proza

Davor Ivankovac: Dvanaest i jedna minuta

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) objavljivao je poeziju, eseje i književne kritike u Zarezu, Quorumu, Književnoj reviji, Ulaznici, Međaju, e-časopisima Knjigomat, Kritična masa, PipsChips&Videoclips, Beton.
Objavio zbirke poezije Rezanje magle (2012.) i Freud na Facebooku (2013.) za koje je dobio nekoliko priznanja, među njima i Nagradu Goran 2012.
Živi, piše poeziju i prozu, malo radi, malo ne radi, nije član ni jedne stranke.



Vlak je ušao u predgrađe bez zakašnjenja, ali je ipak stao pred signalom. Hrvoje je pogledao na sat, potom kroz prozor. Uvijek mu je bilo čudno nazvati »prozor« ovo staklo kroz koje se iz javnog prijevoza moglo gledati promicanje krajolika i naselja, ali »staklo« je bilo jednako neprecizno. Iako to jest bilo staklo. Kao uostalom i »pogledati na sat« u slučaju gledanja digitalnih brojki na zaslonu mobitela. Ali tko bi govorio »pogledati na mobitel koliko ima sati«? Uređaj je hvatao signal, međutim, i to je bio neki drugi »signal«, ne signalno svjetlo koje zaustavlja i pokreće vlakove, to jest, pokreću ih i zaustavljaju strojovođe koje ovdje svi nazivaju »majstori«. Semafor je u željezničarskom prometu ostalo nekako neprihvatljivo, pomislio je, otprilike kao kad bi moreplovci svjetionik nazivali semaforom. Mnogo tog je neprecizno, o pouzdanosti da se i ne govori. Recimo, vrijeme na zaslonu njegova androida marke Samsung Mini Galaxy – odakle je ono »dolazilo« i kako se mogao pouzdati u njega?  A vrijeme je označavalo i datum (dan, mjesec, godina) i doba dana (sat i minuta). Desno na zaslonu stajalo je: 22. listopad 2014. (srijeda), lijevo 11:45. U to je trebalo vjerovati, ni manje ni više. Kao i u to da strojovođa zna šta radi. I skretničar. I svi ostali ljudi čija imena i funkcije ne zna, niti ih je ikada vidio. Njih, koji upravljaju iz pozadine s ovima koje vidi kako upravljaju u prvom planu. Život je ovisio o beskonačno mnogo parametara, čak i kada je stajanje pred signalom bilo u pitanju. Ta ga je pomisao uznemirila, pa je ustao, spustio prozor i gurnuo glavu van. Signal se jasno vidio, ali njegova crvena svjetla uvijek su ga zbunjivala i djelovala mu jednako: kako tu itko može vidjeti razliku i sa sigurnošću znati kada krenuti? Negdje tamo naprijed, par stotina metara odavde, dvadesetak kolosijeka se križalo, spajalo i opet razdvajalo, samo je pomislio na to i sva ta sila čelika i betona (a ovdje je na pojedinim starijim kolosijecima još vidio i drvene pragove) bacila ga je u očaj. Koliko se rude treba iskopati da bi se izgradilo samo ovo čvorište? Samo ova lokalna trasa između dva obližnja gradića u ravnici! Koliko za sve pruge na planeti? I kako se pronalazila i vadila ta ruda, kako se dalje s njom postupalo da bi se dobila jedna jedina šina? O tome je imao pojma kao i o materijalima od kojih je izgrađena tehnologija njegova mobitela. Premda akademski obrazovan, tako se to kaže. Još manje znam o njezinu djelovanju, ja sam samo korisnik, pomislio je, o procesu izrade brigu su vodili neki drugi ljudi, koji se također nisu zamarali pronalascima i rudarenjem, sve su dobivali gotovo. Nije poznavao ni njih, niti im je znao imena, adresu stanovanja, mjesta na kojima bi ih mogao vidjeti, fizički izgled i tako to. Ipak, u ovom trenutku učinili su mu se zastrašujuće inteligentni. U slučaju da propadne civilizacija a ja preživim, ne bih imao pojma izraditi jedan jebeni željezni vršak koplja! Zašto odjednom razmišljam o ovome? U džepu mu je vibrirao pametni telefon. Netko tko također nema pojma kako pronaći i izolirati sve te materijale, obraditi ih i potom složiti u funkcionalan mobitel, upravo mu je poslao poruku. Spustio se na sjedalo i povukao palcem preko touch screena; s porukom na ekranu veličine dlana, pojavila se i fotografija pošiljatelja, lokacija i točno vrijeme slanja (u što je također trebalo vjerovati).

Malo ću kasniti, napisao je i odaslao vlastitu poruku, vrijeme i lokaciju - koordinate u sve četiri dimenzije - odmah potom pomislivši: Kako mogu znati da će kašnjenje biti malo? To je također bila pretpostavka, utemeljena tek spoznajom da je ipak već u predgrađu, pa je vjerojatnije da će kasniti malo nego puno, unatoč dolasku na vrijeme u samo predgrađe, pred signal. Ostali putnici, uvjereni da znaju što se događa, i dalje su mirno sjedili, mada su također imali razloga nekome javiti o kašnjenju: mobiteli su vibrirali, zvonili, pjevušili i fućkali sa svih strana. Ili nisu imali razloga. Čovječanstvo se svelo na jedinke koje bez prevelikog razloga uglavnom tipkaju po mobitelima i tabletima. Tako je nedavno pročitao u romanu jednog američkog pisca. Ljudi su postali opsjednuti tim malim tehnološkim stvarčicama, pritom nemajući nikakva pojma o njihovoj izradi, funkcioniranju i popravcima, tvrdio je autor, sjetio se Hrvoje. Zapravo, mislio je, većina ovih, pogotovo mlađih putnika, najvjerojatnije je igrala igrice ili lajkala objave na facebooku, ne mareći za današnja predavanja ili posao. Kašnjenje vlaka u našim krajevima je »viša sila« koja sve opravdava, nešto poput smrtnog slučaju u obitelji ili katastrofalnog udara meteorita. Katastrofalnog u seoskim razmjerima, doduše. Dobar dio ih je imao i slušalice u ušima, glazba uvijek i svuda, i dok serem, treba pred tišinom začepiti uši. Najbrutalniji napad bio bi napad tišinom, toga se teroristi još nisu dosjetili.

Preko puta njega sjedila je mlađa djevojka, možda studentica, sad ju je prvi put pozornije promotrio. S obzirom na krpe u koje je bila zamotana, vjerojatno je brijala na neku umjetnost, gledanje u sunce i zen. Izjedanje korova također. Bljedilo, ispijeni izgled i marama zamotana oko glave otežavali su procjenu starosti. Možda ima i četrdeset, po čemu bi mogao znati da je mlađa studentica? Imala je lice bolesne ptičurine, a pod krpama ni traga sisicama. Čačkala je nešto po mobitelu sa slušalicama u ušima. Takve lajkaju sve azile za životinje, a nemaju doma ni jednu. Mirisni štapići, eterična ulja i to. A među nogama nema ni jedne jedine dlačice, u to sam siguran, zašto bi bila žena kad može djevojčica. Ili dječak, sad svejedno. Fiksirao ju je sve dok ga nije pogledala, a od tog pogleda se prepao: ne oči, dvije rupe bez sjaja i boje. Poznavao je nekoliko takvih, obično bi se udale prije diplome za sličnog pušača trave, da bi udvoje gledali u sunce i zarađivali dizajnom logotipova i reklamnih slogana za firme, kreativci u službi kapitalizma, da, to je to, precizno imenovanje bića, stvari i pojava. Iznerviran, Hrvoje pogleda van.

Vlak je i dalje stajao. Predgrađe ga je okruživalo, gotovo sudbinski. Na Balkanu vlakovi kasne i kad dolaze na vrijeme. To je zato što uvijek kasni neki drugi vlak, vjerojatno teretni, zmijurina od barem pedeset smeđe-hrđavih vagona u kojima nikad ne znaš ima li ičega (ili država samo glumi nekakav rad i napredak), ali koji mora prvo presjeći ovaj kolosijek, negdje tamo, pred samim ulaskom u stanicu. Zbog praznog teretnog vlaka obično okasni u polasku i dolasku i do dvadeset putničkih vlakova. Zašto bi na kraju krajeva, putnički imao prednost, pa makar nadomak stanice i došao na vrijeme? Škole, fakulteti i bolnice ovim tu ljudima oko njega nikamo neće pobjeći. Teretnom bi očito nešto moglo izmaknuti, možda neki važan teret negdje u Mađarskoj. Ili stoka, ponekad govore stočni vagon, a stoke nigdje, ni na farmama. Kompozicija za stoku i orkestar, pomisli, pa se nasmiješi baš kada je pogledao u smjeru Mirisnog štapića. Misleći da se njoj smije drsko je trznula bradom, kao, šta je smiješno (na meni), ali Hrvoje se brže bolje opet okrenuo. Lijevo kroz prozore vidjela se cesta na kojoj je promet također stajao. Možda se u gradu nešto dogodilo? Odmah se sjetio nekog bezveznog niskobudžetnog filma kojega je gledao prije par godina: tip se probudi, popije kavu, doručkuje, spremi za posao, sve po redu i uredno, odijelo, kravata i aktovka, sasvim običan dan, vjerojatno odvjetnik ili direktor kakve korporacije; sjeda na međugradski - dakle ipak samo činovnik, koji direktor putuje vlakom? - pali laptop ili otvara novine, više se ne sjeća, brzi vlak juri zapadnoeuropskim predjelima, Njemačkom ili Francuskom, ulazi u tunel, a tunel je poprilično dug, pa kad napokon izađe iz tunela umjesto velegrada pred likom i ostalim putnicima ukaže se (post)nuklearna pustoš. Što, dakle, ako je tamo naprijed nestao grad, pa vlakovi i auti više nemaju kamo?

Dosjetka nije držala vodu, ne samo zbog nepostojanja ikakvog tunela, već i doslovce nulte mogućnosti da na ovu vukojebinu netko utroši bojevnu glavu. No povukla je novu zanimljivu misao: vlak jednog sasvim običnog dana stane na signalu i ostane stajati zauvijek! Tek tako, bez razloga. I prođe vječnost u vlaku okruženom predgrađem. To je već literatura. Cestovni promet još je mirovao i kolona je sad bila kilometarska, nervoza vozača sve vidljivija. Bilo je jasno i zašto: brojne pruge presijecale su i poneku cestu, a kako je vlak naišao rampa se spustila, no nije se i podigla, jer vlak nije ni prošao. Eto zapleta. Sat na mobitelu pokazivao je 11:49. Četiri minute!? Samo jebene četiri minute! Auti, kamioni i autobusi su divljački trubili, kao da će time podignuti rampu, ljudi su izvirivali kroz prozore kuća, neki su napuštali svoja vozila ojađeno šećući uokolo, a jedan je pišao iza nekog grmlja. U vagonu, djeca su počela trčati između sjedala iritantno cičeći, roditelji su ih dozivali, neki su urlali u mobitele, treskali vratima WC-a, dizali i spuštali prozore, odjednom više nitko nije mirovao osim Mirisnog štapića. Možda upravo meditira, kanalizira nešto. Nekoliko minuta mirovanja ili tišine ljude je pretvaralo u izbezumljene jedinke sklone nasilju, a vjerojatno i kanibalizmu. A tko bi ovu oglodao? Kad mu je već kanibalizam prošao glavom, sjetio se i onog aviona koji je zapeo na nekoj planini i dubokom snijegu, no daleko je do mećave, srećom, jesen je kanila biti duga i topla, činilo se. Deset minuta do podneva. Ukoliko zastoj potraje još malo, recimo baš deset minuta, na cesti bi doista moglo doći do obračuna. Možda bi takav scenarij pokrenuo stvari, ali sam prostor nije baš originalan: tragovi rata još su se tu i tamo mogli vidjeti po nekim starijim fasadama. Znak da je to kuća siromašne obitelji. Po novome, korektno rečeno – slabijeg imovinskog stanja. To su oni koji nemaju za novu fasadu, kamoli toplinsku izolaciju. Dakle, imaju nešto, ali to nešto je slabije.

S desne strane vlaka, one na kojoj je i sjedio i odakle je prije nekoliko minuta izvirio odvija se potpuno drukčiji film: prometnica je bila manja i sporedna te nikakvog zastoja nije bilo. Niz urednih kuća i okućnica, cvijeće po balkonima, sjenice i ljuljačke u dvorištima. Precizno podšišane živice i krošnje, geometrijski oblici, šarenilo i zelenilo. Podne u vrtu dobra i zla, padne mu na pamet, sve je to lijepo, ali između tih zidova? Pa opet ustane i izviri. Svjetla na signalu nisu pokazivala vidljiviju promjenu. U jednom dvorištu čovjek u žuto-zelenom radnom odjelu i s velikim škarama poravnavao je živicu, da se ne bi razlikovao od susjeda. Tko zna kako se zove i s kime živi. Kako život može biti lijep, dovoljno da živiš u sporednoj ulici nekog balkanskog predgrađa i imaš škare za živicu. Hrvoje ih nema. Ima metalnu kapiju. Čovjek koji uzgaja živu ogradu da bi je mogao šišati vjerojatno ima i uredan obiteljski život, zaposlenu suprugu, nekoliko zdravih klinaca, kućnog ljubimca, prijatelje, kumove, subotnje utakmice i nedjeljne roštilje. Tako se čini iz vlaka ili iz nekog života koji sve to nema. A mogao bi biti i ubojica. Možda ubija baš s tim velikim željeznim škarama kakve Hrvoje nema, niti ih zna napraviti. Opet pomisli na sirovine izvađene iz zemlje zbog svega ovoga, pa spusti pogled i shvati da je previdio kamenje na kojem leži svaka pruga, šljunak, sva sila krupnog šljunka. Kilometri i kilometri šljunka. Odakle sve to? Iz rijeka? Mora? Kamenoloma? Barem je kamenja dovoljno, ali kako sve to dovući? Cijeli jedan Mjesec je usitnjen, da bi se Zemlju premrežilo tračnicama. Na susjednom kolosijeku između kamenja i pragova gdjegdje izviruju vlati trave i kojekakve sitne biljčice, nerijetko polusuhe, nauljene, masne. Kako su tu uopće uspijevale izrasti? Bilo ih je zapravo poprilično, gotovo na svakom koraku, odjednom mu se učinilo da ih je više od kamenja, ali nijedna travka nije izrasla više od par centimetara.

Pogled prema gradu nije ostavljao mjesta sumnji postoji li on još ili ne. Visoki dimnjaci, telekomunikacijski tornjevi, zvonici i stambene zgrade jasno su se isticali na sivoplavoj pozadini neba. Sve te zgrade sazidane su ciglama prije više od četrdeset godina. Ja da to moram raditi, pomislio je, evo ubij me, ni kraj izučenih majstora zidara. Od čega se i kako pravi opeka, recimo samo to, gdje se kopa sirovina i kako, što se s njom dalje radi, kako se peče, u čemu, na kojoj temperaturi i koliko dugo? Odeš i kupiš. Pa ipak, crveni neboderi tamo su nedvojbeno stajali. Toliko o gotovo dvadeset godina obrazovanja i kultiviranja. Kako se pravi opeka? Kako se pravi mobitel? Onaj stroj u CERN-u kojeg sam nedavno vidio u novinama? Kako? Činilo mu se da iza toga stoje čudovišna inteligencija i iskustvo, misterij jednako neshvatljiv njemu i neolitskom čovjeku. Ali taj majmun je buljio u sunce i pravio opeku! Ili nije? Ali vatru je poznavao, sad se sjetio jednog arheološkog lokaliteta iz okolice grada, imali su ognjišta, ali ne i opeku, već kućice od trske i blata. I zdjele, od čega, možda gline. Šta je glina? Gdje je? Potpaliti vatru bez upaljača i razbiti proton, poteškoće na svakom koraku. A vlak i dalje stoji, mobitel pokazuje 11:55. Možda se više nikada ne pomakne. Opet mu avion u snjegovima Anda prođe glavom. Kako avion može proći glavom, a vlak ne može prugom? Da stvarno zapnemo ovdje morali bi nastaviti nekako, snaći se, prvo bi došli plemenski ratovi i borba za prevlast, pobjeda patrijarhata, zatim obnova populacije, lokalnog ekosustava... Rado bih osobno ispisao nove zakone... ili ih barem uklesao negdje… Nije neizvedivo, mislio je, ovo nije avion u planinama, nema ni snijega… nešto kao - vlak u prezentu, pa ako ne znam napraviti opeku, sigurno znam diktaturu. Osvrnuo se uokolo, promotrio suputnike. Valjalo bi naći istomišljenike i suborce, a kad ratovi prođu prikladnu ženku i skrasiti se u nekom ćošku, isplesti zaklon od šiblja i blata i privesti jednu veliku jedru, možda onu drugu do prozora lijevo, isto bi napravio i neolitski čovjek da zapne u vagonu. Malo se nagnuo nalijevo ne bi li je bolje odmjerio. Velike i malko obješene sise, da se ljuljaju i skaču, i grandiozna guzica. I gusto, prirodno grmlje. Po ovoj se vidjelo da je prevalila četrdesetu, definitivno, za razliku od Štapića, čovječe, rasplet revolucije mogao bi biti matrijarhat! Ne bih se žalio, mislio je, nek ova vlada iz tople rezidencije, i polako nas pripušta, jednog po jednog. Gledao je precizno podšišanu živicu preko puta i bio se spreman okladiti u bilo šta da druga do prozora lijevo uzgaja bujno raslinje. Upravo se nakanio dublje upustiti u maštariju, ali se vagon najednom trznuo, jedanput, dvaput i polagano krenuo prema stanici. Dok mu se u glavi, negdje za kapcima, rasplinjavala slika golemih dojki i obraslog međunožja druge do prozora lijevo u pogled mu je upao jedan olinjali busen polusuhe, prljave trave nasred susjednog kolosijeka. U trenu ga je stisnula tjeskoba i novi film mu se počeo odmotavati u mašti. Biljka nije imala nikakve šanse, to je bilo očito, ali kad ovuda vlak ne bi prošao godinu dana pretvorila bi se u stablo. Za dvije bi godine razjebala nekoliko okolnih kolosijeka, posijala mladice, i za deset godina prašuma i divljač! Onaj obiteljski čovjek i ubojica što polako nestaje iz vidokruga možda ni ne zna da škarama spašava čovječanstvo! Super-heroj u žuto-zelenom kombinezonu!

A ova tu bi se stopila s prirodom! Jedan frend je znao reći: Kad izađeš iz neprirodnog nebodera, pojede te prirodni medvjed. Dakle, bolje je ne izaći! Pa i Hrvoja je zbog takve izjave na fejsu blokirala jedna kolegica, a frenda su čak prijavili adminu nakon sprdnje s romantizmom. Obrišu ti profil jer preferiraš realizam! Zijeva tako romantičar čudeći se krošnjama, zijeva i ptičica mu se posere direktno u usta, govorio je prijatelj. Ravno u ždrijelo. Eto ti stapanja s prirodom. I tjedan dana kasnije romantičar umire u najgorim mukama od neke ogavne boleštine, govorio je prijatelj, sjećao se Hrvoje, dok je vlak usporavao u stanici. Sve je postalo jasno i prozirno. Mlada slikarica sklona dredlovima, kupusu i šarenim krpama, nalik ovoj ovdje, govorila mu je da negativno vibrira. Koji to kurac znači? Evo pametni telefon opet vibrira u džepu, pozitivno ili negativno? Nije slučajno srce tame u središtu prašume, a ondje je užasno, tako sam pročitao, tako sam joj rekao, frend je lajkao, pa nas je i ona »blokala«. Jebiga. Tko zna gdje je sada, možda vibrira u središtu džungle. Po mreži onog pauka što se hrani omanjim slonovima. Takvi se cijeli život truju, pa kad obole naglo otkriju ljubav prema prirodi i čajevima, odjednom imaš iskusnjare što brbljaju o suživotu s lavovima.

U pothodniku ispod perona, kroz napuknuća nastala od negativnih vibracija vlakova, eksplozija granata i zuba vremena, kapala je voda. S vremenom je dodatno ruinirala malter i beton, pločice su otpadale, neonke otkazivale, lišajevi se pružali poput fraktala. Polako se probijao kroz gužvu izbjegavajući lokve. Neolitsku mladenku izgubio je iz vida i interesa još pri izlasku na peron; gore na nultom peronu vladala je neobična živost, kao da svi nekamo kasne ili su stigli na vrijeme. Ali nije više zapažao nikoga, ni muško ni žensko, hodao je gledajući pred sebe. Prašina nataložena u jedva vidljivoj pukotini na asfaltu bila je dovoljna da iz nje nikne nekoliko vlati trave. Uvidio je uzaludnost svega i nije ga bilo strah, više ne, s tim se trebalo pomiriti. Bilo je samo pitanje vremena. 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg