proza

Bojan Štromajer: Povratak Džezeka Petrovića (početak romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Bojan Štromajer – tata i basista, rođen 1987., živi i radi u Daruvaru. Studirao dva fakulteta (Anglistika/Komparativna, Kroatologija), završio nula. Aktivan na Youtubeu pod alijasom Boyo. Rado viđen u ženskom društvu, još radije skriven u ženskom društvu.

POGLAVLJE prvo

                Džezek Petrović stajao je na blagoj zelenoj padini brežuljka koji se pružao iznad grada. Gradića, zapravo – najviša građevina u njemu bila je Crkva Svetog spasenja, jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, koja je mogla primiti nešto više od 400 vjernika, i u kojoj su inventar uglavnom bile tri sijede, pogrbljene bakice pretplaćene na prvi red, gdje su po cijele dane neumorno molile krunicu, s određenim pauzama od 13.10 do 14.00 svakoga dana (meksička sapunica na televiziji), i od 12.00 do 13.30 svake subote (emisija za umirovljenike na radiju).

Gradić se nije mnogo razlikovao od ostalih gradića te veličine u tom podneblju – imao je gorespomenutu crkvu, šest dućana (od toga jedan supermarket), 24 ugostiteljska objekta (čija se kvaliteta protezala kroz četiri kategorije, od „nekadašnji slavni, profinjeni birc gdje su se održavali zadimljeni kartaški turniri na kojima su sudjelovale sve lokalne, a pokadšto i globalne glavonje, a koji je s vremenom postao neslavni, truli birc gdje se održavaju zadimljeni kartaški turniri na kojima sudjeluju svi lokalni, a pokadšto i globalni fizički radnici, pijanci i klošari“ do „smrdljive, prljave i glasne rupe u betonskoj kocki, gdje vrijeme između zadimljenih kartaških turnira krate fizički radnici, pijanci i klošari“, nekoliko desetaka ulica i nekoliko stotina kuća i omanjih zgrada.

Otprilike takav je to gradić bio. Imao je još i lokalnog bogatuna koji je do standardnih statusnih simbola,  metalik srebrne Lade Nive (svatko tko danas ima mnogo novaca prije svega mora imati SUV, zar ne) s bikovim rogovima privezanim na vrh prednje maske, ranča koji se sastojao od natrulog štaglja, tora za ovce koje su davno pobjegle i zahrđale olupine prastarog John Deerea koji je stajao nasred dvorišta da „pridonese ruralnom ugođaju“, došao na, razumije se, sasvim legalan način – godinama kruži priča da je u mladim danima taj bogataš, Špiro Klika se zove, bio veoma razuzdan momak uvijek spreman na veselje i provod, i da su ga znali svi birtaši od Kaštel Štafilića do Novih Banovaca, dakle svjetski poznat vagabund. Priča dalje govori kako je jednom prilikom, pijan četvrti dan bez prekida i sna, Špiro Klika sjedio u jednoj gostionici na istoku Slavonije, trusio tko zna koju čašicu rakije taj dan, bavio se svojim poslom (a koji se sastojao od vrijeđanja konobarice, gazde, ostalih gostiju za šankom, ostalih gostiju za stolovima, muzičara koji su upravo ulazili u drugi refren Lijepe Vile svatko u drugom tonalitetu, svih Slavonaca, svih Srba, Hrvata i Slovenaca, Francjozefa, Francferdinanda, Gavrila Principa, Puniše Račića, Brune Bušića, Marije Terezije, Majke Tereze, Nehrua, Nasera i Sellasieja, Neila Armstronga, Buzza Aldrina, Abrahama, Lota, Kraljevića Marka, Abrahama Lincolna, Leona Spinksa, Bušmana i Drage Diklića) kad je u prostoriju ušao sportski novinar Večernjeg Lista da malo odmori pošto je popratio nogometnu utakmicu devete seoske lige između NK „Fergazer“ iz Donjih Cjepidlaka i HNK „Halicunacija“ iz Barice kraj Sirača koja je završila rezultatom 56:0 za „Fergazer“ (u „Halicunaciji“ je došlo do sukoba između igrača i Uprave pošto potonji nisu platili godišnju plaću prvima u iznosu od četiri janjca, 7 pečenica i 260 gajbi piva te je došlo do otvorenog bojkota) i, nakon tri popijena piva, u razgovoru s konobarom izjavio da Hrvatska nikad nije imala, ni u najluđem ludilu, boljeg lijevog centarhalfa od pokojnog Điđe Hauzmajstora iz sela Cage kraj Pakraca, koji je jednom prilikom odigrao utakmicu do kraja poduprijevši se korner-zastavicom, nakon što mu je protivnički bek u duelu na početku drugog poluvremena slomio potkoljenicu. E, tu se sportski novinar prevario, jer je ni pet, ni šest, nego dva metra od njega sjedio spomenuti Špiro Klika, koji se s tom izjavom nikako nije mogao, a ni htio složiti. Za njega je najbolji lijevi centarhalf Hrvatske oduvijek bio Oto Rakija, koji je u svojim najboljim danima igrao za FK „Kugllager 1863“ i koji je, prema pričama starijih, bio sposoban da, nakon cjelonoćne pijanke u mjesnom Vatrogasnom domu ode u zoru kući, premlati ženu i dvoje zaostale ali zato poluretardirane djece, nacijepa četiri metra drva, zakolje, ispeče i dopola pojede odojka kapitalca i srkne dva tanjura hladetine, popije litru rakije stomaklije i jedno pivo iz gajbe (ne prehladno), ode na utakmicu, tamo zabije dva gola iz očiglednog ofsajda i potuče se sa sucem, golmanima i slučajnim prolaznikom i još stigne kući na vrijeme da provjeri svoje listiće u emisiji Hrvatske lutrije.

Izjava sportskog novinara kao da se materijalizirala, ušla kroz uho Špire Klike, prošuljala kroz osjetilne dlačice njegove pužnice, ušetala u mozak i uključila sklopku za ludilo.

Svi ljudi, osobito muškarci, a osobito žene, imaju u svome mozgu sklopku za ludilo – ona se uključuje na razne načine – u žena najčešće jednostavno riječima, zapravo rečenicama fitiljušama[1], rjeđe audiovizuelnim prizorima pripadajućeg muškarca i nepripadajuće žene u pripadajućem krevetu. Zabilježeno je mnogo slučajeva gdje se u žena sklopka za ludilo znala uključiti u nedjelju poslije podneva, kad bi na ručak dolazila muževa rodbina, nadasve majka. U tim slučajevima (određena istraživanja pokazuju da su takvi slučajevi bili slučaj u 99,14159% slučajeva) dolazi do specifične manifestacije ludila u žena – umiljato ponašanje i neprestano smješkanje u prostoru i vremenu gdje i kad se održava gorespomenuti ručak, i siktanje, odrješito odgovaranje i neviđene količine i sorte psovki u vremenu poslije odlaska rodbine, nadasve majke. Iako rjeđi u svojoj učestalosti, ali ipak jedan od vodećih tipova ženskog ludila, zabilježen je i tzv. „jebemti, kad jedeš kolač, onda lijepo uzmi tanjur i sjedni za stol, nemoj mi se tu šetat', danas sam usisavala“ tip, koji, nakon navođenja punog imena i ne treba puno objašnjavati.

U muškaraca se sklopka za ludilo uključuje spominjanjem ili gledanjem nogometa.

Dakle, izjava sportskog novinara izazvala je u Špirinoj glavi pojavu ludila, što nije nikako moglo krenuti dobro, jer, možda bi sve skupa i završilo kako je i počelo, na verbalnoj razini, da se nije radilo o njemu, Špiri Kliki, veseljaku koga su znali svi birtaši od Kaštel Štafilića do Novih Banovaca, dakle svjetski poznatom vagabundu, koji je pio bez prekida i sna već četiri dana.

Prvo što je Špiro Klika napravio sljedeće – popio je do kraja tko zna koju čašicu rakije (u ova četiri dana), spustio je mirno na šank, obrisao rukavom lice, okrenuo se prema sportskom novinaru, gledao ga pogledom ubojice netremice 48 sekundi, ustao, mirno i staloženo, koraknuo do sportskog novinara, potapšao ga lagano po ramenu, ovaj se okrenuo, pogledao i gledao Špiru u oči netremice 31 sekundu, kadli je ovaj iznenada dreknuo sijući pritom smrt svojim alkoholnih zadahom: „ŠTA?!?! ĐIĐO HAUZMAJSTOR?!?!“

Satovi su stali. Tih 12 sekundi, koliko su se Špiro i Sportski novinar gledali, ostali gosti prestali su disati, prestali su piti, muzičari na bini istovremeno a bogme i sinkronizirano stali su na „...prva ljubav moje mlado...“ (da, opet su svirali Lijepu vilu, međutim su u međuvremenu bili odsvirali Zbog jedne divne crne žene, i Ako me ostaviš, a kako su te tri pjesme bile glavni hit toga ljeta, eto su opet došli na Lijepu vilu, ovaj puta sporazumno odsviranu u His duru), pivo koje je konobar točio iz točionika u kriglu kao zamrznuto stalo je u zraku, čak je i lokalni alkos, stari Đeneral, vidjevši kako je čitav svijet stao, solidarno prestao povraćati u fikus koji je stajao između ulaznih vrata i šanka. Nakon tih 12 sekundi, gosti su nastavili disati i piti, muzičari su nastavili sa „...stiiiiiiii, tako sam je i ja zvao...“, normalna stvar, u novom duru, svatko u svom novom duru (a tako im je lijepo išlo...), konobar je prokleo sve svece i bogove jer mu se pivo prolilo po ruci, a stari Đeneral je, razumije se, nastavio povraćati u fikus. Špiro se okrenuo na petama, i svima je odlanulo, jer su pomislili da se ide onesvijestiti u najbliži jarak. No Špiro je imao druge planove – ljut kao ris zbog nepoštovanja lika i djela Ote Rakije oteturao je do najbliže kuće u kojoj nije gorjelo svjetlo, ušao u štagalj, nešto mrndžao unutra i za pola minute izašao noseći motornu pilu u ruci. Ušao je natrag u gostionicu, upalio motorku, prepilio šank. O ovom dijelu priče se na zna mnogo, jer su se prisutne ženske osobe umah onesvijestile od šoka, čak su se i neki muškarci onesvijestili od šoka, mnogo ih se onesvijestilo od pića, a ostali koji su nastavili sudjelovati u svemu tome mogli su samo reći da je motorka pri dnu šanka crkla, da je sportski novinar pokušao pobjeći, da je nastala opća graja te barska tučnjava, a službeni nam spisi govore da je sportski novinar sutradan završio u mrtvačnici gdje je obdukcijom utvrđeno da je umro od posljedica krvnog ugruška koji se u njegovoj lijevoj podlaktici skrivao već neko vrijeme (vjerojatno od prometne nesreće koja se dogodila tri mjeseca prije gorespomenute večeri, kad je svojim ljubičastim tuniranim Opel Mantom Sport (Sport kao oznaka dodatne opreme, naime teniske loptice na kuki za prikolicu) naletio na prikolicu punu udovica, koje su se prevrnule na njega, no ozbiljnije ozlijeđenih nije bilo, naprotiv, čak se rodila i romantična veza između sportskog novinara i jedne od udovica – poslije nesreće, kad su se uvjerili da su svi u redu, i kad se sportski novinar opraštao uz izvinjenja udovicama, i sjedao u auto, jedna od njih nije mogla ne primijetiti jako ukusan tabletić od bijelog konca koji je visio na retrovizorskom ogledalu, te su tako sportski novinar i jedna od udovica počeli romantičnu vezu ispunjenu neprospavanim noćima u krevetu, gdje su jedno drugom neumorno, i s neskrivenom radošću objašnjavali razliku između različitih vrsta šavova, vezova, kačkalica, igala za štrikanje, konaca i čega sve ne), a Špiro Klika je odvezen u obližnji gradić, čija je najviša građevina bila jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, da se malo odmori u lokalnom zatvoru.

POGLAVLJE drugo

                Zatvor je bio prljav. Smrdljiv i prljav. Zatvor je bio smrdljiv i prljav i pun trupala štakora, goveđeg izmeta (goveđi izmet bio je posvuda po zatvoru, u svim ćelijama, čak i u kancelariji načelnika policije jer je jednom prilikom izgorjela štala lokalnog uzgajivača, ali su sve krave i bikovi spašeni na vrijeme, no nije bilo adekvatnog, pače ikakvog prostora gdje bi ih se moglo odvesti dok se ne izgradi nova štala, pa je gradonačelnik, notorni pijanac i kartaš, izdao proglas po kojem će se svo spomenuto blago na neko vrijeme skloniti u spomenutom zatvoru),  i sličnog otpada.

Špiro Klika probudio se s nesnosnom glavoboljom u glavi, užasnim zlom u želucu i nacrtanim brkovima na licu. Svega mu je bilo dosta i zakleo se u sebi da više nikada neće piti. Uspravio se na ležaju i ogledao oko sebe – rešetke na prozoru, slike golih žena na zidovima, polupana i vodenim kamencem prekrivena wc-školjka i mirisni borić s mirisom bora obješen na žarulju na stropu. Na drugom ležaju spavao je ogroman džambas, odjeven u plave radničke hlače od trapera, s izbijeljenim crtama na nogavicama i stražnjim džepovima, i vojničku košulju. Džambas je spavao snom pravednika, promeškoljio se s vremena na vrijeme, a iz kutova usana polako mu je kapala bjelkasta slina. Špiro se polako počeo prisjećati što mu se sinoć dogodilo – debata oko nogometa, motorka, tučnjava, sve mu se u slikama počelo vraćati.

-         U, jebote, gadno bilo bome...mora da su me tu zaključali doživotno. – kontemplirao je svoj trenutni položaj vadeći cigaretu iz mekog pakiranja s crvenim imenom rijeke.

Dvije minute kasnije sjedio je na svom ležaju, naslonjen na zid, pušio cigaretu i manično micao pepeo koji bi mu pao na košulju, psujući pritom nekontrolirano. Džambas je spavao snom pravednika.

Tri sata i 22 minute kasnije Špiro je sjedio na svom ležaju, naslonjen na zid, pušio cigaretu i manično micao pepeo koji bi mu pao na košulju, psujući pritom nekontrolirano. Džambas se upravo probudio.

Džambasovo ime bilo je Mpolondi D'Kwale. Džambasova domovina bila je Tanzanija. Što je džambas radio u zatvoru na istoku Slavonije? Spavao, do prije nekoliko sekundi. Njegova priča bila je u najmanju ruku zanimljiva, a najzanimljivija je bila Uredu za useljenike. Mpolondi je, do prije tri godine, kao i većina Tanzanijaca, bio Tanzanijac bez posla, živio je u standardnoj drveno-salonitno-metalnoj straćari kakve možete vidjeti na rubovima bilo kojeg većeg grada Trećeg svijeta, i sanjario je o boljem životu. Točno prije tri godine, nakon što je po tko zna koji put za lokalnog švercera u vlastitom želucu preko granice prokrijumčario cimet, vanilin šećer i slične kuhinjske potrepštine uredno upakirane u prezervative, odlučio je da ne želi više riskirati vlastiti život i mogućnost šećerne hiperakcije za plaću od dvije čajne žličice vode i napršnjak vrškom pun soli, i da će potražiti sreću negdje drugdje, tj u Francuskoj, za koju je čuo da je obećana zemlja – da u njoj teku med i mlijeko, i, što je još važnije, da je to zemlja čiji su stanovnici najbolji ljubavnici. Mpolondi je, naime, bio prikriveni peder, guzičar, sodomist te homoseksualac. Dakle, naš turoperator Mpolondi je, da ne duljimo dok se cijenjeni štioc pita što se dalje događalo u lokalnom zatvoru gradića čija je najviša građevina bila jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, otpješačio do najbližeg parkirališta za teretne kamione, ušuljao se jedne noći ispod cerade golemog Macka koji je na stražnjem braniku imao naljepnicu FR, te ranim jutrom otputovao iz Tanzanije. Na Mpolondijevu žalost, a na naše beskrajno veselje, teretni prostor spomenutog Macka bio je napunjen zalihama anestetičkih pripravaka koju su lokalni afrički liferanti prilikom zadnje pošiljke pomoći za bolesnu, ali zato siromašnu afričku čeljad, točnije za bolnicu u Addis Abebi, ukrali, prepakirali i svojim dobro uhodanim kanalima poslali natrag u bogate zemlje, gdje će je prodati i lijepo omastiti brk. Jedan od spremnika nepoznatog plina se načeo pri transportu i nepoznati plin je kroz rupicu na ventilu lagano curio u teretni prostor golemog Macka odnosno u nozdrve Mpolondija Kwamea. Mpolondi je zaspao nakon 18 sekundi provedenih ispod cerade i probudio se u Doveru, Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je, pod okriljem sljedeće noći upoznao Taliba, simpatičnog Afganistanca koji je na sličan način dospio iz Kabula u Dover, i koji je odustao od svega, preuredio rezervoar za gorivo jednog, još ogromnijeg napuštenog Kenwortha u sasvim pristojnu spavaonicu i prehranjivao se u kantama za smeće. Talib je Mpolondiju objasnio na izlomljenom španjolskom (ispostavilo se, naime, da su i Talib i Mpolondi, svaki u svojoj faveli na polupotrganim televizorima prije nekoliko godina hvatali signal određene televizijske postaje koja je non stop prikazivala meksičke sapunice) da ovo nije Francuska, već Engleska te da se mora vratiti, i to da je Manuel zapravo, nakon što je doživio prometnu nesreću i ostao u komi, proveo sedam godina u bolnici, gdje su mu postupno promijenili lični opis i spol te se vratio u svoj rodni grad i otkrio da je on, Manuel (sada Manuela), u biti djeveruša svoje pokojne bake i da se Consuelo udala za lokalnog plantažera, koji je, otkrilo se kasnije u seriji, sad sebi najgori neprijatelj.

Mpolondi je uskočio ispod cerade drugog teretnjaka (ovaj put Fapa kljunaša) nadajući se da će sada dospjeti u Francusku, no, još uvijek omamljen anestezijom, opet je zaspao, i probudio se nakon dva dana u gradiću čija je najviša građevina bila jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, gdje su ga našli organi vlasti i sproveli u lokalni zatvor, u kojem je proveo protekle dvije godine i 358 dana, usput poprilično dobro naučivši hrvatski jezik.

Za one koji su u ovom moru digresija i upitno-odnosnih zamjenica izgubili nit priče, sažetak:

Džezek Petrović, inače glavni lik ovog teksta, za sada je protagonist tek jedne rečenice, jer smo odmah prešli na opis gradića u koji je došao, zatim vrlo brzo prešli na opis lokalnog tajkuna, Špire Klike, te se umah prebacili na retrospektivu njegova života, pritom sasvim rasturili slijed kronologije, odbacili svaki dosad viđeni obrazac pripovijedanja te se krvavo zapleli u vlastiti tok misli, nakon čega je bilo posve nužno napraviti ovakvu stanku i ovakav sažetak. Potrebno je, također, napraviti i ispravak uvoda u ovaj pasus – „Za jadnog pisca ovog teksta i sve one koji su u moru digresija i upitno-odnosnih zamjenica izgubili nit priče, sažetak.“

Dakle, nalazimo se u zatvorskoj ćeliji, likovi su Špiro Klika i Mpolondi Kwame.

 Prilog 5.b.

Dakle, kućerak je sasvim solidan, sep je prevučen prije osam godina friško, crijep je isto mijenjan nedavno (mada je malčice nakrivo cijela ta konstrukcija postavljena, kao što se vidi na skici). Ovo sivo što se vidi, to su zavjese, 22 kn/m2, zbilja povoljno.  Kroz vrata, također prikazana na skici, ulazi se u utrobu bifea, što neće biti prikazano ni na kakvoj skici, jer trenutno nemam kompjuterski miš, a muka mi je to raditi na touchpadu. Zato ćete se zadovoljiti textualnim opisom. U utrobi bifea je šest stolova i 23 stolca (na kraju knjige, ispod rekla-kazala i ispod broja mobitela nalazi se kupon za nagradnu igru; pitanje je: “Kakav je uzorak stolnjaka na stolovima u bifeu?“ Točne odgovore zajedno s vašim podacima (ime i prezime, broj telefona, adresa, pin tekućeg računa, lični opis) pošaljite na adresu: Trg Pjera Žalice 22, Brckovljani), na suprotnom kraju šank, na desnom zidu je uramljen goblen „Dolazak Hrvata“, dimenzija 260x120x35, na lijevom zidu je polica s 35 keramičkih slonova, svi su okrenuti od prozora. Konobarica je  podbuhla buhtla.

Turnir se održavao jednog kišnog vikenda u oktobru. Prijavilo se 26-ero sudionika, od kojih je dvoje odustalo – mali Perica je baš bio dežuran u DVD-u, a nekom suhonjavom liku, dođošu, je pao klavir na glavu kad je izlazio iz autobusa. Užasan prizor.