem da je to njena kosa, jer na glavi joj je sijeda, a ova u ormaru je crna i sjajna, a i za koga je čuva, za koga, kad mi svi imamo kosu, sestre dugu, ja kratku od koje se ne može ništa, ni rep, ni pundža, ni pletenica. Ona ne da da pustim kosu i kad smo u frizera kaže na muško, jer tako se zove moja frizura, na muško i onda frizerka uzdahne i šiša, kosa pada po podu i po rukama, dlake ostaju u nosu, u očima, vozimo se autobusom i netko kaže mali, makni se, a to znači da me frizerka dobro ošišala i ona je zadovoljna.

I priča s nepoznatima.

Prvo u autobusu, a onda u ambulanti dok čekamo da mi sestra izvadi krv, ona priča i ne zaustavlja se, tim nepoznatim ljudima kaže ženo ili dobri čoviče, i mislim se kako ona zna koji su ljudi dobri i s kojima se smije pričati, neugodno mi je i bojim se igle, ali ne kažem ništa, samo izvadim dlaku iz lijevog kuta usana.

Kosa se ne smije dirati.

Zato vrećicu otvaram kad nema nikoga, i gledam je i diram prstima, prislanjam je na svoju ošišanu glavu i zamišljam kako bi to bilo, s pletenicama kao Heidi, jer to mi je najdraža knjiga, zamišljam svašta i gledam se u ogledalu u njenoj sobi, koja je sad i moja.

Dugu kosu je imala prije, dok je bilo vremena za češljanje, jer za kosu trebaš imati vremena i živaca, tako ona kaže, a kad nemaš ni jednog ni drugog, moraš uzeti škare i odrezati obje sama i spremiti ih u vrećicu, tako to ide, pa ti vidi kako ćeš.

Obje sestre imaju dugu kosu i ona ima dugu kosu i smije se na svim slikama.

Ja imam kratku kosu i ona ima kratku kosu, ozbiljna je i više se ne fotografira.

Njena kosa raste u ormaru noću kad ne gledam, raste sama od sebe i vrećica se više ne može zavezat, ne može, samo ona to još ne zna, da zna, ubila bi me jer sam je dirala, tu njenu crnu kosu koju je sama odrezala, svojim rukama, zapravo škarama, dvaput, cap, cap.

I gotovo.

JEDNA

One su dvije, a ja sam jedna.

Ponekad ih ne mogu pronaći. Sakriju se u ormar, ispod kreveta, iza zavjese. Ili odu i zaborave na mene. One su starije i imaju imena dvostruko dulja od moga. Imaju svoju sobu punu postera. Imaju gramofon, ploče i police s knjigama. Imaju ruž i sjenilo za oči. Imaju košulje s jastučićima i dugu kosu koja pada po ramenima. Imaju prijateljice koje mirišu na grožđanu mast.

Kada se smiju, smijem se s njima.

Nečemu o čemu ništa ne znam.

Ja imam torbu s knjigama koja stoji na noćnom ormariću u majčinoj sobi. Imam prozirnu vrećicu punu bijelih perlica i krenu na koju ih nižem kad nema nikoga. Noću sanjam perlice u svim bojama kako padaju s neba u moju torbu.

Ja sam jedna.

Kad idem u školu, kad se igram, kad sjedim, kad spavam, kad jedem, uvijek sam jedna. Majku to zabrinjava, ali ne kaže ništa, nema vremena još i o tome.

Jednom sam upala u kanal kad je padala kiša i nisam mogla ustati. Plakala sam i one su me tražile. Sada kad ugledam prve kapljice na betonu, bježim u kuću i sjedim za stolom dok ne prestane.

Poslije kiše je sve čisto.

Poslije njih soba je nered.

Obožavam njihov nered, papiriće na podu, najlonke prebačene preko naslona fotelje, četku za kosu punu dlaka na radnom stolu, zelenu mašinu za pisanje s indigo papirima sa strane, ljubavni roman pročitan do pola, ogriske jabuke, rozi lak za nokte, uloške Ona, srebrne okrugle naušnice, bijeli fen, Bronhi bombone, šibice, čaše.

Uđem i ništa ne diram. Samo gledam.

One su dvije i kad ih nema.

Ja sam jedna.