proza

Suzana Matić: Ne naginji se van

Suzana Matić je autorica, arhitektica, pasionirana trkačica, blogerica i majka dvoje djece. U izdanju Algoritma objavila je knjigu "Samosanacije". Osim knjige potpisuje i poveći broj stambenih zgrada te jedan nerealizirani most u Zaboku.



NE NAGINJI SE VAN

 

 

Imam četrdeset i pet godina i mirne duše mogu reći da sam mirno spavala jedino u blizini vlakova.

...

Imam osam, devet... četrnaest godina i za ljetnih praznika putujem ocu. U svom snu brojim pragove, čitavu noć. Kažem: putujem, ali u stvari ja se vraćam. Moj život je gdje treba biti, da, ali tamo na drugom kraju 3D filma koji mi se odmotava pred očima i u kojeg ujutro s gornjeg ležaja preko spuštenog stakla isturam glavu, pa lovim svijet; licem, kapcima, kosom... ignorirajući i mamino i ugravirano „NE NAGINJI SE KROZ PROZOR“... tamo – u točki u koju se prvo ne usudim pogledati, a onda zurim u nju zatravljena daljinom nedogleda u kojem se spajaju paralelne šine – tamo je početak. Sve je cijelo; ništa se nije odvojilo; ništa nije iskliznulo iz tračnica, sudarilo se... jezici se nisu babilonski pomiješali, rasuli se; tamo razumijem sama sebe.

...

Na početku je uvijek riječ. Baš svakom. Neka: prva ili prvija.

Imam sedam godina, a mama svima govori: „Vratili smo se zbog škole. Zbog jezika.“ Svi je razumiju. Moj jezik kaže: mama se vratila, tata je ostao, a ja sam otišla. Vlakom, s prvog početka, u prviju zemlju, da bih započela materinjom riječi. Sve tatine riječi, tepanja, šale… ostale su s njim u zemlji u kojoj sam rođena. A ja je onda više nisam voljela. Toliko jako, burno i posvećeno je više nisam voljela, da sam odlučila svjesno i namjerno zaboraviti cijeli jedan jezik.

Moram negdje reći, da ne zaboravim: nije lako izgubiti jezik. Kompletan jezik na kojem si i sanjao i mislio; obuhvatiti ga velikog i složenog u glavi pa onda – poništiti. Jezik čiju sam i šatru i finte znala, dok sam one na materinjem morala ubrzano nadoknađivati jer – moja se mater nikad nije izražavala ni u šatri, niti fintama i ja sam tek u dobi od sedam otkrila materinji jezik ulice i prvi put rekla, recimo – „telka“ ili… a tek to, taj osjećaj – „zaćorila sam"; i zauzimanje tih riječi, tako „kul“ i „frajerskih“, koje su još k tome bile – laž… i to da mogu slagati o sebi, doraditi se na bolju ili bar – svijetu sličniju… bilo je opojno, drsko i s mirisom slobode. Pa sam to svoje osvojeno – „zaćorila sam“ podcrtavala i boldala u sebi, pa onda noch einmal… a onda si još davala i mentalnu kvačku.

...

Danas, jedino što mogu reći jest: Da, kriva sam, oduvijek sam se pravila važna riječima koje sam stekla. I da, neoprostivo sam kriva, jer oduvijek sam se najviše pravila važna onim riječima koje nikad nisam posve zauzela, koje nisam odživjela. Riječima koje su ostale ležati na nekom drugom kolosijeku.

Nisam zaćorila nikada. Moj blistavi bold i underline, bili su tek – italica.

...

Kad je Iva imala sedam godina pitala me: "Mama, što je to skretničar?", i zbilja ne znam zašto, ali u tom času – protrnula sam. Pomislila sam da me pita nešto drugo, da već zna da cijeli život istovremeno putujem na barem dva kolosijeka, i ne znam zašto... kažem, ali namjesto odgovora poželjela sam joj se tada ispričati. Za svoju dvojnost; za mimosmjerne svjetove; za rascijepljene pruge i trase; za to što sam htjela i obitelj i biti svoja; za to što sam voljela njenog tatu i što ga nisam voljela dovoljno; za to što nisam voljela neke druge, ali me nešto k njima vuklo; za povratke koji su odlasci i odlaske koji su povratci… i htjela sam joj reći da može se i tako život živjeti, da može se i tako stizati nekamo, ali – nisam. Jer možda već zna i to da sam stigla daleko, ali da cjelovita nisam stigla nigdje; da sam loša sa skretnicama; da svojim skretničarenjem presijecam svaku kompoziciju – „ljubavi“, braka, poslova… tek što je sastavim i zahuktam; da cijeli život prebacujem sklopku dok baš ništa još nije ni gotovo ni završeno; da nikad nisam čekala da propisno „prođe voz“ ili se ispoštuje Vozni red; nego bih jednim klikom odvajala vagone od jureće lokomotive na autopilotu, i dok bi ona nestajala iza horizonta htijenja – oni bi sve više usporavali, a onda ostajali stajati između stanica nekog pogrešnog krajolika.

...

Kad je Josip imao sedam godina kupila sam mu maketu željeznice s krajolikom. Spustila sam brklju njihovom tati, nama kupila mali stan uz prugu, a Josipu još i prugu s planinama. Ivi nisam znala pomoći. Već tada je nisu zanimale stvari; već tada se igrala riječima znajući da se u životu i tako sve dešava.

Ta maketa… za mene je bila vlak s pejzažom, a ne obrnuto. U mojoj se mentalnoj slici pejzaž naslonio na željeznicu i sva ta umanjena brda, potpuno izvan granica mojih mogućnosti i jedva ugurana u granice našeg malog dnevnog boravka, sav taj razliveni krajobraz koji je trebao ispuniti ponor u jednom dječaku – za mene je bio tek ukras maloj brzoj kompoziciji. Privezala bih svoj pogled za nju i dok je ona jurila, ja bih stajala prikovana. Dugo.

Vlak se vrtio u našem boravku, a naši životi oko njega: spoticali smo se preko transformatora, knjige si dodavali iznad tunela, filmove gledali smješteni uz prisojne obronke brda obasjane svjetlom s telke.

...

Kad su oboje imali deset godina, film je bio Ana Karenjina. Josip je ulazio u sobu više puta, nalazio nas jednako udubljene i zanesene, pa svaki put zavrtio glavom i otišao. Zadnji put ipak nije izdržao, nego je rekao: „Ne razumijem zašto gledate film u kojem se ništa ne dešava“, a ja sam onda pustila Ivu iz zagrljaja i pohitala za njim.

Dok sam ga grlila znala sam da nikada neće saznati da je moj nježni zagrljaj u prijevodu značio: „Hvala ti da ne razumiješ...“

...

U mom se životu najviše dešavalo, kada se nije događalo ništa.

...

Nisam zaustavljala našu brzu liniju ni kad bi oni zaspali. Otkucavala sam pragove svojih linija na papiru u preuzetom ritmu… polagala šine redova do duboku u noć: uspravljam usklične stupove, razapinjem žice, puštam struju kroz njih. Trese me. Putujem... Šuštanje prstiju po tastaturi spaja se sa šuštanjem pragova, enter sa skretnicom, nova stranica s novom stanicom. Isprepliću se željeznice – jedna tu uz mene i druga prigušena s one strane prozora. Uz njih onda zaspem i ja.

            ...

Imam sedam, osam... četrdeset i pet godina i u svom snu brojim pragove. Ali nikada nisam zaćorila. Budim se rano, isturam glavu kroz prozor, pa lovim svijet. Licem, kapcima, kosom. Nikada nisam saznala što to znači prespavati zvonjavu. O cijeloj toj stvari imam tek nejasnu slutnju, naučeno znanje bez iskustva, nedostatan prijevod.

Nikada nisam ni pala kroz prozor. Naginjala sam se s gornjeg ležaja.

...

Ponekad sam sama sebi navrh jezika. Ponekad sam sama sebi kao nepoznata riječ. Jer – u najranijem djetinjstvu pravila sam se važna kurzivom. Jer – dok sam prisilno ležala u svom krevetu i majčinoj nadi da ću nekako uloviti kompoziciju snova koja bi mi svaku noć izmakla i odkloparala u ritmu zdravog hrkanja ostalih ukućana – uspjela sam zaboraviti čitav jedan jezik.

...

Moram reći i ovo: zaborav nije kao sjećanje. Ne da se trenirati. Ne da se prizvati. Ali!

Imala sam sedam godina i više se nisam igrala ni vlakovima ni riječima. Doživljavala ih tek smrtno ozbiljno.

Sjećam se dobro te noći svoje prve velike „Zaboravit ću te“ odluke: odbrojavala sam je u beskraj, nizala posvećeno kao uvijek istu sekvencu pragova i bubnjala srcem u istom ritmu. „Za–bo–ra–vit–ću–te–!“, prenosilo se krvnim šinama od centra prema periferijama i nazad. Zaboravila sam sve riječi jednog jezika koje sam imala, koje su bile moje. Preko noći.

Sve osim onog: „Ja se zovem Ana“.


 

...

Prozreli su me. Lovili se za glavu. Vraćali na pravi kolosijek: „Ne smiješ zaboraviti! Znanje i sjećanje su jedino što ti nitko ne može oduzeti“, a ja sam da ispravim krivnju učila druge jezike. Uporno, predano i do savršenstva. Danas glatko mogu reći: „Ja sam prevoditeljica“ s perfektnim izgovorom na još četiri jezika. Ali ne i mirne duše.

Jer… u mom je iskonskom jeziku ostalo nešto oteto. Moje. Tepanje, šale, cjelina... I kada bi se sve moje linije na tren zaustavile čula sam dozivanje od kojeg bih okretala glavu. Budilo me iz sna, prije svake budilice, a ja sam onda navijala vlakove. Da dan dovedu kraju. Da mene vrate. Da me uljuljkaju u drugi zaborav preko prvog. Noch eimal. Pa opet…

Naginjala sam se van, jer… nisam se usudila nagnuti se unutra: prevodila sam. Bjesomučno. Ugrađivala u sebe tuđe riječi kao lažno sjećanje. Vraćala zamjenski materijal u šupljinu koja je davno nastala mojim oduzimanjem. Rupa u meni zvonila je i dalje nejasno duboka – nisam je uspjela zapuniti.

...

Neki se bezdani naprosto ne daju zatrpati; šećemo njihovim rubom odvraćajući pogled; slijepo bacamo gluhe gomile dana u njih, a oni ječe sve glasnije. I onda vidimo da jedino što preostaje je izokrenuti ih, jedino što preostaje je nagnuti se u sebe. Izvrnuti se kroz sebe samog, kao rukavicu. I baciti si je u lice.

Jeku u sebi mogla sam nadglasati jedino svojim jezikom. Nagnula sam se unutra. Postala sam pisac.

...

Nikada nisam mogla razumjeti „sindrom suputnika u kupeu“. Ljude koji će nekome koga prvi put vide ispričati čitav svoj život u kupeu nekog prigradskog vlaka. Ne mogu to shvatiti. Jedino... zato pišem.

Glatko ću vam ispričati sve o sebi, baš sve, samo zato što vas neću vidjeti nikada više.

...

PRIČA:

Kad je imala je sedamnaest godina s njom je u razred išao dječak koji je imao opsesiju vlakova. I pruga. Crtao je mehanizme i kupovao knjige. Ona je po kapcima povlačila pruge zavodljivosti i čitala Tolstoja. Jednom poslije, već studentica, srela ga je na kolodvoru. Čekala je sva besprijekorna svoju ljetnu romansu s juga i pitala ga što radi tu. Rekao je da je došao prošetati tom dionicom pruge jer je već dugo nije vidio pod snijegom. Zbunila se. Pomislila kako je on ipak prilično čudan. Onda je sve zaboravila. Prošle zime prošetala je tom prugom, jer je dugo nije vidjela pod snijegom.

...

DRUGA:

Jednom davno s cvijećem naguranim u torbu čekao ju je na malom kolodvoru svog grada, u gustom snijegu i slabo odjeven. Nakon dva sata i nekoliko vlakova u kojima nije bila – otišao je kući plav. To cvijeće isplivalo je nakratko iz snijega i optužbi tek nekoliko godina poslije kad su dijelili imovinu, što je moje, što je tvoje... Ostalo je zauvijek ležati između dva kolosijeka.

...

Treća, četvrta, peta... priča. Pragovi…

Kad pišeš o sebi, zaborav je unaprijed izgubio i nema takve noći velike odluke koja bi mogla poništiti sve tvoje ispisane redove. Svaki prag koji si odbrojio makar u snu, zabilježen je negdje. Odzvanjaju zasebno; jedna priča utihne – druga preuzima sjećanje. Ali, u slici mog krajolika sve su tu, neizbrisane.

Jer – kad sam imala sedam godina zadnji put u životu uspjela sam odrezati dio sebe u koje sam spremila nedostajanje… svjesno zaboraviti. Jer – ja se zovem se „Ana“ na baš svim jezicima svijeta.


 

...

Jučer, snijeg je napokon okopnio, a ja sam naizmjenično hodala jednom, pa drugom šinom svoje uobičajene dionice, raširenih ruku. Nisam brojala pragove, znam napamet koliko ih ima. Kraj mene je projurio vlak.

 

Treba mi nova pruga. Ne kao Karenjinoj. Kao vlaku. 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg