proza

Alen Mešković: Ukulele-jam

Alen Mešković (1977) je danski književnik porijeklom iz Dervente čiji je prvijenac “Ukulele Jam” u Danskoj postao bestseler i dobio odlične kritike, a u Hrvatskoj ga je u prijevodu Đurđice Žlebačić Soerensen objavio Algoritam. Meškovića su danski kritičari usporedili sa Salingerom i Nickom Hornbyjem, uz napomenu da uz duhovitost romana ide i porcija “egzistencijalne ozbiljnosti”. “Ukulele Jam” kroz priču o boravku glavnog junaka, tinejdžera Mikija, s roditeljima u izbjegličkom centru u Puli, čiji je stariji brat nestao u srpskim logorima, tematizira pitanja raspada obitelji, nacionalističke mržnje i trauma rata.



 NINA

 

Amar je čačkao nos i pričao o ženama, dok smo se nakon kupanja klatili puteljkom. Kad smo došli do terase između D1 i D2 prema nama je naišla grupa galebova. Među njima Samir, Damir i još nekoliko tipova čija imena još nisam znao.

       Amar i ja smo se okrenuli na peti i pošli s njima. Dugo smo se kupali kraj mola, zezali cure i pravili se važni. A onda je Samir predložio da otplivamo do otoka.

       Tamo su bile sve same stijene, korov i makija. Par nepomičnih nudista se pržio na suncu. Na drugoj strani otoka – onoj okrenutoj prema horizontu – stijene su okomito izvirivale iz mora. Iznenadio sam se kad sam vidio koliko su visoke. Samo na jednom mjestu su bile dovoljno niske, da se na njih moglo popeti nakon skoka.

       Baš na tom mjestu se kupala Andrea, Samirova cura, i njezina prijateljica čijeg se imena više ne sjećam. Bile su iz Majbula, što je značilo da nisu bile ni „izbjeglice" ni „prognanice", nego lokalne, „domorotkinje". Samir je bio stariji. Znao je kako se to radi. Zbario je Andreu nekoliko dana ranije.

       Ta Andrea, koja je izgledala deset puta bolje od svoje prijateljice, skakala je na noge sa stijene od petnaest do dvadeset metara visine. Pljaasss! Nisam mogao da vjerujem vlastitim očima. Čak i za mene, koji sam rođen i odrastao kraj jedne od najdubljih bosanskih rijeka i koji sam bezbroj ljeta provodio skačući sa sve viših vrba, bio je to vanserijski podvig.

       Damir je skočio na glavu s jedne niže stijene.

       Isto smo učinili Amar i ja.

       Spasivši tako čast došljaka – a bogami i momaka – plivao sam natrag. Bilo je teško izvući se iz vode. More je bilo nemirno, bojao sam se da me valovi ne otresu o stijene.

       Uspentravši se gore do ostalih, ugledao sam Samira kako sjedi na kamenoj izbočini i žvali se s Andreom. Mazio joj je od sunca potamnjela bedra. Ona je sjedila s jednom rukom na krilu. Gotovo nepomična.

       U istom trenu sam se sjetio Nine...

 

Sve je počelo nekoliko tjedana prije dolaska vojnika. S nekoliko sporadičnih pogleda i osmijeha na velikim odmorima. Nastavilo se s malo spike za Vanjin rođendan. Držali smo se za ruke odvojivši se od ostalih, koji su se – s nama neshvatljivim entuzijazmom – igrali žmurke.

       Upravo tih dana rijeka je donosila zvukove prvih detonacija. Prozori na našim kućama su se svakim danom sve češće i jače tresli. Bila je to jasna opomena da ostatak svijeta postoji i da to treba imati na umu.

       A meni je na umu bila samo Nina. Nina i plan kako upoznati okus njenih usana. Mister No mi je davao stručne savjete. Pričao mi je kako je bario raznorazne trebe za vrijeme uzbudljivih ekspedicija po amazonskim šumama, po jazz-klubovima u Manausu i na mnogim drugim mjestima. Bio sam vrhunski motiviran jedne večeri, kad mi je konačno i friz legao na mjesto. Nina i ja smo šetali parkom u sve čudnijoj tišini. Stanovala je dvije ulice dalje i ja sam je pratio kući.

       Bili smo u kinu. Gledali Dom za vješanje s Adijem i Majom. Smijali se kad je Azra pitala Perhana dal se zna ljubit filmski. Kod mosta su Adi i Maja krenuli svako na svoju stranu, a u dnu parka, kad je moj lebdeći pogled konačno sletio na jednu slobodnu klupu, počelo je pljuštati. Prva proljetna kiša oblila je grad. Nina i ja smo se sklonili pod lipu čija je krošnje bila sasvim gola. Leđima naslonjen na još suho stablo, osjetio sam kako mi se Ninino rame približava. Srce mi je podivljalo pod promočenom košuljom.

       – Nina! Ni-na!

       Nina je ustala i krenula u pravcu odakle je dolazio glas njezine majke i nikada se više nije vratila. Od njezine najbolje prijateljice sam saznao da je otputovala u Ljubljanu, gdje joj je stari već duže vremena radio, i da se neće vratiti „prije nego se sve ovo malo ne smiri".

       Kasnije, dok sam sjedio u vlažnom i pretrpanom podrumu našeg susjeda Zaima, a vani grmilo i sijevalo, opijao sam se mislima o tome kako će biti kad rat prestane, a Nina se vrati kući. Kako je čekam na autobusnoj stanici u našem renoviranom gradu. Kako pritišće nos na muzgavo okno autobusa i maše mi. Njezina kestenjasta kosa je sada duža. Grudi su joj porasle. Osjetiću njezinu glavu na grudima, dok se mrak i kiša budu klatili nad gradom. I sve će biti isto kao prije – osim one lipe, koju će uskoro oboriti i ispiliti na komade, pa ćemo morati da tražimo neko drugo skrovište od kiše, Ninine mame i ostatka svijeta, koga itekako treba imati na umu.

 

Stojeći mokar i zadihan na malom, pustom, bezimenom otoku, daleko od Zaimovog podruma, lipe i Nine, nisam mogao a da se ne zabuljim u Samira, Andreu i njihove još uvijek spojene usne. Nisam osjećao ljubomoru. Samo suludu želju da i ja nekoga stisnem uza se i poljubim kako znam i umijem.

       Gledao sam naokolo.

       Sanela i Katarina su sjedile prekriženih nogu i pričale o nekom bendu po imenu Guns ‘N' Roses. Andreina prijateljica je pitala hoćemo li uskoro kući. Marina je ležala na leđima zatvorenih očiju i sunčala se.


CELIBAT

 

 

Iste večeri Amar mi je prišao i rekao:

– Hej, a koliko je tebi godina?

– Skoro petnest.

– Super, i meni isto! Imam jedan poslić za tebe.

– Kakav poslić?

– Večeras ćemo zbarit neke ženske!

– Ženske?

– Da. Šta veliš ti na to?

– Velim, što da ne.

Why not, burazeru! Za tebe ne znam, al meni je više dosta ovog celibata!

– Čega ti je dosta?

– Celibata! Ovog celi-ba-ta!

– Šta ti je to?

– Ma – rekao je Amar – to ti je kad ne jebeš dovoljno!


MARINA

 

Elvis se zacopao u Sanelu. Elvis, Amarov prijatelj, neki Ciganin iz Bijeljine. Njegov stari, Husein, se proslavio zahvaljujući oštroumnoj izjavi koju će mnogi stanovnici Centra dugo pamtiti i citirati. Čuvši jednom prilikom kako ovaj ili onaj oplakuje sve ono što je izgubio i ostavio za sobom – kuću, auto, nov novcat escajg – Husein je prvo šmrcnuo, pa zatim izrekao legendarne riječi:

– A šta ćete, takva su vam vremena došla: Sad ste i vi Cigani.

Time se upisao na top-listu nezaboravnih majbulskih bisera, na kojoj je Igor sa svojim „Šta ja znam, može se cura ljutit" već zauzimao zasluženo mjesto.

Elvis je bio lud za Sanelom, saznao sam te večeri, a Amar za Katarinom.

– Ti uzmi Marinu – rekao mi je Amar, i nisam imao ništa protiv. Nije bila nešto posebno, ali nisam baš ni ja.

Amar je obavio pripreme za zajedničku šetnju. Sve je bilo dogovoreno: i mjesto, i vrijeme, i vijugave ulice oko vila koje obično nisu imale osvijetljene bašte. Majbule nisu bile baš Pariz, a ruku na srce, ni Los Angeles. Ulične lampe bile su gotovo neznan fenomen. Noćne šetnje su se odvijale uz milost mjesečine.

 

Cure su pustile da ih čekamo. Prilično dugo. Amar, Elvis i ja smo stajali na terasi ispred restorana i naizmjenice bacali pogled na strmi puteljak. Elvis je predlagao da odigramo partiju klikera dok ne dođu. Amar i ja smo rogačili oči:

– Idi nosi kući ta govna, bolan! Neš valjda zveckat time kad dođu?

– Ti ko kakvo dijete, jebote! Šta je s tobom?

 

Nešto kasnije smo maznuli naramak smokava i grožđa u sporednoj i slabo osvijetljenoj ulici, najudaljenijoj od Centra. A onda smo se – sasvim spontano – podijelili u tri para i polako dogegali do kampa Adria.

Adria je bio najveći kamp u Majbulama. Imao je bungalove, apartmane, parcele za kamp-kućice i šatore. Bili su tu i tuševi, i WC-i, i jedan kiosk, a najbolje od svega: terasa na kojoj je uvijek isti bend svirao uvijek iste pjesme, među kojima i onu „I'm a joker, I'm a smoker, I'm a midnight toker. I get my lovin' on the run."

Na putu do tamo pričao sam Marini o rijeci koja protječe mojim rodnim gradom, o mom starom gramofonu i svim onim pločama i kasetama koje su mi sada tako nedostajale.

Slušala me pažljivo.

 

Sljedeće večeri nas šestoro je šetalo gotovo istom rutom. I dok mi je Marina pričala o svom prvom kupanju u Dunavu, čuo sam kako Katarina odriješito odbija Amara. U istom trenu on je uzviknuo:

– Hej, raja, što je ovdje mrak! Hajmo se uzet za ruke!

Ne znam da li je Katarina njega uzela za ruku, sumnjam da jeste, ali je Marina zgrabila moju.

Ostatak večeri smo šetali znojavih dlanova, ni ne pomišljajući da raspletemo ljepljive nam prste. Jer, šta ako se ono drugo odjednom više ne bude bojalo mraka?

Tek kad su je koljena zaboljela od šetnje, a meni se grlo osušilo od priče, uputili smo se natrag prema Centru. U debeloj tami borova, između napuštenog teniskog igrališta i osvijetljene terase ispred restorana, nastupila je neuobičajena tišina. Marinina kosa je bila raspuštena i u njoj sam našao dvije borove iglice. Ona je pogledala spram krošnje i nasmiješila se. Gotovo nonšalantno odbacio sam iglice i drhtavom, znojavom rukom dotaknuo njen obraz. Bio je vreo.

Ni dan-danas ne znam čije su usne prve krenule prema usnama drugog. Bio sam previše ošamućen da bih zamijetio takav detaljčić. Znam samo da sam kasnije sâm sebe uvjerio da sam to bio ja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Stajali smo tamo, pod onim borovima, mačevali se neodlučnim jezicima i činili nešto, što bi se uz malo dobre volje, čisto tehnički, moglo nazvati poljupcem. Nisam znao šta da radim i kojim redoslijedom. Prvo sam trljao rukama gore-dolje po njenoj majici, ali mi se to ubrzo učinilo glupim. Zatim sam joj počeo mrsiti kosu i gladiti je po vratu. Svim silama sam oponašao one tipove iz Beverly Hillsa. Dakle: poluotvorena usta, prsti u curinoj kosi, zatvorene oči. Marina je međutim toliko otvorila usta da sam se, u prvi mah, ukočio od iznenađenja: Šta je sad ovo? Zatim sam se pribrao, odbacio Beverly-varijantu i pokušao da je pratim. Uzalud: njezina su usta bila puno veća od mojih. Njezina je slina curila niz moju bradu. Njezine su usne klizile po mome nosu, mojim obrvama, čelu. Začas se i moja glava našla u Marininim raljama i osjetio sam kako me vakuum dušnika vuče sve dublje i dublje unutra.


TAKVE SU TI ŽENE

 

Idućeg dana sam zamolio Marinu da malo manje otvara usta i nije imala ništa protiv. Bila je uvjerena da sam daleko iskusniji od nje. Dopuštala mi je da njezinim nožnim prstima nadijevam imena. Od jutra do mraka smo prali zube i žvakali žvakaće. Kupao sam se dva-tri puta dnevno u frontalnom napadu na loš zadah i znoj.

       Friz mi nikad nije bio kako treba. Puštao sam kosu. Kad bi mi Marina prilazila, pomno bih promatrao njezino vitko tijelo. Kad bi me pozdravila – onako diskretno, konspirativno – tako da samo ja to čujem, bio sam u i sedmom, i u osmom, i u devetom nebu.

       Na naš šesti dan se nije pojavila u zakazano vrijeme.

       Dan poslije je bila tiha i nezadovoljna.

       Osmog dana je svemu došao kraj.

       Objasnila mi je da ne želi imati momka, da nije spremna, i da je osim toga zaljubljena u drugoga – u nekog tipa čijim je roditeljima bilo dosta i rata i mira i eks-jugoslavenskog podneblja. On je živio u Novom Zelandu sada i upravo je dobila njegovo pismo.

       Hodao sam naokolo kao izgubljen. Trebalo mi je punih dvanaest sati da prebolim taj neočekivani raskid! Amar je situaciju prokomentirao riječima bodrenja: „Jebaji ga. Sad si slobodan", a Elvis svojim: „Ma, znao sam! Takve su ti žene."

       Ostavio sam ih na ulazu u TV-salu i krenuo ka sobi. Nekako sam se čudno pribojavao susreta s vješticom.

       Šta da joj kažem? Kakav treba da budem prije nego shvati da sam MRTAV-HLADAN i DA ME BOLI KURAC ZA SVE!

       Svjetlo u našoj sobi bilo je upaljeno. Vidio sam to još prelazeći terasu. Zato sam se, blago rečeno, iznenadio kad sam tresnuo glavom u zaključana vrata.

       Protrljao sam se po čelu i pokucao.

       Nekoliko puta.

       Isprva je unutra sve bilo tiho, a zatim je zaškripio feder madraca. Neko je nešto promrmljao i napravio nekoliko koraka.

       – Jestel unutra?

       – Jesi to ti?

       Bio je to očev glas.

       – Jesam!

       – Šta hoćeš?

       – Kako misliš, šta hoću? Hoću unutra!

       – Šta ćeš unutra? Tek je devet sati!

       Začudio se i upitao sasvim spontano:

       – Gdje je mama?

       Istog trena mi je sve postalo jasno. Itekako!

       – Idi malo pričaj s drugovima – rekao je stari. – Mama spava.

       – Jesi ti...?

       – Vidimo se kasnije, mali. Probudio si nas.

       Vratio sam se opet dolje. Odlučio da ne idem u sobu, dok ne budu stvarno spavali.

       Nadam se da ne ležite u mom krevetu, pomislio sam. Nadam se da ćete dobro provjetrit sobu!

       Nisam imao nimalo volje vidjeti ih poslije onoga.

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg