proza

Maja Klarić: Bespomoćnost (ulomci iz neobjavljenog rukopisa)

Maja Klarić (1985, Šibenik) putnica je i pjesnikinja, ili, jednom riječju – putopjesnikinja. Dosad je proputovala većinu zemalja Europe, zagrizla u Aziju i Južnu Ameriku.
Zastupljena je u antologijama "Erato 2004." (Zagreb), "Rukopisi 32" (Pančevo), "Ja sam priča" (Banja Luka), "Sea of Words" (Barcelona) i "Castello di Duino" (Trst).
Objavila je zbirke poezije "Život u ruksaku" (Zagreb, AGM, 2012.) i "Quinta Pitanga" (Zagreb, V.B.Z., 2013.).



 Kad se dogodi najgore što nam se moglo dogoditi,

više se ničega ne moramo bojati osim sebe samih.

 

* 

 

Vidjela sam te kako umireš na najrazličitije moguće načine. Kako se utapaš, kako su te ustrijelili, kako te bolest pobijedila, kako si stradala kad je rat stigao u naš grad. I svaki si put umrla na mojim rukama.

Rekla sam ti: „Ne boj se. Vidimo se za pet minuta.“

A tih pet minuta su cijeli moj život. Koji nikako da prođe, ma koliko se ja trudila da ga skratim. Možda ćeš me u vječnosti doista čekati pet minuta. I onda neću osjećati toliko razočaranje. Neću osjećati da sam te iznevjerila, da sam te pustila da čekaš predugo, da sam te pustila samu.

Svake noći iznova umireš. I svakog jutra moram ponovno doći k sebi, svaki put iznova prihvatiti tu činjenicu. Svakog dana pronaći novi razlog da budem dobro, da izdržim.

Ono što me najviše pogodi, što me dokrajči, porazi, čak i više od trenutka u kojem nestaješ, jest trenutak u kojem shvatim da je gotovo, da ti ne mogu pomoći. Trenutak u kojem situacija postane beznandna, tvoja smrt izvjesna, a ja potpuno bespomoćna.

Razne verzije trenutka u kojem nam liječnik kaže da se više ništa ne može učiniti, a ti na trenutak gubiš svoju snagu, svoj optimizam, svoja uvjerenja i metode, i gledaš mene, tim posve izgubljenim, razočaranim pogledom kojim mi govoriš: „Seko, pomozi mi.“

A ja ne mogu učiniti ništa. Ništa osim gledati te, susprezati suze, sve beskrajno teško, i voljeti te toliko snažno da mi ponestaje daha.

Oduvijek se bojimo noći, ali nerijetko je mnogo teže preživjeti dan.

 

*

 

Nedugo za tobom i tvoje su stvari počele nestajati. Tvoje gojzerice, omiljene majice, sunčane naočale. Drveni prsten koji si stalno nosila pukao je na pola.

I ne znam osjećam li tugu ili neku vrstu utjehe jer je tome tako, jer se gube, u nepovrat, i više ih ne pronalazim. Ne znam tješi li me vjerovanje da si ih povukla sa sobom tamo gdje već jesi ili me samo rastužuje činjenica da su ti mali podsjetnici na tebe zauvijek izgubljeni.

Osjećam stanovit prijezir prema stvarima koje se mogu izgubiti.

A to je gotovo sve.

 

*

 

Sad mi se čini nezamislivim da sam te mogla ostaviti samu kad nisu bile posjete, da sam mogla otići, da sam te ostavljala onako na hodniku, u bolničkom krevetu, u sobi. Vidim tvoje lice koje me ispraća i uvjerava da će sve biti u redu, koje se pretvara, radi mene, koje me tješi, premda bi trebalo biti obrnuto.

Vidim te kako ostaješ iza stakla i čini mi se nemogućim da sam se mogla odvojiti od tebe. Da sam ikada odlazila.

Sigurno si tada plakala, poslije. Tvoja je cimerica, uvjerena sam, vidjela mnogo više tvojih suza nego ja. Kad bolje razmislim, ja nisam vidjela nijednu.

Ali mekana koža tvog lica na dodir je uvijek bila krišom obrisana.

 

*

 

Jedino što istinski želim otkako si umrla jest – umrijeti.

Uvijek smo sve radile skupa.

 

*

 

Jučer sam pronašla neke stare obiteljske fotografije, iz vremena dok još nismo ni krenule u školu. Čini mi se da na njima nemaš ni četiri godine. Tata drži mene, mama drži tebe, u moru smo, u Solarisu, našem tada omiljenom obiteljskom kupalištu.

Gledam ih i razmišljam. Što je ostalo od te obitelji? Te nekoć tako sretne male zajednice. Raspala se. Nestala.

Ja koja tako volim čak i riječ „obitelj“, koja sam tako ovisna o njoj, tako pretjerano vezana za sve njene članove, više je nemam.

Dio smo nečega, ali ne činimo obitelj.

Sami smo, svatko za sebe, kao planeti.

 

*

 

Doista se trudim opet zavoljeti Zagreb. Često mu se vraćam, često navratim, makar u prolazu, makar na kratko. Pokušavam se otvoriti, opustiti, vidjeti gdje će me odvesti, hoću li mu se moći otvoriti, opet.

Stoga šećem i šećem, uvijek bez cilja, dopuštajući gradu da stvori neki cilj, da grad bude cilj.

Ali ne ide.

Kao da hodam kroz vlastitu prošlost, neku davnu prošlost, koja je nekoć bila i sad je više nema, kako to obično biva s prošlošću. Ma koliko se grad otad promijenio, za mene je ostao isti onaj Zagreb kroz koji smo ti i ja lutale, jurile na bicikli, u otrcanoj odjeći nimalo prikladnoj za metropolu, naročito ne ovakvu kakva je sad, uvijek ljudi s mora, koji su tu samo privremeno i žele u međuvremenu iskoristiti sve.

Možda u tome i jest stvar, iskoristile smo sve, i ja više nemam što tražiti u ovom gradu, ja sam ga iscrpila, mi smo ga iscrpile, ili smo ga možda napunile pričama, događajima, danima, da ja sad više ne mogu proći niti jednom ulicom, niti jednim trgom, a da ne mislim na tebe, na nas, da mi ne nedostajemo nas dvije od tada, ta prošlost, taj prvi život.

 

*

 

I što će biti od nas kad sve ovo završi? Kad ovim riječima zaokružim jednu cjelinu. Što će biti od mene? Kad ispišem sve što sam naumila napisati, kad sve što me muči izbacim iz sebe, što će se dogoditi? Hoću li se osjećati bolje? Hoću li osjećati da sam nešto postigla, riješila, preboljela? Što će biti od tebe? Hoćeš li doći? Hoćeš li me opet ostaviti? Hoćeš li biti slobodna? Hoću li ja?

Život nam je postavio mnogo više pitanja nego što nam je dao odgovora pa opet smo neprestano opterećeni potonjim.

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg