KIKINDA SHORT - festival kratke priče
KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.
Astronaut
Dole se skupila gomila sveta. Toliko sveta nisam nikada video u kraju. Iritirajuće masa ljudskih glava kretala se sporo tamo-vamo. Uskoro su se pojavili i šareni baloni sa heliumom, hot dog i kokice. Posle su stigle kamere i dva gospodina s kravatama, da pokriju događaj. Izdaleka ili iz aviona izgledalo je kao da je sterilna konstrukcija rezervoara napokon proizvela vodu – samo što je u ovom slučaju bila gusta i crna.
Većina sveta, ispod rezervoara, razgovarala je u grupicama o lošem izboru „scene“ za samoubistvo. Pored tolikog mnoštva zgrada i oblakodera, duplih i troduplih kula najnovije tehnologije, on je izabrao jedan zarđali rezervoar. Stariji ljudi su ponavljali priču o ovom napuštenom istorijskom objektu koji je nekad snabdevao vodom čitav grad i u nekom trenutku su čak došli na ideju – istina ili laž, ne znam, – da ga pretvore u Ajfelovu kulu na kiparski način, sa liftom i sličnim stvarima.
Međutim, niko, ama baš niko, nije prokomentarisao uniformu koju je budući samoubica odabrao za svoje poslednje pojavljivanje. I da jedno dete sa iPAD-om u rukama nije viknulo „MAMA, VIDI ASTRONAUT!“, niko od svih tih crnoglavih i slepih ljudi ne bi ni primetio belo svemirsko odelo, kacigu ili bocu kiseonika koja je visila kao nesnosni teret na njegovim leđima. MUŠKARAC NEPOZNATOG IDENTITETA, ODEVEN KAO ASTRONAUT, PRETI DA ĆE IZVRŠITI SAMOUBISTVO SA TORNJA REZERVOARA ZA VODU U LEMESOSU. Vredi pomenuti da nijedan medij nije u vestima izostavio frazu „odeven u“. A šta ako je to bio pravi astronaut? Zašto je to zvučalo toliko nezamislivo?
Sa svakim njegovim bezumnim iskorakom unapred, okupljena masa puštala je prestravljene zvuke. „ZEMLJA IMA TEŽU, PAŠĆEŠ!“, viknuo je neko ozbiljno i okupljena masa se od srca nasmejala, kao da je videla King Konga. A imao sam toliko toga da obavim toga dana, toliko stvari da se oko njih nerviram i da mi ne daju da sanjarim. Uprkos tome nisam se pomerio. Bio sam žedan drame. Nisam se razlikovao od mase koja mi se gadila. Duboko u sebi priželjkivao sam da se baci. Svi okupljeni su, u dubini duše, priželjkivali isto. Ta pomisao me je uznemiravala. Priznajem da sam u jednom trenutku kupio zašećerenu jabuku kako bih se smirio.
Međutim, vreme je prolazilo, a astronaut nikako da se baci. Raspoloženje prestravljene mase je neosetno prešlo u neko ushićenje. Dole se okupljalo sve više sitnih trgovaca, a sve manje kamera i mikrofona je pokrivalo događaj. Posmatrajući lice čoveka zatvorenog u svoj svemirski skafander, poželeo sam da pokušam da ga ubedim da se ubije na nekom drugom mestu. Skrnavio mi je bezbrižne dečije uspomene, s neizbežnim kontejnerom u pozadini. Možda bi pravo mesto bilo unutar njegovog svemirskog broda. Zar mu poslednja slika sačinjena od lebdećih crvenih fleka ne bi bila lepša od ovog mnoštva prljavih glava prepunih peruti koje za njega nimalo ne haju?
Ovo i štošta drugo želeo sam da mu kažem i mislim da je i on hteo mnogo toga da kaže. Da je zaista bio astronaut, iako niko u to nije verovao, da je neko vreme, kad je bio mlađi, radio u NASI, da nije imao prilike da se nađe u redovnom svemirskom letu zbog nekog ozbiljnog zdravstvenog problema, da se popeo na kontejner kako bi uživao u pogledu, da je obukao uniformu kako bi se pokazao pred nekom ljubavnicom ili sinom, da je na tren stvarno pao u iskušenje da iskorači u prazno jer ga je uzbuđivala masovna paranoja, ali da se svakako ne bi bacio, da je to bila pogrešna procena.
Mrak je već padao i uprkos veštačkom osvetljenju on se jedva video. Prodavci sladoleda upalili su svoja svetla, nikao je čitav luna park i napokon je došao i trenutak u kom niko više nije gledao nagore. Bili su potpuno zaboravili na istorijski objekat. Zaboravili su i astronauta koji nije bio astronaut (ili je na kraju ipak bio).
Prošla su tri dana.
Ljudi su se tamo dole napili, posvađali, zaljubili, smuvali, prežderali za vreme te spontane fešte. Neki su na brzinu na svemu tome nešto i zaradili. Drugi su na kratko zaboravili na svoje probleme. Kad bi astronaut znao koliko dobra čini svetu možda se i ne bi bacio.
Ali na žalost trećeg dana, po spisima, bacio se, uz prasak. I njegov pad privukao je sve poglede.
Bio sam među onim malobrojnima koji su ostali kraj njega dok nije izdahnuo. Ja i još jedan dečak, bez iPAD-a, koji mu je, s vremena na vreme, prilazio sa svojim dedom. Dečak se nije uplašio niti se zaplakao. A njegov deda mu, za razliku od većine, ni za trenutak nije zatvorio oči.
Prevod s grčkog: Niki Radulović
---------------------------
Marija A. Ioannou
Marija A. Ioannou je rođena 1982. godine u Limasolu, Cipar. Studirala je englesku književnost u Ujedinjenom Kraljevstvu (MA 20th Century Lit, King’s College London / BA English Lit, 1st Class, University of Reading). Dobitnik je nagrada na međunarodnim i lokalnim natječajima u pisanju i često kombinira čitanje/pisanje s drugim oblicima umjetnosti. Njena zbirka kratkih priča “Džinovski pad jedne trepavice” (Gavrielides Publishing, Atina 2011) je nagrađena književnom nagradom za prvu knjigu koju dodjeljuje Ministarstvo obrazovanja i kulture Cipra i odabrana je da predstavlja Cipar na Književnom festivalu u Budimpešti 2014. Trenutno piše kratke priče za “Simio Stixis” – suradnja s umjetnicom Marinom Jerali u novinskom listu “Politis”. Osnivač je “Sardama”, godišnjeg festivala koji predstavlja alternativna čitanja i radionice koje vode pisci iz Cipra i inozemstva.
www.mariajoannoushortstories.wordpress.com
www.youtube.com/watch?v=1ecmJzReHkE
www.youtube.com/watch?v=lYbsV2IAnU0
www.vlef.wordpress.com
www.brusselslouise.be/nl/nieuws-nl/nieuws-uit-de-wijk/295-les-actualites-archives/394-chypre-394-nl
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.