proza

Kathryn Borel: Corked: A Memoir

Kathryn Borel je autorica i producentica. Njezina knjiga Corked: A Memoir bila je finalist za Stephen Leacock Memorial medalju za humor 2010. godine i izabrana kao jedna od najboljih knjiga 2009. od strane National Posta, Quill & Quirea i Eye Weeklya.
Kathrynini novinski tekstovi objavljivani su između ostalog i u Guardianu, The Times UK i New York Timesu. Trenutno piše za medicinsku dramu Rush na USA Networku i jedna je od urednica The Believera. Živi u Los Angelesu.



Kathryn Borel:

 

Corked: A Memoir

 

(4. poglavlje)

 

Skretanje.

Dva dana nakon šezdeset drugog rođendana mog oca automobilom sam ubila starca.

Ako je vrijeme 2004. zaslužno da se o  2005.-oj bruji kao o kvalitetnoj berbi u Francuskoj, onda je i jedan nesretni slučaj stvorio uvjete za naše vinsko putovanje. Počelo je automobilskom nesrećom i šalom. 23. veljače 2001. pregazila sam starca. Tri dana kasnije moj otac se našalio na tu temu.

Ispričao je vic dok smo vozili prema aerodromu Quebec Cityija. Došao je kraj mom tjednu prije završnih ispita na faksu. Vozili smo niz istu cestu na kojoj sam ubila starca.

U dva popodne  sam se ukrcala na avion za Halifax gdje sam jecala i drijemala glave koja se kroz zadnji semestar činila ispunjena morskom vodom. Tri mjeseca kasnije, nešto mršavija i mnogo starija, umrtvljeno sam prihvatila diplomu novinarstva s odličnim uspjehom. Par dana kasnije proučila sam kaligrafiju na diplomi i vidjela da sam primila počasni BJ[1]. Jako sam se smijala svom počasnom BJ-u, no ne tako jako kako sam se smijala očevoj šali.

Moj otac me htio odvesti do aerodroma, iako nikad nije bio tip oca-koji-vozi-do-aerodroma, a moja majka je uvijek bila savršen primjer majke-koja-te-vozi-do-aerodroma. Rekao je sve pogrešne stvari nakon što je policija nazvala i izvijestila mog brata tinejdžera, Nica, da je starac umro u bolnici od ozljeda glave. Kad je poziv stigao, a Nico prenio vijest o smrti, moj otac je podigao slušalicu i razgovarao s policajcem koji je rješavao papirologiju. Oko sat vremena kasnije, stigla sam kući iz teretane, gdje sam provela sat vremena na traci za trčanje, gledajući u svoje oči i podočnjake pod njima u ogledalima koja okružuju zidove. Ustao je iz sofe, pomalo bauljajući dok se uzdizao u stojeći položaj. Stajao je predaleko od mene i počeo govoriti. Glas mu je bio nespretan i nesiguran. Rekao je, "Mislio sam da bi htjela znati malo više o čovjeku kojeg si ubila". Zastao je i oči su mu treperile uokolo, upijajući moju reakciju. Tražio je, činilo mi se, ili da omlitavim ili da se ukočim. Unutra, sa stražnje strane lica čamio je šupalj osjećaj. Mrtav. Dogodilo se. Ja sam to prouzročila. Izrodila sam smrt. Pomislila sam na zvuk udarca njegovog tijela o metal automobila. Krv. Nimalo iznenađena, mirno sam stajala pred svojim ocem. Dvije su misli puzale unutar mene kao kukci. Željela sam znati o njemu. Željela sam znati sve o njemu. Znanje je moglo biti nekakva vrsta kazne - odgovarajuća posljedica. Ali također, bila je to nesreća. Bila sam ubojica, ali ne i krvnik. Bila sam samo slučajni ubojica. Ubojica! Pomislila sam, zapanjena. Kimnula sam ocu da nastavi.

"Imao je 83 godine, ljekarnik. Bio je iz Francuske. Želim ti reći njegovo ime. Možda će ti pomoći da saznaš nešto više o njemu. Zvao se..." To je dovoljno za ubojicu.  Podigla sam ruku i zaustavila ga, otrčala sam sitnim gegajućim koracima u svoju sobu, kralježnice ukočene kao šipka, lica s kog su šikljale onakve suze kakve vidiš samo u crtićima - animé suze - one koje ti izviru iz lica prema naprijed umjesto prema dolje. Zatvorila sam vrata i opet buljila u svoje lice, gledajući kako mi suze oči čine svijetlima poput lišća. Čekala sam. Trebao bi već ući. Trebao bi ući svakog trena i priznati da oboje nismo znali što smo radili tamo, dijeleći pojedinosti o nečemu što još uvijek nema smisla.

Suze su mi se osušile. Otišla sam do ruba kreveta i sjela, dišući tako da su mi rebra bila velika i otvorena koliko god je moguće. Dugo sam gledala kako se ta moja rebra spuštaju i dižu. Previše minuta je prošlo. Konačno, pokucao je i provirio unutra, lica usmjerenog prema tepihu. "Jesi li spremna za večeru? Pripremio sam ti ribu", ponudio je. Nisam voljela ribu u tom trenutku.

Put do aerodroma je bio sklizak posut sitnim svježim pahuljica koje su bile više nalik pijesku nego snijegu. Automobil je blago mirisao na duhan za lulu i losion za tijelo koji bi moj otac krao iz kolica spremačica u svom hotelu i trljao ga u kožne presvlake starim, odvratnim ručnikom koji je također ukrao iz hotela. Kad bi to radio, spustio bi glas do baritona, poput nekog dobrostojećeg neobogataškog ljigavca koji ljetuje u Monte Carlu, pa bi govorio, "Nanijeti obilato. Nanijeti OBILATO,! Heheheheheh!!" Sjedeći na tim sjajnim i pomalo masnim sjedalima, vozili smo se u tišini niz prostranu cestu gdje sam tri dana ranije udarila čovjeka i gledala kako se odbija od haube maminog marihuana zelenog GMC Jimmyja[2]. Čovjek je neobazrivo prelazio cestu noseći namirnice za doručak, koje su eruptirale u zrak kao gejzir hrane da bi samo sekundu kasnije sletjele oko njega u jezivom krugu. Kad sam uz škripu zaustavila kamionet i izjurila iz njega, vidjela sam da su neke od njegovih namirnica - kutija Special K-eja[3] i vreća puffed riže[4] - bile poprskane krvlju. Dok sam gledala kako još krvi curi iz njegovog naboranog uha i stvara lokvu, pomislila sam, On li ga baš voli žitarice. "Special K" mi je bio nadimak na prvoj godini faksa. Pomislila sam da moram reći svojim prijateljima u Halifaxu da se ubuduće suzdrže od korištenja tog nadimka. Za mnogih beskrajnih, mučnih trenutaka, upijala sam njegovu sliku; upila sam ga kao nalivpero tintu: njegovo krhko bijelo tijelo sklupčano kao marioneta kojoj su odrezali konce, njegova odjeća, modre Wellingtonke[5], modra skijaška kapa, i kaput s podstavom, modre rukavice i najlonske hlače, centimetar ili dva termo čarape koja je virila na mjestu gdje mu je nogavica bila nabrana prema gore. Onda sam zavijala i zavijala i pokrila lice svojim hladnim rukama i vrištala "Tako mi je žao!" Dahćuća vrućina tih riječi mi je puhala natrag u lice. Vrištala sam i dalje. Neki ljudi su okružili starca; drugi su bili na mobitelima i zvali hitnu pomoć. Pomislila sam na tečaj prve pomoći koji sam pohađala prije tisuću godina. Upute za prvu pomoć kod kontrole krvarenja su sažete u tri ključne riječi: umiri, podigni, direktni pritisak na ranu. Osim ako je slomljen vrat. Ako je vrat slomljen, čekaj hitnu pomoć. Žena s kovrčavom kosom je klečala kraj starčevih nogu. Bacila sam se na nju i šutnula joj ruke dalje od tijela. "Molim vas dajte mu prostora. Treba mu prostora da diše.", rekla sam promuklo, nesigurna jesam li ga onesposobila za disanje. Moj dečko Peter, koji je sjedio na suvozačkom sjedalu, potrčao je prema meni noseći moj vuneni zimski kaput. Kroz zamućene oči izgledao mi je kao veliki čovjek-raža, trčeći tako s raširenim dugim sivim kaputom. Iako se više bojim raža nego bilo kojeg drugog stvorenja, gurnula sam lice u Peterovu dolčevitu i zgrabila ga za pojas dok je omotao sebe i kaput oko mojeg drhtavog tijela i rekao, "Borel, ovo nije bila tvoja krivica." Upravo prije nego što je stigla hitna, starac se pomaknuo i otvorio oči. Zgrabila sam rever Peterovog kaputa i čvrsto ga stisla, nadajući se.

Moj otac je brzao cestom kao da je Francuz i ima glupi francuski brzi-vozač-gen. Nedaleko smo vidjeli oblik kako silazi s nogostupa. Bio je to starac. Ne tako star kao onaj kojeg sam ubila, ali ipak poprilično star. Ruka mi se trzala, samo što se nije podigla i pljusnula mi čelo i lice da mi prekrije oči, kad se moj otac našalio. Nagazio je na gas, okrenuo se prema meni s podignutim obrvama i rekao, "Što misliš? Da napravimo dva za dva?"

Boljelo je smijati se tome, ali nisam se zaboravila smijati. Ne vjerujem onim tragičarima koji te gledaju svojim snishodljivim pseće-lokvastim okicama i kažu, "Zaboravio sam kako se smijati." Jesi vraga zaboravilo, ti glupi, pseće-lokvastooki umišljeni šupku! I tako sam se smijala baš onako kako sam znala, ali grlo me boljelo kad je zvuk istisnut.

"Hvala ti na toj šali, tata."


 

 

[1] Bachelor of Journalism

[2] GMC Jimmy (i Chevrolet Blazer) se odnosi na jedan od nekoliko SUV modela iz General Motorsa

[3] Special K su blago pržene žitarice za doručak

[4] Puffed riža ili Pori je vrsta nabubrenih zrna dobivenih iz riže, obično se koristi u zobenim pahuljicama ili grickalicama

[5] Marka čizmi

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg