proza

Davor Ivankovac: Dvanaest i jedna minuta

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) objavljivao je poeziju, eseje i književne kritike u Zarezu, Quorumu, Književnoj reviji, Ulaznici, Međaju, e-časopisima Knjigomat, Kritična masa, PipsChips&Videoclips, Beton.
Objavio zbirke poezije Rezanje magle (2012.) i Freud na Facebooku (2013.) za koje je dobio nekoliko priznanja, među njima i Nagradu Goran 2012.
Živi, piše poeziju i prozu, malo radi, malo ne radi, nije član ni jedne stranke.



Vlak je ušao u predgrađe bez zakašnjenja, ali je ipak stao pred signalom. Hrvoje je pogledao na sat, potom kroz prozor. Uvijek mu je bilo čudno nazvati »prozor« ovo staklo kroz koje se iz javnog prijevoza moglo gledati promicanje krajolika i naselja, ali »staklo« je bilo jednako neprecizno. Iako to jest bilo staklo. Kao uostalom i »pogledati na sat« u slučaju gledanja digitalnih brojki na zaslonu mobitela. Ali tko bi govorio »pogledati na mobitel koliko ima sati«? Uređaj je hvatao signal, međutim, i to je bio neki drugi »signal«, ne signalno svjetlo koje zaustavlja i pokreće vlakove, to jest, pokreću ih i zaustavljaju strojovođe koje ovdje svi nazivaju »majstori«. Semafor je u željezničarskom prometu ostalo nekako neprihvatljivo, pomislio je, otprilike kao kad bi moreplovci svjetionik nazivali semaforom. Mnogo tog je neprecizno, o pouzdanosti da se i ne govori. Recimo, vrijeme na zaslonu njegova androida marke Samsung Mini Galaxy – odakle je ono »dolazilo« i kako se mogao pouzdati u njega?  A vrijeme je označavalo i datum (dan, mjesec, godina) i doba dana (sat i minuta). Desno na zaslonu stajalo je: 22. listopad 2014. (srijeda), lijevo 11:45. U to je trebalo vjerovati, ni manje ni više. Kao i u to da strojovođa zna šta radi. I skretničar. I svi ostali ljudi čija imena i funkcije ne zna, niti ih je ikada vidio. Njih, koji upravljaju iz pozadine s ovima koje vidi kako upravljaju u prvom planu. Život je ovisio o beskonačno mnogo parametara, čak i kada je stajanje pred signalom bilo u pitanju. Ta ga je pomisao uznemirila, pa je ustao, spustio prozor i gurnuo glavu van. Signal se jasno vidio, ali njegova crvena svjetla uvijek su ga zbunjivala i djelovala mu jednako: kako tu itko može vidjeti razliku i sa sigurnošću znati kada krenuti? Negdje tamo naprijed, par stotina metara odavde, dvadesetak kolosijeka se križalo, spajalo i opet razdvajalo, samo je pomislio na to i sva ta sila čelika i betona (a ovdje je na pojedinim starijim kolosijecima još vidio i drvene pragove) bacila ga je u očaj. Koliko se rude treba iskopati da bi se izgradilo samo ovo čvorište? Samo ova lokalna trasa između dva obližnja gradića u ravnici! Koliko za sve pruge na planeti? I kako se pronalazila i vadila ta ruda, kako se dalje s njom postupalo da bi se dobila jedna jedina šina? O tome je imao pojma kao i o materijalima od kojih je izgrađena tehnologija njegova mobitela. Premda akademski obrazovan, tako se to kaže. Još manje znam o njezinu djelovanju, ja sam samo korisnik, pomislio je, o procesu izrade brigu su vodili neki drugi ljudi, koji se također nisu zamarali pronalascima i rudarenjem, sve su dobivali gotovo. Nije poznavao ni njih, niti im je znao imena, adresu stanovanja, mjesta na kojima bi ih mogao vidjeti, fizički izgled i tako to. Ipak, u ovom trenutku učinili su mu se zastrašujuće inteligentni. U slučaju da propadne civilizacija a ja preživim, ne bih imao pojma izraditi jedan jebeni željezni vršak koplja! Zašto odjednom razmišljam o ovome? U džepu mu je vibrirao pametni telefon. Netko tko također nema pojma kako pronaći i izolirati sve te materijale, obraditi ih i potom složiti u funkcionalan mobitel, upravo mu je poslao poruku. Spustio se na sjedalo i povukao palcem preko touch screena; s porukom na ekranu veličine dlana, pojavila se i fotografija pošiljatelja, lokacija i točno vrijeme slanja (u što je također trebalo vjerovati).

Malo ću kasniti, napisao je i odaslao vlastitu poruku, vrijeme i lokaciju - koordinate u sve četiri dimenzije - odmah potom pomislivši: Kako mogu znati da će kašnjenje biti malo? To je također bila pretpostavka, utemeljena tek spoznajom da je ipak već u predgrađu, pa je vjerojatnije da će kasniti malo nego puno, unatoč dolasku na vrijeme u samo predgrađe, pred signal. Ostali putnici, uvjereni da znaju što se događa, i dalje su mirno sjedili, mada su također imali razloga nekome javiti o kašnjenju: mobiteli su vibrirali, zvonili, pjevušili i fućkali sa svih strana. Ili nisu imali razloga. Čovječanstvo se svelo na jedinke koje bez prevelikog razloga uglavnom tipkaju po mobitelima i tabletima. Tako je nedavno pročitao u romanu jednog američkog pisca. Ljudi su postali opsjednuti tim malim tehnološkim stvarčicama, pritom nemajući nikakva pojma o njihovoj izradi, funkcioniranju i popravcima, tvrdio je autor, sjetio se Hrvoje. Zapravo, mislio je, većina ovih, pogotovo mlađih putnika, najvjerojatnije je igrala igrice ili lajkala objave na facebooku, ne mareći za današnja predavanja ili posao. Kašnjenje vlaka u našim krajevima je »viša sila« koja sve opravdava, nešto poput smrtnog slučaju u obitelji ili katastrofalnog udara meteorita. Katastrofalnog u seoskim razmjerima, doduše. Dobar dio ih je imao i slušalice u ušima, glazba uvijek i svuda, i dok serem, treba pred tišinom začepiti uši. Najbrutalniji napad bio bi napad tišinom, toga se teroristi još nisu dosjetili.

Preko puta njega sjedila je mlađa djevojka, možda studentica, sad ju je prvi put pozornije promotrio. S obzirom na krpe u koje je bila zamotana, vjerojatno je brijala na neku umjetnost, gledanje u sunce i zen. Izjedanje korova također. Bljedilo, ispijeni izgled i marama zamotana oko glave otežavali su procjenu starosti. Možda ima i četrdeset, po čemu bi mogao znati da je mlađa studentica? Imala je lice bolesne ptičurine, a pod krpama ni traga sisicama. Čačkala je nešto po mobitelu sa slušalicama u ušima. Takve lajkaju sve azile za životinje, a nemaju doma ni jednu. Mirisni štapići, eterična ulja i to. A među nogama nema ni jedne jedine dlačice, u to sam siguran, zašto bi bila žena kad može djevojčica. Ili dječak, sad svejedno. Fiksirao ju je sve dok ga nije pogledala, a od tog pogleda se prepao: ne oči, dvije rupe bez sjaja i boje. Poznavao je nekoliko takvih, obično bi se udale prije diplome za sličnog pušača trave, da bi udvoje gledali u sunce i zarađivali dizajnom logotipova i reklamnih slogana za firme, kreativci u službi kapitalizma, da, to je to, precizno imenovanje bića, stvari i pojava. Iznerviran, Hrvoje pogleda van.

Vlak je i dalje stajao. Predgrađe ga je okruživalo, gotovo sudbinski. Na Balkanu vlakovi kasne i kad dolaze na vrijeme. To je zato što uvijek kasni neki drugi vlak, vjerojatno teretni, zmijurina od barem pedeset smeđe-hrđavih vagona u kojima nikad ne znaš ima li ičega (ili država samo glumi nekakav rad i napredak), ali koji mora prvo presjeći ovaj kolosijek, negdje tamo, pred samim ulaskom u stanicu. Zbog praznog teretnog vlaka obično okasni u polasku i dolasku i do dvadeset putničkih vlakova. Zašto bi na kraju krajeva, putnički imao prednost, pa makar nadomak stanice i došao na vrijeme? Škole, fakulteti i bolnice ovim tu ljudima oko njega nikamo neće pobjeći. Teretnom bi očito nešto moglo izmaknuti, možda neki važan teret negdje u Mađarskoj. Ili stoka, ponekad govore stočni vagon, a stoke nigdje, ni na farmama. Kompozicija za stoku i orkestar, pomisli, pa se nasmiješi baš kada je pogledao u smjeru Mirisnog štapića. Misleći da se njoj smije drsko je trznula bradom, kao, šta je smiješno (na meni), ali Hrvoje se brže bolje opet okrenuo. Lijevo kroz prozore vidjela se cesta na kojoj je promet također stajao. Možda se u gradu nešto dogodilo? Odmah se sjetio nekog bezveznog niskobudžetnog filma kojega je gledao prije par godina: tip se probudi, popije kavu, doručkuje, spremi za posao, sve po redu i uredno, odijelo, kravata i aktovka, sasvim običan dan, vjerojatno odvjetnik ili direktor kakve korporacije; sjeda na međugradski - dakle ipak samo činovnik, koji direktor putuje vlakom? - pali laptop ili otvara novine, više se ne sjeća, brzi vlak juri zapadnoeuropskim predjelima, Njemačkom ili Francuskom, ulazi u tunel, a tunel je poprilično dug, pa kad napokon izađe iz tunela umjesto velegrada pred likom i ostalim putnicima ukaže se (post)nuklearna pustoš. Što, dakle, ako je tamo naprijed nestao grad, pa vlakovi i auti više nemaju kamo?

Dosjetka nije držala vodu, ne samo zbog nepostojanja ikakvog tunela, već i doslovce nulte mogućnosti da na ovu vukojebinu netko utroši bojevnu glavu. No povukla je novu zanimljivu misao: vlak jednog sasvim običnog dana stane na signalu i ostane stajati zauvijek! Tek tako, bez razloga. I prođe vječnost u vlaku okruženom predgrađem. To je već literatura. Cestovni promet još je mirovao i kolona je sad bila kilometarska, nervoza vozača sve vidljivija. Bilo je jasno i zašto: brojne pruge presijecale su i poneku cestu, a kako je vlak naišao rampa se spustila, no nije se i podigla, jer vlak nije ni prošao. Eto zapleta. Sat na mobitelu pokazivao je 11:49. Četiri minute!? Samo jebene četiri minute! Auti, kamioni i autobusi su divljački trubili, kao da će time podignuti rampu, ljudi su izvirivali kroz prozore kuća, neki su napuštali svoja vozila ojađeno šećući uokolo, a jedan je pišao iza nekog grmlja. U vagonu, djeca su počela trčati između sjedala iritantno cičeći, roditelji su ih dozivali, neki su urlali u mobitele, treskali vratima WC-a, dizali i spuštali prozore, odjednom više nitko nije mirovao osim Mirisnog štapića. Možda upravo meditira, kanalizira nešto. Nekoliko minuta mirovanja ili tišine ljude je pretvaralo u izbezumljene jedinke sklone nasilju, a vjerojatno i kanibalizmu. A tko bi ovu oglodao? Kad mu je već kanibalizam prošao glavom, sjetio se i onog aviona koji je zapeo na nekoj planini i dubokom snijegu, no daleko je do mećave, srećom, jesen je kanila biti duga i topla, činilo se. Deset minuta do podneva. Ukoliko zastoj potraje još malo, recimo baš deset minuta, na cesti bi doista moglo doći do obračuna. Možda bi takav scenarij pokrenuo stvari, ali sam prostor nije baš originalan: tragovi rata još su se tu i tamo mogli vidjeti po nekim starijim fasadama. Znak da je to kuća siromašne obitelji. Po novome, korektno rečeno – slabijeg imovinskog stanja. To su oni koji nemaju za novu fasadu, kamoli toplinsku izolaciju. Dakle, imaju nešto, ali to nešto je slabije.

S desne strane vlaka, one na kojoj je i sjedio i odakle je prije nekoliko minuta izvirio odvija se potpuno drukčiji film: prometnica je bila manja i sporedna te nikakvog zastoja nije bilo. Niz urednih kuća i okućnica, cvijeće po balkonima, sjenice i ljuljačke u dvorištima. Precizno podšišane živice i krošnje, geometrijski oblici, šarenilo i zelenilo. Podne u vrtu dobra i zla, padne mu na pamet, sve je to lijepo, ali između tih zidova? Pa opet ustane i izviri. Svjetla na signalu nisu pokazivala vidljiviju promjenu. U jednom dvorištu čovjek u žuto-zelenom radnom odjelu i s velikim škarama poravnavao je živicu, da se ne bi razlikovao od susjeda. Tko zna kako se zove i s kime živi. Kako život može biti lijep, dovoljno da živiš u sporednoj ulici nekog balkanskog predgrađa i imaš škare za živicu. Hrvoje ih nema. Ima metalnu kapiju. Čovjek koji uzgaja živu ogradu da bi je mogao šišati vjerojatno ima i uredan obiteljski život, zaposlenu suprugu, nekoliko zdravih klinaca, kućnog ljubimca, prijatelje, kumove, subotnje utakmice i nedjeljne roštilje. Tako se čini iz vlaka ili iz nekog života koji sve to nema. A mogao bi biti i ubojica. Možda ubija baš s tim velikim željeznim škarama kakve Hrvoje nema, niti ih zna napraviti. Opet pomisli na sirovine izvađene iz zemlje zbog svega ovoga, pa spusti pogled i shvati da je previdio kamenje na kojem leži svaka pruga, šljunak, sva sila krupnog šljunka. Kilometri i kilometri šljunka. Odakle sve to? Iz rijeka? Mora? Kamenoloma? Barem je kamenja dovoljno, ali kako sve to dovući? Cijeli jedan Mjesec je usitnjen, da bi se Zemlju premrežilo tračnicama. Na susjednom kolosijeku između kamenja i pragova gdjegdje izviruju vlati trave i kojekakve sitne biljčice, nerijetko polusuhe, nauljene, masne. Kako su tu uopće uspijevale izrasti? Bilo ih je zapravo poprilično, gotovo na svakom koraku, odjednom mu se učinilo da ih je više od kamenja, ali nijedna travka nije izrasla više od par centimetara.

Pogled prema gradu nije ostavljao mjesta sumnji postoji li on još ili ne. Visoki dimnjaci, telekomunikacijski tornjevi, zvonici i stambene zgrade jasno su se isticali na sivoplavoj pozadini neba. Sve te zgrade sazidane su ciglama prije više od četrdeset godina. Ja da to moram raditi, pomislio je, evo ubij me, ni kraj izučenih majstora zidara. Od čega se i kako pravi opeka, recimo samo to, gdje se kopa sirovina i kako, što se s njom dalje radi, kako se peče, u čemu, na kojoj temperaturi i koliko dugo? Odeš i kupiš. Pa ipak, crveni neboderi tamo su nedvojbeno stajali. Toliko o gotovo dvadeset godina obrazovanja i kultiviranja. Kako se pravi opeka? Kako se pravi mobitel? Onaj stroj u CERN-u kojeg sam nedavno vidio u novinama? Kako? Činilo mu se da iza toga stoje čudovišna inteligencija i iskustvo, misterij jednako neshvatljiv njemu i neolitskom čovjeku. Ali taj majmun je buljio u sunce i pravio opeku! Ili nije? Ali vatru je poznavao, sad se sjetio jednog arheološkog lokaliteta iz okolice grada, imali su ognjišta, ali ne i opeku, već kućice od trske i blata. I zdjele, od čega, možda gline. Šta je glina? Gdje je? Potpaliti vatru bez upaljača i razbiti proton, poteškoće na svakom koraku. A vlak i dalje stoji, mobitel pokazuje 11:55. Možda se više nikada ne pomakne. Opet mu avion u snjegovima Anda prođe glavom. Kako avion može proći glavom, a vlak ne može prugom? Da stvarno zapnemo ovdje morali bi nastaviti nekako, snaći se, prvo bi došli plemenski ratovi i borba za prevlast, pobjeda patrijarhata, zatim obnova populacije, lokalnog ekosustava... Rado bih osobno ispisao nove zakone... ili ih barem uklesao negdje… Nije neizvedivo, mislio je, ovo nije avion u planinama, nema ni snijega… nešto kao - vlak u prezentu, pa ako ne znam napraviti opeku, sigurno znam diktaturu. Osvrnuo se uokolo, promotrio suputnike. Valjalo bi naći istomišljenike i suborce, a kad ratovi prođu prikladnu ženku i skrasiti se u nekom ćošku, isplesti zaklon od šiblja i blata i privesti jednu veliku jedru, možda onu drugu do prozora lijevo, isto bi napravio i neolitski čovjek da zapne u vagonu. Malo se nagnuo nalijevo ne bi li je bolje odmjerio. Velike i malko obješene sise, da se ljuljaju i skaču, i grandiozna guzica. I gusto, prirodno grmlje. Po ovoj se vidjelo da je prevalila četrdesetu, definitivno, za razliku od Štapića, čovječe, rasplet revolucije mogao bi biti matrijarhat! Ne bih se žalio, mislio je, nek ova vlada iz tople rezidencije, i polako nas pripušta, jednog po jednog. Gledao je precizno podšišanu živicu preko puta i bio se spreman okladiti u bilo šta da druga do prozora lijevo uzgaja bujno raslinje. Upravo se nakanio dublje upustiti u maštariju, ali se vagon najednom trznuo, jedanput, dvaput i polagano krenuo prema stanici. Dok mu se u glavi, negdje za kapcima, rasplinjavala slika golemih dojki i obraslog međunožja druge do prozora lijevo u pogled mu je upao jedan olinjali busen polusuhe, prljave trave nasred susjednog kolosijeka. U trenu ga je stisnula tjeskoba i novi film mu se počeo odmotavati u mašti. Biljka nije imala nikakve šanse, to je bilo očito, ali kad ovuda vlak ne bi prošao godinu dana pretvorila bi se u stablo. Za dvije bi godine razjebala nekoliko okolnih kolosijeka, posijala mladice, i za deset godina prašuma i divljač! Onaj obiteljski čovjek i ubojica što polako nestaje iz vidokruga možda ni ne zna da škarama spašava čovječanstvo! Super-heroj u žuto-zelenom kombinezonu!

A ova tu bi se stopila s prirodom! Jedan frend je znao reći: Kad izađeš iz neprirodnog nebodera, pojede te prirodni medvjed. Dakle, bolje je ne izaći! Pa i Hrvoja je zbog takve izjave na fejsu blokirala jedna kolegica, a frenda su čak prijavili adminu nakon sprdnje s romantizmom. Obrišu ti profil jer preferiraš realizam! Zijeva tako romantičar čudeći se krošnjama, zijeva i ptičica mu se posere direktno u usta, govorio je prijatelj. Ravno u ždrijelo. Eto ti stapanja s prirodom. I tjedan dana kasnije romantičar umire u najgorim mukama od neke ogavne boleštine, govorio je prijatelj, sjećao se Hrvoje, dok je vlak usporavao u stanici. Sve je postalo jasno i prozirno. Mlada slikarica sklona dredlovima, kupusu i šarenim krpama, nalik ovoj ovdje, govorila mu je da negativno vibrira. Koji to kurac znači? Evo pametni telefon opet vibrira u džepu, pozitivno ili negativno? Nije slučajno srce tame u središtu prašume, a ondje je užasno, tako sam pročitao, tako sam joj rekao, frend je lajkao, pa nas je i ona »blokala«. Jebiga. Tko zna gdje je sada, možda vibrira u središtu džungle. Po mreži onog pauka što se hrani omanjim slonovima. Takvi se cijeli život truju, pa kad obole naglo otkriju ljubav prema prirodi i čajevima, odjednom imaš iskusnjare što brbljaju o suživotu s lavovima.

U pothodniku ispod perona, kroz napuknuća nastala od negativnih vibracija vlakova, eksplozija granata i zuba vremena, kapala je voda. S vremenom je dodatno ruinirala malter i beton, pločice su otpadale, neonke otkazivale, lišajevi se pružali poput fraktala. Polako se probijao kroz gužvu izbjegavajući lokve. Neolitsku mladenku izgubio je iz vida i interesa još pri izlasku na peron; gore na nultom peronu vladala je neobična živost, kao da svi nekamo kasne ili su stigli na vrijeme. Ali nije više zapažao nikoga, ni muško ni žensko, hodao je gledajući pred sebe. Prašina nataložena u jedva vidljivoj pukotini na asfaltu bila je dovoljna da iz nje nikne nekoliko vlati trave. Uvidio je uzaludnost svega i nije ga bilo strah, više ne, s tim se trebalo pomiriti. Bilo je samo pitanje vremena. 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg