proza

Bojan Žižović: Tri priče

Bojan Žižović, rođen je 1975. u Puli gdje trenutno živi. Dosad je objavio dvije zbirke pjesama - "Apsurd" i "U slučaju da ne postoji". U pripremi mu je zbirka priča. Donedavno je radio kao novinar u lokalnom dnevnom listu "Glas Istre". Mnoge njegove tekstove uglazbio je kultni underground autor Franci Blašković.



Na stanici u Puli

 

Vlak Pula - Buzet polazi za dvadesetak minuta. Gužva je. Badnjak. Putuju i oni koji zapravo nigdje ni ne moraju putovati. Kondukter pokušava rasporediti ljude po vagonima. Ne uspijeva. Već su zauzeta sva mjesta u kupeima pa se sjedi i u hodniku. Čovjek srednjih godina prilazi djevojci srednjeg rasta i pita je može li sjesti na njenu torbu srednje veličine. Ona ga gleda u čudu, kao što djevojke tih godina inače gledaju starije od sebe. Čovjek srednjih godina sjeda na torbu srednje veličine i prije no što mu je djevojka srednjeg rasta dopustila. Namješta stražnjicu i otvara novine.

- Eto, što vam je današnji svijet. Baba zatukla sjekirom ravno u vrata svog susjeda. A zima je - konstatirao je čovjek srednjih godina.

Do njega je na podu, osim djevojke srednjeg rasta, sjedio i čovjek s izrazito dugačkim lijevim srednjim prstom. Klimnuo je glavom.

- Kakve veze ima sjekira sa zimom? - upitala je naivno djevojka srednjeg rasta.

- Kako kakve? - začudio se čovjek srednjih godina i nastavio čitati novine.

- Evo, piše da ćemo u idućoj godini imati puno manje briga, jer… - zastao je i lice približio novinskom listu - aha, jer tako kaže neka gatara. Znate, ja vjerujem gatarama. One rade svoj posao vrlo profesionalno.

- Kako mislite profesionalno? - ponovno je bila znatiželjna djevojka srednjeg rasta.

- Tako kao što sam rekao, profesionalno.

Čovjek s izrazito dugim lijevim srednjim prstom crtao je po zamagljenom prozoru nekakve neprepoznatljive oblike.

- Poznavao sam jednog slikara. Na njegovim se slikama ništa nije moglo prepoznati. Sve je bilo tako neprepoznatljivo - rekao je čovjek srednjih godina.

- Hoćete reći da je bio apstraktni slikar? - pretplatila se na pitanja djevojka srednjeg rasta.

- Ne želim ja ništa reći, samo kažem da se na njegovim slikama ništa nije moglo raspoznati. Je li on slikao nebo, sunce, krušku, konja, psa ili svoju, da mi oprostite, golu nogu, to se nikako nije moglo sa sigurnošću reći. Zato je valjda i poludio. Ne može čovjek stalno slikati nešto što ni sam ne zna što je. To je jednostavno glupost. Barem da je svako toliko u sliku ugurao neku, ne znam, krušku, ne vjerujem da bi završio u ludnici.

Djevojka srednjeg rasta okrenula je glavu prema kupeu u kojem je sjedio mladić srednje duge kose. On joj se nasmiješio. I ona njemu.

- Ah, ta ljubav - rekao je čovjek srednjih godina, primijetivši razmjenu pogleda - I ja sam nekada tako očijukao. Danas vam toga više nema, obraćao se čovjeku s izrazito dugim lijevim srednjim prstom - Danas mladi misle samo na, da mi oprostite, seks. A što vam je, da mi oprostite, seks? Ništa. Prije neki dan mi je jedna dama ponudila… - zastao je da se nakašlje. - Znate već što. I što da radim. Bilo mi je neugodno odbiti. Neće se ona naljutiti ako vam sada kažem da je bila izuzetno ružna. Kosa joj je bila kao slama, oči nekako razrogačene, a zube, zube uopće nije imala, osim nekih ostataka koji su više izgledali kao oni riblji zubi, onako napiljeni prema vrhu. Znate kako izgledaju riblji zubi? - upitao je.

Čovjek s izrazito dugim lijevim srednjim prstom klimnuo je glavom.

- E, takvi su bili njeni zubi. A tijelo? Ubijte me ako njene noge nisu bile kraće od najkraćih nogu onih pasa… Kako se ono zovu? Ma, znate oni što im se trbuh vuče po podu. A tek njene ruke. To su vam bile dvije lopate koje su već odradile tisuću utovara pa im se drška rascvjetala. Eto, takva vam je bila ta dama. Ali, što ću. Ona pita, a ja ne mogu odbiti. Tako su me odgojili. Dovršio bih vam priču, ali vlak samo što nije krenuo - rekao je čovjek srednjih godina i zakoračio preko torbe srednje veličine.

Čovjek s izuzetno dugim lijevim srednjim prstom rukom je obrisao zamagljeni prozor i pokazao svoj izrazito dugi lijevi srednji prst čovjeku srednjih godina koji je već stajao na peronu, ispraćajući vlak za Buzet. Ovaj je bacio kapu na pod i stao skakati po njoj.

 

 

Novinske laži

 

Hodao je gradom s novinama u lijevoj ruci. Žrtva je bila nekoliko koraka ispred njega. Mali, zdepasti muškarac kojem se na tjemenu ogledalo nebo. Nije mogao pronaći bolju žrtvu. Znao je: taj ne može potrčati, ne može se braniti, ne može mi ništa. Ubrzao je korak, podignuo lijevu ruku, čvrsto stišćući novine zamahnuo i… Netko je zaurlao: »Eno ga udarač novinama!«.

Pomislio je: ako sada odalamim niskog, zdepastog, proćelavog tipa, mogao bih navući bijes onoga tko me prepoznao, a ako ga ne udarim, neću ispuniti svoju neodoljivu dnevnu potrebu da nekoga zviznem novinama po glavi. Čuo je snažne korake iza svojih leđa. Okrenuo je glavu i u mrtvom kutu vidio figuru koja mu se približavala.

- Je li to trči prema meni? Ako trči, nije dobro. Bolje bi bilo da ubrzano hoda jer, ako trči, onda znači da je riječ o mlađoj osobi, što ujedno može značiti da je to neko snažno čeljade, ali i ne mora biti. Može biti neki klinac od svojih 40-ak kilograma tjelesne mase, ali u to čisto sumnjam. Koraci su mu snažni, što bi značilo i da mu je masa puno veća od 40-ak kilograma. Što bi mi mogao učiniti? Mislim, što se obično čini udaraču novinama? Pa nisam ubojica. Neće me linčovati. Ali s druge strane, ljudi danas svašta rade, pa i linčuju zbog sasvim prozaičnih razloga. Mog su psa linčovali jer je zdipio kobasicu koja je nekome već pala na pod. Kao da bi tu kobasicu uopće netko nakon toga bio pojeo. Ali to očito nikoga nije bilo briga. Oni su napali jadnog psa kao da im je on kriv za sve njihove kobasice koje su im u životu ikada pale na pod. Uskoro bih i ja mogao biti jadan ako me ovaj jureći objekt zvizne nečime po glavi. Nadam se da nema neki jako tvrdi predmet. Ako ima kamen, onda bi ga već bio bacio. Ne, sigurno nema kamen. Čime bi me onda mogao zviznuti? Rukom. Dobro, to i nije toliko strašno. Ustvari, kad malo bolje razmislim, zavisi kakva mu je ruka. Možda je neki građevinar pa mu ruka dođe kao kamen, ako ne i tvrđa i teža. Nadam se da je umjetnik. Ti ni nemaju ruku. Njihove su ruke meke i potpuno bezopasne. Da, takvu bih ruku htio osjetiti na svojoj glavi ako već moram dobiti nekakav udarac.

Ali i dalje mi nije jasno zašto bih uopće dobio udarac. Pa nisam kriminalac. Imam susjeda kojeg svi nazivaju kriminalcem, a nitko ga ne dira. Kažu da se kriminalce ne dira. Nego što se s njima radi? Dočekao sam ga jednom ispod stubišta. Izlazio je iz zgrade. Prišuljao sam mu se s leđa. To stvarno dobro radim. I novinama po glavi. Baš sam ga jako zveknuo. Čovjek je doslovno zateturao. Zatim se bacio na pod i počeo plakati. Tiho je ponavljao: »Nemojte me ubiti«. A čime sam ga ja to kao ubijao? Novinama? Smiješno. Pobjegao sam shvativši da je bolje bježati nego ne. Kažu da mu se nakon toga danima s glave mogla pročitati vijest o nekom uvođenju poreza na porezne olakšice. Slova su mu se doslovno utisnula u kožu. Tako sam ga jako maznuo novinama. Inače ne udaram tako snažno. Onako, samo u prolazu malo očešem nekoga. Nije to ništa strašno. Više je zabavno. Svi se smiju dok i sami ne postanu žrtve. A ovaj ispred mene je idealna žrtva. Udarit ću ga pa neka me poslije i linčuju. Ima tako zgodno tjeme da bi novine, i bez moje pomoći, željele završiti na njegovoj glavi. Neću ga udariti jako. Možda i hoću. Ne znam. To ću odlučiti kad mi ruka već bude padala prema njegovom tjemenu. Mogao bih ga zviznuti i nekoliko puta. Tako dobro tjeme ima.

Novine su već bile nad glavom niskog, zdepastog, proćelavog tipa, ali su se odjednom zaustavile na 30-ak centimetara od njegove glave. Napadač je ugledao svoju fotografiju u njima. Na fotografiji se vidi: napadač sa smiješkom zamahuje novinama prema tjemenu niskog, zdepastog, proćelavog tipa, a iza njega gomila ljudi, s pjenom na ustima bijesno se baca na njega. Okrenuo se.

- Oduvijek sam znao da novine lažu.


 

Nije to od pića

 

Vjerujte mi, nije lako. Još kao dijete pokazivao sam sklonosti tome da postanem nitko i ništa. Te je sklonosti trebalo pretočiti u realnost, a svi znamo koliko realnost boli. Jako boli. Mene boli želudac.

-To ti je od pića.

- Nije mi od pića. Dobro, neka je i od pića. Pa mora čovjek nešto popiti. Zamislite da čovjek ništa ne pije. Ne, to nikako. Čovjek pije jer mu je to potreba. Čovjek je žedan. On zna da mora piti inače će umrijeti, a umiranje nije nimalo zabavno. Doduše, znam jednoga koji se smijao prije nego što je umro. Savijao se od smijeha. I odjednom je pao. Malo smo popili i on je jednostavno pao. Mislio sam da je zaspao, ali su mi prolaznici koji su ga pokušavali podignuti rekli da će to spavanje potrajati dugo. To vam je tako. Sad se smijete, a trenutak nakon toga nije vam do smijeha. Ali nema se vremena. Sve je tako brzo. Svijet se brzo okreće, piće se brzo ispija, život brzo prolazi. Samo sam ja usporen.

- To ti je od pića.

- Ma, rekao sam vam ljudi da mi nije to od pića. Zašto inzistirate? Prirodno sam usporen. Kao dijete sam već znao da ću biti usporen. Nije to nikakva tajna. Roditelji su uvijek govorili: Joj, kako je usporeno ovo naše dijete. A svijet je oko mene sve više ubrzavao. Kako sam rastao, tako mi je sve teže bilo pratiti ta ubrzanja. Zato bih svako toliko stao i popio jedno piće. Da se malo odmorim. Meni je potreban odmor. Ne mogu drugačije živjeti. Ili mogu. Ne znam. Tu sam jako zbunjen.

- To ti je od pića.

- Nije mi to od pića. Pa nisam u djetinjstvu pio, a bio sam zbunjen. Od rođenja me pratila ta zbunjenost. Kada me doktor izvadio iz majke rekao je: Bože, kakvo dijete. Majka mi je rekla da je doktor bio zbunjen. Pitao sam je da mi to objasni. Ali nije znala. Zbunila bi se. Nije teško ljude zbuniti. Jer što ljudi ustvari znaju? Ne znaju puno. Ljudi su prilično izgubljeni i usamljeni. Uglavnom su tužni. Kako ne bi bili? Nije jednostavno biti čovjek. Shvaćaš da tu nešto nije u redu, ali ne znaš što je to. I pitaš se stalno što je to što nije u redu. I sam se stalno pitam što to nije u redu. A ništa nije u redu. Prije neki dan sam plakao. Doslovno plakao.

- To ti je od pića.

- Ma, ne može mi to biti od pića. Nisam toliko popio. Bio sam tužan. Ne znam sada razlog te tuge, ali znam da je bila velika. Sve me nešto pritiskalo. U prsima, u glavi. I zaplakao sam. Kao dijete sam često plakao. Roditelji su govorili da sam jako osjetljivo dijete. Nisam se bunio. Plakao sam. Suze su same izlazile iz mene. Nisam morao ni biti tužan, mogao sam čak biti i sretan, ali bih opet plakao. Pogledao bih u nebo, pa u zemlju, pa oko sebe, pa u sebe i nezaustavljivo bih plakao. Zbog toga su me roditelji vodili doktoru. On me pregledao. Šutio je. Roditelji su s nestrpljenjem čekali dijagnozu. Doktor je pitao: Koliko često plače? Roditelji su rekli: Jako često, po nekoliko puta na dan. Doktor me s palcem i kažiprstom uhvatio za bradu i upitao: Zašto toliko plačeš? Da sam znao odgovor rekao bih mu ga. Ali stvarno nisam znao. Počeo sam plakati. To je stvarno tužno. Cijeli moj život je jedna tužna priča.

- To ti je od pića.

- Nije to od pića. Hoćete reći da vi niste tužni? Nemojte lagati. Kako možete biti sretni tako mali i usamljeni ispod nekih zvijezda koje su se pobacale po nebu kao plijesan na plahtu moje susjede koju sam, kad sam bio mali, uhvatio za stražnjicu i pobjegao. Gdje je tu sreća?


o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg