proza

Frančeska Liebmann: Sve šutnje obitelji Brajković

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Frančeska Liebmann rođena je 1981. godine u Čapljini, u Bosni i Hercegovini. Od 2007. do 2011. radi kao asistentica za hrvatski jezik u Gradišću. Na Institutu za slavistiku Sveučilišta „Karl Franz“ u Grazu 2010. upisuje doktorski studij.
Piše uglavnom poeziju na hrvatskom i njemačkom jeziku. Dobitnica je Nagrade Anđelko Novaković za 2014. i uskoro će biti tiskana njezina prva zbirka pjesama.
Do sad njezini prozni uratci nisu objavljivani.

Sve šutnje obitelji Brajković

Svjetlo se upali u prizemlju kuće i osvijetli djelić prostrane okućnice. Dvorišna kapija je i dalje ostala u mraku. Malo selo u dolini Neretve na jugu Hercegovine još spava.

I dok je osoba iz velike bijele kuće izašla iz kupaonice, upalila su se svjetla i po susjedstvu.

Marko Brajković teško podnosi ovo hladno zimsko jutro nakon neprospavane noći u očevoj kući. Ovaj 48-godišnjak, poznanicima i poslovnim partnerima bolje poznat kao Dipl.-Ing. Architekt Marko Brajkovich, otac dvije kćeri i suprug Mag. iur. Therese Weiß-Brajkovich, ugledne bečke odvjetnice, ne sjeća se kad je posljednji put probdio noć bez sna.

Kava!

Nije ju bilo teško pronaći... Kuhinjski blok iznad sudopera... Tamo je još uvijek ona ista Franckova limena kutijica crvene boje. Mama bi svakog jutra iz nje brzim pokretima vadila kavu...

Hm, a ne sjećam se da sam ikad vidio kako je ponovo puni...

Sad u toj čarobnoj Franckovoj limenoj kutijici, koja se punila sama od sebe dok je mama bila živa, ima kave još za jednu malu džezvu.

Kad sam prije dvije godine posljednji put bio kod kuće, otac je skuhao kavu. Mame više nije bilo. Mislio sam na nju dok sam prvi put u životu pio očevu kavu i došlo mi je da zaplačem. Srećom, uspio sam suzdržati suze. Otac to ne bi mogao razumijeti. On nikad nije plakao. Nedostajala mi je mamina kava. Nedostajala mi je ona. Tog dana bila joj je godišnjica smrti. Zbog nje sam i došao iz Beča. Tad je i Marija doputovala iz Zagreba. Ja sam slutio da bi ona mogla doći, ali nisam bio siguran u to. Bili smo s ocem na misi zadušnici, a zatim smo posjetili majčin grob. Ja i otac smo poslije otišli u obližnji restoran na ručak. Marija nije bila gladna. Ostala je cijelo vrijeme na groblju. Kako je i ona željela istog dana putovati natrag, dogovorili smo se da putuje sa mnom. Meni je svakako Zagreb bio usput. Budući da je duga vožnja autobusom večer prije za nju bila prilično naporna i da nije mogla oka sklopiti, spavala je gotovo tijekom cijelog puta do Zagreba. I dobro je da je bilo tako. Nekako sam tad i ja bio umoran i nije mi bilo do priče. Taj dan sam prvi put vidio dom svoje starije sestre u kojem boravi već petnaestak godina. Naravno, samo izvana – gostima nije dozvoljen ulazak u Samostan svete Klare. Na rastanku sam joj obećao da ću je uskoro posjetiti... Iz Beča se ionako za čas može stići do Zagreba... Rekla mi je kad se održavaju posjete u sobi za prijem i da bi je moj dolazak radovao.

Ja do danas nisam stigao ispuniti to obećanje.

Vidjet ću je sutra... vjerojatno... Javio sam poglavarici Samostana da je otac umro i da mu je sutra sprovod. Marija će doći. Ja možda ne bih da sam na njezinom mjestu... sigurno ne bih... ali ona će doći... ona mu je sve oprostila... znam da jeste... nismo o tome pričali, ali ja znam da je tako...

Opet sam se udubio u misli... kao da noćas nisam dovoljno mislio, prevrćući se u krevetu kao na ražnju...

Nisam nikad ranije vidio toliko prašine i paučine u svojoj sobi. Iako sam promijenio posteljinu i dobro sve prozračio, ipak nisam mogao zaspati. Otac očito nije ulazio u moju sobu, niti je teti Zori govorio da je počisti. Nije znao da ću morati iznenadno doći, pa me je soba i dočekala u takvom stanju. To se ne bi dogodilo da je mama živa. Ona je uvijek čistila i moju i Marijinu sobu. Pa i onda kad je svima bilo jasno da Marija više neće doći kući. Otac je bio preponosan da bi pogazio svoje obećanje kako neće dozvoliti da mu kćer ikad kroči preko njegovog praga dok je on živ. Ona je to znala, stoga i nije željela provjeravati hoće li otac ipak pogaziti svoju riječ ako se ona jednog dana usudi pojaviti na vratima. Zato je i poslije maminog sprovoda otišla odmah za Zagreb.

Mama je zadnjih godina svog života gotovo svakodnevo čistila naše sobe. Ocu to nikako nije bilo jasno i on bi se znao ljutiti zbog toga, no kako je ona redovno stizala odraditi sve obaveze – ručak i večera bi bili uvijek skuhani na vrijeme, njegove košulje čiste i ispeglane, vrt uređen, a životinje nahranjene – on joj nije mogao predbaciti da je nešto zapostavila čisteći toliko dječje sobe.

I onog dana kad mama nije na vrijeme došla u kuhinju kako bi pripremila večeru, otac je vjerojatno jedva dočekao trenutak da se izdere na nju i sigurno je, penjući se uz stepenice do naših soba, smišljao što će joj sve reći...

No, ništa od toga nije imao priliku izgovoriti. Mama ga više nije mogla čuti, niti ga je od toga dana ikad više morala slušati.

Pronašao ju je kako leži na Marijinom krevetu. Nije se ni pomaknula kad je ušao u sobu i počeo vikati. Misleći da se samo onesvijestila, tresao ju je i dozivao imenom. Nije se odazvala. Hitna je brzo došla i više puta su je pokušavali oživjeti. Bezuspješno. Njezino srce je zauvijek prestalo kucati. Udar je bio prejak. U trenu ju je pokosio. Nije joj bilo spasa.

Otac je bio zatečen. Ne znam što je rekao kad je shvatio što se dogodilo i je li uopće progovorio. Kad su se na dan njezinog sprovoda svi gosti razišli i kad smo ostali sami nas dvojica, ispričao mi je kako je mama preminula. Naposljetku je kazao: Ode Slavka k’o da je rat odnese!

I time je priča bila završena. Poslije ga više nikad nisam čuo da je riječi rekao o mami. Barem ne preda mnom... A s kim bi drugim mogao uopće još pričati o njoj? S Marijom nije razgovarao.

Ah, već je 8 sati! Ispijam ovu kavu k’o da nikad iz BiH otišao nisam! A toliko toga moram odraditi kako bi sutra sve proteklo kako treba.

Marko Brajković ustade od stola, žurnim pokretima provjeri jesu li mu mobitel i ključevi od auta u džepu, zgrabi cigarete sa stola i, prije nego što je izašao, iz ormara roditeljske sobe uze najljepše očevo odijelo u kojem će sutra biti pokopan te potraži odgovarajuću sliku za osmrtnicu.

Uspio je obaviti sve potrebne formalnosti za dostojanstven oproštaj rodbine, prijatelja i susjeda od njegovog oca Ante Brajkovića – pedantno do najsitnijeg detalja, kao da je pravi Švabo – od dokumentacije u bolnici, pogrebnog društva, crkve, grobnice, osmrtnice, telefonskih poziva najbližima, oglasa u novinama, pa sve do cvjećare i rezervacije restorana za ručak poslije sprovoda. Korak po korak, mirno i staloženo. I iako se cijeli dan sve vrtjelo oko oca i njegovog posljednjeg ispraćaja, on nije mnogo mislio na njega.

Kad je prevečer stigao pred kuću, primijetio je da gori svjetlo u dnevnom boravku. Prošlo mu je kroz glavu da ga je jutros u žurbi zaboravio ugasiti. Pomislio je i na tetu Zoru, tatinu rodicu koja se nakon majčine smrti brinula da otac ima skuhano, čisto i ispeglano. Ona je i nazvala Hitnu kad ga je prekjučer zatekla kako leži na kuhinjskom podu, a kratko potom je nazvala i mene.

Primijetio je da pored očevih cipela u hodniku stoji par crnih ženskih čizama.

Teta Zora sigurno želi znati treba li mi što pomoći za sutra...

Iz dnevnog boravka, čuvši da su se zatvorila ulazna vrata, u zagrljaj mu potrča sestra Marija.

Vidno obradovan Marko ispusti plastičnu vrećicu iz ruku te izusti:

– Mare! Došla si.

– Došla sam...

Ostadoše dugo zagrljeni.

Bez riječi.

Tišinom su odzvanjali tek njezini jecaji.

Htio joj reći da ne plače, ali nije znao kako.

Bojao se da će zvučati kao otac ako bilo što kaže protiv plakanja.

Zato je šutio.

Krenuli su u dnevni boravak. I dok je on vrećicu s kavom, cigaretama i drugim potrepštinama odnio u kuhinju, ona je brzim pokretima obrisala lice i sjela na kauč. U njezinom glasu još se neko vrijeme čulo da je plakala.

– Prenijeli su mi tvoju poruku... Imala sam još ključ od kuće... zato sam i mogla ući... Brava i ulazna vrata nisu se mijenjali otkako sam otišla.

– Nije se gotovo ništa promijenilo.

– Vidjela sam.

– Samo je na zidu umjesto Titove Tuđmanova slika.

Ona pogleda za bratovom rukom na onoga u blještavo bijelom odijelu s bijelom šapkom sa šahovnicom te izusti:

– Tako tipično za našeg oca.

– Ne trebaš se čuditi, seko. Tako ti je to kod nas. Ti nisi imala priliku zalaziti po drugim kućama, a da jesi, vidjela bi da su sve Titove slike preko noći netragom nestale...

– I sve su zamijenjene Tuđmanovim?

– U većini slučajeva.

– Da, jasno... otac nikad nije htio zaostajati za drugima... Što bi selo reklo da on nema Tuđmanovu sliku na zidu?!

– Znaš kako se kaže: Kud svi Turci, tu i mali Mujo.

– Znam, znam.

– Otac je uvijek vodio računa o tome što će drugi reći... To je bilo važnije od onoga što svi mi skupa koji smo živjeli s njim mislimo... No, nećemo večeras o tome... Nije red... O mrtvima sve najbolje... Nego, pade mi na pamet kako se Therese smijala kad sam jednom prigodom doslovno preveo onu poslovicu s Turcima i Mujom na njemački. U njihovom jeziku ona ne postoji, niti postoji neka slična njoj... Valjda nemaju potrebu da je izmisle...

– A kako je Therese?

– Dobro je. Mnogo radi... Znaš da ona jako voli svoj posao...

– A Nicol i Marie?

– I one su dobro... Nicol bi trebala uskoro diplomirati, a Marie je nedavno upisala fakultet. I ona studira pravo... Jako su marljive i ambiciozne... kao i njihova majka...

– Pa i ti si ambiciozan.

– A jesam... Ali ne tako kao Therese...

– Dobro, ja nju ne poznajem toliko... Žao mi je što se nismo češće susretali prije nego sam se ja zaredila...

– Tako je ispalo... Rat je značajno pridonijeo da Therese i djeca nisu češće dolazili. Uostalom, ona je htjela putovati po zemljama u kojima nikad nije bila, a ne uvijek dolaziti u Hercegovinu i kupati se vikendom u Neumu, Kleku ili Zaostrogu... Ocu sam morao lagati da je ostala raditi u Beču i da sam zato došao sam, inače on ne bi razumio da sam mu rekao kako sam je pustio da ide sama s djecom po svijetu... Otac je ionako bio mišljenja da je ženama mjesto u kući... Znaš njega... Tebe je jedva pustio u Zagreb... i to u prvom redu zbog toga što su i druge djevojke iz sela odlazile tamo na studij... inače ne bi ti nikad Zagreba vidjela... Nekako je i sažvakao što je Therese zaposlena i što ima uspješnu karijeru, ali njezinu potrebu za odmorom daleko od Hercegovine nikako ne bi mogao prihvatiti... Ja bih jadan svako ljeto obavezno donosio naše najnovije slike i ostavljao ih ovdje da ih on i mama imaju pri ruci ako se požele unučadi... i ako ih netko pita za nas... Selo se već počelo čuditi što dolazim sam... Mislim da je mama u biti cijelo vrijeme znala da Therese ne ostaje u Beču raditi, ali nije ništa govorila...

– Da, mama je to sigurno znala. Draga naša mama! Ona bi uvijek znala kad mi ne govorimo istinu... I uvijek je mogla pravilno ocijeniti kad je najpametnije da to prešuti... Koliko je ta žena prešutjela toga u životu! To samo Bog zna...

Nakon kratke pauze Marija nastavi pričati.

– Znaš, moji i mamini telefonski razgovori su se zadnjih mjeseci njezinog života često znali odužiti... bez nekog jasnog razloga... Ustvari, ja tada taj razlog nisam vidjela... nisam ga mogla vidjeti... Ona bi odugovlačila priču ponavljajući neke događaje iz sela koje mi je već ranije bezbroj puta ispričala. Nekako, kao da je slutila da će uskoro napustiti ovaj svijet, pa bi se svake nedjelje kad bih je ja predvečer nazvala trudila dati što više od sebe, želeći, valjda, da moje sjećanje na nju bude što duže... Tako se ona opraštala od mene... a ja sam to tek poslije shvatila... I kad sam nakon svega prevrtila čitav film u glavi, obuzeo me je osjećaj da mi je ona cijelo vrijeme htjela još nešto reći... nešto jako važno, nešto što dugo drži u sebi, a to ne može izgovoriti... ja se još uvijek ne mogu osloboditi tog osjećaja... ne mogu ga se nikako osloboditi...

Glas joj je drhtao.

Suze slijevale niz lice.

On je nepomično stajao nasred dnevnog boravka.

Nije znao kud bi sa sobom.

Da sjedne pored nje?

Da je zagrli?

Da nešto kaže?

A što da kaže?

Što on sad može reći?

Marija pitanjem prekide njegov tijek misli.

– Jesi li ti razgovarao s njom? Je li tebi išta govorila?

– Pa razgovarali smo kad bih došao... i onako preko telefona... Nije mi govorila ništa posebno... Ono njezino standardno – em kako je ljeto vruće, em zima hladna, vjetrovita, em kiša pada, em suša, em rodilo što su posijali, em nije rodilo, pa kako svinje rastu, koliko zečeva imaju, koliko kokoši, što se događa po selu – tko je umro, tko se vjenčao, tko djecu krstio i tako... uvijek isto...

– I ništa ti nije drugo rekla?

– Pa nije... Rekla mi je jednom da joj je žao što ne zna njemački, pa se ne može sa snahom i unukama ispričati preko telefona...

– I što si joj odgovorio?

– Ma nisam joj ništa stigao reći. Otac se istog trena umiješao i pitao mamu o čemu bi to ona mogla pričati s njima – o vremenskoj prognozi i svinjama? Ona na to ništa nije rekla. Baš mi ju je tad bilo žao... Nije me nikad više to pitala... Pa ni onda kad oca nije bilo pored nje.

– A što bi joj odgovorio da ti je opet postavila isto pitanje?

– Ne znam... Stvarno ne znam... Ma nema se tu mnogo toga za reći... Tako je ispalo. Ja sam se odlučio za život u Beču... Upoznao sam tamo Therese, odlučio je ženiti i to je to...

– Tako je ispalo.

– Ma znao sam je dobro što ta odluka nosi sa sobom... ako me to već pitaš... Ja sam ionako pred polazak raskrstio i s kućom i sa selom... i s našim čoporom... I da se vrijeme može vratiti opet bih sve isto napravio. Ništa ne bih mijenjao. Ja stojim i dan danas iza svake svoje odluke i svega što sam učinio...

– A iza onoga što si propustio učiniti? – upade mu Marija u riječ.

Njegove ruke kojima je do maloprije živahno gestikulirao i koje su letjele cijelom prostorijom spustiše se nijemo niz tijelo.

Pogledi im se na tren susretoše, a onda njegov kliznu na vrhove nožnih prstiju.

Muk.

On napravi par koraka.

Nasumično odabranih.

Bez cilja.

Stavi ruke u džepove, buljeći i dalje u nožne prste.

A potom izvadi cigarete, pripali i uputi se u kuhinju.

– Jesi li i ti za kavu? – upita on s neobičnom mirnoćom u glasu.

Ona, neskidajući cijelo vrijeme pogleda s njega, sad ustade i krene prema kuhinji.

– Može! Ti ćeš jaču, je li tako?

– Sjedi, sjedi! Ja ću je skuhati.

Njegove ruke ponovo zaigraše, no, za razliku od ranije, odisale su nekom osobitom blagošću i govorile joj da se vrati u dnevni boravak.

Poslušala ih je i sjela opet na kauč.

Tišina.

Zvuk vode iz slavine.

Zveket fildžana.

Lupkanje kašičica o tanjiriće.

Šuškanje plastične vrećice s kavom, cigaretama i drugim sitnicama.

– A kakvu ti ono piješ?

– I ja pijem jaču.

Ključanje vode.

Gašenje cigarete u pepeljari.

I cijela kuća zamirisa kavom.

– Jaču s jednom kockom šećera... Sjetio sam se... Samo, nema više šećera u kocki... Nisam ga našao danas u prodavnici... Bilo je tek onog običnog u zrnu...

– Nema veze.

Spustio je tacnu na stolić ispred kauča.

Sačekao je malo da se kava slegne.

Pažljivo ju je sipao.

Prvo u sestrin fildžan.

Pa onda u svoj.

Spustio je džezvu i sjeo u fotelju preko puta svoje sugovornice.

Između njih je stajao stolić s džezvom i fildžanima iz kojih se još parilo.

Tišina.

Ona posegne za vrućim napitkom.

– Dobra je! – kaže nakon prvog gutljaja.

Prihvati i on za svoj fildžan.

Tišina.

– Ako nešto nisam učinio, onda mora da je postojao neki razlog za to – izusti.

– Slušam te – prošapta ona.

– Nisam propustio kćeri naučiti svoj materinski jezik... namjerno sam im ga uskratio... Ta nisam lud učiti ih hrvatski, pa da razumiju sve što im djed govori... Što bi to pametno od njega mogle čuti – priče o politici i sportu, hvalospjeve prvo o Titu, pa onda poslije o Tuđmanu i Gotovini ili sočne psovke svima redom koji nisu u HDZ-u... Ma daj, molim te! Ali dobro... raskrstio sam ja davno s njim. Vraćao sam se ionako samo zbog mame... Ti svakako više nisi bila tu... Inače, ja sam i sa svim ostalim raskrstio... U Beču sam se samo kratko na početku družio s našim ljudima, poslije više ne... Ništa me ne veže za ovaj kraj. Predugo sam izbivao, a kako je vrijeme odmicalo sve mi je jasnije postajalo da je puno lakše biti stranac u tuđoj zemlji nego se osjećati strancem u zemlji svog rođenja... Da nisam otišao, sigurno bih i ja svakog dana gledao Tuđmanovu sliku... I to bi mi bilo sasvim normalno... sto posto... Boga pitaj što bi bilo devedesetih sa mnom... Bojim se i pomisliti na to... Zato, hvala Bogu što sam otišao prije nego je čitavo ono ludilo i počelo...

– Ti se stidiš svog porijekla?

– Ne stidim se... Samo se ne mogu identificirati s pripadnicima svog naroda...

– S čoporom?

– Tako je.

– A što te čini različitim od tog čopora?

– Pa sve! Ja nikog ne slijedim osim svog zdravog razuma. Ja imam svoju glavu da njome razmišljam. Sam ocjenjujem što treba uraditi, a što ne – kuda da idem, a kojih puteva da se klonim. Ne čekam da mi drugi to kažu.

– Ti nikad i nisi bio stavljen u situaciju da moraš birati između smjera koji je zadao vođa čopora i smjera koji ti nalaže zdrav razum... Nisi ni bio tu kad su padale odluke i birale se strane... Lako je sad pričati o razumnosti svojih postupaka kad si cijelo vrijeme bio na sigurnom... udaljen tisućama kilometara od epicentra ludila...

– A što sam to trebao uraditi?

– Znaš i sam da si ja nisam nikad uzimala za pravo drugima govoriti što trebaju raditi, pa neću to ni sada činiti. Svima mora biti dozvoljeno da rade što misle da je ispravno... Svi postupci trebaju biti na volju onoga tko ih čini... na njegovu volju i na savjest... Ipak, ne vidim da je u redu druge osuđivati zbog njihovih postupaka, a pritom se nikad ne postaviti u njihovu situaciju. Ti si već prije odlučio ne biti tu... I odlučio si se ne vratiti... Dakle, nisi ni bio stavljen na pravu kušnju i nemaš pojma što bi bilo da je kojim slučajem ispalo drugačije... Misliš da se ti ne bi pridružio Turcima da se nađeš u položaju malog Muje?

Tišina.

– Sad šutiš? – nastavi ona. – Misliš da bi riječi progovorio da čopor zatraži od tebe da ga slijediš?

– Marija, što se događa? Ja te nikad nisam vidio ovakvu. Što tražiš od mene?!

Ona duboku udahnu i otpoče s težinom u glasu.

– Jesi, jesi... vidio si me ovakvu... samo si to zaboravio... tako je lakše... Tebi je Bog darovao mogućnost da odabereš lakši put... Uskrs 1976. Slavili smo taj blagdan uvijek... Skromno, u obitelji, ali smo ga slavili, usprkos onim vremenima. Mama je držala do toga, a otac je negodovao. Ja sam došla iz Zagreba da budemo zajedno taj dan. Sjećaš se? Prošlo je dvadeset devet godina... za tri mjeseca će se napuniti trideseta... Taj dan sve se nekako poklopilo... Očevo neraspoloženje jer smo se mi djeca otišli s mamom na misu i jer smo se molili pred ručak... Ja sam tad prvi put stala jasno i glasno na maminu stranu i branila je... Prvi i zadnji put... To je oca vjerojatno još dodatno razljutilo i zato je na kraju i reagirao onako burno na vijesti koje sam mu saopćila dok smo pili kavu... našu posljednju obiteljsku tursku kavu... Sve do danas ja i ti nismo ju zajedno popili... One kavice iz aparata po zagrebačkim kafićima i restoranima ne računam. Ti si uvijek bio u žurbi kad bi svraćao do mene na putu iz Hercegovine za Beč. Nisi nikad imao vremena da dođeš do mog stana dok sam još živjela vani. U Beču se kod tebe ne pije turska kava, a ionako smo malo vremena provodili u tvom stanu jer si mi ti htio pokazati sve znamenitosti austrijske metropole... A ja sam dolazila zbog tebe, a ne zbog Schönbrunna, Katedrale svetog Stjepana, Opere, Hofburga i što ti ja znam čega sve još... Isto kao što sam i danas došla ustvari mnogo više zbog tebe nego zbog oca.

– Zbog mene? Zašto zbog mene?

– Da popijem kavu s tobom, odnosno, jasno i glasno da se izrazim, da razgovaram s tobom...  

– O čemu?

– O onome što se dogodilo prije gotovo trideset godina.

– Pa to je davno prošlo! Što se tu ima sad za reći?

– Ima, ima!

– Ja ne vidim u tome nikakvog smisla. Ništa se tu neće promijeniti? ... To je bilo i prošlo...

– Ako je zaista prošlo, zašto izbjegavaš razgovarati o tome?

On se naglo ustane iz fotelje, njegove ruke su se trzale kao kod utopljenika koji pokušava da se održi na površini vode.

– Što sam ja to trebao uraditi? – naglo povišeni glas zagrmi prostorijom. – Nisam ni 18 godina imao kad se to desilo. Što sam ja znao? Što sam mogao? Što?! Reci mi! Što?!

Pogledi im se u trenu susretoše i on zanijemi.

Njegove ruke stadoše.

Klonuše.

Nakon 10-ak minuta šutnje i nekoliko desetina koraka od dnevnog boravka do kuhinje i natrag nastavi on govor tihim glasom:

– Nisam te znao zaštiti – ti si bila starija, ti si uvijek bila ta koja je štitila mene. Što sam mu mogao reći? Kako mu se suprostaviti? Nisam znao... Ti ćeš mi to možda uzeti za zlo, ali ja ti moram sad nešto priznati. Znaš, ja sam bio sretan što se on jučer u bolnici nije probudio. Sretan! Razumiješ me?! Sretan! A što bih mu ja to lijepo mogao reći na rastanku? Ovako je otišao bez da sam mu išta rekao... Do kraja sam sve odšutio... Do kraja!... Kad je on prtrpio i drugi moždani napad i kad liječnici ništa više nisu mogli učiniti, svi su mislili da plačem zato što mi je otac umro... a ja sam ustvari osjećao olakšanje... samo olakšanje... ne znam zašto su mi suze krenule... jednostavno mi je došlo tako... možda sam mu suzama nesvjesno prkosio jer pred njim nikad nisam smio zaplakati...

Ona se ustade i zagrli ga.

– Dođi – reče ona glasom koji je njemu zazvučao kao majčin.

– Nisam mu se mogao suprostaviti... Ništa nisam rekao... Nisam te zaštitio... Stajao sam kao kip... Ni pomaknuo se nisam... Žao mi je... Tako mi je žao...

Držeći ga i dalje čvrsto u zagrljaju ona prozbori.

– Braco, ja sam i došla da ti kažem da sam ti sve oprostila... i da je vrijeme da i ti sam sebi oprostiš...

Podigao je glavu i pogledao ju u oči.

Ovaj put zadržao je svoj pogled.

Ostali su dugo zagrljeni.

Oboje plačući.

Naposljetku sjedoše na kauč jedno pored drugog.

– Žao mi je što si pobacila dijete... Ja sam ti htio pomoći... Jesam... Namjeravao sam doći u Zagreb odmah za tobom, no nisam imao tvoju adresu... Našao bih ja već neki posao i snašli bismo se dok ti ne završiš studij... Ne bi bila ni prva ni posljednja samohrana majka na ovom svijetu... K vragu i Petar, nikad ga nisam simpatizirao i nikad mi nije bilo jasno što si pronalazila u njemu! K’o da sam znao da će ti okrenuti leđa onda kad ti bude najpotrebniji. K vragu i otac i vječito ravnanje prema onome što će selo reći... Zvao sam te na telefon kad si otišla, no ti se nikako nisi javljala... Mama mi je poslije par dana rekla da si je nazvala iz bolnice i rekla da djeteta više nema...

– Ti si mislio da sam ja namjerno pobacila?

– Pa zar nisi?

– Ma ne! Ja to nikad ne bih učinila! Nikad! Po povratku u Zagreb imala sam spontani... vjerojatno zbog velikog stresa...

– Nisam to znao... Nisam... Jadna moja seka... tako mi je žao... nemaš pojma kako mi je žao...

Ona ga zagrli nježno, majčinski.

– Znam, znam... Sad sve znam... Ne brini se, prošlo je... Sve je prošlo... Znaš, ja sam cijelo vrijeme mislila da me se ti stidiš i da me zato izbjegavaš... Tek sad mi je sve jasno...

– Pa kako si to mogla pomisliti... Ja tebe nikad nisam osuđivao... Ja sam ti se uvijek divio... uvijek... i dan danas ti se divim...

– Sve mi je sad jasno, ali prije to nisam znala. Kad sam god tražila odgovore od tebe, nailazila bih samo na šutnju. Zato sam morala sama u svojoj glavi konstruirati razloge tvog bježanja od mene... I bila sam cijelo vrijeme uvjerena da me se stidiš...

– Ah, koja sam ja budala bio...

– Nemoj si predbacivati... Sve je to sad iza nas, braco... Sve je dobro... Ja sam uspijela pronaći svoj mir u samostanu... Sretna sam tamo... Budi i ti miran! Budi sretan!

– Hvala ti, seko... hvala ti što si došla...

Ona mu odgovori osmijehom.

Razgovarali su poslije do dugo u noć, a zatim su krenuli na spavanje.

Svjetla su se pogasila.

Marko Brajković je tu večer spavao kao malo dijete.

Njegova soba je opet blistala kao nekad.

Marija je očistila i svoju i njegovu sobu još dok je on tijekom dana sređivao sve formalnosti oko sprovoda.

Znala je da će tu večer u njima napokon snivati njihovi nekadašnji vlasnici – baš kao što je njihova majka uporno maštala da će se to jednog dana dogoditi.