proza

Eljan Tanini: Priče

KIKINDA SHORT - festival kratke priče

KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.



Darovi grada bez prozora

 

Kada te pitaju šta ćeš raditi sutra, često ne znaš šta da odgovoriš, iako si nešto planirao. Šta bi trebalo raditi sutra u zemlji u kojoj živim? „Razlog onih što beže iz nje, isti je kao onih koji su se ubili, mi što smo ostali smo hrana za istraživanje i književnost...“ Vratili smo se našim kućama u ludnicama, gde čežnja za detetom, majkom i ocem služi kao čin postanja koliko i govora, ne kao večiti postanak života. Uključujem televizor, uvek viđam previše slična lica, isključujem ga, njihova lica ostaju kao siluete na ekranu! Sistem premalo razmišlja o lepoti, ipak, ne želim da ih gađam kamenjem već tortom! U ovom gradu bez prozora sve se čini skoro normalnim, dok se zemlja čini običnom, sve više ličeći na obmanu: samouverenje da ništa ne postoji posle mene (nas)! Spektakl je postao moda. Proslava Osmog marta, u klijentelističkom društvu, osim sastajanja s drugim ženama i ukusa starenja, nudi i drugu mogućnost: da ih klevetaju muževima kako su bile u striptiz baru, tražeći muškarce.

„Mama, kakav poklon da uzmemo učiteljici za Osmi mart?“

Kako bi razrešio ovu dilemu, Ćerosi je odlučio da napravi učiteljici lep poklon. Pogledao je drugove oko sebe i zamislio se. Dečak kome je otac radio u cvećari, doneće učiteljici buket cveća. Devojčica, kojoj je majka radila u slatkoj kući, doneće joj bombonjeru. Ćerosi, kome je tata radio u diskontu pića, doneo je učiteljici jednu tešku kutiju. Učiteljica ju je podigla uvis i videla da nešto kaplje. Probala je jednu kap prstom i rekla: „To je vino?“ „Ne“, uzvrati Ćerosi. Probala je još jednu kap. „Šampanjac?“ „Ne“, odgovori on ponovo. „Ne znam, predajem se!“ – kaže mu učiteljica – „Šta je to?“ Ćerosi joj odgovori: „Štene“.

 

Ja kod stvari

 

Čas detinjstva. Znate li koliko ljudi ne žive? Jer mi se toliko dajemo da ostane onoliko tačaka koliko smo stavili na kraj rečenica tokom života. Još ne znajući zašto je padala kiša u kapima kada je svetlo bilo sivo, a palata crvena, bio sam otvaranje usta koja su se hvalisala kako je ko pio – uzimao – ubrojavao s više kkiišššeee. Izlazilo mi se s šatorom koji se nije zašto otvarao. Hteo sam da pucam za bare, dok sada pitam kakva su to vremena pod kišom kada je jedna reč o vrednostima skoro pa zločin! Mračna su to vremena kada vrednost imaju samo pisma od vrednosti. Izašao sam napolje. Sretoh Hanu, bila je s cipelama i pomalo obučena iz prethodne godine. Sada susedima otpušujem otpušač u kupatilu, a govori mi turski. Nije mi nimalo poput Turkinje! Uvek sam želeo da stvari postanu ljubav, da me zavole. Razočarao sam, uvredio i druge unutar sebe. Ja, sintetička životinja, možda jesam oni koje psujem da budu napred, jer živimo u epohi kada nekoliko idiota upravljaju ćutanjem. Učim ništa, ježim se od fertiliteta. I koliko treba da govorim o komotnim delima?! Sa izuzetkom trudnoće, svako drugo delo traži težak teren. Gledam ih. Pomeram im tmurne oblake. Jer da ih ja ne bih spazio, oni se neće pokrenuti. Kada mi se završe reči, fotografišem, postajem fotografija. Na kraju krajeva, stiže mi i vreme da napustim poređenja s „kao“. Zemlja se kreće samo kada ja hodam po njoj. Ni smrt nikada nije postojala, ima samo početka za tamo koje ne postoji. Božanstva, nekoliko vladalaca, plaču mi s visine. Jedna kap mi pada s površine. Kriv sam što urin bogova nazivam svojom kišom. A kada ja plačem, kako zovu mravi moju suzu?! Ili zar nisam urin uzeo za suzu?! Tražeći ko su božanstva božanstava, ne nalazim ih. Brojanje kiše iz mišje rupe bilo bi tuga koliko i on kada vidim slobodu koja je utoliko slobodnija s pticama što se hrane na kazanima ljudskog otpada. Danas sam presekao samo makaze.

 

Bez tačke, o jednom ljubavnom pismu koje ti nikad nisam poslao

 

Poslednja je nedelja, još malo će mart. Koliko puta mi je prošlo kroz glavu da odem sa ovog sveta?! Ne samo ponekad! Da, razmišljao sam o načinima da se pridružim onima koji su to već učinili, oblačeći njihov kostim,o svom sopstvenom načinu. Razmišljao sam, ili sam makar smogao snage da mislim, kako su preminuli ti ljudi koji su proživeli ovo stanje! Mislio sam (malo i kao odgovor), da je samoubistvo isto što i kulminacija rođenja jednog deteta i da je ta kulminacija jednaka sopstvenom odlasku: ovo drugo je samo pitomija reč, ali koja zavisi od toga koga prvog pripitomiš…! Dugo su tražili ime za mene. Kada mi je ponestalo reči, fotografisao bih. Seo bih u svoj ćošak. Govorio bih samo sa Sobom. Skladištio značenja sa stavom, sušio ispošćene reči. Kušao njihove mirise, brisao senke. Dok me ne pitaju zašto sedim na zemlji i s kim pričam. Rekao sam im da se dopisujem s par mudrih ljudi. U tvom vremenu i u mojoj duši, Mesec je napravio jedan luk. Želim i želeo sam ovo osećanje svakog dana jer su stvari male. Kada se krećem ulicama, kad slušam muziku koju volim, mislim o ljubavi. Cipele su izuvene kasno te večeri, duže i postupnije nego čitavo buđenje sutra. Devojka je telom napravila luk, pete je pružile pravo. Grad je prazan kao u doba postanja, pun tame. Naše večernje šetnje su bile kao loša navika, ostali smo leptiri koji su se ljubili u tami. Zamišljam te uvek golu jer gola nisi više stidna: kažeš, da. Sada vazduh pucketa po površini prekrivača uličnih svetala. Tu, pokraj ulične rasvete, pomislio sam da više nemam svetla da umrem. Koju cenu bi mi dala? Jer u naše vreme ljudi vrednuju ljude. Ako nećeš, ja ću uzeti cenu od samih bogova. Sada sam ceo prazan. Da li da te poljubim u dušu? Bili smo dugo u potpunom mraku. Ljubio sam joj stopala, a sada je nemam. Proklet bio, nemam ni stopala, u mislima i srcu imam samo nju. Ja sam rep psa koji s ljubavlju trči gospodaru. A ja, s ljubavlju prema Tebi. Želim da budem tvoje mače i da se zovem Kuca. Možda zato što ti u životu imaš samo tri reči: Plakati, Smejati se, Jebati se. I nijednu rečenicu ne mogu nikako da ti zatvorim tačkom na kraju.

 

Svedoci osmeha plastične kese

Čim te uhvati san, kucaju na naša vrata, naročito moja jer im se se protivim. Čak i jače kada nisu ista lica! Ne zna se zašto biraju sate popodnevnog odmora da šire svoje misli, ali naslućuje se: ONI SU LJUDI I SREĆNI SU, ČVRSTO SAMOUVERENI i koji se, iako si im zalupio vrata pred nosem, opet vraćaju, s još više volje. Oni su bez kompleksa, bučni i nasmejani, uvek isto obučeni. Pratimo slova jedne zime, kada su listovi opadali zajedno s mojom arogancijom, što mi se nije nimalo dopalo. Ali nisam imao drugog izbora jer i kad im ne bih otvarao vrata, vraćali su se. Konačno, došao je i smiraj. Nakon što sam očistio podrum, u krevetu, umoran koliko se ne može zamisliti, sve je nagoveštavalo san... Kazaljke pokazuju 15h, kada me je nalet kucanja izudarao kao da su me presekli svi grehovi. Ustajem, bosonog i ubijene želje za svojim toplim snom. Otvaram vrata. Pre nego što sam video ko je došao, ugledah magični bljesak komšijinog urokljivog oka. Svaki put kada mi neko dolazi, njegova špijunka zabljesne i potamni, kao što je i slučaj kada svetlo dolazi iznutra. Nego! Razmenili smo poglede. Ja: – Aman više, šta hoćete u sred vremena za ručak? Idite kući, burazeru, popodnevni je odmor. Dolazili ste i ranije. Rekao sam vam, tamo imam jednog druga, tamo gde se vi sastajete svake subote ili šta znam gde! S njim pričam, kad odemo na po jednu, o toj vašoj veri, kao i za moj rođendan. Njega ste izbacili, ali on vas i dalje voli. Želja Svedoka osmeha plastične kese jeste da ih bolje upoznate. A ko ima živaca za to? Možda ste ih videli na ulici, kako nude svoje časopise prolaznicima, kako se strpljivo izdvajaju i nemaju nikakvih problema. Ili ste, možda, nakratko progovorili s njima na vratima kada su vam došla, deset ili više puta, ista lica da mole za osmehe od plastike. Reciklirane s mukom. S jednom od njih sam malo razgovarao. – Kako ste? Ja sam Sretina, svedokinja Gospoda našeg Jehove. Mi smatramo da se stvari dešavaju od sebe i sa ciljem. Nemamo šta da radimo! Ja: – Sestro draga, oprosti mi, ali sreća ti je isplazila jezik dok si je tražila, i ako je nađeš, lice će joj biti ružno i reći će ti da to više nije to. Tebi i tvojima se dopada kad vam ne otvaraju vrata, ili kad vas psuju, jer vam je to povod da se opet vratite. Sretina: – Molim te, ne govori tako, poslušaj nas jednom zašto smo došli i shvatićeš gde se nalazi istinska sreća. Progovorio sam opet pošto sam u međuvremenu obukao majicu s listovima marihuane koju nikad ne oblačim jer se isprala i iskrzala. Čuvam je za poslove po kući. Ja: – Ma idi, sestro, srećan je samo čobanin. Posle njega su najsrećniji Romi! Uistinu, Svedoci osmeha od plastičnih kesa se interesuju za vas i za vaš život. Oni žele da vam budu prijatelji, da vam govore više o sebi, o svojoj veri i organizaciji i o tome šta misle o ljudima, o svetu u kom živimo i sl. Žao mi je kad sam zao. Zbog reči sam i obukao tu majicu, ali sam još uvek zračio arogancijom, obrušio sam se na jednog od njih rečima koje stavljaju tačku na sve čemu se približe. Momak: – Možemo li da uđemo,  na kratko, da porazgovaramo sa vama? (Mir u pozadini.) Došli smo da širimo spasonosnu reč. Ja, prekidajući ga: – Vi ste kult, kontrolišete misli onih koji vam veruju! Otvorili ste i štampariju koja jedino od pisma više vredi. Prekinuo sam usred reči, prihvatajući činjenicu da oni kucaju sa i bez dnevnog reda, u određenim zonama i dobima, posredstvom moralnih i društvenih kriza, ovi srećnici s uniformisanom civilnom odećom i najuporniji su onda kada lupaju na vrata u ime moga sna.

 

 

----------------------------

ELJAN TANINI  je čovjek s dvije noge.

Studirao je grafiku u gimnaziji za vizualne umjetnosti u Tirani, a zatim diplomirao filozofiju i sociologiju na sveučilišnim studijima. Trenutno je novinar Top Channela i piše za dnevne novine Shqip. Prvu knjigu eseja Pijaca ničega objavio je 2009. godine. Knjiga je napisana u adolescentskom žaru i govori o hendikepiranosti društva, viđenog s distance. Sada piše kolumnu Pisma iz Republike Škrabopisa za albanski časopis Psihologija. Njegovi interesi uključuju novinarstvo, kulturu, estetiku, filozofiju (eseje), fotografiju, umjetničku kritiku i reportažu. Također je bloger i učesnik zelenog pokreta Posadi svoje drvo, kojemu je cilj proširiti se po čitavoj Albaniji s milionima stabala. Trenutno priprema knjigu kratkih priča, pod naslovom Bez točke.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg