NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Rođena 1984. u Puli. 2011. diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je od 2012. zaposlena kao umjetnička novakinja na Odsjeku dramaturgije. Radi kao dramaturginja, scenaristica, spisateljica. Objavila dva teksta za izvedbu (Samice i Istovremeno drugi). U pripremi je njena prva prozna knjiga U krevetu.
prije tebe
bicikla bez a
Da imamo auto, bio bi sada pod našim prozorom, prekriven snijegom... kao što bi u jesen bio prekriven lišćem, u proljeće peludom, a u ljeto ne bi bio prekriven ničim i ne bi ga uopće bilo pod našim prozorom jer bismo se njime odvezli na more.
Ali mi nemamo auto, mi imamo samo biciklu, dvije zapravo, i obje su u našoj sobi, prekrivene prašinom... i kao i mi jedva čekaju sunce i proljeće da ih ponovo možemo voziti po gradu.
Dok ovo pišem, proviruješ mi iza ramena, Pišeš o našim biciklima? pitaš, rastavljajući riječ biciklima na slogove, kao profesorica likovnog perspektivu u Fellinijevu Amarcordu: la pro-spe-tti-va. Bi-ci-kli-ma.
Ti, naime, bicikle ne zoveš biciklama nego biciklima i inzistiraš da i ja činim isto, jer je tako književno. Bicikl se piše bez a, kažeš.
Ja te ignoriram i nastavljam pisati, ali ti pitaš ponovo. Pišeš o našim bi-ci-kli-ma?
I kad ponovo ne dobiješ odgovor, po stoti mi put kreneš objašnjavati da su bicikle muškog roda. Bicikl, bicikli, kažeš, tražeći kao dokaz riječ bicycle u nekom prastarom džepnom englesko-hrvatskom riječniku kojeg smo dobili sa stanom i kojim mi mašeš ispred očiju.
Moje je stajalište u toj debati jednostavno, Tamo odakle ja dolazim, tamo se kaže bicikla. Sa a. Ti onda obično zaustiš nešto haespeovski ksenofobno, ali zaustaviš se na vrijeme i umjesto toga odlučiš se za nešto blaže, za neku varijantu desnog centra, To nije dijalekt, to je silovanje jezika. Bicikl se piše bez a, govoriš mi tako i sada, zato što je bicikl muškog roda.
E pa moja bicikla je žensko, bijesno zaključim pa zalupim vratima i izađem u noć na svojoj plavoj Authorici s koje sam prije toga obrisala prašinu.
Na ulici čujem kako za mnom s prozora vičeš nešto o mojim sinusima i njihovoj upali i mislim kako imaš pravo, kako ćeš me uskoro smrznutu dočekati doma toplim čajem i još toplijom isprikom, zbog čega sam zapravo i otišla na vožnju po snijegu.
Dok okrećem pedale razmišljam o nama... o tome kako se o biciklama svađamo barem jednom mjesečno, već posljednjih šest mjeseci, koliko ja i pokušavam napisati priču o tome, koliko ti na mojem kompjuteru umjesto wikipedije postavljaš bicikl.hr kao početnu stranicu. Ali osim bicikli, tu su još i kaseta i kazeta s kojima imamo problema, pa krofna i krafna i još desetak riječi koje, kako ti kažeš, preko Učke postaju mutanti.
Cure su se vratile, vičem ti s vrata, sleđena, otirući snijeg s cipela, pa parkiram biciklu u sobu, da ponovo skupa s tvojom skuplja prašinu, i potajno se nadam da si u međuvremenu odustao od pravopisnog fašizma.
Ali umjesto toga pronalazim te za mojim kompjuterom. Umjesto s čajem i isprikom dočekuješ me s novom nebulozom. Našao sam kompromis, ponosno izjavljuješ, a ja čitam i ne mogu vjerovati – svaku biciklu u mojoj priči prepravio si tako da je postala bicikl/a.
Nakon što sam ozbiljno izvrijeđala i tebe i tvoju političku korektnost, i političku korektnost općenito, i onda opet tebe, tu sam bicikl/a priču poslala u smeće i krenula pisati novu, bez kosih crta. A ti si, baš kao ja maloprije, odrješito zajahao svojeg crvenog Gianta, bijesno zalupio vratima i otišao u noć. Ne znam o čemu si mislio dok si pedalirao po snijegu, vjerojatno isto o nama i našim svađama, ali ja nisam ništa vikala za tobom jer ti nemaš problema sa sinusima.
Umjesto toga, kad sam dovršila tu priču o biciklističkim rodovima, pristavila sam vodu za čaj i mislila kako smo možda i ti i ja pretjerali sa svime time, kako su bicikle/i zapravo jedine stvari, bića ili pojave do čijeg nam je roda stalo i kako bih tebe voljela i da si žena.
pod poplunom
Imamo jedan poplun za nas dvoje, i jedan krevet, i dva jastuka. I sve to obučeno je u plahte, kao što smo mi obučeni u pidžame. Ti u moju, ja u tvoju, jer obje su zapravo naše. Kao što su i plahte, jastuci, krevet, poplun i ljubav naši. Zapravo... krevet pripada našim gazdama, jastuke i poplun sam ja uzela od staraca, a plahte nam je posudila tvoja mama.
Kad se stvari tako poslože ispada zapravo da su samo te pidžame zapravo naše. I ljubav, naravno.
Pitam je li to dvoje povezano, pidžame i ljubav, ide li možda ljubav umjesto kroz želudac, kroz pidžame, barem ova naša. Ta me ideja prilično nasmije, ali ti još spavaš pa to ne čuješ, moj smijeh još ne dopire do tebe.
O sličnim glupostima razmišljam već sedam mjeseci, svakog jutra, buljeći u ugašeni ekran našeg televizora. (Ni taj televizor nije stvarno naš, ali nije ni od gazdi, njega su u stanu ostavili prethodni podstanari!) Probudila sam se jer mi je hladno, a ti si umotan u poplun i tebi je toplo. Sretna sam jer danas je dan kada napokon kupujemo novi poplun, jer mi više neće biti hladno, jer se više neću buditi prije tebe i razmišljati o glupostima kao što je odnos pidžama i ljubavi.
Poplun će biti prva stvar koju ćemo kupiti zajedno, prva od onih nepotrošnih, od onih koje obvezuju. Poplun je ulaganje u budućnost, našu zajedničku budućnost... poplun je za nas ono što je za druge stambena štednja.
Ovaj naš stari poplun, koji sam uzela od staraca, jedina je stvar oko koje si posesivan. On je tebi ono što je Linusu njegova dekica. Ali i oko njega si posesivan spontano, nikada namjerno. Svake večeri legnemo skupa spavati pod njega, ali ga ti tijekom noći jednostavno prisvojiš, umotaš se u njega, a ja se onda zbog hladnoće ujutro probudim prije vremena.
Hladnoću bih još nekako i izdržala, ali ono što ne podnosim je ugašeni televizor, a jutarnja me lijenost nagoni da buljim u njega, ugašenog, svakog jutra ponovo, svakog jutra isto.
Hladnoća, lijenost, televizor. Toplina i san.
Zato nam treba drugi, novi, dovoljno velik poplun u koji ćemo se moći umotati skupa... poplun koji će biti stvarno naš. Tako da ljubav, osim kroz pidžame, može ići i kroz njega.
Kupit ćemo ga onim što smo uštedjeli neplaćanjem televizijske pretplate, zbog čega naš televizor i jest ugašen. Fali mi... ali još mi više fali poplun, a mi smo odlučili biti pošteni. Sedam mjeseci ne plaćamo televiziju, sedam mjeseci ne gledamo televiziju. Pošteno.
Fali mi...
Mogla bi jednako tako ustati i skinuti veš sa sušila, rekao bi mi da ti se požalim, a ja bih te onda ušutkala poljupcem.
Tako ću te jutros i probuditi, već znam... poljupcem.
Ali ne još, nikako ne još... probudit ću te točno u osam, kad se otvaraju dućani, kad se otvara i NAMA na Kvatriću jer ondje nas čeka naš novi poplun. Već smo ga odabrali, ispipali, za probu se umotali u njega... on samo čeka da ga kupimo. Čeka već sedam mjeseci, na drugom katu NAME, lijevo, na Kvatriću.
Već smo spremili odjeću za tu prigodu, jer obući ćemo se svečano, kao što se drugi parovi odijevaju za vjenčanja, ti u svoje najbolje odijelo, ja u svoju jedinu haljinu.
A kad se vratimo doma, skinut ćemo sve to sa sebe i presvući se u njega, u taj poplun koji će biti stvarno naš, kao naše pidžame, kao naša ljubav.
poslije tebe
ono sve što znaš o meni
Osvojila sam te svojim pričama. Puno prije mene upoznala si njih, kroz povremena objavljivanja mojih priča stvorila si sliku mene, sliku satkanu od riječi moje fikcije. Prvu si, sasvim slučajno, pronašla u Vijencu, drugu, sasvim logično, u Zarezu, a treću na internetu. I čitajući moje riječi mislila si da su one moja zbilja, vjerovala si da su moje priče moja autobiografija.
Ono što te zbunjivalo je da si u njima često na čudan način pronalazila sebe, ono što te zbunjivalo je da si često osjećala da si i ti sama lik u mojim pričama. Ali to je nemoguće, uvjeravala si se, dvoje ljudi koji se ne poznaju ne mogu dijeliti istu biografiju. Onda bi odagnala tu misao i ponovo se prepustila čitanju fikcije koja to nije.
Nisi se u mene tada još bila zaljubila, ali u moje priče da. A ako su moje priče ja, kao što si vjerovala, onda si možda bila i na korak do zaljubljivanja u mene... ali tada me još nisi zapravo poznavala, barem ne u stvarnosti. No dobro si znala da se ne možeš zaljubiti u nešto što ne poznaješ, u nekoga još manje. Zato bi i te misli brzo odagnala i vratila se mojim izmišljenim riječima.
Kad si me napokon upoznala, mislila si da već znaš sve o meni. Bila si uvjerena da znaš sve moje ljubavi, sve moje navike, sve moje, baš sve. Kad si ušla u moj život, u stvarnosti, to si mi i rekla, rekla si da već znaš sve o meni. Kad si prvi put ušla u moj stan, osjećala si se kao doma. Kad si prvi put legla u moj krevet, bilo je kao da si u njemu već bila. (To mi nisi nikad rekla, to je nešto što sam sama zaključila, sama napisala.)
Zato te zbunilo kad si shvatila da ja o ljubavi iz iskustva ne znam ništa, a iz snova sve, da su sve moje priče zapravo izmišljene... zbunilo te da mogu o ljubavi pisati, a da ljubav nikad nisam doživjela. Nisi mogla vjerovati da si, u stvarnosti, baš ti bila prva osoba koja me ikada poljubila, da prije tebe u mojem životu zapravo nije bilo ljubavi. Sve one riječi koje si čitala, to je sve bila samo moja izmišljena biografija.
Ti si poput Julesa Vernea, rekla si mi, nikad nisi bila ondje gdje su bile tvoje priče. Tijelom možda ne, odgovorila sam ti, ali jezikom da. Na to si se samo nasmijala, bez odgovora.
Ja tebe prije svojih priča nisam poznavala u stvarnosti, nisam znala ništa o tebi, nisam znala ni da postojiš, da postoji netko kao ti. Ali sve to što nisam znala o tebi zapisala sam kao da znam, kao da sam bila ondje. Sve ono što nisam znala o tebi stalo je u jednu zbirku, moju zbirku, ovu koju sada čitaš. Puno prije nego što si postojala za mene, ja sam te napisala, i poslije, kada si i za mene počela stvarno postojati, to sam i dalje nastavila činiti. Nastavila sam ispisivati i tebe i sebe, negdje na razmeđi dnevnika i romana, negdje između stvarnosti i izmišljaja.
Moja je zbirka bila moj put u središte tebe.
ljubavna
Sanjala sam da riječ ljubav ne postoji. Ljudi su i dalje imali sve te osjećaje, ali nisu znali kako ih nazvati, nisu imali riječi kojima bi ih opisali. I nije nepostojala samo ljubav, nije bilo ni zaljubljenosti, nije bilo ni glagola voljeti, zavoljeti, ljubiti, ni svih njihovih izvedenica i varijanti, nije bilo ni pridjeva zaljubljen, u sva tri roda. I isto je bilo na svim svjetskim jezicima. Ljubav je jednostavno nestala iz rječnika.
To je neki strašan svijet, rekla si mi kad sam ti prepričala san, a ja sam mislila o tome što još sve na svijetu postoji, a nema imena. Bio mi je potreban taj san, san bez ljubavi, da bih shvatila da je svijet pun neimenovanih stvari, bića i pojava, radnji, stanja i zbivanja. Razmišljala sam o tome kako bi bilo neku od njih imenovati, mislila kako bi mi to značilo više nego da dobijem svoju ulicu negdje u Novom Zagrebu ili da mi se ime pojavi u križaljci, što mi je već dugo skrivena želja.
Onda sam, onako iz znatiželje, dohvatila tvog najdražeg Anića, da provjerim kako se uopće definira ljubav, uvjerena da je to zapravo nemoguće. Malo sam strahovala, tražeći slovo Lj, da je možda neće biti ondje, da je taj svijet koji sam sanjala nekim čudom postao ovaj naš u kojem živimo. Ali dijelom sam se i nadala da bi ljubav mogla biti jedna od onih riječi koje su se nekim čudom uspjele spasiti od rječnika, da je možda ostala slobodna od okova definiranja. Ipak, ubrzo sam je pronašla i odahnula. Bila je ondje, ni po čemu istaknuta, negdje između ljudoždera i ljubičica, okovana doduše, ali ipak postojeća. Nije nestala.
Onda mi je pogled pao i na sve druge rječnike poslagane na tvojem radnom stolu, stajali su ondje i Klaić i Šonje i Bujas, pa sam ih, onako iz znatiželje, jednog po jednog otvorila i provjerila što oni imaju za reći po pitanjima ljubavi. A kad sam već bila ondje, potražila sam u njima i definicije zaljubljenosti, voljenja, ljubljenja i svih njihovih pridjevskih, priložnih i ostalih inačica, na hrvatskom i drugim jezicima. Na kraju sam provela čitavo popodne proučavajući sve natuknice koje imaju imalo veze s tom vrstom osjećaja, između Amora i zaljubljenosti provela sam nekoliko sati. Prvo sam bila fascinirana, onda sam postajala sve ljuća, da bih do kraja večeri postala potpuno gnjevna.
Jer otkrila sam da je sastavni dio polovice tih definicija – osoba suprotnog spola. Da, polovica mi je tih rječnika nedvosmisleno govorila da ja tebe ne mogu voljeti, ljubiti, da se u tebe, zapravo, nikada ni nisam mogla zaljubiti. Čitala sam i nisam mogla vjerovati iz koliko su natuknica moji osjećaji prema tebi bili isključeni, kao da ne postoje, kao da su nemogući. Jer ako se pita neke od tih rječnika, osobe istoga spola ne mogu se ni voljeti ni ljubiti.
To me toliko uzrujalo da sam odlučila da ću ja napisati rječnik, jedan sasvim novi rječnik, koji neće isključivati nikoga. Iako nisam filologinja, iako u tome nemam nikakvog iskustva, još uvijek sam dovoljno mlada, zaključila sam, da bih ga, da sada krenem, do pedesete mogla dovršiti.
Sjela sam za stol i krenula. Od A.
Kovanje moje filološke budućnosti prekinula si ti, već negdje oko Abesinije. Došla si doma, uzrujana zbog vremena, jer vani je padala kiša. Sušeći kosu ručnikom prišla si mi s leđa, pitala me što radim, a onda me, onako usput, poljubila. Poljubila me tako da sam obnevidjela i na tren zaboravila što sam do maloprije radila.
Kad sam nakon nekoliko trenutaka došla k sebi shvatila sam nešto stvarno bitno, nešto što uopće ne piše u rječnicima. Shvatila sam da neke stvari, poput recimo tog tvog poljupca, zapravo nemaju ime niti ga ikada mogu imati. I tako sam odustala od svog rječnika i, umjesto toga, zajedno se s tobom uputila u neimenovena bespuća za koje rječnici nemaju riječi. A ponekad ih nemam ni ja.
pod poplunima
Jedan poplun ili dva popluna, to je naša nova dilema. Otkad smo uselile zajedno više nema isprika, to je pitanje s kojim se moramo suočiti, i to pod hitno. Jer to je pitanje koje u sebi objedinjuje mnoga druga, gotovo sudbinska pitanja o prirodi našeg odnosa i, bitnije od toga, jer uskoro dolazi zima.
Dosada smo imale dva popluna, ali u dva stana, u dva kreveta, jedan tvoj i jedan moj, tako da smo uvijek zapravo spavale zajedno pod jednim poplunom, a ispod onog drugog nije spavao nitko, osim možda tvog cimera kad bi fulao krevet. Meni je takvo stanje stvari odgovaralo, jer tako smo si uvijek morale biti blizu, stisnute ispod istog mekanog pokrivača, zajedno pod jednim poplunom.
Ali sada su stvari postale ozbiljnije, sada su popluna dva, a krevet je samo jedan, sada moramo odlučiti što ćemo s tim poplunom koji je viška. I to brzo jer dolazi zima.
Ništa nije viška, tako mi govoriš nakon još jedne noći provedene bez popluna, jer još uvijek je ljeto pa nam ne trebaju pokrivala, još uvijek spavamo gole na plahtama, a popluni su spremljeni na sigurnom, čekaju zimu u ormaru. Ti se strašno raduješ što ćemo napokon preći s jednog na dva popluna, čekala si to mjesecima, i nikako ne pristaješ na moja preklinjanja. Jer meni su dva popluna simbol odvajanja, najava skorog prekida. Dva popluna su za mene samo korak do kraja.
A tebi, tebi je jedan poplun gori od braka, prazna institucija koja ništa ne govori o stvarnosti veze, puka iluzija bliskosti. A dva popluna su u tvojoj knjizi sloboda, očuvanje naših osobnosti, naših posebnosti. Dva popluna ne znače poligamiju, pokušavaš mi objasniti, ali za to je već kasno, ja se već navikavam na činjenicu da ćeš uskoro htjeti otvorenu vezu.
Da, svjesna sam da pretjerujem, da previše toga upisujem u poplune, ali imam i empirijske dokaze, svi parovi koje znam, koji još uvijek postoje, spavaju s jednim poplunom! Ali to je argument koji ti ne spominjem jer znam da si alergična na statistike takve vrste i da, osim toga, najviše od svega voliš presedane. Mi ćemo dokazati da postoje parovi koji spavaju s dva popluna i traju više od par godina, tako bi mi rekla i nastavila dalje spavati.
Pisala sam o tome već jednom, sjećaš se? pitam te onda, i ti kažeš Da, ali znam da te i za to zapravo baš briga, jer to je bila priča o meni i mom imaginarnom dečku, u njoj je sve bilo imaginarno, i taj dečko i taj poplun, čak ni NAMA nije tamo bila stvarna. Isto kao i ona bicikla o kojoj sam poslije pisala.
Ali nas dvije smo sada stvarne i to je ono što te zanima. I nama stvarnima dobro će doći dva popluna, u to si sigurna. Jednog se uvijek možemo riješiti u toku noći, objašnjavaš mi ponovo pa zakucaš sa, zajedništvo je izbor, a ne prisila.
I ja onda shvatim da je isto i s vezama i s poplunima.
dvostruka negacija
Ne možeš ne pisati o tome, rekla si mi i ja nakon toga više ništa nisam razumjela. Počela sam svuda oko sebe vidjeti samo negacije, nijekanja, negative, pomislila sam da bi kraj ove prethodne rečenice možda ipak trebao glasiti: ja nakon toga nisam više ništa ne razumjela, i ne sjećam se više ni o čemu to nisam ne mogla ne pisati, vjerojatno o nečemu nemogućem, što ionako nije moguće.
I dok si se ti smijala mojoj muci, jer dobro znaš da su za mene dvostruke negacije terra incognita hrvatskog jezika, ja sam u panici pokušavala preračunati tu tvoju dvostruko negativnu rečenicu u neku pozitivnu, neku afirmativnu, neku koju bih mogla razumjeti. Kao što dva minusa daju plus, mislila sam, tako bi i dva ne možda mogla dati jedan da, u kojem bi slučaju tvoja rečenica možda glasila, Da, možeš pisati o tome.
Ali onda sam se sjetila da sam to isto mislila i kad sam na isti način pokušala pretvoriti rečenicu, Nitko nikada nigdje ništa nije napravio, u neku s manje negativa, a to je završilo tako da sam dramu u kojoj sam tu rečenicu pronašla još istog dana vratila u antikvarijat u kojem sam je kupila jer sam čitavo popodne provela u pokušajima dešifriranja onoga što je autor, vrlo doslovno, htio reći. Iako sam je nakon prvog čitanja sasvim dobro razumjela, kad sam shvatila da je puna negacija njena neprohodnost odjednom mi je postala nepodnošljiva, najednom ništa više nisam shvaćala i nisam ne mogla učiniti drugo nego da je, zajedno s knjigom u kojoj je bila otisnuta, vratim tamo odakle je došla.
I isto se događa svaki put kada netko ispred mene upotrijebi malo previše negativa, iako su i dva obično sasvim dovoljna. Jer naravno da osim dvostrukih postoje i višestruke negacije, i naravno da jezik nije matematika pa da se rečenice (ne?) mogu kratiti kao jednadžbe i tako se ta moja preračunavanja uvijek pokažu kao potpuno besmislena, potpuno nesmislena. Zato se svaki put kad netko ispred mene upotrijebi neku dvostruku negaciju naglo osjetim kao da hodam po tankom, tankom ledu koji se svakog časa sprema ispod mene prsnuti i najčešće se pravim da nisam čula što je tren prije bilo rečeno, nadajući se da će uskočiti netko tko će mi tu rečenicu prevesti na neki meni razumljiv jezik.
Cijeli taj pakao s dvostrukim negacijama počeo je zapravo dosta davno, kad smo se nas dvije tek bile upoznale, i one su zamalo bile zaslužne za prekid naše veze koja to tada još nije bila, ali zbog dvostrukih negacija zamalo nikada nije ni postala. Nevjerojatno mi je da su dva mala ne zamalo srušila sve što smo do tada bile izgradile, ali kad si mi na aerodromu rekla, Ne želim te ne vidjeti, meni su se odsjekle noge jer nisam znala što mi zapravo želiš reći, jesi li se upravo zauvijek oprostila od mene ili si samo bila nepopravljivo romantična. Umjesto odgovora zato sam se samo nasmijala i provela narednih tjedan dana u previranjima oko toga što si mi zapravo izjavila. Voli me, ne voli me, vrtila sam u glavi i, iako sam u načelu protiv takve vrste nasilja, nadala se da će dvostruke negacije jednom ipak biti proskribirane iz hrvatskog jezika.
Dilemu si, srećom, riješila ti koja si me, znajući za moje probleme sa logičkim operacijama, odmah po povratku pitala, Koji dio toga da te ne želim više ne vidjeti nisi razumjela?, a ja sam ti iskreno odgovorila Sve. Kad mi je postalo jasno što si mi htjela reći odahnula sam, ali otada sam na dvostruke negacije dvostruko alergična, a ti mi, iako si toga svjesna, ili baš zato, svako toliko ponudiš malo materijala za dumanje, jer uvjerena si da ću jednom savladati tu prepreku, da ne mogu nastaviti živjeti ne znajući što, Ni da ni ne, znači.
Tako je bilo i danas kad si mi rekla da ne mogu ne pisati o tome, a meni je, nakon početnog šoka, napokon sinulo da to što nešto ne razumijem ne mora biti razlog da ne sjednem i ne pretvorim to nešto nerazumljivo u još jednu kratku, afirmativnu priču.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.