proza

Tomislav Škrljac: FABRIKA

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Tomislav Škrljac (Sisak, veljača 1981.), je dizajner, ilustrator i strip-scenarist i pisac. Prve fantastične priče objavljuje u elektronskom SF-časopisu NOSF, a kasnije i u tiskanim izdanjima, u zbirkama kratkih priča "Da sam Šejn", "[...]" (Lakuna) i "Ukronije". Usporedno s time, radi na scenarijima za stripove, u sklopu serijala "Hrvatski velikani" u ediciji "Strip u školi", te na serijalu "Ukleti vitez" Darka Macana. 2014. godine osvojio je glavnu nagradu na natječaju Večernjakovog časopisa IQ za kratku fantastičnu priču. Autor je ilustracija dječjeg književnog serijala "The Bear detectives Agency", američke autorice Bonnie McBride Huntsman.

- Pa burazeru, dobro nam došo! - vikne brkonja u portirskoj uniformi prema Mićku, još s dvadeset metara udaljenosti. Pritom je nakratko i raširio ruke, kao da planira zagrliti momka iako ga tek prvi put vidi.

Mićku je odmah došlo da pusti cijeli posao k vražjem vragu i krene brzim korakom u suprotnom smjeru, pa makar ga ovaj krenuo ganjati ili makar ga ćaća kod kuće prebio. Pretjerana susretljivost čovjeka zaduženog za rad na ulaznim vratima jednako ga je plašila, koliko i grandiozna fabrika iza sijedobrkog starca, koja se momka spremala zaposliti.

Sredovječni portir s jakim bosanskim naglaskom je srećom spustio ruke mnogo prije nego je Mićko dohodao sasvim do njega, no široki osmijeh s lica nije skidao. Mićko na tren pomisli da mu se ovaj takvim pretjeranim osmijehom zapravo ruga, da ga je možda vidio kako traktorom pristiže starim makadamskim putem sa stražnje strane tvornice, odnosno da je čuo ono tandrljanje bočne kose njegovog IMT-a, koje je nerijetko bilo glasnije od zvuka samog traktora. Neugodno mu je bilo zbog tog rasklimanog, zahrđalog zubatog dodatka i selom se voziti, a kamoli dolaziti njime na razgovor za posao. Zato ga je i parkirao malo dalje uz kanal i pored većeg grma, nadajući se da će mu biljka pružiti barem nekakvu kamuflažu, pa je preostalih petstotinjak metara prehodao.

- Iz sela su kazali da mi najboljeg radnika šalju. Al’ još će to ovaj lično procijenit, he-he - reče, pokazujući palcem na sebe, Mićko tad zaključi da je osmijeh iskren, da se jednostavno radi o tipu čovjeka koji svima postaje prijatelj već od prve upućene riječi. A bio je također i tip čovjeka kojeg odijelo ne čini, koji ruši istinitost stare izreke. Uglancana i poprilično kvalitetno krojena portirska uniforma nije znala skriti njegovo porijeklo i odrastanje u nekom selu na Balkanu. Pretjerana druželjubivost ovog čovjeka Mićku nije pomagala da se osjeća lakše, naprotiv. U društvu takvih ljudi bilo mu je naročito neugodno, a ovaj mu je trebao biti budući najbliži kolega.

Veseljak s ulaza zatim nastavi, okrećući pogled prema tvornici iza sebe.

- Bome vel’ka mrcina, jelda? - nije portira smetalo što stidljivi momak nije ni “dobar dan” ispustio, jasno je bilo da smatra kako je on taj koji treba voditi razgovor - ovako ti stvari stoje... budući da ću ti ja lično bit direktni, najbliži kolega, a u početku ću te također i uvodit u sve tajne našeg komplikovanog zanata, znači bit ću ti takoreći prvi gazda, ja ću s tobom i odradit cijeli ovaj razgovor danas. A i provest ću te malo po firmi, da vidiš koje je to čudo!

Mladić nije primijetio sarkazam iza spomena kompliciranosti zanata, jer mu je pogled već bježao na čudo kojeg je vratar također spominjao. Na prostrani, žičanom ogradom od ostatka svijeta odvojeni prostor, s dugačkom i velikom zgradom u sredini. Nekoliko kamiona se upravo u tim trenucima istovremeno vrpoljilo oko priključnih ulaza za utovar. Prostora za njihovo manevriranje bilo je više no dovoljno, impresivna količina asfalta je iskorištena da se pokrije teren kojeg je Mićko još od najranije mladosti pamtio kao niz zapuštenih oranica. No ipak je ostalo zemlje koju asfalt nije zarobio, na kojoj je već izbila lijepa, žarko zelena trava, prošarana grmićima i skupovima cvijeća. I na više mjesta klupice, očito postavljene radnicima za odmor i uživanje.

Primijeti brko da se mladić s pravom divi velikoj novosti u njegovom rodnom kraju, posve zaostalom još od rata, a slabo razvijenom još i prije njega. Jasno da nije propustio popratiti svoje divljenje vlastitim komentarom:

- E, da, tako ti to Švabo radi. Sve novo i sve kvalitetno, pa kol’ko god da košta! Jer kad ljudi rade u najboljim uslovima, onda i najbolje rade. I onda daju sve od sebe i onda se, pazi, i rezultati bolje vide! I automatski je povjerenje radnika prema direktoru veće, a i obratno, jel? I vjernost se nagrađuje, i sve... Šta misliš zašto sam ja dobio dozvolu da te sâm ispitam i procijenim jel valjaš za ovaj poso?

Tu napravi na trenutak pauzu, da naglasi važnost postavljenog pitanja. Iako nije imao stvarnu namjeru dopustiti momku da odgovori na nešto o čemu on osobno ima najprecizniji odgovor:

- Pa upravo zato što ovaj već godinama vjerno za ovu firmu radi i zato što mu gazda neograničeno vjeruje! Tako se to kod Švabe radi! A ne k’o ovdje kod nas, gdje brat bratu ne vjeruje i ne bi mu jednu ovcu na čuvanje pet minuta dao. I samo gledaju kako bi se pokralo, kako bi zamračili neku paru i šta ti ja znam...

Tad ga kamion natjera da se pomakne i prekine svoje živopisno izlaganje, praćeno energičnim mahanjem rukama. Shvati tog trenutka da se pomalo i zanio i da je to možda previše za mladca koji je tek na početku prikupljanja važnih životnih iskustava i kojeg treba pustiti da sam doživi sve te životne nepravde i nelogičnosti, pa donese vlastite zaključke

- Ajd da ti odma’ radno mjesto predstavim. Ova će ti velika limena kanta bit k’o drugi dom, k’o što je već ohoho godina i meni. Prvo u Njemačkoj, a sad eto i ovdje, kod nas.

Metalna portirnica izgledala je premalena da bi se dvoje ljudi u njoj ugodno osjećalo. Srećom, bila je predviđena za jednog djelatnika po smjeni, a Mićko je bio kandidat za onog drugog. Bila je još svježe obojana u točno jednaku nijansu tamno plave boje koja je krasila i sve pogone velike tvornice iza visoke ograde. I cijevi koje su spajale odvojene zgrade, i visoki dimnjak koji je označavao položaj nove tvornice iz velike daljine, i cerade kamiona, sve je nosilo boju stilizirane šljive iz tvrtkinog logotipa.

Za Mićka je sve to zajedno bilo zadivljujuće. Nije imao često prilike promatrati nove, drugačije i grandiozne stvari. I pomalo zastrašujuće, jer se pribojavao novih, drugačijih i grandioznih stvari. Njegov je svijet bio uglavnom reduciran na njegovu obitelj i njegovo selo, rijetko više od toga. Dok je majka još bila živa, bilo je barem nekakve šanse da ga se pod njezinim pritiskom pošalje upoznati svijeta, no zbog njezine prerane smrti osuđen je bio završiti tek osnovnu školu, u svome selu. Stara, oronula školska zgrada nudila je osnovno obrazovanje taman dovoljno dugo da Mićko ne dobije priliku školovati se drugdje i tako bolje upoznati barem općinsko središte. Iste godine kad je on odradio osmi razred, seosku su školu zatvorili, a srednja škola tih godina još nije bila obavezna.

Išao je tako samo gdje bi mu otac ili brat odredili, i radio samo što mu oni kažu. Njih su dvojica određivali granice njegovog svijeta, ne vidjevši potrebe niti sami ići prečesto dalje od granica njihovog sela, kamoli općine. Dovoljna im je bila njihova djedovina. Živjeli su od onoga što je na njoj htjelo rasti, o čemu su vodili brigu pomoću svoga malenog, starog traktora i među čime je daleko najviše uspijevala šljiva. Pored socijalne pomoći, spasonosna sredstva za preživljavanje donosila im je izrada i prodaja raznih proizvoda koje se iz tog voća moglo napraviti.

No prodati su mogli samo onome koji nije tražio račun, dokle god su očeve ratne zasluge i stranačke veze omogućavale da se ne takvo ponašanje žmiri. Kako je postajalo sve očitije da država više ne želi zatvarati oči pred takvim metodama preživljavanja sirotinje, odnosno da će ih uskoro natjerati da bi zbog nelegalnog poslovanja sa šljivama mogli izgubiti onu bijedu od socijale, sve je manje bila odbojna pomisao da ljudi sa Zavoda barem jednom od njih trojice pronađu neki posao. Otac je već bio prestar, a i primao je nešto invalidnine, priznate zbog popikavanja tijekom jednog strateškog povlačenja. Mićko je pak bio sasvim neiskusan i bez struke, pa je bilo za očekivati da će, ako uopće neko radno mjesto za njih ikad iskopaju, brat biti kandidat. Ipak se u njegovo školovanje više energije i novaca uložilo, a i otac ga je mnogo više toga poučio. No, eto, kad se konačno u kraju, kao nebeski poklon, pojavio novi, veliki poslodavac, bratu se se netom prije toga prvi put dogodilo da je policija očevidom popratila jedan od njegovih pijanih birtijskih ispada. A tvornica je u selu izričito inzistirala da im pošalju za portira osobu s dokazom o nekažnjavanju. Tipično njemački, nije im bilo prihvatljivo da im na ulazu u njihovo vlasništvo radi netko s evidentiranim prekršajnim navikama.

I tako se Mićko našao oči u oči s velikom strašnom promjenom za koju se život nije nimalo potrudio da ga pripremi.

- Ne bi vjerovo kolko je to šareni svijet ovdje, u ovoj firmi - prene ga portir iz misli o onome što je bilo i što bi moglo biti, dok su od portirnice išli prema proizvodnim pogonima - nema ti kod Švabe ovakvih i onakvih. Ništa Hrvat, Srbin, Šiptar, žena, peder… tu se samo gleda ko hoće radit, a ko neće. I sam ćeš vidjet, već za godinu dana će ove što su ih odozgo, iz Njemačke, privremeno doveli da pokrenu proizvodnju, zamijenit vrijednom i sposobnom radnom snagom odavde. Iz cijelog ovog regiona!

I opet se Mićko malo preplaši mogućnosti rada među tolikim raznolikim svijetom. Činilo mu se da bi na ovom mjestu moglo raditi više ljudi od sveukupnog broja ljudi koje je u dosadašnjem životu upoznao. Zaboravio je u tome trenutku da je ova tvrtka već zaposlila par radno sposobnih ljudi iz njegovog sela, da je njegov red došao nakon mjesec dana rada i pokretanja druge smjene.

No sav strah u trenu nestade kad je portir otvorio vrata za ulaz u proizvodnju. U Mićku je samo za divljenje ostalo mjesta.

Velika hala s visokim stropom bila je razdijeljena pokretnim trakama, a između njih su mehaničke ruke vrtjele svoj ples. Jedan su kut prostorije, onaj uz kojeg se s vanjske strane uzdizao veliki plavi dimnjak, ispunjavali veliki kotlovi, daleko veći od bilo kakvog kotla ili vesele mašine koju je ovaj momak dotad vidio. Iz njih su se protezale cijevi različitih veličina na više strana, no one najveće su vodile prema modernim strojevima vrlo zamršenog izgleda. Pokretne su trake nadalje povezivale jedne strojeve s drugima, a tek na kraju niza nalazili su se ljudi, nanizani jedan pored drugoga, obavljajući poslove pakiranja i razmještanja proizvoda.

- Ha? Ha? - vikao je portir, naginjući se prema Mićkovom uhu, iako nije bilo tolike potrebe nadglasavati se sa sasvim podnošljivim zvukovima iz proizvodnje - čokoladni bomboni punjeni šljivom, burazeru! Pravi hit vani, na zapadu! Ovdje kod nas za njih se još slabo zna, što je apsolutno sramota, ako mene pitaš, uzme li se u obzir koliko se šljive uzgaja tu. Ali što ćeš, dok ne dođe Švabo da nas nauči, ne znamo ni guzicu sami obrisat, kažem ti.

Ni Mićko donedavno nije za tu kombinaciju čuo, sve dok se o otvorenju ove tvornice nije počelo pričati. Nije imao mnogo prilike u mladosti uživati u slatkišima, za taj luksuz nikad nije bilo viška novca. Tek su mu prirodni, domaći proizvodi od slatkog voća bili dostupni. No i oni mnogo manje, otkako majke više nije bilo. Većina šljiva išla je u rakiju. Pekmez od šljiva kojeg su također pravili čuvao se za prodaju. Ćaća je smatrao kako nije više dijete da ga bezveze troši, kad već postiže solidnu cijenu, pogotovo ljeti, nudeći ga uz cestu na magistrali. Šljive same se najeo već toliko puta u životu da je i po godinu dana nije poželio staviti u usta. No oslastiti se njome dok je umočena u slastan sirup i okružena kuglicom fine čokolade… takav zamišljeni prizor budio je već zaboravljenu ugodu i čežnju, snažnu kao u danima rane mladosti.

- Postoje i verzije sa smokvom i sa... ne znam sad napamet, još koječime - nastavi mu pričati brkonja dok su nastavili dalje razgledati skladište - drugi bi se okusi zasad uvozili, a proizvodili bi se i ovdje samo ako bi i njihova potražnja tu na tržištu postala veća. Ali pazi, šljiva će ići k’o blesava, kad ti ovaj veli! Ja sam lično na lokumima i hurmašicama odras’o i nisam neki za te moderne slatkiše, ali probo sam ih dva-tri puta i baš su onako, neću te lagat, pravo dobri!

Kako je obilazak tvornice tekao dalje, a detalji portirovih priča otkrivali nove divote i zanimljivosti, tako su Mićkovi strahovi sasvim splasnuli. Dobri čovjek uspio mu je približiti ono što je momak smatrao previše stranim, i tako rasplamsati u njemu želju da postane dio istog kolektiva kojem i ovaj veseli Bosanac toliko dugo pripada i kojim je toliko zadovoljan.

Kad su obilazak privodili kraju i vraćali se prema portirnici, čovjek je odlučio zaokružiti svoju priču zaključkom.

- Pazi, tu ti se velike mogućnosti otvaraju. Perspektiva je bezbroj. Ne moraš dovijeka radit na porti. I meni su nakon par godina ponudili da u pogone prijeđem, i probo sam par dana, ali nije mi to bilo, ne znam… - počeo je iskrivljavati puta lice, tražeći valjda najpogodnije objašnjenje za tu životnu epizodu, pa napokon izgovori - ...jeb’ga, ovaj je stvoren baš za portira i za ništa drugo!

Tad se zamisli i počne preturati po uspomenama, no prene ga dolazak luksuznog srebrnog Mercedesa pred glavna vrata:

- O, evo gazde!

Mićka ponovno u prsima stegne, a još više kad je vrlo uglađeni gospodin izašao iz auta. Čovjeka u tako finom odijelu samo je na televiziji uspio vidjeti, uživo nikada. Po općinskim uredima je, u par navrata kad je morao obavljati razne birokratske obveze, naletio dva-tri puta na ljude u sakoima i s kravatama, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Ovaj je čovjek izgledao kao da je odijelo sasvim sraslo s njim, kao da se u njemu rodio.

No čim se došljak nasmijao i prijateljski rukovao s portirom, pa mu se još i rukom prislonio na rame, postade mu upola lakše. Nije razumio što na njemačkom govore, no osmijesi su odavali vedrinu razgovora i odnosa. Ubrzo obojica okrenu poglede pravo u njega, progovore svaki još po tri rečenice, pa vlasnik tvrtke i gostu ruku pruži. Brkonja prevede njegov "Willkommen in unsere Firma" i sve što je išlo iza toga:

- Kaže gazda da posebno cijeni takve k’o ti, pristojne i šutljive. Da su to najbolji radnici. I da se ovdje cijeni ljude po djelima, a ne po priči. Ali i da se i one koji puno pričaju već nekako trpi… aha! Ha-ha-ha, to k’o fol meni ide! Ah, Chef, Sie sind ein großer Komiker!

Odmah zatim ugledni se vlasnik vratio za volan svojeg vozila, skupljeg od svega zajedno što je Mićkova obitelj ikad u životu posjedovala, pa produžio u prostor tvornice, prema dijelu s uredima.

- Eto, šta sam ti ja rek’o? - vrisne razdraženo portir - veliki potencijali. Ti se još i razumiješ u tu šljivu poprilično dobro, mogli bi te na neku važnu poziciju u proizvodnji stavit! I poslovođa bi postat mogo, hej! Lako te nauče sve što trebaš znat, tu ti je sistem za edukaciju bolji nego u domaćem školstvu. I svijeta bi mogo vidit, ako će te u matičnu firmu slat. Ili da pokrećeš proizvodnju na novim tržištima kada na druge kontinente krenu, u Južnoj Americi, Kini...

Mićku se od silnih scenarija o mogućoj budućnosti već zavrtilo u glavi. Sav smeten, toplo se pozdravio s čovjekom koji je odradio ulogu domaćina, dogovorivši se prije toga da će mu konačnu odluku javiti već sljedeći dan, a sve papire srediti do kraja tjedna.

- Ajd, burazeru, jedva čekam da nam radit dođeš.

Najbržim korakom koji se još mogao smatrati hodanjem požurio se prema traktoru, kresnuo ga i požurio kući, nestrpljivo željan prepričati radosne vijesti i pozitivne dojmove. Glava mu se činila skoro težom nego inače, od roja ugodnih misli nakupljenih u njoj. U moru onoga što je posao činilo primamljivim, napokon se zaustavio na dijelu portirove priče o dobroj i redovitoj plaći. Odmah je počeo razmišljati koliko će im život promijeniti kad u kuću počnu stizati redoviti prihodi. Zamišljao je kako će već prvu uplatu potrošiti na traktor, na nekoliko dijelova koje je trebalo popraviti, i ponajprije na bočnu kosu koja je nakon dvadeset godina košenja trave u šljivaru već bila u poluraspadnutom stanju i baš u tim trenucima vožnje doma i dalje uporno tandrljala, trudeći se povremeno probiti se čak kroz staklo kabine. Nakon što nju popravi, čitavo će imanje biti lakše održavati, a povremeno možda pokositi trava u voćnjacima i dvorištima onim susjedima koji nemaju traktor, za koju kunu. Do zime možda skupiti za barem polovnu ralicu, dobiti općinsku koncesiju za čišćenje snijega, da i odatle neka para kapne... Od silnih životnih poboljšanja već je jasno zamišljao osmijeh na očevom, inače vječno ozbiljnom licu.

Još uvijek duboko u veselim mislima, skočio je s traktora, parkiravši ga ravno ispred kuće, pa u nju uletio. U kuhinji su ga dočekali otac i brat, obojica sjedeći za stolom, obojica pušeći cigarete.

- Jesi konačno stigo? Fabrika dobro izgleda, a? - pita ga otac. No dok je Mićko gledao otkud da uopće počne prepričavati doživljene ljepote i naslušane divote, ovaj nastavi - Čuj, prije nego išta o tome odlučiš… mi smo ovdje razgovarali...

U sitnom djeliću sekunde očeve su riječi probudile mračnu slutnju. Bilo je to dovoljno, zahvaljujući svim prethodnim iskustvima, da shvati kako je sve propalo.

- Čuli smo se i s ovima iz stranke... Oni imaju nekih ideja i planova… za tvog brata. Kažu da bi mu mogli naći nešto... neki poso za državu, ako se učlani k njima. A ta im firma nije baš po mjeri... Vele da su ih iznevjerili, da nisu zaposlili ni blizu ljudi koliko su rekli da budu. Da dovlače ljude sa svih drugih strana, da prave tu nekakvu malu Jugoslaviju… ne znam - stane otac, ne podižući pogled sa stola - nije dobro da tamo ideš radit.

Gledao ih je s nevjericom, duže nego se ikad prije usudio izravno u njih gledati. Oni su pak, usred osjećaja neugodnosti, gledali u svim mogućim drugim smjerovima. Kad su se napokon odvažili usmjeriti pogled prema njemu da dočekaju njegovu odluku, on se, kao toliko puta prije, preda njihovoj odluci, i svoj pogled spusti. Okrene se prema vratima i traktoru, sjedne na njega pa krene prema brdu.

Ode zbog ovih tupana, po tko će više znati koji put, tupom starom kosom bijes istresati po grbama šljivara.