proza

Klara Leskovar: Neispričana priča

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Klara Leskovar rođena je 1999. godine u Rijeci. Živi u Prezidu, Gorski kotar, a ove godine upisala je prvi razred opće gimnazije u Čabru. 2014. godine u Zborniku suvremene ljubavne poezije objavljena joj je pjesma Mogla bih, u Zborniku suvremenne ljubavne proze, prozno djelo Tebi anđele, te pjesma Njemu na natječaju otoka Krka 2014. godine.



 Neispričana priča

Moj život je nekako nedefiniran, čak i meni pomalo stran. Ne pripadam ovamo gdje sam se našla, ne pripadam među ove muškarce i žene, niti u ove raskošne prostorije. Ne pripadaju mi ovi dijamanti oko vrata niti haljine od svile i satena. I iako se sramim priznati sve sam to zaradila poslušnošću, ispunjavanjem želja i služenju na najgori mogući način. Iste sekunde svega bih se odrekla samo da mogu pobjeći iz ovog blještavog pakla, iz ove krletke u koju su me zatvorili stavivši mi oko vrata zlatnu ogrlicu ukrašenu dijamantima. Ušla sam u pomalo zagušljivu i polutamnu prostoriju nekog otrcanog noćnog kluba hrabro i čvrsto. Svi su se naguravali kao da stampedo slonova prolazi plesnim podijem, otuđeni jedni od drugih, svi lijepo uređeni, topeći se u moru alkohola i dima  cigarete. Doslovce su gazili jedni po drugima, stvarajući sami sebi osjećaj dominacije. Ja sam zbunjeno stajala i promatrala uokolo,  od tolike buke i nedobrodošlice srce mi se steglo u grudima dok me visoki muškarac čvrsto držao za zapešće. Kao da su svi slijepi i gluhi, svi su samo plesali neobadirujući se na nikoga i ni na što. Još sam nekoliko trenutaka stajala tamo neznajući što bih sa sobom, a zatim me visoki muškarac povukao na barsku stolicu  pored šanka. Svi su bili  zarobljeni u maskama skrivenih osjećaja, dobro sam znala da je ovo mjesto boli, ako ni za koga drugog onda za sve cure koje su ovdje iz istog razloga kao  ja. Od prvog dana kada sam došla ovdje znala sam da je ovo grad mržnje i boli, mutnih poslova, moj grad. I već sam tada znala da će mi se teško svidjeti ovaj grad, teško ću ga zavoljeti, a i ako ga zavolim nikada to neću priznati, jer ovo je kao stvoreno za mene, ovo je mjesto gdje svi bježe sami od sebe, od svojih razmišljanja, uspomena i osjećaja, baš ono što ja radim cijelog svog života. Zapalila sam cigaretu i duboko udahnula taj prokleti dim koji mi je u ovom trenutku tako prokleto trebao. Nekoliko koraka dalje od mene na barskoj stolici sjedila je lijepa mlada djevojka koju je za zapešće, baš kao i mene, držao visok jak muškarac. Pogled joj je tužno kružio prostorijom kao da traži spas, no spasa iz ovog pakla nije bilo. Plava sjajna kosa sezala joj je do ramena, bila je lijepa, zapravo veoma lijepa. Okrenula sam pogled jer me boljela ta tuga u njenim očima i  ugledala debelog  gospodina u bijelom odijelu kako s lulom u ustima otmjeno korača prema meni. Imao  je  prosijedu kosu i brkove, bio je pomalo zdepast i nimalo privlačan. Bez riječi pružio je visokom muškarcu novčanice i uzeo me za ruku kao da mu pripadam, te smo pošli dugim crvenim hodnikom i skrenuli lijevo u zamračenu sobu koja je smrdjela po vlazi i jeftinim parfemima. Zato  sam bila tu, da taj gad  uživa u gledanju, u dodirivanju, bila sam ovdje da zadovoljim tu smežuranu nakupinu nepoštovanja, a što se meni gadio sam pogled na njega to nije bitno u ovoj igri, bilo je bitno samo preživljavanje, surova borba za opstanak. I nakon toliko mnogo godina otupjela sam na bol, više na fizičku nego na duševnu i čim sam ušla u taj mračni i zagušljivi prostor svaka trunka samovoljnosti i prkosa jednostavno je nestala iz mene, jednostavno sam znala da nemam kamo, možda je to droga koju sam uzimala radila iz mene ili je za to krivo iskustvo i saznanje da će me pokušam li se opirati ubiti bez razmišljanja. Hladnim rukama, proždrljivo, kao da je gladan mene, moga tijela počeo me skidati, trgati odjeću s mene, stoga mi ništa drugo nije preostajalo neko okrenuti glavu da ne gledam njegovo odvratno lice dok jezikom i dodirima tvrdim i hladnim kao staklo klizi niz moje tijelo. Njegovi dodiri kao oštrice stakla, rezali su me, uništavali. Ponovo sam dala sebe odvratnom muškarcu u odvratnoj sobi prepunoj mirisa grijeha i dima cigareta, ponovo kao i svaku večer do sada ja sam bila robinja, grešnica. Svakog sam dana kao i ovoga ulazila u tu divnu palaču i skretala u zagušljivu sobu na lijevo. Od mene ostala je samo ljepotica, prazna i pusta. A što je uostalom ljepota? Samo pokazatelj propuštenih prilika u životu, patnje i boli. Živjela sam u palači, bila sam princeza u palači čije je hladnoća sezala do kosti. Sve je to bilo toliko ledeno i ovaj grad bio je mjesto lijepih ljuštura, umrlih duša, mjesto gdje se ljepota neke osobe ne može vidjeti gledajući tu osobu. Dani  su se nizali jedan za drugim, beskrajni, dosadni, spori. Svaki dan počinjao je isto i završavao isto, svaki je dan sakatio moje tijelo i moju dušu na još manje komadiće dok sam svake večeri ulazila kroz taj isti hodnik i ulazila u prokletu mračnu sobu na lijevo. Svaki je dan imao istu bol, isti miris, isti okus. Prokleto beskrajno. Danju je zaista bilo dobro, noć me ubijala, noću sam kao da ne pripadam sebi ležala kraj nepoznatih muškaraca i u tim je trenucima najviše boljela prošlost, u tim bih se trenucima sjetila svega, svog djetinjstva i osmijeha kojeg sam nekada imala, svoje mladosti koja mi je samo odjednom bila oduzeta nepovratno nakon što sam se ni kriva ni dužna oteta našla u središtu grijeha, u središtu nečega što nisam htjela. Bila sam ista kao i kada sam došla, pokorna i kao da nemam konce u svojim rukama, jednostavno sam se prepustila boli i nisam se voljela ljudima previše otvarati, pričati o sebi, mrzila sam pričati o sebi i svojoj prošlosti. Stalno me prati ta bol u duši, neko gušenje oko srca, svaki put kada uđem u sobu na lijevo, svaki put kada otkopčam grudnjak vrate se uspomene iz prošlosti, vrati se stari strah koji sam osjećala onog dana kada sam se nakon nesvjestice probudila u kombiju s neznancem. Nikome nisam dozvoljavala da sazna moju priču, da vidi moju bol, kao i svima i meni je trebalo nešto više od bisera oko vrata. Nedostaje mi osoba koja će mi pogledati u oči i znati kako se osjećam, to mi je trebalo, trebao mi je muškarac koji će me voljeti, koji će sa mnom biti nježan i učiniti da se ponovo osjećam kao žena a ne bačena krpa.  Trebala mi je osoba koja me neće izdati, osoba koja će me voljeti bez obzira  na moje mane, na moje pogreške, bez obzira na sve, trebao  mi je neko da me vrati natrag na put s kojeg sam zalutala u nepoznate mračne ulice, trebao mi je neko da me izbavi iz ovog pakla jer sama nisam mogla, za vratom su mi visjeli toliki ljudi koji su jedva čekali da  im dam povoda da me ubiju. Ionako više nisam htjela živjeti, bilo mi je dosta i života i ljudi. Ovo ionako nije bio život, bilo je to preživljavanje. Sanjala sam noćima i čeznula za nekim tko će me razumjeti, tko neće biti ravnodušan na moje suze i moju bol, netko tko će me zagrliti i utješiti. Očima sam ga tražila među gomilom, no nikoga nisam vidjela, svi su bili samo obični muškarci vrijedni prezira, grubijani, bezobraznici, momci koji nisu vrijedni mojih suza. Dala bih život za jednu pravu ljubav i da poslije nje umrem nebo mi ne bi bilo ravno. Još nisam ni osamnaestu napunila, a čeznula sam za ljubavi  i kao ptica u krletci za slobodom, čeznula sam za toliko propuštenih prilika i neizbrisivih pogrešaka. Muškarci su me promatrali, svi su se okretali za mnom, ali ja sam tražila jednog koji se neće okrenuti za mnom, koji me neće čak i primijetiti, koji nije kao drugi, koji će me odbiti i kojeg neću zanimati, mrzila sam biti nečija lovina, nečiji plijen, mrzila sam biti to što jesam. Bila sam ja pre ponosna da padnem na onog koji je kao svi, jer bila sam ja posebna zvijezda na nebu, takve se rijetko nalaze. Zelenim očima promatrala sam svijet koji je izgledao tako malo i jadno i ljudi su izgledali pusti i sjetni, a ja, ja sam bila sretna, moja vanjština je bila sretna i ja sam se pretvorila u prazninu iznutra, poput palače sam,  te sam time zavaravala samu sebe i sve oko sebe. Hodala sam žestoko po cesti, bježeći od svega što me tišti. Jednostavno sam otišla ne bojeći se posljedica. Bilo mi je dosta života pod ključem, vođena vlastitim instinktom jednostavno sam pobjegla s nekim mirom u duši, sa srećom na licu, sve je bilo prejednostavno da bi bilo istinito.  Čistina se samo pojavila preda mnom i stala sam očarana tom ljepotom, tu sam si dozvolila gledati svijet drugim očima, daleko od svih, ovdje sam si dozvolila odmor od svakodnevne glume hladnokrvnosti. Ispred mene prostirao se dugi  zamrznuti tepih, bijel, mirisan. Svugdje uokolo bila su poslagana visoka stabla prekrivena injem, prohladno sunce im je obasjavalo ledene krošnje koje su sjale na svjetlosti poput dijamanata. U životu nisam htjela biti pjevačica, niti glumica, željela sam biti voljena, bezgranično, onako kako se priča samo u bajkama i romanima zaljubljene spisateljice, željela sam prestati biti ono što jesam, željela sam biti slobodna. Kao da je odjednom sva ljubav s ovog svijeta nestala, ja ne volim nikoga, nitko ne voli mene, nisam čak ni vidjela pravu ljubav, kao da se sakrila u zvijezde kao da je nestala, samo toliko mržnje, kajanja, osvrtanja i neuspjelih pokušaja popravljanja grijeha koje sam učinila. Često gledam svoj odraz u ogledalu i kao da ne prepoznajem osobu koju vidim u njemu. Duša mi je postala hladna, nekako tuđa. Takva sam otkako su me oteli, u tom lijepom tijelu zatvorena je duša koja jednostavno ne može stvoriti sklad s tijelom u kojem se nalazi i s vlastitim ponašanjem, a  tek sada, nakon šest godina  usudim se priznati si to. Tek nakon toliko godina zavaravanja same sebe smogla sam hrabrosti i pogledala u vlastitu dušu. I sami znate,  najteže je pogledati vlastitim nedjelima u oči, najteže je sebi priznati da niste onakva osoba kakva ste htjeli biti dok ste još bili dijete i maštali o budućnosti.  Od onog dana hodam po tankoj liniji, po granici dobre i zle osobe. To je oduvijek jače od mene, nitko ne želi biti zao, no to se jednostavno dogodi. Jednostavno se taj osjećaj ukorijeni duboko u vama i naposljetku gotovo ga se nemoguće riješiti. Mržnja, svakodnevni adrenalin, to me pokretalo, a svejedno sam trebala ljubavi, ljubavi koju mi nitko poslije majke nije pružio. Svaka suza koja je pala niz moje lice i svaki udarac koji sam primila činio me jačom. Toliko sam već bila navikla svakodnevno glumiti hladnokrvnost i snagu da sam zaboravila da i ja imam osjećaje, slabosti, boli. I na neki jadni način žalila sam samu sebe, zapravo žalila sam ovu rugobu od duše u koju sam se pretvorila.  Snijeg je tako divno mirisao, tako svježe i umirujuće, a sunce je već počelo zalaziti i skrivati se iza rubova granja jela i obasjavalo je moje preplanulo lice dok sam ležala na srebrnoj hrpi snijega. Nebo i šuma sjekli su se na pola horizonta kao da šuma zaustavlja nebo da se širi dalje u beskraj. Osjetila sam miris svježine svuda oko sebe, tako jednostavan, a tako opojan, svaki udah milovao mi je nosnice. Ni o čemu nisam  željela razmišljati barem na tren  iako me mučilo mnogo toga, jednostavno sam se željela opustiti i uživati u danu, u satu, u sekundi i svakoj stotinci koje su nadolazile tako brzo, kao što se valovi brzo kreću morem, kao hladni trnci koji su prolazili mojim tijelom. Kroz glavu su mi prolazila mnoga lica prolaznika i ljudi koje sam sretala, niti jedan od njih nije bio poseban, niti jedan nije imao ono nešto, ono što sam ja tražila, a iskreno ni sama nisam znala što tražim. Kao da sam u svome srcu oduvijek poznavala tu osobu i prepoznala bih je čim bi je srela, no nisam je sretala, nije je bilo, kao da se zagubio među gomilom, kao i ja, koja sam ga tako očajnički tražila i trebala. Toga trenutka na tom svježem zraku skupila sam svu snagu koju sam u zadnjih nekoliko godina skupljala u sebi i potrčala po dubokom snijegu koliko mi je god vlastita snaga dozvoljavala. Nisam se osvrtala, bila sam izgubljena u sebi i izvan sebe gubeći dah kroz gustu šumu. Tama je padala na grane visokih jela i smreka,a one su se strasno njihale na vjetru poput žena koje plešu neki čarobni ples. Zadihana i izvan sebe sjela sam na ledeno tlo dok su mi suze radosnice padale niz lice, živjela sam do sada za taj sekund slobode i da me sada uhvate, da me ubiju ne bih žalila jer za tu slobodu vrijedilo bi umrijeti. Zvjezdano nebo bilo je iznad mene i čuvalo me, no nisam osjećala da mi pripada, bilo je tako strano i nepoznato, nekako tužno ili sam toga trenutka sve gledala drugačije.  Prohladni noćni vjetar plesao je u ritmu s mojom kosom i ježio mi kožu, oči su mi se sklapale, nisam mogla dalje. Legla sam pored jednog starog oronulog stabla i gledala oko sebe, čulo se podmuklo zavijanje vukova i osjetio se miris smrznute  mahovine. Na mjesečini je inje s grana svjetlucalo još  čarobnijim sjajem nego na suncu. Htjela sam sanjati, htjela sam pobjeći iz ovog svijeta, toliko sam željela da je to moguće, da mogu samo otići negdje drugdje, a da nitko i ne primijeti. Nadala sam se da ako tu ostanem ležati nebo će me uzeti sebi, pripadat ću njemu, no to si nisam mogla dozvoliti, ne mogu umrijeti svojom voljom, moram se boriti za slobodu,  skliznuti  sudbini kroz prste. Ali ipak toliko bih htjela samo nestati, izgubiti se zauvijek, bio je to najlakši način da riješim sve probleme, da izbjegnem dosadne beskrajne dane. Bježanje, najlakši način, potez kukavice, no nisam ja bila kukavica, bila sam ja mnogo hrabrija i jača nego što sam izvana izgledala. Bila sam hrabra, ali i hrabrima je ponekad dozvoljeno biti kukavica. Svi se boje, ja se bojim života ili preživljavanja. I kao da je praznina u srcu rasla, bivala sve veća, to mjesto je bilo prazno, oduvijek čuvano za nekog posebnog. I do prije par sati nasmijana, a gdje je sada nestao taj smijeh, gdje se skrio, gdje je nestao? Tražila sam ga u mislima, možda je ostao na nekom dječjem licu pored kojeg sam prolazila, možda u cvrkutu ptica. Kako da ga vratim? Nestao je, ali opet ujutro ustat ću se sa smiješkom, ako preživim ovu noć i nitko neće vidjeti da boli. Iza onog mog osmjeha krije se toliko stvari koje oni nikada neće znati, te stvari mogu se naći samo u mom pogledu, duboko u očima, gdje samo netko poseban traži i netko koga stvarno zanima. Moj iskreni osmjeh ostao je među zvijezdama skriven i siguran i pojavit će se opet, iz dubine srca  kad se najmanje budem nadala, kada izgubim svaku nadu, znala sam to, nekako duboko u sebi sam znala. Obuzimao me san, obgrlio u svoje naručje, a bilo je sve hladnije, na meni je bio izbor hoću li ostati ležati i smrznuti se u raljama vukova ili ću ustati i napraviti nešto od svoga života. Ostala sam ležati. Nepomična, hladna tonula sam u san. Nisam više imala snage ustati iako nemate pojma koliko sam htjela, dala sam sve od sebe, no nisam mogla, noge su mi bile mlohave, slabe, kao da su se odsjekle od moga tijela, kao da nisu pripadale meni. Niz kralježnicu mi se spuštao neki čudan osjećaj, neka hladnoća s daškom ledene topline koja mi je prožimala tijelo. Zatvorila sam oči, umorna od borbe u kojoj ne mogu pobijediti, borbe u kojoj sam ja sigurni gubitnik. Mjesečina je obasjavala nečiji  lik dok su mi oči bile polu sklopljene, u očima mu je sjala vatra, a na licu podrugljiv smiješak. Suza mi je potekla i zasjala na mjesečini, znala sam da je gotovo, da je ovo zadnja suza koja pada niz moje lice i da su moje muke gotove, znala sad da noćas odlazim. Krenuo je prema meni, duboko sam udahnula i posljednji put bila junak, bila stijena, hrabra, hladna, čvrsta, borbena. No nije se dogodilo što sam očekivala, na što sam u polusnu bila spremna, on je duboko uzdahnuo i uzeo me u naručje, nježno, kao da sam ptica polomljenih krila. I bila sam kao ptica polomljenih krila  tako sićušna spram njega. Dok su me njegova ramena zaklanjala od svega što me plaši i što mi je strano osjećala sam se kao mrvica, ali ipak srce mi je bilo veće od njega samog. Rukom mi je prolazio po licu i micao raščupane uvojke s očiju. Gledala sam još dugo u njegovo bezizražajno lice koje nije otkrivalo što osjeća i on je gledao u mene nekako meko, a u istom trenu bio je to pogled pun opasnosti. Kao s djetetom koje nosi u naručju koračao je šumom, a ja nisam bila sigurna sanjam li ili me pak nebo uzelo sebi u naručje.  Smiješio se, kao anđeo, anđeo koji me došao spasiti iz moje tvrđave tame i boli. Ne, nije to bila ljubav na prvi pogled i nije on bio princ na bijelom konju koji me došao spasiti.  Znala sam ga oduvijek, oduvijek je bio u mome srcu, samo još nisam znala tko je to bio u mome srcu, a sada, sada znam i predobro. Osvojio me zauvijek, a kako i čime nitko ne zna, samo su se moje praznine nekako poklopile s njegovim i sada mu pripadam, sada i zauvijek. Zaista ne znam kako se to dogodilo, jesam li ga samo sanjala ili je to bila stvarnost, no od toga trena moje srce više nije bilo moje. Iz dubokog sna trgnuo me iritantni zvuk automobila. Otvorila sam oči i shvatila da spavam u svom krevetu s crnom dugom majicom na svom promrzlom tijelu. Zbunjena, krenula sam na doručak ne znajući što se to ove noći dogodilo, no moje srce napokon je radilo ono za što je stvoreno, voljelo je, voljelo je biće koje je krivo za moju nesreću, moj mozak nije niti siguran da li je ta noć i on bio samo plod mojih sanja.  U isto sam vrijeme voljela tog čovjeka svim srcem i mrzila ga iz dna duše, on me održao na životu i ponovo zapalio vatru u meni, napunio  je dušom tu praznu lutku u koju sam se pretvorila, no on me drži ovdje zarobljenom, da nema njega već bih odavno pobjegla, on me vratio u ovaj pakao iz kojeg sam pokušavala tako silno pobjeći, no nisam mu zamjerala, kako bih i mogla zamjeriti nekome tko je učinio da se ponovo osjećam ženom, živom. Trebam ga da izliječi rane na mome srcu, ali on je na njihovoj strani, on je onaj kome se sve vrti oko novca. Ljepota života ne određuje se po jednom trenutku u životu, no jedan trenutak u životu određuje ljepotu života, jer je baš taj jedan sekund, ta jedna stotinka u kojoj se nešto dogodi promijenilo cijeli naš svijet, naš pogled na život. I onda se s vremenom pitamo kada su se te promjene počele događati u nama, kada je sve to počelo, kada su u našem srcu te oči napravile oluje i vjetrove, kada je zbog tih toplih ruku naše srce počelo jače kucati i shvatimo da se to dogodilo mnogo prije nego mislimo, mnogo prije. Davno prije ove noći on je u mome srcu napravio uragane i vjetrove, davno prije, to je kao da među gomilom tražite čovjeka kojeg znate, prepoznat ćete ga koliko mu god bilo sličnih jer vas srce stalno vuče njemu. Oduvijek i zauvijek pripadam neznancu bez imena. I već danima nakon što se moji reflektori dana ugase, nakon što skinem masku i moja gluma prestane ostajem samo ja, sama, s njime u mislima, s njime na drugoj strani vrata. Biralo bi moje srce njega ponovo i ponovo, a ni sama nisam znala  što je učinio da je moje tvrdokorno srce zarobio taj čovjek iz sjene, iz sna. A ova slana tekućina koja je  padala niz moje  lice, nisu to suze. To je samo bol koju želim izbaciti iz sebe satkana od par promašaja, od par otkucaja srca koji više ne pripadaju meni , to je samo tekućina kojom pokušavam isprati njega iz sebe. I toliko bi lako bilo vratiti staru dobrotu u svoje srce, samo kada bih vratila vrijeme, izgubljene prilike za sretnim djetinjstvom i uspomene, toliko bih lako to ponovo bila ja, ali vrijeme je nemoguće vratiti. Nisam ja kukavica. Kvragu, hrabra sam!  Zar ne vidite koliko sam hrabra, koliko se borim? Ja sam jedna od onih osoba kojima oluje i uragani ne mogu ništa, ali jedan osmijeh me slomi, slomi me suza, slome me sitnice, valjda zbog toga što u sebi nakupljam svu bol. Od toga dana on je bio kao tajna sjenka iznad mene, cijelo sam ga vrijeme osjećala negdje iza uha, njegove vatrene oči i ledenu pojavu i njegovu ruku koja me vodi u pakao iz dana u dan ponovo i ponovo. Valjda je želio uništiti me do kraja. No nisam se dala, smijala sam se jače nego ikada, smijala sam se iz dna duše pokušavajući ga otjerati iz misli, ali on je uvijek bio tu. Spasio je moj život da ga može učiniti još manje vrijednim i još jadnijim. Ubijala me prošlost, gušila me budućnost i gasila moju snagu za borbom. Nisam toliko jaka da oprostim samoj sebi za sve što sam učinila i za sve što nisam učinila. Niti sam dovoljno jaka da mogu sama podnijeti ovaj život, noseći na leđima teret prošlosti, preslaba sam za ljubav. Izgubljena između vlastitih snova i surove stvarnosti u tišini ove proklete hladnoće nazivam se njegovom. A otkuda mi pravo na to? Ne pripadam mu, ne pripadam više niti sebi, niti ikome. Trebalo se pomiriti s prošlošću, prihvatiti sadašnjost da bih mogla imati budućnost, ali preslaba sam ja za to. Između ostalog tko sam ja? Samo jedan višak , djevojka koja se ni po čemu ne uklapa u ovaj svijet. Ubojica, kurva, grešnica, bez trunke samopoštovanja. Ni sama ne znam tko sam, samo princeza zalutala u neku uličnu bandu ili pak ulična banda koja proganja princeze? Zaglavljena između tijela žene i razmišljanja i straha djevojčice, djevojka visokih ciljeva i snova izgubljena u stravičnoj stvarnosti života zadovoljavajući se mrvicama svojih mogućnosti. Neizmjerno je boljelo saznanje da nikada nikoga nisam voljela i sada napokon ja, bludnica volim, a ta je osoba kriva za moju nesreću. I mrzim i mrzim i mrzim ga i mrzim svaku kap koja kola njegovim žilama i svaki njegov udah koji je znak da živi. I mrzim ga jer ga trebam, trebam ga samo da mi dokaže da nisu svi isti, treba mi kao osoba, treba mi njegova nutrina, ne njegovi dodiri. I zašto me pobogu spasio? Lišio bi me boli, lišio bi me ovog života i svega što ga sačinjava samo da me pustio, da je u toj prokletoj šumi prošao pored mene i da nije zamijetio posljednju suzu u mome oku. Vjerojatno i nemam srce, ali imam dušu, boli me duša, boli me tijelo i sve što pričaju o ženama kao što sam ja. Kažu da smo prokletnice bez stida i obraza i da proždiremo  sve što je njima damama drago i milo, isisujemo i zadnji trag ljubavi prema ženama iz čovjeka. Misle da živimo samo za novac i uništavanje njihovih obitelji.  No ne zapitaju se zašto to radimo, ima li iza toga nešto veće od puke želje za novcem, niti se zapitaju plačemo li ponekad zbog tolikog ponižavanja vlastitog tijela i zbog toga što nam se ponekad u mislima prikazuju slike lica njihovih muževa koje nam se gade, koje nam čine ovaj život još manje podnošljivim. Gubim sebe u pustoši koja me ispunjava, u pustoši koja popunjava svaku poru moga tijela. Korak mi je bio odlučan i lak.  Moja crna kosa koja mi je sezala do trtice, vijorila je na jugu pokušavajući zaustaviti svaki moj korak koji me približavao grijehu kojeg sam kanila počiniti. Bila bih možda i prestala prodavati sebe da sam imala drugog izbora , ali nemam, ponekad jednostavno nemamo izbora. Otkada znam za sebe, otkada su me oteli prodavala sam sebe za život, nisam znala za drugačije niti za bolje. Preživljavam već  toliko dugo, da bih dobila život, da bih jednom napokon mogla početi živjeti. Strah mi se uvlači u kosti na pomisao da nitko prije spavanja ne pomisli na mene, boli saznanje ili strepnja da ću jednoga dana samo nestati, a nitko neće pustiti suzu za mnom i da mi nitko neće nositi cvijeće na grob i pričati mi o obitelji i prijateljima. A toliko bih željela osobu koja će se moliti za mene, koja će mi pružiti sasvim malo ljubavi i topline.  Zar i takve kao ja ne zaslužuju malo te suptilne stvari zvane ljubav? Između ostalog nisam ja kriva za ovo što sam postala, nisu ni oni krivi, jednostavno se to moglo desiti bilo kojoj djevojci da je u tom trenutku  umjesto mene prolazila pored tog bijelog kombija. Jednostavno je sudbina htjela tako koliko ju god ja mrzila i željela promijeniti, moralo je biti tako. Za zapešće me ponovo držao moj čuvar, držao me mnogo čvršće, gotovo toliko jako da sam mogla osjetiti krv kako usporava svoj tok uspavljujući mi ruku. Koliko se samo boli u tom trenutku nakupljalo u meni i zbunjenosti i straha zbog saznanja da  pored mene stoji čovjek kojeg volim, zaista volim i zaista prezirem. Nisam znala  što učiniti, da ostanem stajati mirno ne pokazujući osjećaje, padnem mu slomljena u naručje ili ga napadnem, bacim mu u lice sve ružne riječi i uvrede koje su mi bile na jeziku. Ponovo me vodio u taj otrcani noćni klub, u taj smrad lešina i lešinara, vodio me tamo među vukove, mene djevojku koja ga voli on je bacao lavovima. Nije me ni pogledao. Nije izustio niti riječi. Hodao je ravno kroz hodnik i skrenuo u moju sobu na lijevo, on me vodio u tu prokletu sobu. Zatvorio je vrata za sobom i stao me gledati. Osmjehnuo se. Od njegovog osmijeha srce mi je jače kucalo, bio mu je tako topao i vedar, za razliku od njega samoga koji je bio hladan kao led. Iz očiju krijesili su mu se plamenovi, a bile su tako medeno smeđe da su u isti mah pružale neku mirnoću duši i neki adrenalin krvi, zbunjivala me ta suprotnost. Nije me gledao kao svi drugi nije me gledao kao da je gladan moga tijela, gledao me nježno, baš kao one noći. Krenuo je prema meni i zagrlio me toliko snažno, toliko toplo, a ja sam toliko trebala taj zagrljaj. Tako sretna odjednom, tako svoja i tako njegova. Kao da sam cijeloga svoga života čekala samo te njegove oči i usne i taj topao zagrljaj. Suze su mi kvasile obraze dok me u naručju držao moj tamničar, moja ljubav prva i posljednja, jedina. I on zaista nije bio kao svi, moje je srce to najbolje znalo, on je bio moj baš na onaj način na koji  sam ja bila njegova i to mi je bilo dovoljno. Izvana smo i ja i on bili grešnici, ljudi vrijedni gađenja ali ispod te hladne, tvrde maske bili su ljudi, živi ljudi od krvi i mesa, ljudi koje boli stvarnost i prema kojima život nije nikada nije bio pošten i koji su prošli mnogo gore nego su zaslužili, ispod te maske bile su tone emocija, mnogo dubljih i jačih zbog svoje skrivenosti. Te mi je noći  moj tamničar kupio kartu za vlak, spremio moje stvari i poslao me daleko gdje je moj život tek počeo. A on? On je stajao na kolodvoru i smiješio mi se sve dok njegove oči nisu zgasnule od oštrice koju sam ja trebala primiti. Moj stranac, moja ljubav, toliko strana i neobjašnjiva. Za nama ostala je samo jedna platonska, neiskorištena ljubav, jedna priča koja je tek počela i  koja nikada neće biti  do kraja ispričana.

 

Fotografija: Tina Polanec

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg