proza

Marko Gregur: Šus Mirinda

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u časopisima i novinama kao što su Poezija, Republika, Kolo, Vijenac, Zarez, Večernji list, Odjek (Sarajevo), Kaj i drugi. Nagrađivan na natječajima za kratku priču Dr. Esad Sadiković (BiH), Marko Martinović Car (BiH), Mate Raos, i Ulaznica (Srbija). Dobitnik je nagrade Ivan vitez Trnski, za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina starosti iz Podravine i Prigorja i nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.) i zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2013.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.)

 Mirinda je otišao u kupaonicu i, kao svakog jutra, pokušao se natjerati na povraćanje. Ovaj put nije išlo i to ga je malo oneraspoložilo. Izašao je iz kupaone i prišao frižideru te se dodatno oneraspoložio buljeći u njegovu praznu utrobu.

„Ti si izgleda svoje ispovraćao“, rekao je i zalupio vratima. Obukao se i krenuo u Frankopansku. Tamo ga je čekala njegova ćevabdžinica.

„Bok mala!“ pozdravio je konobaricu.

„Bok Šus Mirinda. Da ti donesem kaj?“

„Naravno, danas sam došao praznog želuca.“

„To je dobro. Kaj ćeš?“ pitala je konobarica, a Mirinda je odgovorio: standardno.

Čim mu je donijela rundu, Mirinda je slomio lozu i eksao pola boce piva.

„Sad je bolje“, rekao je Šus Mirinda, kojeg su upravo zato i zvali Šus Mirinda, jer mu je cuga bila čak i doručak.

Rukom je obrisao usta i viknuo Sonji koja je prala čaše.

„Mala, jesam ti već ispričao kako mi je Ayrton Senna umro na rukama?“

„Jesi, Šus, valjda tisuću puta“, odgovorila je konobarica kojoj je još bilo rano za njegove priče.

Mirinda je svejedno počeo pričati. Bio je na utrci kad se njegov najbolji prijatelj Senna zabio u ogradu.

„Imao sam neki loš predosjećaj. Večer prije bio je nekako napet. Rekao sam mu: daj Senna, popijemo to pa idemo dalje, ali on nije htio ni čuti. Rekao je da je umoran i da ide spavati. U tom trenutku kad je izletel sa staze odmah sam znao da je opasno stradal. Sjurio sam se niz tribinu i potrčao do njegovog bolida. Trčao sam toliko brzo da su me ovi iz atletskog saveza odmah proglasili svjetskim prvakom na sto metara, ali nije mi bilo stalo do toga i odbio sam prihvatiti medalju. Kad sam došel do bolida uzeo sam njegovu glavu u naručje i pital ga: Senna, si dobro? Nisam, Mirinda, odgovoril je. Bilo mi je jasno da treba ekspresno reagirati. Otišel sam do staze i zaustavil bolid koji je baš prolazil, mislim da je to bio Coulthard, ovaj je bil lud ali me prepoznal pa mi dal auto, a onda sam se vratio i rekao: Senna, sad te vozim u bolnicu! Pogledal me umornim očima i rekel, nikad to neću zaboraviti: Mirinda, samo ne ti! Rekel je to i onesvestil se. To su bile njegove posljednje riječi. Došli su dečki, bolničari, i strpali ga u kombi. Išael sam za njima bolidom do bolnice. Vozili su tako sporo da su mi se hladile gume pa sam skoro izletio s ceste. Ah, sve bi bilo drugačije da se Senna nije bojal moje brze vožnje! Znaš mala, bil mi je to jedan od najtužnijih dana u životu i još mi je uvijek jednako teško kad se toga sjetim makar je prošlo već pet godina“, završio je Mirinda, izostavivši dio da je Coulthardu još dan danas dužan sto maraka za benzin i gume.

Konobarica je odložila čašu i pogledala ga.

„Završio si?“

„Jesam“, rekao je Mirinda, ispio pivo do kraja pa naručio još jedno.

Zatim je iz aktovke koju je stalno vukao sa sobom izvukao penkalo i komad papira.

„Idemo raditi“, rekao je.

„Rekla sam ti već da svoje poslove obavljaš negdje drugdje. Nije ti ovo ured.“

„Daj se smiri. Samo ću nešto napisati. Pa jel' to protuzakonito?“

Črčkao je dobrih petnaestak minuta prije nego što ju je pitao zna li možda adresu Narodnih novina, kamo se šalju oglasi. Rekla mu je adresu, znala ju je napamet jer ju je svako malo pitao za nju, a onda mu je ponovila da svoje poslove izvoli obavljati negdje drugdje.

„Mislim ozbiljno“, rekla je.

„Kaj si nervozna? K'o da te grize tri milijarde trilijuna milijuna tisuća osa“, odgovorio je Mirinda i krenuo na poštu.

Vjeko nije spavao noćima. Postalo mu je jasno da se malo previše zaigrao, preskočio barem dvije lige, da su to veliki dečki te da s njima nema zafrkancije. Znao je da misle ozbiljno. Vjerovao im je kad su mu neki dan rekli da će ga popiti rijeka ako za deset dana ne skupi lovu. Naravno da im je vjerovao, zato i nije izlazio iz stana i upravo je zbog toga stalno pogledavao kroz prozor. Jasna stvar da nije bilo teoretske šanse da skupi tu lovu. Sve da i popali nekoliko novčanika, s tim se sigurno ne bi pomogao. Već su mu se na živce popeli kreteni s kreditnim karticama. Ma da je bilo i najmanje šanse izašao bi iz stana. Ovako je samo sjedio i čekao, spreman na najgore. Od svog tog silnog Prozaca pucala ga je letargija. Malo strah, malo letargija. Strah, cuga, panika, Prozac, cuga, Prozac, još malo Prozac, euforija, letargija. Otprilike tim redoslijedom. Na koncu bi ga svaki dan popila rijeka, odnijela bi ga Leta, rijeka zaborava. Pa ipak, svakog bi mu sljedećeg dana trebalo sve više da zapliva Letom, a sve je duže bio šćućuren u strahu.

„Mafijaša si se htio igrati, majmune, a do jučer si bio ministrant. Pa ti si svake nedjelje kod mame na ručku“, govorio si je dok mu je nemoć prožimala tijelo i misli. Odlučio je zbrisati iz Osijeka.

Mirinda je sjedio za svojim stolom, pio lozu i vadio iz aktovke papire.

„Čekaš mušteriju?“ pitala ga je Sonja jer joj je bilo dosadno, a on je bio jedini gost.

„Možda.“

„A ko ti uopće nabavlja te papire?“

„Kak to misliš? Daje mi ih engleska kraljica“, rekao je, a Sonja se nasmijala.

„Kaj se smiješ? Elizabeta II mi ih je dala. Tu je i njen potpis, pogledaj“, pružio je papir prema Sonji, no ona je odlučila ostati u monotoniji praznog šanka..

„Aha. Sreo si je na placu?“

„Samo ti prcaj. Ali zna Mirinda kaj radi. Betika i ja smo stari frendovi. Čak sam je jednom malo zgrabil, skoro je bil fajer, al' je onda došla nekakva kočija po nju, kaj ti ga ja znam, i rekla je da mora ići.“

Zabavljale su je te priče. U određenoj mjeri, naravno. Ponekad bi ga mogla zadaviti kad bi joj sat i pol namatao kako je prije trideset godina bio svjetski prvak u boksu ili kako je jedne godine otišao u Kinu i pobijedio, redom, jednog po jednog, sve Kineze u stolnom tenisu. Ili kako ga još uvijek, deset godina nakon što je prestao aktivno igrati tenis, vode na ATP ljestvici. Imao je uspjeha i u znanosti, ratovanju, umjetnosti, ljubavnim osvajanjima ali uglavnom se ipak prisjećao svojih sportskih uspjeha.

„Ti si znači k'o neki njezin ambasador? To je tvoj posao?“

„Moglo bi se reći“, odgovorio je Šus Mirinda pa joj rekao da mu donese još jednu lozu.

„Malo previše pije Vaše Veličanstvo.“

„Budi sretna kaj pijem. Uglavnom samo ja i pijem u ovom bircu. Ne znam kak uopće uspijevate preživjeti.“

„Teško, Mirinda, teško. Bilo bi nam malo lakše da nam ti plaćaš nekakav najam kad već u novinama adresu lokala navodiš kao adresu svog ureda.“

„Kaj?“

Nije išla u dalju raspravu. Bezbroj su puta prošli taj razgovor i opet bi sve bilo po starom. I dalje bi posao tjerao u ćevabdžinici. Zakuhao bi nešto, prodao foru pa se na neko vrijeme sakrio, dok se sve ne smiri, a onda bi se opet vratio.

U posljednje mu je vrijeme posao malo stao. Prvi nalet koji je uključivao gotovo masovnu histeriju već je odavno prošao, još kad je Senna bio živ. Pa ipak, Mirinda je dobro znao da treba biti strpljiv jer netko uvijek ima potrebu krenuti u novi početak i isto je tako dobro znao da se svaki dan rodi nova budala. Jer makar te očaj natjera na glupost, svejedno si glupan. Očajnik, ali i glupan. Strpljivo je čekao takvu mušteriju i novi poslovni uzlet.

Tog jutra mobitel mu je zazvonio prije ritualnog pokušaja povraćanja. Broj je bio skriven, a to mu je govorilo da se radi o poslu i da je netko u gabuli. Obični ljudi željni bolje budućnosti nemaju skriveni broj.

Kako nije imao radno vrijeme, Mirinda se javio iako je još spavao.

„Gospodin Miroslav?“

„Aha, ja sam“, promrmljao je..

„Vidio sam vaš oglas u novinama“, rekao je glas s druge strane i označio početak jednog divnog poslovnog odnosa.

Mirinda mu je objasnio kako stvar funkcionira i sastanak je bio ugovoren.

„Moj ured nalazi se u Frankopanskoj ulici broj tri“, rekao je Mirinda i poklopio slušalicu.

Bio je veseo. Otišao je u kupaonicu, nakon pet dana konačno se obrijao, a onda čučnuo pred školjku i ispovraćao se kao čovjek.

Vjeko je u grad ušao kroz šikanu iznad koje prolazi pruga, snimio pijetla na vrhu silosa i kroz Starčevićevu se zaputio prema centru. Dugo je lunjao prije nego što je nabasao na Frankopansku jer mu je Mirinda u strogoj poslovnosti i polusnu zaboravio dati nekakav orijentir, kao što je primjerice crkva koja je od ćevabdžinice udaljena dvadesetak metara. Kad je ušao Mirinda je već sav ulickan, počešljan, s kravatom oko vrata, flekavom doduše, ali ipak kravatom, sjedio za stolom. Bio je jedini gost u tom prostoru u koji je nemoguće neprimjetno ući, tako da su dečki odmah shvatili da su jedan za drugoga. To je bilo jasno i Sonji, pa kad je taj tip s brilama koje ipak nisu uspijevale sakriti umorne i prestrašene oči rekao tek M, konobarica mu je rukom već pokazivala na Mirindu, koji se pravio da ga ne primjećuje.

„Gospodin Miroslav?“ upitao je Vjeko približivši se stolu.

Ovaj je naglo ustao, isprsio svojih stodevedeset centimetara visine, ispružio ruku i dubokim glasom rekao: „Možeš me zvati Mirinda.“ To je rekao tako glasno da se Vjeko lecnuo.

„Kaj se cimaš? Nemaš straha, otkak' sam prestal boksati nisam udaril čoveka“, rekao je Mirinda i još na nogama odboksao prvu verbalnu rundu u kojoj je pričao o svojim boksačkim danima, tri naslova svjetskog prvaka i olimpijskom zlatu u teškoj kategoriji nakon kojeg su ga na ramenima tri dana nosili po čitavoj Koprivnici.

Vjeko nije bio siguran je li tip lud ili samo pijan pa se uhvatio za mišljenje koje mu je bilo lakše podnijeti, da je Mirinda cuger. Sjeli su i nekoliko minuta pričali o sportu, ženama i vremenu, Mirinda je uspio trgnuti još jednu lozu, a zatim su prešli na posao.

„Mislio sam da ćemo se naći u vašem uredu?“ pitao je Vjeko kojemu se činilo pomalo nadrealnim da bi se čovjek iz te rupe mogao bilo kamo otisnuti, a kamoli na Novi Zeland. Pitao je, morao je to pitati, ali prihvatio bi svaki odgovor jer su polomljene kosti bila realnost koja je potiskivala opskurnost ćevabdžinice.

Mirinda se na pitanje samo nasmiješio. Taj smiješak nije ništa značio, najobičnija poza, ali je uvijek palila. Kupac bi se osjetio posramljenim, pitanje bi mu se učinilo glupo i osjećao bi se kao kakav balavander koji ništa ne razumije. Kad je obrisao smiješak, Mirinda je iz torbe izvadio svoje famozne papire koji su bili potrebni da bi se čovjek dočepao otoka na kraju svijeta koji brižno čuva teta Elizabeta.

„To su originali?“

Svi su to pitali.

„Naravno! Evo, ovdje su pečat i potpis.“

Vjeko nije imao izbora. Izbrojao je dvije tisuće marčona i predao ih Mirindi koji je odmah okrenuo rundu.

„God save the queen i vizni režim“, nazdravio je pa ispraznio čašu.

Bilo mu je lijepo. Posao je opet krenuo, a to je bilo najvažnije.

„Niste me vidjeli“, rekao je Vjeko i otišao. Na Novi Zeland, mislio je.

Kao i uvijek nakon dobro obavljenog posla Mirinda je uzeo dva tjedna godišnjeg odmora i proveo ih u Šangaju, birtiji na željezničkom kolodvoru. Dva tjedna obično su bila dovoljna da opasniji tipovi zbrišu, da ih ulove, pritvore i deportiraju, pa da se vrate, potraže ga u ćevabdžinici i onda zauvijek nestanu u strahu da će ih pronaći oni zbog kojih su poželjeli zbrisati. Uz tarifu, još jedan razlog zašto je više volio opasnije mušterije. Bio je to rizičniji posao, ali oni bi brzo odustali jer su i sami lovina, za razliku od običnih ljudi koji su išli, što se kaže, trbuhom za kruhom, od kojih nije prijetila ozbiljna opasnost jer takvi znaju samo pozvati policiju, a to je u ovakvom odnosu malo glupo i stoga isključeno, ali su ga zato danima tražili po čitavom gradu i moljakali da im vrati novac što ga je umaralo i živciralo.

Nakon dva tjedna opet je svratio u ured. Po običaju, bio je jedina mušterija. Tu i tamo bi netko uletio, pokupio ćevape i brzo kidnuo prije nego ga od tog mjesta uhvati depresija.

„Tražio te“, rekla je Sonja kad je ušao.

„K'o?“

„Znaš ti dobro k'o.“

Mirinda je sjeo za stol i strusio pivo.

„Ti si ljubomorna.“

„Molim? Zakaj?“ začudila se Sonja.

„Zato jer je moj brat zapovjednik NATO snaga.“

„Daj, nemoj odmah počinjati, molim te“, rekla je Sonja i sjela na ulazne stepenice popušiti cigaretu.

Mirinda je sjedio za stolom i milovao pivo. Nije sa sobom imao aktovku što je Sonji bio pouzdan znak da još ima love i da će ovaj put platiti. Popušila je i krenula baciti opušak u šaht kad se pred ćevabdžinicom zaustavio crni terenac. Iz automobila su izašla dva nabildana mrguda, stereotipni tipovi s nulericama i zlatnim lančugama oko vrata.

„Poznajete li možda kakvog Miroslava?“ upitao je jedan od njih Sonju.

Trenutak je razmišljala što odgovoriti, što je izvježbanim momcima bilo dovoljno da primijete njezinu neodlučnost. Ušli su i krenuli prema kutu lokala gdje je sam, što im je odgovaralo, sjedio Mirinda.

„Miro?“

Mirinda je također oklijevao i isti ga je onaj tip koji je razgovarao sa Sonjom odmah zgrabio za vrat.

„Dečki, izgledate kao da vas je ispikalo milijun milijardi osamsto tisuća osa“, rekao je Mirinda kad je tip popustio stisak.

Ta se rečenica izgleda nije dopala onom drugom tipu pa mu je bez pardona zviznuo šamar. Mirinda je pao sa stolca, no dečki su mu pomogli da odmah ustane.

„To ja zovem prava zaletača! Sličan sam udarac dobil kad sam radi pajdašije spariral Tysonu“, rekao je i vidio da su dečki i dalje ljuti. „Nemojte se srditi dečki! Nisam rekel da zgledate k'o da su vas ispikale ose kad ste napuhnuti od steroida nego zato kaj izgledate ljutito.“

„Ovaj tip je lud“, rekao je udarač govorniku.

„Jesi ti lud?“ upitao je govornik.

„Ma kakvi“, odgovorio je Mirinda i rukama se čvrsto uhvatio za stol očekujući akciju udarača.

„Onda dobro. Znači da možemo lijepo razgovarati“ rekao je govornik, ponudio mu da sjedne pa se stisnuo uz njega.

Tražili su Vjeku. Mirinda je tvrdio da ga nikad nije vidio. Bio je pijan i bio je hrabar. Uz to i pomalo lud. Osim toga, ili baš zbog toga, nikad nije otkrivao identitet svojih klijenata. Nakon pola sata momci su odlučili krenuti. Valjda su znali kad dovoljno prestraše čovjeka. Govornik mu je pružio vizitku.

„Export – import“, pročitao je Mirinda. „Pa mi smo kolege. I ja se pomalo bavim izvozom.“

„Nemoj da ja tebe izvezem iz cipela“, javio se udarač.

„Javi ako vidiš Vjeku“, rekao je govornik, pokupio sa šanka naručene ćevape u somunu i otišao van na gablec.

„Bolje ti je da se javiš“, dodao je udarač.

„To je ziher“, rekao je Mirinda kojem se udarač činio kao uvjerljiviji govornik. „Nemojte momci kaj zameriti. Samo pokušavam preživeti.“

„Nemoj se ti nama zamjeriti“, rekao je udarač i otišao za govornikom.

 Napunio frižider do čepa i zatvorio se u stan. Ovaj put to nije bio godišnji. Više bolovanje. Ili neplaćeni dopust. Preventive radi. Dok ona dvojica, govornik i udarnik, ne zaborave na njega. Vjeko ga nije toliko brinuo otkako je upoznao ovu dvojicu. Ako je pametan dosad je već zbrisao. Barem u Bosnu, Srbiju ili Mađarsku, kad već ne na Novi Zeland.

Tjedan dana kasnije zatvorio je bolovanje, uzeo torbu i krenuo u Frankopansku. Bio je lijep, sunčan dan i bio je sjajne volje. Kako i ne bi, kad je ozdravio i opet izašao na zrak, koji mu se činio čist. No kad je došao do ćevabdžinice raspoloženje mu je naglo splasnulo. Prozori su bili oblijepljeni novinskim papirom.

„Sad ste našli renovirati, kad imam najviše posla“, pomislio je i uhvatio kvaku na vratima da pita majstore kad će biti gotovo, no vrata su bila zaključana. Na njima je stajao papirić na kojem je pisalo da je zatvoreno. I ćevabdžinica i ured Šus Mirinde, pisalo je u zagradi. Nasmiješio i pomislio na Sonju.

„Izgleda da sam ostal bez posla“, promrmljao je i sjeo na stepenicu. Iz džepa na košulji izvadio je bočicu pa otpio gutljaj. Osjećao je da je jedno razdoblje života došlo kraju. Popio je do kraja i tresnuo bočicu u zid. Zatim je ustao i teturavim korakom krenuo prema kolodvoru. Ušao je u Šangaj i zatražio kemijsku. Zatim je sjeo za stol i napisao oglas. Nova je adresa bila Kolodvorska 4.

„Mala, znaš možda adresu od Narodnih novina?“ pitao je konobaricu.

„Ne znam“, odgovorila je ona i nastavila rješavati križaljku.

Mirinda je opet pomislio na Sonju, izašao iz birtije na kojoj je netko nadobudan napisao snack-bar i uputio se prema pošti.

„Trebalo bu vremena da se ovo uhoda“ pomislio je Mirinda i došlo mu je da zaplače.

Zbog Senne, zbog Sonje, zbog sebe.