KIKINDA SHORT - festival kratke priče
KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.
Buba u ćilibaru
To je bio Kocjubinski park. U parku je bilo prezime Kocjubinski.
To je bila moja prva narudžbina, odmah posle škole.
Žuborile su fontane sa vodom koja nije bila za piće, lutali su sivoplavi golubovi i crveno visoko cveće. Golubovi su kljucali mrvice kolača.
I ja sam sedela, uznemirena, dogovorila sam da se nađemo ovde.
Sećam se da sam obukla crvenu bluzu od veštačke svile, a vrhovi mojih novih cipelav eć su bili izguljeni.
Vrhom jedne cipele neprimetno sam gurkala malo kolača u pravcu golubova.
Čuda su nekako neočekivano oslikana na nebu jer da su naručioci znali kakva sam, ništa od ovoga se ne bi desilo.
Ali brzo su me našli i pokupili, i odveli na odredište.
***
To je bila ogromna prostorija, prosto pučna. Govorim tako jer sam tamo stajala i stajala.
Da, radili smo stojećki, prelazili smo na drugo mesto tek kad bi sunce počinjalo da nam sija pravo u oči.
Zraci su se odbijali od tanjira, čaša, naših nožića kojima smo seckali veoma sitno.
To je bila takva bajka, takva vladavina popustljivosti, kakva mi se pre ovoga dogodila još u proleće drugog razreda kada uopšte nismo radili ništa komplikovano i čak smo ostavljali svoje torbe u školi.
To je bilo kao u desetom razredu, u aprilu: propustiti prvi čas, sedeti u parku i piti nešto ukusno.
***
Pomislila sam: hajde da probam. I jela sam neke namirnice, izdašno poređane po stolovima, svaki put kada bi mi se ukazala prilika. Drugi su to videli i ćutali.
I onda mi je postalo jasno da će uvek videti, ali će ćutati.
I pomislila sam: „Neka sva usta i ostanu zatvorena za mene”.
Seckala sam veoma sitno, kao da je trebalo da sama poslužim nekoga time.
***
I tek kad su se delile pare, postavili su mi sledeće pitanje:
„Zašto se ne spremaš za prijemni? Rešila si da pauziraš godinu dana?”
„Ne”, kažem ja, „meni studije nisu potrebne.”
„Zašto?”
„Ja sam, ionako, sve shvatila.”
To je bila šala.
***
Ukućani su mi se smejali:
„Nemaš valjda nameru da sve vreme seckaš namirnice u crvenoj bluzi u velikoj dvorani s prozorima?
„Odakle vam to?”, kažem ja, „ponekad — u zelenoj bluzi, u žutoj, u beloj na cvetiće. I svečana varijanta — u ručno tkanoj košulji s vezom, na belom konju i na vrancu, sa ogrlicama oko vrata i minđušama u ušima. I kupiću sebi nekoliko kompleta noževa. I još jedan, posebni, u čijoj je providnoj dršci skrivena ruža. A kad iseckam dovoljan broj namirnica — zaslužiću nož sa drškom od ćilibara u kome je ostala zarobljena buba.”
A onda su mi rekli otprilike ovako: „Kad zaslužiš dršku s bubom – onda će biti i sve drugo.”
Hinduista
Novost koju smo čuli od nepoznate žene bila je sledeća:
„Nema ga. I nikad ga više neće biti.”
Junak novosti bio je, sada već veoma dalek, rođak te žene, nepoznat dečaku.
Dečak je tim povodom dobio u ruku čokoladnu bombonu. Spustio je pored sebe na klupu.
To je, naravno, bila bombona s pomena.
Zatim je dečak odvio bombonu, pojeo je, a nazad u celofan zavio kamenčiće i opet spustio na klupu. Sviđalo mu se da tako stoji.
Još nije bila noć, a više nije bio dan, klupa je bila dugačka, tamnocrvena.
Pričam o svom bratu. To se desilo dok smo još bili veoma mali.
A dogodilo se ovako: mračno zelenilo, sunce zalazi, klupa je, moglo bi se reći, već u mraku. A na njoj stoji, kobajagi, bombona. Posmatram ovaj prizor iz kuhinje jer su vrata otvorena. I izlazim, znači, u mrak.
A one žene više nema. U naše dvorište već je ušao hinduista u drečavo žutoj odori.
Mama ga sluša i povremeno klima, hinduista govori o mleku.
Moj brat se namrštio, a to znači da sluša veoma pažljivo.
A govori hinduista.
Izlazim kod njihi uzimam onu „bombonu”, iako znam da su unutra samo kamenčići.
I hinduista počinje da govorio bomboni.
On moli mamu da nam više ne daje čokoladu jer,
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.