vijesti

Nagrada Janko Polić Kamov: 5 književnih djela u užem izboru

Hrvatsko društvo pisaca ove je godine ustanovilo Nagradu Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo (proza, poezija, drama) napisano na hrvatskom jeziku, u periodu od 1.09.2013. do 31.08.2014. godine. Nagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa 10.000 kn i statue umjetnika Davora Krelje. Dodjeljuje se prvenstveno za književnu izvrsnost, no također promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu.

Nagrada Kamov ističe simboličku vrijednost književnog stvaralaštva koje nije samo ogledalo duha vremena, već i njegov sustvaratelj i korak prema budućnosti. I dok je Kamov neosporivo bio inovator svog vremena, granice koje je rušila njegova književnost danas su drugačijeg tipa i kvalitete; neke možda više ne postoje, a neke nove postale su izazovi. Stručni žiri (Kristina Posilović, Gordan Nuhanović i Andrea Pisac, predsjednica) promišlja inovativnost kao karakteristiku djela posebne smionosti koja usprkos toga (p)ostaju komunikacijski i estetski prepoznata.

Književna nagrada Janko Polić Kamov dodijelit će se 12. 12. 2014. u 11 sati u Hrvatskom društvu pisaca, vila Arko, Basaričekova 24, Zagreb.

Za nagradu su se prijavila 53 književna djela. Stručni žiri uvrstio je sljedećih 5 u uži izbor:

Bekavac, Luka: Viljevo, Fraktura (2013)

Čak i kad se Viljevo otvori onako ovlaš kao što mnogi čitatelji/ce rade kada u ruke uzmu knjigu kao predmet, postaje jasno sljedeće: tekst nas iznenađuje svojim grafičkim izgledom; tekst nas zavodi i ubrzo, sa tekstom se upuštamo u sve ili ništa. Kod Bekavca nema naracije u klasičnom smislu. Poptuno posvećen/a čitatelj/ica Viljevo doživljava istovremeno kao misterij, triler, horor. No kako je vremensko-prostorna smislenost ukinuta (kako na razini stila tako i teme), ono kako Viljevo najdojmljivije ulazi pod kožu je na razini emocije i raspoloženja. Iznenađuje nas koliko snažno doživljavamo živote junakinja za koje nismo niti sigurni da postoje, kroz priču koja je i sama tek slutnja: ono što ni znanstveni diskurs (u trećem dijelu) ne uspijeva dokazati. Živa je i ta Slavonija u nekom ne- ili sve-postojećem vremenu. Jer kako ne bi bila kad osjećamo žegu suhih kolovoških dana, i kad posve jasno vidimo detalje jedne slavonske veleposjedničke kuće? Viljevo spaja fizis  i logos; posve konkretan, osjetilni život i znanstvenu teoriju (bolje reći sumnju) o njemu. Njegova najveća inovativnost niče iz onoga što se stalno pitamo: kako je moguće da smo duboko uronili u samosvojni svijet romana kroz tekst koji poriče gotovo sve romaneskne alate? (Andrea Pisac)

Hut Kono, Aleksandar: Nabrajanja, HDP (2013.)

‘Pjesme uvijek pomalo vode svoj autonomni život neovisan o knjizi gdje se nalaze’, rekao je Aleksandar Hut Kono u jednom intervjuu. Pjesme iz 'Nabrajanja', iako ukoričene, proživjele su neobičnu avanturu za vrijeme žiriranja. Čitala sam ih u Malom kafeu na Britancu, između dva predavanja na fakultetu. Taj me posao uvijek ispuni vapajem prema studentima: pa kako ne shvaćate? No, u kratkoj sam pauzi ja bila student kojemu su pjesme poručivale: pa kako ne shvaćaš? Hut Konov je pjesnički svijet autentičan, slobodan od tradicionalnih značenja i jezično reduciran do sasvim novih kôdova. Ali on ipak nije neshvatljiv. Doživljavamo ga kroz pjesnikovu neposrednost, duhovitost i ironiju. Prepoznajemo igru u drugačijim horozontima smisla: u onom raslojavanju između realne i poetske slike svijeta. 'Nabrajanja' sam nekoliko dana kasnije čitala grupi polaznika joga satova. Iako neiskusni u čitanju poezije, Hut Kona su sretni odnijeli kući. Ova je zbirka nedvojbeni dokaz da poezija živi – ne usprkos, već upravo zbog svoje inovativnosti. (Andrea Pisac)

Mihanović, Dubravko, Bijelo, Žaba, Marjane, Marjane, Prolazi sve, Hrvatski centar ITI (2014.)

U vrijeme kada dramske tekstove na temu naše stvarnosti pate od viška teksta, buke i nizanja općih mjesta, dvije rane drame Dubravka Mihanovića, „Bijelo“ i „Žaba“, odlikuju sasvim oprečne kvalitete. To se ponajprije odnosi na komornu dramu „Bijelo“, koja se sastoji od naizgled neobaveznog razgovora dvojice ličilaca u jeku posla. Iako se i „Bijelo“, a naročito „Žaba“ prikazom životnog crnila uklapaju u opći trend zagrebačke škole filma, teatra i književnosti, Mihanovićev postupak izdvaja se originalnošću izraza. „Bijelo“ je neknjiževan tekst, jezično ogoljen gotovo do forme anti-jezika, tako da bez puno priče (i didaskalija) autor uspijeva skicirati prosječno nesretne sudbine ljudi našeg doba. Zato je osnovna građa „Bijelog“ bjelina papira, više nego li su to same riječi, odnosno njihov ton koji čuva mirnoću i jednostavnost čak i u prijelomnim trenucima teksta. Na koncu, „Bijelo“ nije pamtljivi isječak iz nečijeg života. Prije je ovdje riječ o opisu trenutka kada bijelu podlogu svakodnevnice odjednom pogodi uznemirujuća kap crne boje. No, umjesto moralne panike, Mihanović odlučuje završiti dramu onako kako je i počeo: neobaveznim čavrljanjem. (Gordan Nuhanović)

Petlevski, Sibila, Stanje sumraka, Fraktura (2013.)

Divno je iznova čitati autore/ice koji tako precizno znaju reći i tako vješto umiju napisati. Treći i završni dio trilogije Tabu (Vrijeme laži i Bilo nam je tako lijepo!), nekrografija o Viktoru Tausku, stvarnoj osobi i vizionaru, kompleksna je priča izbrušenoga jezika i stila te nelinearne strukture. Krenuvši od lika Trentona i njegove družice, ovisnice Bess te njihovo dvoje djece, od Amerike preko Europe, Petlevski odlično detektira kako apokalipsa nije nešto prolazno, već trajno stanje društva. Dobro se snalazi u cijelom nizu različitih narativa i suvereno se kreće na svim tematskim poljima. Petlevski iznenađuje izborom teme, šokira ljepotom izraza i nagrađuje (se) paradigmom u kojoj nije svako zlo za neko dobro. (Kristina Posilović)

Stojević, Milorad, Serendipity, HDP (2013.)

Za iskusne i pažljive čitatelje/ice poezije, ona nije samo jezična igra, već i zabava. Nemaju svi pjesnici/kinje sposobnost da vas u isto vrijeme iznenade i nasmiju, no Stojević jest jedan od rijetkih. Intertekstualnost, metatekstualnost, autoreferencijanost, originalna pjesnička igra na tragu dadaizma i nadrealizma, znalačka, duhovita i zabavna dekonstrukcija svih (ne)znanih tradicija čine Stojevićevu poeziju inovativnom od samih početaka do danas. Lakoća s kojom se igra i zabavlja jezikom/u jeziku prepuna je poetske strasti i sočne imaginacije. Ako to nije dovoljno da vas uvuče u poetski labirint, probajte ponovno, od početka (Stojevićeva) jezika.  (Kristina Posilović)