proza

Alen Mešković: Ukulele-jam

Alen Mešković (1977) je danski književnik porijeklom iz Dervente čiji je prvijenac “Ukulele Jam” u Danskoj postao bestseler i dobio odlične kritike, a u Hrvatskoj ga je u prijevodu Đurđice Žlebačić Soerensen objavio Algoritam. Meškovića su danski kritičari usporedili sa Salingerom i Nickom Hornbyjem, uz napomenu da uz duhovitost romana ide i porcija “egzistencijalne ozbiljnosti”. “Ukulele Jam” kroz priču o boravku glavnog junaka, tinejdžera Mikija, s roditeljima u izbjegličkom centru u Puli, čiji je stariji brat nestao u srpskim logorima, tematizira pitanja raspada obitelji, nacionalističke mržnje i trauma rata.

 NINA

Amar je čačkao nos i pričao o ženama, dok smo se nakon kupanja klatili puteljkom. Kad smo došli do terase između D1 i D2 prema nama je naišla grupa galebova. Među njima Samir, Damir i još nekoliko tipova čija imena još nisam znao.

       Amar i ja smo se okrenuli na peti i pošli s njima. Dugo smo se kupali kraj mola, zezali cure i pravili se važni. A onda je Samir predložio da otplivamo do otoka.

       Tamo su bile sve same stijene, korov i makija. Par nepomičnih nudista se pržio na suncu. Na drugoj strani otoka – onoj okrenutoj prema horizontu – stijene su okomito izvirivale iz mora. Iznenadio sam se kad sam vidio koliko su visoke. Samo na jednom mjestu su bile dovoljno niske, da se na njih moglo popeti nakon skoka.

       Baš na tom mjestu se kupala Andrea, Samirova cura, i njezina prijateljica čijeg se imena više ne sjećam. Bile su iz Majbula, što je značilo da nisu bile ni „izbjeglice" ni „prognanice", nego lokalne, „domorotkinje". Samir je bio stariji. Znao je kako se to radi. Zbario je Andreu nekoliko dana ranije.

       Ta Andrea, koja je izgledala deset puta bolje od svoje prijateljice, skakala je na noge sa stijene od petnaest do dvadeset metara visine. Pljaasss! Nisam mogao da vjerujem vlastitim očima. Čak i za mene, koji sam rođen i odrastao kraj jedne od najdubljih bosanskih rijeka i koji sam bezbroj ljeta provodio skačući sa sve viših vrba, bio je to vanserijski podvig.

       Damir je skočio na glavu s jedne niže stijene.

       Isto smo učinili Amar i ja.

       Spasivši tako čast došljaka – a bogami i momaka – plivao sam natrag. Bilo je teško izvući se iz vode. More je bilo nemirno, bojao sam se da me valovi ne otresu o stijene.

       Uspentravši se gore do ostalih, ugledao sam Samira kako sjedi na kamenoj izbočini i žvali se s Andreom. Mazio joj je od sunca potamnjela bedra. Ona je sjedila s jednom rukom na krilu. Gotovo nepomična.

       U istom trenu sam se sjetio Nine...

Sve je počelo nekoliko tjedana prije dolaska vojnika. S nekoliko sporadičnih pogleda i osmijeha na velikim odmorima. Nastavilo se s malo spike za Vanjin rođendan. Držali smo se za ruke odvojivši se od ostalih, koji su se – s nama neshvatljivim entuzijazmom – igrali žmurke.

       Upravo tih dana rijeka je donosila zvukove prvih detonacija. Prozori na našim kućama su se svakim danom sve češće i jače tresli. Bila je to jasna opomena da ostatak svijeta postoji i da to treba imati na umu.

       A meni je na umu bila samo Nina. Nina i plan kako upoznati okus njenih usana. Mister No mi je davao stručne savjete. Pričao mi je kako je bario raznorazne trebe za vrijeme uzbudljivih ekspedicija po amazonskim šumama, po jazz-klubovima u Manausu i na mnogim drugim mjestima. Bio sam vrhunski motiviran jedne večeri, kad mi je konačno i friz legao na mjesto. Nina i ja smo šetali parkom u sve čudnijoj tišini. Stanovala je dvije ulice dalje i ja sam je pratio kući.

       Bili smo u kinu. Gledali Dom za vješanje s Adijem i Majom. Smijali se kad je Azra pitala Perhana dal se zna ljubit filmski. Kod mosta su Adi i Maja krenuli svako na svoju stranu, a u dnu parka, kad je moj lebdeći pogled konačno sletio na jednu slobodnu klupu, počelo je pljuštati. Prva proljetna kiša oblila je grad. Nina i ja smo se sklonili pod lipu čija je krošnje bila sasvim gola. Leđima naslonjen na još suho stablo, osjetio sam kako mi se Ninino rame približava. Srce mi je podivljalo pod promočenom košuljom.

       – Nina! Ni-na!

       Nina je ustala i krenula u pravcu odakle je dolazio glas njezine majke i nikada se više nije vratila. Od njezine najbolje prijateljice sam saznao da je otputovala u Ljubljanu, gdje joj je stari već duže vremena radio, i da se neće vratiti „prije nego se sve ovo malo ne smiri".

       Kasnije, dok sam sjedio u vlažnom i pretrpanom podrumu našeg susjeda Zaima, a vani grmilo i sijevalo, opijao sam se mislima o tome kako će biti kad rat prestane, a Nina se vrati kući. Kako je čekam na autobusnoj stanici u našem renoviranom gradu. Kako pritišće nos na muzgavo okno autobusa i maše mi. Njezina kestenjasta kosa je sada duža. Grudi su joj porasle. Osjetiću njezinu glavu na grudima, dok se mrak i kiša budu klatili nad gradom. I sve će biti isto kao prije – osim one lipe, koju će uskoro oboriti i ispiliti na komade, pa ćemo morati da tražimo neko drugo skrovište od kiše, Ninine mame i ostatka svijeta, koga itekako treba imati na umu.

Stojeći mokar i zadihan na malom, pustom, bezimenom otoku, daleko od Zaimovog podruma, lipe i Nine, nisam mogao a da se ne zabuljim u Samira, Andreu i njihove još uvijek spojene usne. Nisam osjećao ljubomoru. Samo suludu želju da i ja nekoga stisnem uza se i poljubim kako znam i umijem.

       Gledao sam naokolo.

       Sanela i Katarina su sjedile prekriženih nogu i pričale o nekom bendu po imenu Guns ‘N' Roses. Andreina prijateljica je pitala hoćemo li uskoro kući. Marina je ležala na leđima zatvorenih očiju i sunčala se.

CELIBAT

Iste večeri Amar mi je prišao i rekao:

– Hej, a koliko je tebi godina?

– Skoro petnest.

– Super, i meni isto! Imam jedan poslić za tebe.

– Kakav poslić?

– Večeras ćemo zbarit neke ženske!

– Ženske?

– Da. Šta veliš ti na to?

– Velim, što da ne.

– Why not, burazeru! Za tebe ne znam, al meni je više dosta ovog celibata!

– Čega ti je dosta?

– Celibata! Ovog celi-ba-ta!

– Šta ti je to?

– Ma – rekao je Amar – to ti je kad ne jebeš dovoljno!

MARINA

Elvis se zacopao u Sanelu. Elvis, Amarov prijatelj, neki Ciganin iz Bijeljine. Njegov stari, Husein, se proslavio zahvaljujući oštroumnoj izjavi koju će mnogi stanovnici Centra dugo pamtiti i citirati. Čuvši jednom prilikom kako ovaj ili onaj oplakuje sve ono što je izgubio i ostavio za sobom – kuću, auto, nov novcat escajg – Husein je prvo šmrcnuo, pa zatim izrekao legendarne riječi:

– A šta ćete, takva su vam vremena došla: Sad ste i vi Cigani.

Time se upisao na top-listu nezaboravnih majbulskih bisera, na kojoj je Igor sa svojim „Šta ja znam, može se cura ljutit" već zauzimao zasluženo mjesto.

Elvis je bio lud za Sanelom, saznao sam te večeri, a Amar za Katarinom.

– Ti uzmi Marinu – rekao mi je Amar, i nisam imao ništa protiv. Nije bila nešto posebno, ali nisam baš ni ja.

Amar je obavio pripreme za zajedničku šetnju. Sve je bilo dogovoreno: i mjesto, i vrijeme, i vijugave ulice oko vila koje obično nisu imale osvijetljene bašte. Majbule nisu bile baš Pariz, a ruku na srce, ni Los Angeles. Ulične lampe bile su gotovo neznan fenomen. Noćne šetnje su se odvijale uz milost mjesečine.

Cure su pustile da ih čekamo. Prilično dugo. Amar, Elvis i ja smo stajali na terasi ispred restorana i naizmjenice bacali pogled na strmi puteljak. Elvis je predlagao da odigramo partiju klikera dok ne dođu. Amar i ja smo rogačili oči:

– Idi nosi kući ta govna, bolan! Neš valjda zveckat time kad dođu?

– Ti ko kakvo dijete, jebote! Šta je s tobom?

Nešto kasnije smo maznuli naramak smokava i grožđa u sporednoj i slabo osvijetljenoj ulici, najudaljenijoj od Centra. A onda smo se – sasvim spontano – podijelili u tri para i polako dogegali do kampa Adria.

Adria je bio najveći kamp u Majbulama. Imao je bungalove, apartmane, parcele za kamp-kućice i šatore. Bili su tu i tuševi, i WC-i, i jedan kiosk, a najbolje od svega: terasa na kojoj je uvijek isti bend svirao uvijek iste pjesme, među kojima i onu „I'm a joker, I'm a smoker, I'm a midnight toker. I get my lovin' on the run."

Na putu do tamo pričao sam Marini o rijeci koja protječe mojim rodnim gradom, o mom starom gramofonu i svim onim pločama i kasetama koje su mi sada tako nedostajale.

Slušala me pažljivo.

Sljedeće večeri nas šestoro je šetalo gotovo istom rutom. I dok mi je Marina pričala o svom prvom kupanju u Dunavu, čuo sam kako Katarina odriješito odbija Amara. U istom trenu on je uzviknuo:

– Hej, raja, što je ovdje mrak! Hajmo se uzet za ruke!

Ne znam da li je Katarina njega uzela za ruku, sumnjam da jeste, ali je Marina zgrabila moju.

Ostatak večeri smo šetali znojavih dlanova, ni ne pomišljajući da raspletemo ljepljive nam prste. Jer, šta ako se ono drugo odjednom više ne bude bojalo mraka?

Tek kad su je koljena zaboljela od šetnje, a meni se grlo osušilo od priče, uputili smo se natrag prema Centru. U debeloj tami borova, između napuštenog teniskog igrališta i osvijetljene terase ispred restorana, nastupila je neuobičajena tišina. Marinina kosa je bila raspuštena i u njoj sam našao dvije borove iglice. Ona je pogledala spram krošnje i nasmiješila se. Gotovo nonšalantno odbacio sam iglice i drhtavom, znojavom rukom dotaknuo njen obraz. Bio je vreo.

Ni dan-danas ne znam čije su usne prve krenule prema usnama drugog. Bio sam previše ošamućen da bih zamijetio takav detaljčić. Znam samo da sam kasnije sâm sebe uvjerio da sam to bio ja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Stajali smo tamo, pod onim borovima, mačevali se neodlučnim jezicima i činili nešto, što bi se uz malo dobre volje, čisto tehnički, moglo nazvati poljupcem. Nisam znao šta da radim i kojim redoslijedom. Prvo sam trljao rukama gore-dolje po njenoj majici, ali mi se to ubrzo učinilo glupim. Zatim sam joj počeo mrsiti kosu i gladiti je po vratu. Svim silama sam oponašao one tipove iz Beverly Hillsa. Dakle: poluotvorena usta, prsti u curinoj kosi, zatvorene oči. Marina je međutim toliko otvorila usta da sam se, u prvi mah, ukočio od iznenađenja: Šta je sad ovo? Zatim sam se pribrao, odbacio Beverly-varijantu i pokušao da je pratim. Uzalud: njezina su usta bila puno veća od mojih. Njezina je slina curila niz moju bradu. Njezine su usne klizile po mome nosu, mojim obrvama, čelu. Začas se i moja glava našla u Marininim raljama i osjetio sam kako me vakuum dušnika vuče sve dublje i dublje unutra.

TAKVE SU TI ŽENE

Idućeg dana sam zamolio Marinu da malo manje otvara usta i nije imala ništa protiv. Bila je uvjerena da sam daleko iskusniji od nje. Dopuštala mi je da njezinim nožnim prstima nadijevam imena. Od jutra do mraka smo prali zube i žvakali žvakaće. Kupao sam se dva-tri puta dnevno u frontalnom napadu na loš zadah i znoj.

       Friz mi nikad nije bio kako treba. Puštao sam kosu. Kad bi mi Marina prilazila, pomno bih promatrao njezino vitko tijelo. Kad bi me pozdravila – onako diskretno, konspirativno – tako da samo ja to čujem, bio sam u i sedmom, i u osmom, i u devetom nebu.

       Na naš šesti dan se nije pojavila u zakazano vrijeme.

       Dan poslije je bila tiha i nezadovoljna.

       Osmog dana je svemu došao kraj.

       Objasnila mi je da ne želi imati momka, da nije spremna, i da je osim toga zaljubljena u drugoga – u nekog tipa čijim je roditeljima bilo dosta i rata i mira i eks-jugoslavenskog podneblja. On je živio u Novom Zelandu sada i upravo je dobila njegovo pismo.

       Hodao sam naokolo kao izgubljen. Trebalo mi je punih dvanaest sati da prebolim taj neočekivani raskid! Amar je situaciju prokomentirao riječima bodrenja: „Jebaji ga. Sad si slobodan", a Elvis svojim: „Ma, znao sam! Takve su ti žene."

       Ostavio sam ih na ulazu u TV-salu i krenuo ka sobi. Nekako sam se čudno pribojavao susreta s vješticom.

       Šta da joj kažem? Kakav treba da budem prije nego shvati da sam MRTAV-HLADAN i DA ME BOLI KURAC ZA SVE!

       Svjetlo u našoj sobi bilo je upaljeno. Vidio sam to još prelazeći terasu. Zato sam se, blago rečeno, iznenadio kad sam tresnuo glavom u zaključana vrata.

       Protrljao sam se po čelu i pokucao.

       Nekoliko puta.

       Isprva je unutra sve bilo tiho, a zatim je zaškripio feder madraca. Neko je nešto promrmljao i napravio nekoliko koraka.

       – Jestel unutra?

       – Jesi to ti?

       Bio je to očev glas.

       – Jesam!

       – Šta hoćeš?

       – Kako misliš, šta hoću? Hoću unutra!

       – Šta ćeš unutra? Tek je devet sati!

       Začudio se i upitao sasvim spontano:

       – Gdje je mama?

       Istog trena mi je sve postalo jasno. Itekako!

       – Idi malo pričaj s drugovima – rekao je stari. – Mama spava.

       – Jesi ti...?

       – Vidimo se kasnije, mali. Probudio si nas.

       Vratio sam se opet dolje. Odlučio da ne idem u sobu, dok ne budu stvarno spavali.

       Nadam se da ne ležite u mom krevetu, pomislio sam. Nadam se da ćete dobro provjetrit sobu!

       Nisam imao nimalo volje vidjeti ih poslije onoga.