Lada Vukić je spisateljica iz Zadra. Aktivna je članica ZaPisa - udruge zadarskih pisaca.
Piše uglavnom kratke priče, za koje je osvojila više nagrada, između ostalih i Ulaznica 2011, Pričigin 2012, Pitschwise 2012, a ušla je i u uži izbor Večernjaka 2013. Priče su joj objavljene u više časopisa i na portalima, uključujući zbornike Sušičke kronike, Priče iz stare knjižnice, Nešto diše u mojoj torti. Pisanje je učila u CeKaPeovoj ljetnoj školi pisanja u Staroj sušici i zadarskoj školi pisanja OtPis.
Slonovi
Za domaći je trebalo napisati pjesmu. Tema slobodna. Lako je pjesnicima. Njima uvijek nešto padne na pamet. Gledao sam u nebo, ali nisam vidio ništa osim jednog velikog bijelog slona. S Ivanom nije bilo tako.
-Ja ću rodoljubnu, rekao je. O tati i ratu. O granatama. O slobodi. Uzeo je olovku i bilježnicu te stao pisati. Nisam ga gledao, ali sam čuo kako mu slova škripe po papiru. Bila je to duga pjesma. Da mi je samo bilo znati odakle je izvlačio riječi?
U međuvremenu se na nebu nakupilo cijelo krdo slonova. S izduženim surlama tulili su kao da mi se rugaju. A onda sam zaškiljio očima, pa mi se učinilo ako samo ispružim ruku dohvatit ću im kljove. Za sreću. Za izgubljenu inspiraciju.
Sutradan sam dobio jedinicu. Ivan, normalno, peticu. Pa nije mi baš bilo normalno, s obzirom da svi znaju da Ivanov tata nikada nije bio u ratu. Mogao sam i ja tako, pisati kako sam cijele noći jahao krdo bijelih slonova.
Stabločovjek
Cijelog su jutra u parku rušili stablo. Šutke. Samo je pila jecala. Nisu stali sve dok ga nisu pretvorili u panj. Čudno, kako drvena trupla za sobom ostavljaju lijep miris. Na rukama krvnika naročito.
I neki je dječak iz kolica s velikim kotačima, promatrao istu scenu: otkinut trup i uzemljeno korijenje: život u svijetu sjena, smrt u svijetu oblika.
Poslije sam sišla dolje. I dalje je snažno mirisalo, kao da smrt i nije ništa drugo do eter i smola. Nemali broj stiješnjenih godova zbio su se u tankom i slabašnom drvetu.
- Nema razlike, oglasio se dječak iz malenih kolica s velikim kotačima, trebalo bi nas spojiti.
- Koga? upitala sam.
- On meni dade korijenje ili ja njemu glavu. Možda bi nešto od nas i ispalo. Stabločovjek.
Na dnu ormara
Vikendom odlazim na selo gdje više od svega volim bakine slatke žumanjke i priče iz starinskog ormara. Baka ključeve izvlači iz nekoliko slojeva šuškavih podsuknji, a zatim me vodi u konobu gdje sve miriše na ustajalost i plijesan. Takvog su okusa i keksi u ormaru smješteni uz bakinu svetačku i pogrebnu opremu.
- U ovom ćemo pokopati djeda, govori dok me nudi razmekšanim keksima. Crno odijelo i lakirane cipele. Na njima još stoji etiketa i cijena iz dućana.
- A tebe? U čemu ćemo tebe? pitam.
Šuti i ne odgovara.
Na dnu ormara je i ploča. Nadgrobna. Umotana crnom krpom. Na njoj djedovo ime i datum rođenja. Na onaj drugi se čeka. I dok ga slušam kako mu vino razvlači grlom pjesmu na nepoznatom jeziku, taj se ne čini tako skorim.
Jednom konobu zateknem otvorenu. Ormar, otključan. U njemu sve kao i prije. Keksi, cipele, odijelo i nadgrobna ploča bez datuma. Djed rukavima otire oči. Narančasti žumanjci ostali su u jajima.
Boce
Jučer ga je za stolom sin prvi put upitao za boce. Samo se na tren skamenio. Potom je dugo gurao suh zalogaj niz grlo, rekavši napokon, ne budi smiješan, kakve boce!
- Adnan mi je rekao, Adnan, uporno je ponavljao sin prijateljevo ime. Kao da to samo po sebi znači neki neoborivi aksiom. - Kaže, jedan takav isti kao ti kopao je po kanti u njegovom dvorištu.
- Ljudi nekada nalikuju jedni drugima, odgovori, a onda doda, jedi da ti se ne ohlade hrenovke.
Popodne ga je odveo na bazen na plivanje. Tamo mu se srce redovno raširi kada trener njegovog sina pohvali pred cijelom grupom:
- Znate, Siniša ima nevjerojatnu plovnost.
Naravno, poželi odmah reći, i u životu moraš vladati istom sposobnošću ako ne misliš završiti na dnu.
- Večeras je roštiljada, ostajete s nama? upita ga ljubazno trener.
On odmahne rukom i kaže, ma kakvi, nisam vam ja za to. Pa stane razmišljati, koliko bi to sve skupa do dugo u noć moglo potrajati?
U ponoć ostavi sinu poruku na ormariću: Ako se probudiš, a mene nema, samo da znaš, opet su me zvali u noćnu smjenu.
Lažna uzbuna
Kuhala sam ručak kada sam pod prozorom začula udarac. Neka je žena jauknula. Jurnula sam k prozoru i što sam vidjela? Neki je majmun grabio ženu za kosu. Lijepu i dugu, kakvu sam i ja nekad imala. Vikao je da će joj sve vlasi počupati. Ona je plakala i skrivala lice rukama. Kao i ja nekada. Onda joj je torbicu zalijepio za zid. Mobitel, šminka, puder, maramice, tablete, sve je ispalo van. I kao da nije bilo dosta, zalijepio joj je još jednu pljusku.
Zgrabila sam telefon i rekla - E nećeš, pička ti materina, platit ćeš!
S druge strane telefona operaterka je vrlo polako i smireno, kao da joj pričam bajku rekla, vidjet ćemo, gospođo; poslat ćemo nekoga, gospođo; smirite se, gospođo.
Dok sam završila iz kuhinje je smrad dolazio u valovima, na dnu lonca stisnuo se crn i zagoren luk. Sve sam bacila u smeće. Opet sam prišla prozoru. Njih dvoje je nestalo, ali se zato pojavio policajac.
- Vi ste ono zvali? upitao me s rukama prekriženim na leđima. Iz vokitokija obješenog za pojasom piskutalo je kao da netko dokono igra Nintendo.
- Aha, rekla sam, - ja sam.
- Pa gdje je taj nasilnik i žena? Da niste sve umislili?
Prije no što sam demonstrativno zatvorila prozor, policajac je vrhom jezika uporno izvlačio zaostale mrvice hrane među zubima.
- Sve je u redu. Lažna uzbuna, rekao je nekome s druge strane Nintenda.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.