proza

Iva Tkalec: Jedrenje

Iva Tkalec rođena je 1984. u Varaždinu, gdje je diplomirala informatiku na FOI-u. Priče je počela pisati 2011. godine, a dosad ih je napisala više od 40, od kojih je 20-ak i objavljeno u zajedničkim zbirkama, na internetskim natječajima (u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji). Sada dovršava i svoj prvi roman.

Jedrenje

„Donesi mi normalnu stolicu... ne, NE tu, onu višu. Bože moj, il' si slijep il' se praviš glup. Veću mi dodaj!!! Šta ću s malom? Da legnem na pod? Bolje da si za vrat nogu stavim, jel' tako?“

Donio sam joj normalnu stolicu. Sjela je. Smjestio sam se na kauč nasuprot njoj. Željela je da idem s njom na kavu, nedjeljom ionako nemamo previše toga za raditi. Nekad smo znali planinariti, ići na plivanje. Za sunčanog vremena nikada nismo ostajali u stanu. Sve slobodno vrijeme provodili smo zajedno. A evo nas sad, usred predstave. Još uvijek provodimo sve vrijeme zajedno. Odabrala je stol u sredini prostorije, okružen drugim stolovima, kako bi publika bila zadovoljna. Iako, pljesak nikad nije dobivala. Poglede da, pljesak ne.

„Daj pomakni ovaj tabure, samo mi smeta. Joj, koji ti je danas?! Lijevo, ne desno. Neću imati dovoljno mjesta. Daj uključi mozak malo, glupane jedan.“

Pomaknuo sam tabure. Lijevo. Ne desno. Odložila je štake na tabure, uzela cjenik. Šutke sam promatrao. Dvije godine ranije, ovo se ne bi dogodilo. Dvije godine ranije voljela me je i ja sam volio nju. Nekad nas ljudi u čudu gledaju: ona, onako sitna, metar šezdeset, ja skoro dva metra i dobrih sto dvadeset kila. Prije su nas gledali sa zanimanjem. Sada na licima čitam zgražanje. Na putu do kafića, morao sam stati u pekari da joj kupim burek. Sad ga je odmotavala, a cjenik je odložila na stol. Nije joj se žurilo. Nikad joj se ne žuri, bar ne više. Konobar je stajao kraj nas. Rekao je da će se vratiti kad odlučimo. Zadržala ga je kod stola. Neka pričeka.

„Majmune jedan, niti burek ne znaš kupiti. Baš si morao uzeti najmasniji? Hoćeš da postanem svinjče, jel' tako? K'o ti? Ne bi ti štetila jedna dijeta. Ko' da nemamo ogledalo.“

Pognuo sam glavu. Želio sam sakriti sram. Zapeli smo zajedno. Zapeli, kažem, silom prilika. Nekada je sve bilo drugačije. Ali, sada mi je prošlost u mutnom sjećanju. Oni lijepi trenuci izblijedili su čak i na fotografijama. Greška, nepažnja, kriv sam. Znao sam to vrlo dobro. Njezina želja, moja zapovijed. Konobar je još uvijek čekao kraj stola. Odlučila je.

„Ja ću popiti kavu. Ne, čekaj, neću kavu, prekasno je. Neću moći zaspati. Misliš da ću moći zaspati ako popijem kavu? Ne znam... Hmm... Što da pijem? Donesi mi jednu... hmm... Jednu kolu. A ti? Što ćeš ti?“

Naručio sam pivo. Oštro me je pogledala i na trenutak sam okrenuo glavu. Ne mogu podnijeti taj pogled: prezir, osuđivanje, mržnja – sve u jednom. Najgora od svega bila je mržnja. Prije dvije godine, zajedno smo pili pivo. Ona nikad više od jednog. Razgovarali smo. Sada, samo ona razgovara sa mnom. Monolog.

„Idiote glupi. Nećeš piti alkohol dok me voziš ovakvu. U ovakvom stanju. Zaboravi. Stvarno imaš petlje i pomišljati na to.“

Konobar se nije usudio gledati. Mirno je stajao kraj stola. Sve je više ljudi pogledavalo prema nama. Rekao sam neka mi donese kolu, svejedno mi je. U glavi sam osjećao pritisak, krivnju. U sekundi sam shvatio da je opet u pravu. Bez obzira što kaže, uvijek je u pravu. Mogao sam samo slušati. Riječi nisu izlazile.

„Natoči mi kolu. Ne mogu se toliko saginjati. I daj mi jednu cigaretu. Opet si mi krive kupio. I to ti je teško zapamtiti. Zapravo, dodaj mi cijelu kutiju.“

Natočio sam joj kolu i prignuo se da joj zapalim cigaretu. Sjedili smo nekih pola sata. Promatrala je ljude oko sebe i pušila jednu za drugom. Promatrao sam je bez riječi. Nekad joj je lice zračilo dobrotom, sada tugom, samo tugom. Nismo razgovarali. Nismo imali o čemu razgovarati. Sve je bilo jasno. U glavi mi se okretalo tisuću misli, dolazile su i odlazile, samo je jedna uvijek bila prisutna: taj savršen dan koji smo proveli na jedrenju, zajedno. To joj je bila velika želja. Moje iznenađenje i nesavršena noć koja je uslijedila. Vožnja kući, savršena glazba i trenutak koji me je vezao. Bilo je negdje oko ponoći. Pjevala je iz sveg glasa, dok sam ja pušio cigaretu. Željela je da pjevam s njom. Šalila se da nemam sluha, da sam dosadan. Pristao sam, ali samo pod uvjetom da slušamo moj CD. Sagnuo sam se da ga izvadim iz pretinca i ušao u zavoj. Ne sjećam se svega… Izvukao sam se sa nekoliko ogrebotina, dok je ona ostala bez noge. I eto nas tu, usred predstave.

„Hoću ići. Dosta mi je sjedenja. Moramo još stati i kupiti WC papir. Idi plati pa se vrati po mene. Ajde, hop hop, diži se! Kad si postao tako lijen?“

Ustao sam i otišao platiti. Vratio sam se i uzeo štake, da joj pomognem.

„Pusti to majmune jedan. Nisam ti rekla da mi treba pomoć. I vrati tu stolicu na mjesto. Samo smeta.“

Otišli smo, ostavljajući njezin monolog i uzevši moju krivnju.

Biografija – Iva Tkalec

Rođena 1984. godine u Varaždinu. Diplomirala informatiku na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, Sveučilište u Zagrebu.

Prvu priču napisala 17.3.2011. godine. 2012. godine ozbiljno shvatila pisanje. Napisala oko 50-ak priča a objavila oko 30. Priče odabrane i objavljene na književnim portalima te putem natječaja u zbirkama i zbornicima od kojih su najvažnije: „20+1 najbolja priča za ljeto 2011“ (2011.g., Hrvatska), „Pod krovom stare knjižnice“ (2011.g., Hrvatska), "Jedan život u manje od devesto znakova", (2011.g., Srbija), „Izvan Koridora“ (2012.g.,2013.g. online knjiga, Crna Gora), „PitchWise 2012 – zbornik poezije i kratke proze“ (2012.g., BiH)., „Kako sam ubio ljubav“ (2013. g. Srbija), „Urbani Vračevi“ (2013.g. Hrvatska), „Varaždinski književni zbornik 16 (2013.g., Hrvatska), „Inspired by my Museum“ (2014., UK, India, u pripremi, engleski jezik) i u časopisima Kolo 6/2013., UBIQ 14 (Hrvatska).

Osvojila drugu nagradu za kratku priču na natječaju Stanislav Preprek 2011. godine. Putem natječaja Reč u prostoru odabrana za sudjelovanje na Aprilskim susretima u Beogradu 2012., 2013.  i 2014. godine te na prvom Tookbook Storytelling-u 2014. godine i dr.

Dobitnica nagrade Prozak (Algoritam i Zarez) za najbolji neobjavljeni prozni rukopis autora do 35 godina.

Finalist nagrada Brod Kulture (2011., Hrvatska), „Stjepan Džalto“ (2012.g., BiH), Pitchwise (2012., BiH), „Slavko Kolar“ (2012., Hrvatska), „Vranac“ (2012., 2013., Crna Gora), i „Zlatko Tomičić“ (2013., Hrvatska) i dr.

2012. godine sudjelovala na NaNoWriMo. Rezultat je roman koji dovršavam (Kratke bilješke iz povijesti altruizma).

2013. godine primljena u Varaždinsko književno društvo.

2014. godine organizirala prvu književnu večer za mlade autore (od 14 do 30 godina) u Varaždinu uz promociju vlastitog bloga „Čajne kronike“, pod naslovom „Pričljiva čajanka“ (Noć knjige, u suradnji s Gradskom knjižnicom Metel Ožegović Varaždin).
Email: itkalec84@gmail.com