proza

Iva Tkalec: Jedrenje

Iva Tkalec rođena je 1984. u Varaždinu, gdje je diplomirala informatiku na FOI-u. Priče je počela pisati 2011. godine, a dosad ih je napisala više od 40, od kojih je 20-ak i objavljeno u zajedničkim zbirkama, na internetskim natječajima (u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji). Sada dovršava i svoj prvi roman.



Jedrenje

 

Donesi mi normalnu stolicu... ne, NE tu, onu višu. Bože moj, il' si slijep il' se praviš glup. Veću mi dodaj!!! Šta ću s malom? Da legnem na pod? Bolje da si za vrat nogu stavim, jel' tako?

Donio sam joj normalnu stolicu. Sjela je. Smjestio sam se na kauč nasuprot njoj. Željela je da idem s njom na kavu, nedjeljom ionako nemamo previše toga za raditi. Nekad smo znali planinariti, ići na plivanje. Za sunčanog vremena nikada nismo ostajali u stanu. Sve slobodno vrijeme provodili smo zajedno. A evo nas sad, usred predstave. Još uvijek provodimo sve vrijeme zajedno. Odabrala je stol u sredini prostorije, okružen drugim stolovima, kako bi publika bila zadovoljna. Iako, pljesak nikad nije dobivala. Poglede da, pljesak ne.

Daj pomakni ovaj tabure, samo mi smeta. Joj, koji ti je danas?! Lijevo, ne desno. Neću imati dovoljno mjesta. Daj uključi mozak malo, glupane jedan.

Pomaknuo sam tabure. Lijevo. Ne desno. Odložila je štake na tabure, uzela cjenik. Šutke sam promatrao. Dvije godine ranije, ovo se ne bi dogodilo. Dvije godine ranije voljela me je i ja sam volio nju. Nekad nas ljudi u čudu gledaju: ona, onako sitna, metar šezdeset, ja skoro dva metra i dobrih sto dvadeset kila. Prije su nas gledali sa zanimanjem. Sada na licima čitam zgražanje. Na putu do kafića, morao sam stati u pekari da joj kupim burek. Sad ga je odmotavala, a cjenik je odložila na stol. Nije joj se žurilo. Nikad joj se ne žuri, bar ne više. Konobar je stajao kraj nas. Rekao je da će se vratiti kad odlučimo. Zadržala ga je kod stola. Neka pričeka.

Majmune jedan, niti burek ne znaš kupiti. Baš si morao uzeti najmasniji? Hoćeš da postanem svinjče, jel' tako? K'o ti? Ne bi ti štetila jedna dijeta. Ko' da nemamo ogledalo.

Pognuo sam glavu. Želio sam sakriti sram. Zapeli smo zajedno. Zapeli, kažem, silom prilika. Nekada je sve bilo drugačije. Ali, sada mi je prošlost u mutnom sjećanju. Oni lijepi trenuci izblijedili su čak i na fotografijama. Greška, nepažnja, kriv sam. Znao sam to vrlo dobro. Njezina želja, moja zapovijed. Konobar je još uvijek čekao kraj stola. Odlučila je.

Ja ću popiti kavu. Ne, čekaj, neću kavu, prekasno je. Neću moći zaspati. Misliš da ću moći zaspati ako popijem kavu? Ne znam... Hmm... Što da pijem? Donesi mi jednu... hmm... Jednu kolu. A ti? Što ćeš ti?“

Naručio sam pivo. Oštro me je pogledala i na trenutak sam okrenuo glavu. Ne mogu podnijeti taj pogled: prezir, osuđivanje, mržnja – sve u jednom. Najgora od svega bila je mržnja. Prije dvije godine, zajedno smo pili pivo. Ona nikad više od jednog. Razgovarali smo. Sada, samo ona razgovara sa mnom. Monolog.

Idiote glupi. Nećeš piti alkohol dok me voziš ovakvu. U ovakvom stanju. Zaboravi. Stvarno imaš petlje i pomišljati na to.

Konobar se nije usudio gledati. Mirno je stajao kraj stola. Sve je više ljudi pogledavalo prema nama. Rekao sam neka mi donese kolu, svejedno mi je. U glavi sam osjećao pritisak, krivnju. U sekundi sam shvatio da je opet u pravu. Bez obzira što kaže, uvijek je u pravu. Mogao sam samo slušati. Riječi nisu izlazile.

Natoči mi kolu. Ne mogu se toliko saginjati. I daj mi jednu cigaretu. Opet si mi krive kupio. I to ti je teško zapamtiti. Zapravo, dodaj mi cijelu kutiju.“

Natočio sam joj kolu i prignuo se da joj zapalim cigaretu. Sjedili smo nekih pola sata. Promatrala je ljude oko sebe i pušila jednu za drugom. Promatrao sam je bez riječi. Nekad joj je lice zračilo dobrotom, sada tugom, samo tugom. Nismo razgovarali. Nismo imali o čemu razgovarati. Sve je bilo jasno. U glavi mi se okretalo tisuću misli, dolazile su i odlazile, samo je jedna uvijek bila prisutna: taj savršen dan koji smo proveli na jedrenju, zajedno. To joj je bila velika želja. Moje iznenađenje i nesavršena noć koja je uslijedila. Vožnja kući, savršena glazba i trenutak koji me je vezao. Bilo je negdje oko ponoći. Pjevala je iz sveg glasa, dok sam ja pušio cigaretu. Željela je da pjevam s njom. Šalila se da nemam sluha, da sam dosadan. Pristao sam, ali samo pod uvjetom da slušamo moj CD. Sagnuo sam se da ga izvadim iz pretinca i ušao u zavoj. Ne sjećam se svega… Izvukao sam se sa nekoliko ogrebotina, dok je ona ostala bez noge. I eto nas tu, usred predstave.

Hoću ići. Dosta mi je sjedenja. Moramo još stati i kupiti WC papir. Idi plati pa se vrati po mene. Ajde, hop hop, diži se! Kad si postao tako lijen?

Ustao sam i otišao platiti. Vratio sam se i uzeo štake, da joj pomognem.

Pusti to majmune jedan. Nisam ti rekla da mi treba pomoć. I vrati tu stolicu na mjesto. Samo smeta.

Otišli smo, ostavljajući njezin monolog i uzevši moju krivnju.

 

 

 

 

Biografija – Iva Tkalec

Rođena 1984. godine u Varaždinu. Diplomirala informatiku na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, Sveučilište u Zagrebu.

Prvu priču napisala 17.3.2011. godine. 2012. godine ozbiljno shvatila pisanje. Napisala oko 50-ak priča a objavila oko 30. Priče odabrane i objavljene na književnim portalima te putem natječaja u zbirkama i zbornicima od kojih su najvažnije: „20+1 najbolja priča za ljeto 2011“ (2011.g., Hrvatska), „Pod krovom stare knjižnice“ (2011.g., Hrvatska), "Jedan život u manje od devesto znakova", (2011.g., Srbija), „Izvan Koridora“ (2012.g.,2013.g. online knjiga, Crna Gora), „PitchWise 2012 – zbornik poezije i kratke proze“ (2012.g., BiH)., „Kako sam ubio ljubav“ (2013. g. Srbija), „Urbani Vračevi“ (2013.g. Hrvatska), „Varaždinski književni zbornik 16 (2013.g., Hrvatska), „Inspired by my Museum“ (2014., UK, India, u pripremi, engleski jezik) i u časopisima Kolo 6/2013., UBIQ 14 (Hrvatska).

Osvojila drugu nagradu za kratku priču na natječaju Stanislav Preprek 2011. godine. Putem natječaja Reč u prostoru odabrana za sudjelovanje na Aprilskim susretima u Beogradu 2012., 2013.  i 2014. godine te na prvom Tookbook Storytelling-u 2014. godine i dr.

Dobitnica nagrade Prozak (Algoritam i Zarez) za najbolji neobjavljeni prozni rukopis autora do 35 godina.

Finalist nagrada Brod Kulture (2011., Hrvatska), „Stjepan Džalto“ (2012.g., BiH), Pitchwise (2012., BiH), „Slavko Kolar“ (2012., Hrvatska), „Vranac“ (2012., 2013., Crna Gora), i „Zlatko Tomičić“ (2013., Hrvatska) i dr.

2012. godine sudjelovala na NaNoWriMo. Rezultat je roman koji dovršavam (Kratke bilješke iz povijesti altruizma).

2013. godine primljena u Varaždinsko književno društvo.

2014. godine organizirala prvu književnu večer za mlade autore (od 14 do 30 godina) u Varaždinu uz promociju vlastitog bloga „Čajne kronike“, pod naslovom „Pričljiva čajanka“ (Noć knjige, u suradnji s Gradskom knjižnicom Metel Ožegović Varaždin).
Email:
itkalec84@gmail.com

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg