proza

Tihana Gambiraža: More, tko si?

Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Objavila je brojne poetske i prozne uratke u časopisima i zbornicima. Piše uglavnom autobiografsku fikciju.
Poezija joj je uvrštena u zbornik Rukopisi 33 kao i u zbornike Bundolo offline 2 i 3 novosadskog sitea bundolo.org. Članica je društva zadarskih pisaca ZaPis.

More, tko si?

Zavukla sam se u more kao u hladne neopeglane plahte koje nam se svake noći sapliću o udove. To je zbog njegovog nemirnog sna. Batrga se rukama i nogama. Ustrajem u spavanju pored njega. Znam da je spavanje u odvojenim sobama normalno i da ne znači nužno da je brak u krizi. Meni je ipak bitno da spavamo zajedno. Čak i ako to znači da ću do kraja života odlaziti na posao napola nesvjesna do druge kave, hulahopki zavrnutih oko gležnjeva kao da sam ih upravo navukla u nekom haustoru nakon uzbudljive noći. Usne uvijek pomno namažem, istovremeno ispijajući prvu jutarnju kavu. Žestoko crveno. Na mom podbuhlom licu s printom jastučnice to djeluje pomalo jeftino. Svjesna sam šefovog pogleda kao i pogleda kolegica, jeguljaste mješavine pohote i osude kroz koju migoljim svakog jutra.

Moj posao je rutinski. Jedina nepredvidljivost koja se može desiti jest da zapnem potpeticom o gomilu fascikli razbacanih na podu. Da se nekoj kolegici na pauzi raspadne život i da mudro kimamo glavama brišući šećer s krafni koji neumorno pada na tamnoplave i crne midi suknje. Da najbučnija od nas opsuje mater i njemu i svima njima zbog kojih se raspadaju životi. Da se pauza otegne dok žrtva ne završi priču tihim jecajima i podrhtavanjem ramena. Da uz njeno sporadično šmrcanje, prionute uz posao i lifestyle portale, bivamo neugodno svjesne da se to može dogoditi svakoj od nas. Čak i onoj dugonogoj brineti u svijetlosivoj suknji koja uvijek dolazi na posao kao na snimanje kataloga. Ta nas misao progoni sve do ručka, a onda polako iščezava uz obilje smijeha i viceva one najzabavnije od nas. Smije se i žrtva, šmrčući i dalje, ali nekako manje tjeskobno. Točno u četiri, kada odlazimo, ta je misao već zaboravljena, a žrtva odlazi hrabrim korakom, korakom žene izgubljene među neboderima, a ne porobljene trokatnicama s kojih vise poparane majice i donji veš. Kao da će ući u stan samo da uzme ključeve svog Cadillaca, a ne tri sata plakati u kuhinji dok se ne pribere dovoljno da mu ipak skuha večeru uz misao da možda mogu ovo prebroditi. Sutra ćemo šutjeti o tome i tako mjesecima dok ona ne shvati da je on ipak uzeo ključeve svog Fiata i otišao. Samo tako. Kako ona nikad nije. A mogla je, tiho će prozboriti. Mogla je dok je još bila bez prvo dvoje djece, dok je još plaćala fitness svakog mjeseca, dok je još … Ma može i sad, reći će najglasnija od nas i psovati mater njemu i svima njima od kojih se ne odlazi, a može se. Samo tako. Najglasnija od nas nema od koga otići, ali to ćemo prešutjeti, ponesene njenom gorčinom koja u najdramatičnijim trenucima gotovo nalikuje hrabrosti.

Sve te misli ostaju iza mene kada se rastajemo, točno u četiri, a svaka sa sobom odnosi svoju priču, do sutra. Tek navečer, kada se pokušam stisnuti uz njega i dobijem slučajan udarac u rebra, poneka se vrati s refleksnim jaukom i nagriza mi san do jutra. Vlada mnome onako kako on ne vlada svojim pokretima i cijela naša postelja nalikuje podivljalom moru iz kojeg ću ujutro izaći jedva živa, s grčevima u listovima i tiho zapomagati dok ne spustim prvu žličicu šećera u kavu, a onda razmatrati posjet liječniku i kad shvatim da za to nemam vremena, povećati dozu magnezija.

***

Već smo peti dan na godišnjem. Promatram ga kako provodi dane. U pauzama se posvećujem svojim hobijima. Ujutro ustajem netom prije sunce izađe i mamurna od sna uputim se prema plaži. Razgrćem mrak oštrim brzim pokretima. Tih sto metara do mora dovoljno je da pobijedim noć i sudarim se sa suncem. Ne hrlim ususret, lice mi nije ozareno, ne idem tako rano plivati zato što volim pustu plažu, štoviše, plaža je jutrom sablasna. Sav taj silan pijesak oko mene prekinut je tek pokojim zabodenim suncobranom i praznim pivskim bocama. Ako me ta rafinirana neman odluči progutati, nema nikoga da mi uhvati ruku. Mrzim pijesak. More tek malo manje. Rođena sam u moru, govori otac, često i s ponosom. A ja ne cjepidlačim. Jer volim kad je sretan i kad vjeruje da sam mu nalik. Za moj strah od utapanja ne zna nitko. Ni Marin.

Marin obožava more skoro više od mog oca. Kad bi to bilo moguće. Marin obožava ovakve puste plaže. Ipak, ne ustaje ujutro, radije popodne ode do svoje osamljene uvale. Marin i ja smo se upoznali na moru. Nasred mora. Anita, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, slavila je osamnaesti rođendan na brodu i ja sam zatomila svoj strah računajući na svesrdnu pomoć alkohola. Marin, jedan od uzvanika, me našao kako povraćam s palube. Tad sam se zaista htjela utopiti. Rekla sam automatski da mrzim rođendane i brodove. Valjda sam mu bila smiješna pritom. Jer, godinu dana kasnije me zaprosio. Na brodu. Svom. Marinu moja averzija spram mora nikad nije bila uvjerljiva. Poduprt pričama mog oca, vjerovao je kako hinim i kako imam odličan smisao za humor. To je često ponavljao. Mrzila sam kad se šalio na moj račun. Iako je Marin takav, iako se šali i na svoj račun, iako bi vjerojatno većina ljudi to navela kao jednu od njegovih vrlina, ne mana, ja sam mu strašno zamjerala. Njemu je ta prošnja bila vrsni skeč. Kao i zgoda s povraćanjem koje se i danas strahovito sramim. On je prepričava kad god mu se učini prigodno, kad malo više popije i kad je ekipa željna priča iz mladosti. Kad ona fina nostalgija pokrenuta vinskim izmaglicama krene kuljati iz naših prijatelja, redovno se pokupim zveckati suđem u kuhinju. Onda me on zove i krene: - Sjećaš se ono kad… A meni se vrati brodska mučnina. Vidim te njegove tople prostodušne oči uokvirene borama smijalicama i znam da ne razumije. Znam da vidi svoju ženu koja je beskrajno smiješna dok se ljuti i znam da je voli. Kao što se zaljubio na prvi pogled u djevojku koja povraća s palube i ljutito skreće temu s prizora. Mene ispod koje se ljuljaju i stabilniji podovi od palubskih, koja u sebi nosi strahove obličja morskih nemani, mene redovno promašuje. Marin je dobar čovjek. Od onih dobrih ljudi kakav je i moj otac. Kojima ne možeš uzeti za zlo. Koje ljudi vole imati kraj sebe. Koji u želucu ne kriju morske nemani. Sve ja to znam. Zato i jesam s njim. I volim ga. Stvarno ga volim.

Ujutro odlazim kao na megdan. Obračunati se s tim morem. Sa sobom. Nečim. Plivam mahnito, na rubu utapanja, i svaki put kad izađem živa polomljena, sjednem na pijesak i usplahireno dišem. Kao mačka uhvaćena za šiju i u posljednji tren izbačena iz vode, drhtim i ne želim da me itko dira. Kao da se svaki put iznova rodim i pritom osjećam i porođajne muke moje majke i dodirujem rub njene smrti kojem je u zadnji tren izmakla. Tamo je hladno i nema nikoga. Te trenutke treba istrpjeti. Uskoro će dodir mekog frotira izvesti čaroliju i podvezati slomljene kosti. Sunce na mom potiljku vratit će me jednim dugim zamahom u život i iz mene će biti iščupana prethodna noć. Tako ih preživljavam.

Noći na otoku su posebno nesnosne. Marin se umiri kao beba. Ja i dalje ležim u polusnu i osjećam se kao brodolomac koji sa sobom vuče truplo na obalu. Ne mogu ostaviti to tijelo koje svojom još uvijek toplom krvlju hrani morske nemani, ne mogu otplivati sama, a dok dođem do obale, ono će biti probušena napuhana lutka. Ipak, veslam rukama, borim se. Znam da nema smisla. Nikad nema smisla. Svakog se jutra probudim prije nego ja i truplo stignemo do obale. Nikad ga ne uspijem položiti na pijesak. Otvorim oči prije zadnjeg zamaha i vidim Marina kako ritmično diše na svojoj strani kreveta.

- Tražiš li posao?, pitam ga dok doručkujemo.

- Tražim, mumlja i rukom dohvaća daljinski.

- Znaš, moj otac bi mogao…

- Prestani, tiho reče. Taj njegov način kojim mi daje do znanja da je rasprava gotova uzrokuje odrone u mojoj utrobi. Nikada ne povisuje ton. Samo me odsječe.

- Ali, u čemu je problem?, pokušam još jednom.

- Ni u čemu, mirno odvraća. Ne volim biti nikome dužan pa ni tvome ocu.

Marin voli mog oca. Možda zato jer njegov nikad nije pokazivao naročit interes za svoju obitelj. Međutim, iz nekog meni nepoznatog razloga, nikad ne prihvaća njegovu pomoć.

Valjda stvarno ne voli nikome biti dužan. Dajem mu novac za cigarete i odlazim prileći. Zatvaram oči i prepuštam se umirujućoj hladnoći plahti. Ipak, mir ne dolazi. Iskrsava mi u sjećanju ono ljetovanje netom prije kojeg  smo saznali za moju neplodnost. Sedma godina braka. Ona kritična, kako kažu nadobudni stručnjaci s retuširanih slika iz ženskih časopisa.

Nekako sam uvijek podsvjesno znala da je moja utroba samo moja i da je svaki pokušaj penetriranja u nju unaprijed jalov. Jedno vrijeme smo Marin i ja radili na djetetu. Nisam bila sigurna želim li postati majka. Marin je tada još uvijek radio, bili smo pet godina u braku i nije bilo objektivnog razloga protiv. Bila sam na autopilotu te godine. Užasavala sam se pomisli da ga posjednem i da razgovaramo.  Taman smo bili ušli u udobnu fazu našeg odnosa gdje je sve išlo po onoj inerciji koju okolina smatra idealnom i nisam htjela to pokvariti. Ni suviše kopati po sebi. Bojala sam se toga više od trudnoće.

Mrzila sam ga svaki put kad bi pobjedonosno ispustio sjeme i srušio se s mene s glupavim smiješkom na licu. Kada bih naposlijetku prokrvarila, osjećala sam istodobno olakšanje i tjeskobu zbog njegove reakcije. Njegovog pogleda ranjenog šteneta. Rušila sam mu svijet u pravilnim razmacima od dvadeset i osam dana. Jednom i u trideset pet. Tad smo jedva izdržali. Ja od straha, on od nade. Imali smo prvu veliku svađu. Jer sam rekla da nisam sigurna da ja uopće želim to dijete. Nisam se usudila reći: - Djecu uopće. To bi ga dotuklo. Otišla sam u kupaonicu da se smirim i primijetila krv na bedrima. Jecala sam glasno i bez ustručavanja, od nemoći, straha i olakšanja. Nije me bilo briga čuje li me.

Dvije godine kasnije, došla je presuda. Nikad nećemo imati djece. Marin je izgledao kao da su mu upravo iščupali utrobu. Ja sam šutjela. Nismo nikad razgovarali o tome, ako ne računam onaj put kad smo bili kumovi na vjenčanju moje sestrične koja se udavala s trbuhom do zuba. Vratili smo se umorni i Marin je tražio nešto u hladnjaku za pojesti. Nije bilo ničega osim par jaja i zavalio se u naslonjač te mi rekao da mu napravim kajganu. Ostala sam zatečena jer dobro znam da Marin sam sebi radi kajganu, a bome i kompliciranija jela.

- Napravi si sam, umorno sam rekla skidajući štikle.

- Napravi mi jebenu kajganu, podigao je ton.

- Koji je tebi?, zaustila sam.

- Koji je meni? Ništa. Ništa mi nije. Ustao je, otvorio hladnjak, uzeo jaja, izvadio tavu i u par poteza razbio sva tri.

- Evo, ženo, tako je jednostavno. A ti ni to ne možeš.

Preneražena njegovim ponašanjem, instinktivno sam se povukla.

- Ok, ja idem leći. Ne mislim se prepirati. Krenula sam prema sobi.

- Idi, samo idi. Večerat ću sam. Jebe se tebi za sve.

- Za sve? O čemu se ovdje radi, Marine?

- Ničemu.

- Ne, sad hoću da mi kažeš.

- Hoćeš da ti kažem? Hoćeš?, podviknuo je, a onda istresao ostatak s tanjura u koš i sjeo.

- Cijelu večer nisi pokazala da si … Da si žena! Očekivao bi čovjek da si tužna, ma ono barem zavidna, nešto! Ali ne. Ti si stajala poput kamena kraj Ene i tad sam ja sve shvatio. Tebi je to dobro došlo.

- Koje?, upitala sam zapanjeno.

- To… To što si neplodna! A šta misliš koje? To je tebi super. A ti, Marine, budalo se nadaj.

- Čekaj, ti mene kriviš što sam neplodna?

- Ne. Nego što te boli kurac za to!

Gledala sam ga neko vrijeme prije nego sam otišla u sobu i zaključala se. Nakon pet minuta buljenja u prazno, udrila sam u grčevit plač.

***

Moja majka mom ocu nije podarila sina. Ali mu je podarila mene. On otad tvrdi da me ne bi mijenjao za cijelu nogometnu momčad. S ponosom to kaže, uvjeren da mi je izrekao najveći mogući kompliment. U usporedbi s jedanaest momaka, on uvijek iznova bira mene. Ja sam veći sin od sina. Zato me vodi na pecanje otkad sam proplivala, a proplivala sam u drugoj godini. Prije toga sam devet mjeseci i četiri dana plivala u maternici. Moj otac je te noći plivao u rakiji, a majka se odhrvavala smrti. Kad me izbacila, presahnula je. Ali je ostala živa. Moj otac često ponavlja da me ne bi mijenjao za jedanaest sinova. Majka ga ne čuje, njoj to više nije bitno. Ona se iskoprcala iz cijele te naše priče o moru i ljubavi, njoj je plivanja dosta za ovaj život. Ona kuha ručak, gleda sapunice i telefonira. Otac i ja odlazimo na pecanje. Cijeli život.

***

Marin je od početka našeg odmora čudan. Vidjela sam ga jučer u gradu. Otišla sam posjetiti njegovu tetu i zatekla ga u kladionici.

- Išao si u grad da uplatiš listić?

- Ma išao sam prošetati, dugo nisam bio …

- Gdje, u kladionici? Marine, ovo je naš godišnji, zaboga! Obećao si da više nećeš.

- Ali nisam puno, vidi. Pokazuje mi papirić.

Gledam ga s gađenjem i odlazim. Zbog ovog je napustio posao. Da bi se klatario s „prijateljima“ po kladionicama jer privatni biznis ipak nije tako jednostavna ideja kako je mislio kad je šefu uručio otkaz. Već godinu dana ne pokrećem to pitanje jer je osjetljivo. Jer je bio, kako veli, mobingiran na poslu. Ne ulazim u to, ionako mi nikad nije previše pričao o svom poslu. Već godinu dana hodam oko njega nastojeći ne uzdrmati njegovo samopouzdanje i naš brak. Postajem ono što mi je oduvijek bilo strano i nezamislivo, priljepak.

Rekla sam mu da se moj otac najavio za petak i da će ostati preko vikenda. Majka neće doći ovog ljeta. Otac mi je tijekom telefonskog razgovora promumljao da ima dosta posla u vrtu; majčina opsesija biljkama raste iz godine u godinu, sva je u tom vrtu. Spremit ću mu večeru, možda rižoto, razmišljam naglas dok me Marin odsutno gleda i mijenja programe na TV-u.

U petak je sve spremno. Marin je i dalje odsutan duhom, ali pravim se da ne primjećujem. Vadim tanjure i stišavam ton na televizoru.

- Čuj, moram izaći, kaže odjednom.

- Gdje ćeš sad, otac će biti tu svakog trena!

- Moram, obećao sam Toniju odnijet onu kramu, zaboravio sam jutros, znaš, pričao sam ti…

- Ne, nisi mi ništa pričao. I otkad se ti opet družiš s Tonijem?

- Od nedavno, sreli smo se ono kad si me vidjela u gradu.

- Pa odnesi mu sutra. Kriste. Nervozno zveckam vilicom i gledam u njegovo tupo lice.

- Brzo ću doći, reče i šmugne iza vrata.

***

Moj posao je rutinski. Kolegice u šali kažu da ujutro ustaju samo zbog small talka koji se odvija u pauzama. Taj small talk zapinje mi u grlu kao štaub šećer u kojem se najgore zagrcnuti.

Nakon godišnjih odmora sve smo još pune pijeska u rukama kojima prelazimo preko spisa i tipkovnica, priče su nam bistre i pitke, uz obilje smijeha i sjaja u očima, a pokreti smireni. Rujanska siesta omiljeni nam je dio godine.

Ovog rujna, ja sam nepredvidljivost koja će poremetiti bezbrižnost našeg rituala. Znam, sve će me pohrliti tješiti, neke će biti i potajno zadovoljne što je najtiša od njih konačno izložila svoju priču koja nije ništa tužnija od njihovih i baš zato, uvest ću novu razinu reda u naš mali kutak gdje nam je jedini posao sortirati stvari u pripadajuće im ladice i biti timski igrač.

Reći ću im sve što znam. Sve što su mi rekli. Iz mojih usta će to zvučati manje sočno i ja neću imati iskru u očima koju je imala susjeda F., s moje se brade neće cijediti sočnost detalja i vrlo je vjerojatno da ću najbitnije stvari prešutjeti iz jednostavnog razloga što ih ne znam. Jer susjeda F. ma koliko se hvalila svojom informiranošću ipak ne zna što me najviše reže ispod rebara. Trudit ću se da to ispričam njenim tonom, kao trač, kao nešto što se ne događa meni jer uistinu nisam navikla na drame u kojima sam centar pažnje. Kada bude potrebno, pustit ću suze. Sve će izgledati onako kako izgleda kada sam promatrač ili kada baš ja imam posljednju maramicu u torbi. Inače sam ona koja nema neko određeno mišljenje o njihovim privatnim životima. Njihove su mi priče oduvijek bile strane i daleke. Tek posljednjih godinu dana ih uistinu slušam. Ulažem i određen trud da djelujem utješno i ljubazno kad im već nemam što reći. Sad konačno imam priliku da me dožive kao nekog od krvi i mesa, nekog svog pa napokon, recimo i to, nekog jasno definiranog. Vrlo vjerojatno, kako to po svoj logici ironije biva,  tješit će me Ona čiji je muž uzeo ključeve Fiata. Oporavljena, posvijetljene kose i preplanulih snažnih ruku, držat će moje krhko i omršavjelo tijelo da se ne raspadnem više nego je dovoljno za njihove utješne floskule. Biti ću žrtva dana. Ona najglasnija među nama će se stisnuti uz svoje ljubimce i zaspati te noći utješena njihovim krznom i mojom sudbinom koja je naravno bila izvjesna s obzirom da zadnjih desetak godina spavam pored onog čija vrsta odlazi po difoltu. Ona koja uvijek priča sočne viceve će kupiti haltere nakon posla da iznenadi muža.

Reći ću im kako sam ocu poslužila rižoto u tanjurima Marinove bake. Kako je bio malen i tih, kao da je unaprijed suosjećao sa mnom. Kako me samilosno gledao između zalogaja dok se Marin zabijao u malu kladioničarku brzim pokretima.

Čak je i ustao i pomogao mi kupiti tanjur kojeg sam ispustila nakon večere. Naglasit ću svu dramatiku našeg stajanja nad krhotinama dok Marin zakopčava šlic i briše mrlju na hlačama, a ja to još ne znam. Susjeda F. ne može nadmašiti detalje kojima me kažnjava vlastita mašta.

Naposlijetku ću reći čak i to da mi je nakon što smo bacili ostatke tanjura u smeće i sjeli uz bocu vina na kauč, nježno pokušao saopćiti da se majka i on razvode. Tad sam shvatila da je zato bio tako brižan. Brinuo je o kćeri koja postaje dijete razvedenih roditelja. Brinuo se kako će mi to reći i nije primijetio da sam već nečim shrvana. Iskreno, nisam ni ja.

Reći ću im kako imam dobrog oca. Koji uvijek brine o svojoj kćeri. Svom sinu nad sinovima. Moj otac koji je pretpostavio da će me shrvati vijest o njihovom razvodu. Moj otac koji ne zna da od svoje petnaeste godine mislim da se trebaju razvesti.

Kad na trenutak ušutim, zagledat ću se u prašnjavu zraku sunca da ne gledam njihova usta kako se dave u najkrupnijim mamcima. Nakon što obližu ostatke moje priče i krenu sa savjetima, nakon što završim svoje šturo izvješće činjenicom da Marina ipak nisam izbacila iz života nego smo čak i putovali zajedno nazad, mrtvi umorni i jedina je razlika bila što smo spavali u odvojenim sobama, nakon svega toga ću im se zahvaliti i isključiti se. Pljuštat će savjeti po meni, dobovati po stolovima, rasipati se niz njihove glatke hulahopke, kliziti u prašnjave papire i tipkovnice zalivene kavom, a ja ću čekati da prođe. Da me potapšu po ramenu i postanem dio kolektiva.  

***

Legla sam na pijesak. Sunce je davno zašlo. More je bilo crno, prostiralo se kao golema neman ispred mene. Pustila sam ga da me dodiruje. Srce mi je ležalo u grlu, natopljeno suhim strahom. Nisam se micala.

Da odagnam strah, pokušala sam razmišljati o moru onako kako razmišljaju oni koji ga vole. O, kako ga je lako voljeti. Kako li je samo plavo i podatno, kako reflektira nebo, prima velike i male brodice kojima kormilare zaljubljeni muškarci, vraća im njihova nasmijana i suncem opaljena lica dobroćudnih bezazlenih brkova, trpi njihove pjesme i silovitost testosteronske ljubavi koju ispuštaju u nj. More se voli. Jer je more. Neman se meškoljila pod mojim smežuranim stopalima.

- Tko si, more? Zašto te se toliko bojim? Ispričaj mi svoju priču, molila sam ga.

More je šutjelo. Zavukla sam se u njegovu toplu utrobu i odahnula. Strah je napokon nestao. Pronaći će me ujutro morski vuci. I znat će cijelo mjesto da je Jurina kćer i Marinova žena nesretno stradala tog ljeta. Uzelo ju je more, more je vrag, osjećat će strahopoštovanje prema nemani koju znaju krotiti i prema nesretnoj kćeri i supruzi. O meni i moru neće reći ništa. To je ionako između nas.

***

- Probudi se, zakasnit ćeš na posao, drmala me ruka. Otvorila sam oči, mokra do kože i pogledala prvo svoju znojem natopljenu spavaćicu, a potom Marinovo lice.

- Ostavila sam truplo na plaži, rekla sam poluglasno. - Moram tamo.

- Ružno si sanjala. Ustao je i donio mi kavu u krevet. Grižnja savjesti. Očekivala sam je iako ne odmah pri povratku s mora. Ne znam ni kako sam se našla u našem krevetu. Sinoć sam zaspala na kauču.

- Marine, okrenula sam se prema njemu naglo.

- Da, ženo?

- Želim razvod.