proza

Dijana Matković: U ime oca

KIKINDA SHORT - festival kratke priče

KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.



 u ime oca


ovako počinje: moj ćale, moj stari, moj otac, taj što je napravio mene i još neke druge je odličan šofer.


stiže 1992. godina. spavam u nekadašnjem bračnom krevetu svojih staraca. zajedno s mamom. ne znam zašto je tako, ali tako je. tamna je noć, onakva noć zbog koje malena deca zaspu. zatim se otvore vrata i uđe on. čini mi se da još uvijek spavam. mama i ćale se počnu podbadati i sad više ne spavam. ali, ne smeem pokazati da se nešto promenilo. jer je u vazduhu nešto čudno, nešto što još ne poznajem, zato moram biti skroz mirna, sasvim kao kamen, sasvim kao da me nema. započnu neke kretnje, krevet se trese, ali ja sam još uvek mirna, ja još uvek ne postojim. mama stenje, ćale ne stenje. i tako neko vreme. dok ćale ne ustane i ode u kupatilo i mama brzo za njim: “jesi se to kod nje naučio?!” voda teče. voda teče. čujem ćaleta koji odšeta. moj ćale uvek odšeta. zatim je tu još samo mamino disanje, što se polako umiruje, i onda opet mrak. ali veći nego pre njegovog dolaska. takav mrak, zbog kojeg malena deca više ne mogu zaspati.


možda je još uvek ista godina, možda neka kasnije, ne sećam se i nije važno. mala sam. “nemoj da me zoveš kad sam kod kuće,” kaže mi ćale. kad moj ćale kaže “kuća”, on misli na svoj novi dom. s novom ženom i dvoje još manje dece. “tvoja majka je kurva,” kaže mi ćale. moj ćale me ponekad povede sa sobom na izlet, ja sam njegova tajna afera za vreme posla, vozimo se unaokolo i smemo se, kad se krevelji i pokazuje kako moja mama vozi auto. moja mama je izrazito loš šofer. “tvoja majka je kurva,” kaže mi ćale.


“znam ja, zašto bi ostavila posao,” preko telefona mi kaže ćale. “ti ne možeš da prihvatiš da ti neko komanduje.” “ali, tata, kad sam nesrećna,” kažem mu. “ti samo misliš, da si nesrećna,” kaže on. “dođi ti kod mene kući, sve ćemo mi to srediti.” kad moj ćale kaže “srediti”, razmišlja, kako bi me izmenio, da više ne budem naopako, nego pravilno. “moja žena će ti skuvati kafu,” kaže mi. kad moj ćale razmišlja o meni, ne vidi upitnike, nego samo jedan uskličnik. ponekad se našali i kaže: “sve je to samo život, ko ga jebe.”


moj ćale je odličan šofer.

 

 

 

 

 

posttraumatski stresni sindrom


deda je na minu stao tek nakon drugog svetskog rata. tek nakon ozne. mina ga je čekala u kući, kad je otvorio vrata prostora koji se nije slagao s kasarnama i sobama za ispitivanje. gdje da u kućicu, napravljenu za previjanje beba, spremi svoje učešće u izvođenju zla?


dugo godina je dobijao uputstva. recimo, dokrajči muža žene s kojom spava naš nadređeni. takve stvari. i deda je to uradio, ne samo jednom, i ne samo dvaput. pitam se, koliko nedužnih je poslao na odstrel i time odredio njihove priče, a posedično, i svoju i onda sinovljevu i onda još i moju, jer, kako kažem, dedu je mina čekala u kući. niko ne kroji tuđe sudbine a da time ne utiče na svoju vlastitu. kao da su njegove ruke koje drhte pri izvršenju naređenja najavljivale nekakvu unutrašnju eksploziju koja bi tek trebalo da se dogodi.


jednog dana je, naime, pobegao, ostavio vojnu uniformu, došao kući, legao u toplu postelju  pored svoje žene i u trenutku kad su im se tela ispreplela, shvatio: odsad pa nadalje može izdržati sve što mu život donese, osim lepote i nežnosti.

 


kako je ćale ostavljao mamu


ćale sedi na rubu dnevne sobe – sa slušalicom stacionarnog iskrinog telefona na uhu – i leđima osigurava razgovor od mame, koja u kuhinji lupa posuđem.
ti ležiš ispod klupskog stočića i od šara na drvetu stvaraš vlastito ‘životinjsko carstvo’. onaj detalj leevo je zebra u trku. Nedelju dana pre bio je tigar, ali danas je zebra. jer su zebre ljubaznije od tigrova. uzmeš zeleni flomaster i nacrtaš zebri dugi, kitnjasti rep.

mama stoji na prolazu između kuhinje i dnevne sobe, ledenim pogledom bulji u ćaleta, toliko ledenim da se temperatura u tren smanji za nekoliko stepeni, ali ćale to ne primećuje, on nekako razneženo gleda u svoju desnu papuču i šapuće u slušalicu.

“važi, doći ću”, kaže tiho i spusti.
“s kim si pričao?” zavrišti tvoja mama, koja još uvijek stoji na prolazu, sada već sva crvena u licu.
“šta te briga, s kim sam ja pričao”,  kaže ćale, ustane i odšeta.

tvoj ćale uvijek odšeta.

“jel ona tvoja kurva, je li?” prodere se mama i besno maše salvetom.
“pa koji kurac tebe briga ko...”

mama padne po telefonu i pritisne tipku za ponovljeni poziv.
ćale se trzajem okrene, onda povuče telefon iz maminih ruku, ali mama ne popušta, zato je svom snagom odgurne, tako da je odbaci neka tri metra unazad. trenutak iza toga u zid odleti crveni iskrin telefon. skupa sa žicom.

“idi onda njoj”, drekne mama, napola plačnim glasom, “šta radiš tu?” ”idem”, mirno odgovori ćale, otvori vrata i svom snagom ih zalupi za sobom.

mama ide za njim niz stepenice. “prokleti kurvaru”,  dere se, “jesam li to zaslužila, a? to sam zaslužila!?”

ostavila je otvorena vrata. kod tvoje sestre na donjem spratu udara pearl jam. auto je upravo dovezao.

ležiš pod stolom i gledaš šare na drvetu. malko promisliš, onda uzmeš flomaster i nacrtaš zebri velike, crvene oči.

 


karma police*

u stvari, ne znam kada je počelo. svakako davno, pre nego što sam došla na svet. možda onda, kad se deda vratio iz ozne i prvi put zagrlio flašu rakije, koju posle nije pustio sve do smrti, na početku jugoslovenskog rata. u svoj buci toga vremena deda je otišao tiho i nevidljivo, kao da je otišao u granap po veknu hleba. odmah dolazim. baka je ostala sama, kao što je bila sama nekada, sada s pištoljem pod jastukom, “jer nikad ne znaš, ko bi mogao doći”. od dvojice sinova koje je deda iza sebe ostavio, prvi je šalama  prikrivao da su mu džepovi puni kamenja što ga vuče na dno, drugi je pobegao direktno u armadu srpske vojske, gde je možda našao boljeg oca.

o maminim se nema puno šta kazati. deda je bio nedodirljiva tvrđava ponosa, bakica krhka ženica. Razjeo ju je rak, koji je prouzrokovao njegov ponos. njihova kći je od devete godine svake večeri sedela iza kuće i plakala od iscrpljenosti i klela beskonačne hektare zemlje i mukanje krava u štali i odlazak majke što je samu ostavi. plakala je, sve dok nije postala nedodirljiva tvrđava ponosa, spartanska ratnica hladnog pogleda, koju ništa više ne može slomiti.

ja, biće da je tu počelo. i u burnom tornadu se nastavilo, zaplitalo i povećavalo.

kad danas pipkam svoj umorni stomak, druge ljude i debljinu neplaćenih dugova, moja uloga mi je potpuno jasna. ja sam međučlan u dugom lancu životnih grešaka, koji će štafetu produžiti dalje.


da li bi uopće moglo biti drukčije?

­­­­­­­­­­­­­­­­_______

* radiohead, karma police

 

 

 

 

 

 

jevrej


“mogu li ti malo pogledati po ormanima”, odjednom je rekao, dok je sav hiperaktivan plesuckao po kuhinji.

“samo ti”. pomislila sam, koliko sam puta u tih dvadeset sati što koliko smo skupa rekla te dve reči. mogu li pustiti neku muziku? samo ti.  jel’ se mogu dugo tuširati. samo ti.

za sve što nije spadalo u taj trenutak, bilo mi je potpuno svejedno. za tekst, što sam ga morala  poslati sutradan, za susede, što su morali čitavog dana trpeti odvrtanje muzike i naše vrištanje: glasno pevanje i još glasnije uzdisanje u krevetu. malo pre orgazma počeo je govoriti na hebrejskom, to me je iznenadilo uprkos tome što sam znala da je jevrej, ali hebrejski sam odavno doživljavala samo kao muzejski primerak jezika koji spada u bibliju, a ne kao nešto što neko na ovom svetu još uvek govori, i ošinulo me je, u trenutku nakon što sam se smirivala posle orgazma i polako se prestala grčiti, a on je leteo prema svom, ošinulo me je da isteruje đavola i da će tim jebanjem, ako mu to budem dozvolila, isterati svu nagomilanu svinjariju iz mog tela. otvorila sam se, nakon grča sam se još jednom otvorila, tada sam ga pustila do kraja, htela sam da me učini bestelesnom pa i na račun boli. i onda, samo nekoliko trenutaka kasnije, bol se počeo menjati u užitak, moje telo se zaustavilo i odvojilo od misli, našto je, kad je bilo reanimirano, ponovo prodisalo.

“o, bundevino ulje!” oduševio se, još uvijek plesuckajući, ali ovaj put s plastičnom flašom u rukama. “ bundevino ulje je super!” uskliknuo je i zavrtio se na mestu.
“istina je”, odvratila sam, i osetila se smotano, jer se nisam mogla oduševljavati zajedno s njim. mislim – bundevino ulje?

“mogu napraviti salatu?”  upitao je ništa manje radosno.

“samo ti”, još sam se jednom odala i umorna od seksa sela za sto i pustila to dete, ludaka, genija, ko bi znao šta, da svojom energijom napuni kuhinju, stan, ceo blok, da napuni činiju za salatu, da ponovo ispuni moje telo sobom i da onda, nekoliko sati kasnije, ode zauvek.



nn


šta da kažem: bilo je. egzistencijalisti bi rekli: desilo se. ako nešto, onda seks ne bi smeo voditi u razmišljanja o egzistencijalizmu.


čula sam razgovor dvojice klinaca ispred zgrade, dok smo se seksali. jasno sam čula svaku reč. prvi je rekao: “mama mi radi sutra prepodne.” a drugi: “moja isto, jebem joj mater.” i više ih nije bilo. onda je nakon nekoliko trenutka, dok se čulo samo drvljenje auta po obližnjoj cesti, mačka počela roviti po sobi. mislila sam, da li opet otvara ladice i izbacuje van gaće i čarape. ide mi na živce kad to radi. najradije bih ustala i otišla da pogledam, ali – nije išlo. ne možeš sad nekome ko je u tebi i u tome doživljava… šta ja znam šta, nismo bili u istom filmu. verovatno je uživao, jer je duvao kao alpinist što se zadnjim atomima snage probija na vrh planine, ali i da nije uživao, i ako mu je bilo prazno kao što je bilo meni, ne možeš u pola prekinuti priču i poći gledati šta se događa s mačkom. zato sam uradila jedino što mi je preostalo: odglumila sam orgazam. onog minuta kad sam na silu, ali jako uverljivo uzdisala, uvijala se u takozvanim trzajima sladostrašća, i noktima ga grebala po leđima i stražnjici – namerno prejako -  tog minuta je bilo zapravo uzbudljivo. ako smo do kraja iskreni, da bi odglumila orgazam na koji muškarac treba da nasedne nije potrebno baš puno rada i kreativnosti, muškarci na kraju veruju u ono što žele (i svi žele verovati da su dobri ljubavnici), mada je dobar nastup ključan za to, da takvoj bedi vratiš bar nešto dostojanstva. a dobro glumiti je bar malo uzbudljivo. kad je video, odnosno kad je mislio da mi dolazi prepustio se i sam … nekoliko sekundi posle mene ispraznio se u kondom, i ne na sreću na moje čiste čaršave. za to sam mu bila zahvalna. to je bilo dobro.  onda smo ležali i ćutali. to je bilo malo manje dobro. bilo mi je neprijatno i nije mi više bilo do glume. taj odani pogled, kad mi je polako pomicao kosu s lica, kad je pipajući tražio moje dlanove i polagao ih na svoje usne, to stvarno nije bilo dobro.  


ustala sam, nakon nekoliko opreznih koraka u mraku stala na čarape, koje su ležale na podu, proklela mačku i otišla pod tuš. dugo sam se ispirala u slivnik.


kad sam se vratila u sobu činilo mi se – uprkos očajnom hrkanju – da spava kao dečačić. pospremila sam čarape, svukla bademantil i guzom se privila k njegovoj oborenoj kiti.

 

noćna vožnja

ponekad treba izabrati noćnu vožnju pored kuća bivših momaka, bivših ljubavnika, pored promašenih prilika, pored nekad izgovornih riječi, treba gledati ugašena svetla na njihovim prozorima, njihove nove svojom toplom maternicom umirene cure, treba vizualizirati sve te priče koje su mogle biti tvoje, da u svoj stan dođeš mirna kao što već dugo nisi bila, upališ svetlo i sve do jutra držiš štafetu potpuno budnih.

 

 

------------------------------------- 

DIJANA MATKOVIĆ (1984, Novo mesto, Slovenija) je književnica, novinarka, urednica i knjževna kritičarka.

Tijekom studija komparativne književnosti je bila kourednik časopisa Izmus, a zatim je osnovala i uređivala Airbeletrino. U isto vreme je pisala književnu kritiku, kolumne, intervjue, članke u novinama Delo, Dnevnik, Le Monde diplomatique, Playboy i druge medije. Izvršni je urednik štampanih i online izdanja Život na dodir (2012). U 2013. je postavila društveno angažirani portal Građanska odgovornost. Iste godine objavljen je žanrovsko hibridni prvijenac U ime Oca. Uređuje portal Iskreno rečen za Nacionalno vjeće za kulturu. Vanjski je suradnik Vala 202, Pogleda u druge medije. Bavi se književnim prevođenjem s jezika bivše Jugoslavije. Programski je vođa Društva slovenskih književnih kritičara. Moderira i organizira konverzacijske večeri i okrugle stolove o kulturi, društvu i medijima.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg