proza

Bojan Štromajer: Povratak Džezeka Petrovića (početak romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Bojan Štromajer – tata i basista, rođen 1987., živi i radi u Daruvaru. Studirao dva fakulteta (Anglistika/Komparativna, Kroatologija), završio nula. Aktivan na Youtubeu pod alijasom Boyo. Rado viđen u ženskom društvu, još radije skriven u ženskom društvu.



POGLAVLJE prvo

 

                Džezek Petrović stajao je na blagoj zelenoj padini brežuljka koji se pružao iznad grada. Gradića, zapravo – najviša građevina u njemu bila je Crkva Svetog spasenja, jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, koja je mogla primiti nešto više od 400 vjernika, i u kojoj su inventar uglavnom bile tri sijede, pogrbljene bakice pretplaćene na prvi red, gdje su po cijele dane neumorno molile krunicu, s određenim pauzama od 13.10 do 14.00 svakoga dana (meksička sapunica na televiziji), i od 12.00 do 13.30 svake subote (emisija za umirovljenike na radiju).

Gradić se nije mnogo razlikovao od ostalih gradića te veličine u tom podneblju – imao je gorespomenutu crkvu, šest dućana (od toga jedan supermarket), 24 ugostiteljska objekta (čija se kvaliteta protezala kroz četiri kategorije, od „nekadašnji slavni, profinjeni birc gdje su se održavali zadimljeni kartaški turniri na kojima su sudjelovale sve lokalne, a pokadšto i globalne glavonje, a koji je s vremenom postao neslavni, truli birc gdje se održavaju zadimljeni kartaški turniri na kojima sudjeluju svi lokalni, a pokadšto i globalni fizički radnici, pijanci i klošari“ do „smrdljive, prljave i glasne rupe u betonskoj kocki, gdje vrijeme između zadimljenih kartaških turnira krate fizički radnici, pijanci i klošari“, nekoliko desetaka ulica i nekoliko stotina kuća i omanjih zgrada.

Otprilike takav je to gradić bio. Imao je još i lokalnog bogatuna koji je do standardnih statusnih simbola,  metalik srebrne Lade Nive (svatko tko danas ima mnogo novaca prije svega mora imati SUV, zar ne) s bikovim rogovima privezanim na vrh prednje maske, ranča koji se sastojao od natrulog štaglja, tora za ovce koje su davno pobjegle i zahrđale olupine prastarog John Deerea koji je stajao nasred dvorišta da „pridonese ruralnom ugođaju“, došao na, razumije se, sasvim legalan način – godinama kruži priča da je u mladim danima taj bogataš, Špiro Klika se zove, bio veoma razuzdan momak uvijek spreman na veselje i provod, i da su ga znali svi birtaši od Kaštel Štafilića do Novih Banovaca, dakle svjetski poznat vagabund. Priča dalje govori kako je jednom prilikom, pijan četvrti dan bez prekida i sna, Špiro Klika sjedio u jednoj gostionici na istoku Slavonije, trusio tko zna koju čašicu rakije taj dan, bavio se svojim poslom (a koji se sastojao od vrijeđanja konobarice, gazde, ostalih gostiju za šankom, ostalih gostiju za stolovima, muzičara koji su upravo ulazili u drugi refren Lijepe Vile svatko u drugom tonalitetu, svih Slavonaca, svih Srba, Hrvata i Slovenaca, Francjozefa, Francferdinanda, Gavrila Principa, Puniše Račića, Brune Bušića, Marije Terezije, Majke Tereze, Nehrua, Nasera i Sellasieja, Neila Armstronga, Buzza Aldrina, Abrahama, Lota, Kraljevića Marka, Abrahama Lincolna, Leona Spinksa, Bušmana i Drage Diklića) kad je u prostoriju ušao sportski novinar Večernjeg Lista da malo odmori pošto je popratio nogometnu utakmicu devete seoske lige između NK „Fergazer“ iz Donjih Cjepidlaka i HNK „Halicunacija“ iz Barice kraj Sirača koja je završila rezultatom 56:0 za „Fergazer“ (u „Halicunaciji“ je došlo do sukoba između igrača i Uprave pošto potonji nisu platili godišnju plaću prvima u iznosu od četiri janjca, 7 pečenica i 260 gajbi piva te je došlo do otvorenog bojkota) i, nakon tri popijena piva, u razgovoru s konobarom izjavio da Hrvatska nikad nije imala, ni u najluđem ludilu, boljeg lijevog centarhalfa od pokojnog Điđe Hauzmajstora iz sela Cage kraj Pakraca, koji je jednom prilikom odigrao utakmicu do kraja poduprijevši se korner-zastavicom, nakon što mu je protivnički bek u duelu na početku drugog poluvremena slomio potkoljenicu. E, tu se sportski novinar prevario, jer je ni pet, ni šest, nego dva metra od njega sjedio spomenuti Špiro Klika, koji se s tom izjavom nikako nije mogao, a ni htio složiti. Za njega je najbolji lijevi centarhalf Hrvatske oduvijek bio Oto Rakija, koji je u svojim najboljim danima igrao za FK „Kugllager 1863“ i koji je, prema pričama starijih, bio sposoban da, nakon cjelonoćne pijanke u mjesnom Vatrogasnom domu ode u zoru kući, premlati ženu i dvoje zaostale ali zato poluretardirane djece, nacijepa četiri metra drva, zakolje, ispeče i dopola pojede odojka kapitalca i srkne dva tanjura hladetine, popije litru rakije stomaklije i jedno pivo iz gajbe (ne prehladno), ode na utakmicu, tamo zabije dva gola iz očiglednog ofsajda i potuče se sa sucem, golmanima i slučajnim prolaznikom i još stigne kući na vrijeme da provjeri svoje listiće u emisiji Hrvatske lutrije.

Izjava sportskog novinara kao da se materijalizirala, ušla kroz uho Špire Klike, prošuljala kroz osjetilne dlačice njegove pužnice, ušetala u mozak i uključila sklopku za ludilo.

Svi ljudi, osobito muškarci, a osobito žene, imaju u svome mozgu sklopku za ludilo – ona se uključuje na razne načine – u žena najčešće jednostavno riječima, zapravo rečenicama fitiljušama[1], rjeđe audiovizuelnim prizorima pripadajućeg muškarca i nepripadajuće žene u pripadajućem krevetu. Zabilježeno je mnogo slučajeva gdje se u žena sklopka za ludilo znala uključiti u nedjelju poslije podneva, kad bi na ručak dolazila muževa rodbina, nadasve majka. U tim slučajevima (određena istraživanja pokazuju da su takvi slučajevi bili slučaj u 99,14159% slučajeva) dolazi do specifične manifestacije ludila u žena – umiljato ponašanje i neprestano smješkanje u prostoru i vremenu gdje i kad se održava gorespomenuti ručak, i siktanje, odrješito odgovaranje i neviđene količine i sorte psovki u vremenu poslije odlaska rodbine, nadasve majke. Iako rjeđi u svojoj učestalosti, ali ipak jedan od vodećih tipova ženskog ludila, zabilježen je i tzv. „jebemti, kad jedeš kolač, onda lijepo uzmi tanjur i sjedni za stol, nemoj mi se tu šetat', danas sam usisavala“ tip, koji, nakon navođenja punog imena i ne treba puno objašnjavati.

U muškaraca se sklopka za ludilo uključuje spominjanjem ili gledanjem nogometa.

Dakle, izjava sportskog novinara izazvala je u Špirinoj glavi pojavu ludila, što nije nikako moglo krenuti dobro, jer, možda bi sve skupa i završilo kako je i počelo, na verbalnoj razini, da se nije radilo o njemu, Špiri Kliki, veseljaku koga su znali svi birtaši od Kaštel Štafilića do Novih Banovaca, dakle svjetski poznatom vagabundu, koji je pio bez prekida i sna već četiri dana.

Prvo što je Špiro Klika napravio sljedeće – popio je do kraja tko zna koju čašicu rakije (u ova četiri dana), spustio je mirno na šank, obrisao rukavom lice, okrenuo se prema sportskom novinaru, gledao ga pogledom ubojice netremice 48 sekundi, ustao, mirno i staloženo, koraknuo do sportskog novinara, potapšao ga lagano po ramenu, ovaj se okrenuo, pogledao i gledao Špiru u oči netremice 31 sekundu, kadli je ovaj iznenada dreknuo sijući pritom smrt svojim alkoholnih zadahom: „ŠTA?!?! ĐIĐO HAUZMAJSTOR?!?!“

Satovi su stali. Tih 12 sekundi, koliko su se Špiro i Sportski novinar gledali, ostali gosti prestali su disati, prestali su piti, muzičari na bini istovremeno a bogme i sinkronizirano stali su na „...prva ljubav moje mlado...“ (da, opet su svirali Lijepu vilu, međutim su u međuvremenu bili odsvirali Zbog jedne divne crne žene, i Ako me ostaviš, a kako su te tri pjesme bile glavni hit toga ljeta, eto su opet došli na Lijepu vilu, ovaj puta sporazumno odsviranu u His duru), pivo koje je konobar točio iz točionika u kriglu kao zamrznuto stalo je u zraku, čak je i lokalni alkos, stari Đeneral, vidjevši kako je čitav svijet stao, solidarno prestao povraćati u fikus koji je stajao između ulaznih vrata i šanka. Nakon tih 12 sekundi, gosti su nastavili disati i piti, muzičari su nastavili sa „...stiiiiiiii, tako sam je i ja zvao...“, normalna stvar, u novom duru, svatko u svom novom duru (a tako im je lijepo išlo...), konobar je prokleo sve svece i bogove jer mu se pivo prolilo po ruci, a stari Đeneral je, razumije se, nastavio povraćati u fikus. Špiro se okrenuo na petama, i svima je odlanulo, jer su pomislili da se ide onesvijestiti u najbliži jarak. No Špiro je imao druge planove – ljut kao ris zbog nepoštovanja lika i djela Ote Rakije oteturao je do najbliže kuće u kojoj nije gorjelo svjetlo, ušao u štagalj, nešto mrndžao unutra i za pola minute izašao noseći motornu pilu u ruci. Ušao je natrag u gostionicu, upalio motorku, prepilio šank. O ovom dijelu priče se na zna mnogo, jer su se prisutne ženske osobe umah onesvijestile od šoka, čak su se i neki muškarci onesvijestili od šoka, mnogo ih se onesvijestilo od pića, a ostali koji su nastavili sudjelovati u svemu tome mogli su samo reći da je motorka pri dnu šanka crkla, da je sportski novinar pokušao pobjeći, da je nastala opća graja te barska tučnjava, a službeni nam spisi govore da je sportski novinar sutradan završio u mrtvačnici gdje je obdukcijom utvrđeno da je umro od posljedica krvnog ugruška koji se u njegovoj lijevoj podlaktici skrivao već neko vrijeme (vjerojatno od prometne nesreće koja se dogodila tri mjeseca prije gorespomenute večeri, kad je svojim ljubičastim tuniranim Opel Mantom Sport (Sport kao oznaka dodatne opreme, naime teniske loptice na kuki za prikolicu) naletio na prikolicu punu udovica, koje su se prevrnule na njega, no ozbiljnije ozlijeđenih nije bilo, naprotiv, čak se rodila i romantična veza između sportskog novinara i jedne od udovica – poslije nesreće, kad su se uvjerili da su svi u redu, i kad se sportski novinar opraštao uz izvinjenja udovicama, i sjedao u auto, jedna od njih nije mogla ne primijetiti jako ukusan tabletić od bijelog konca koji je visio na retrovizorskom ogledalu, te su tako sportski novinar i jedna od udovica počeli romantičnu vezu ispunjenu neprospavanim noćima u krevetu, gdje su jedno drugom neumorno, i s neskrivenom radošću objašnjavali razliku između različitih vrsta šavova, vezova, kačkalica, igala za štrikanje, konaca i čega sve ne), a Špiro Klika je odvezen u obližnji gradić, čija je najviša građevina bila jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, da se malo odmori u lokalnom zatvoru.

 

 

POGLAVLJE drugo

 

                Zatvor je bio prljav. Smrdljiv i prljav. Zatvor je bio smrdljiv i prljav i pun trupala štakora, goveđeg izmeta (goveđi izmet bio je posvuda po zatvoru, u svim ćelijama, čak i u kancelariji načelnika policije jer je jednom prilikom izgorjela štala lokalnog uzgajivača, ali su sve krave i bikovi spašeni na vrijeme, no nije bilo adekvatnog, pače ikakvog prostora gdje bi ih se moglo odvesti dok se ne izgradi nova štala, pa je gradonačelnik, notorni pijanac i kartaš, izdao proglas po kojem će se svo spomenuto blago na neko vrijeme skloniti u spomenutom zatvoru),  i sličnog otpada.

Špiro Klika probudio se s nesnosnom glavoboljom u glavi, užasnim zlom u želucu i nacrtanim brkovima na licu. Svega mu je bilo dosta i zakleo se u sebi da više nikada neće piti. Uspravio se na ležaju i ogledao oko sebe – rešetke na prozoru, slike golih žena na zidovima, polupana i vodenim kamencem prekrivena wc-školjka i mirisni borić s mirisom bora obješen na žarulju na stropu. Na drugom ležaju spavao je ogroman džambas, odjeven u plave radničke hlače od trapera, s izbijeljenim crtama na nogavicama i stražnjim džepovima, i vojničku košulju. Džambas je spavao snom pravednika, promeškoljio se s vremena na vrijeme, a iz kutova usana polako mu je kapala bjelkasta slina. Špiro se polako počeo prisjećati što mu se sinoć dogodilo – debata oko nogometa, motorka, tučnjava, sve mu se u slikama počelo vraćati.

-         U, jebote, gadno bilo bome...mora da su me tu zaključali doživotno. – kontemplirao je svoj trenutni položaj vadeći cigaretu iz mekog pakiranja s crvenim imenom rijeke.

Dvije minute kasnije sjedio je na svom ležaju, naslonjen na zid, pušio cigaretu i manično micao pepeo koji bi mu pao na košulju, psujući pritom nekontrolirano. Džambas je spavao snom pravednika.

Tri sata i 22 minute kasnije Špiro je sjedio na svom ležaju, naslonjen na zid, pušio cigaretu i manično micao pepeo koji bi mu pao na košulju, psujući pritom nekontrolirano. Džambas se upravo probudio.

Džambasovo ime bilo je Mpolondi D'Kwale. Džambasova domovina bila je Tanzanija. Što je džambas radio u zatvoru na istoku Slavonije? Spavao, do prije nekoliko sekundi. Njegova priča bila je u najmanju ruku zanimljiva, a najzanimljivija je bila Uredu za useljenike. Mpolondi je, do prije tri godine, kao i većina Tanzanijaca, bio Tanzanijac bez posla, živio je u standardnoj drveno-salonitno-metalnoj straćari kakve možete vidjeti na rubovima bilo kojeg većeg grada Trećeg svijeta, i sanjario je o boljem životu. Točno prije tri godine, nakon što je po tko zna koji put za lokalnog švercera u vlastitom želucu preko granice prokrijumčario cimet, vanilin šećer i slične kuhinjske potrepštine uredno upakirane u prezervative, odlučio je da ne želi više riskirati vlastiti život i mogućnost šećerne hiperakcije za plaću od dvije čajne žličice vode i napršnjak vrškom pun soli, i da će potražiti sreću negdje drugdje, tj u Francuskoj, za koju je čuo da je obećana zemlja – da u njoj teku med i mlijeko, i, što je još važnije, da je to zemlja čiji su stanovnici najbolji ljubavnici. Mpolondi je, naime, bio prikriveni peder, guzičar, sodomist te homoseksualac. Dakle, naš turoperator Mpolondi je, da ne duljimo dok se cijenjeni štioc pita što se dalje događalo u lokalnom zatvoru gradića čija je najviša građevina bila jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, otpješačio do najbližeg parkirališta za teretne kamione, ušuljao se jedne noći ispod cerade golemog Macka koji je na stražnjem braniku imao naljepnicu FR, te ranim jutrom otputovao iz Tanzanije. Na Mpolondijevu žalost, a na naše beskrajno veselje, teretni prostor spomenutog Macka bio je napunjen zalihama anestetičkih pripravaka koju su lokalni afrički liferanti prilikom zadnje pošiljke pomoći za bolesnu, ali zato siromašnu afričku čeljad, točnije za bolnicu u Addis Abebi, ukrali, prepakirali i svojim dobro uhodanim kanalima poslali natrag u bogate zemlje, gdje će je prodati i lijepo omastiti brk. Jedan od spremnika nepoznatog plina se načeo pri transportu i nepoznati plin je kroz rupicu na ventilu lagano curio u teretni prostor golemog Macka odnosno u nozdrve Mpolondija Kwamea. Mpolondi je zaspao nakon 18 sekundi provedenih ispod cerade i probudio se u Doveru, Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je, pod okriljem sljedeće noći upoznao Taliba, simpatičnog Afganistanca koji je na sličan način dospio iz Kabula u Dover, i koji je odustao od svega, preuredio rezervoar za gorivo jednog, još ogromnijeg napuštenog Kenwortha u sasvim pristojnu spavaonicu i prehranjivao se u kantama za smeće. Talib je Mpolondiju objasnio na izlomljenom španjolskom (ispostavilo se, naime, da su i Talib i Mpolondi, svaki u svojoj faveli na polupotrganim televizorima prije nekoliko godina hvatali signal određene televizijske postaje koja je non stop prikazivala meksičke sapunice) da ovo nije Francuska, već Engleska te da se mora vratiti, i to da je Manuel zapravo, nakon što je doživio prometnu nesreću i ostao u komi, proveo sedam godina u bolnici, gdje su mu postupno promijenili lični opis i spol te se vratio u svoj rodni grad i otkrio da je on, Manuel (sada Manuela), u biti djeveruša svoje pokojne bake i da se Consuelo udala za lokalnog plantažera, koji je, otkrilo se kasnije u seriji, sad sebi najgori neprijatelj.

Mpolondi je uskočio ispod cerade drugog teretnjaka (ovaj put Fapa kljunaša) nadajući se da će sada dospjeti u Francusku, no, još uvijek omamljen anestezijom, opet je zaspao, i probudio se nakon dva dana u gradiću čija je najviša građevina bila jednostavna, u romaničkom stilu sagrađena kapelica, gdje su ga našli organi vlasti i sproveli u lokalni zatvor, u kojem je proveo protekle dvije godine i 358 dana, usput poprilično dobro naučivši hrvatski jezik.

Za one koji su u ovom moru digresija i upitno-odnosnih zamjenica izgubili nit priče, sažetak:

Džezek Petrović, inače glavni lik ovog teksta, za sada je protagonist tek jedne rečenice, jer smo odmah prešli na opis gradića u koji je došao, zatim vrlo brzo prešli na opis lokalnog tajkuna, Špire Klike, te se umah prebacili na retrospektivu njegova života, pritom sasvim rasturili slijed kronologije, odbacili svaki dosad viđeni obrazac pripovijedanja te se krvavo zapleli u vlastiti tok misli, nakon čega je bilo posve nužno napraviti ovakvu stanku i ovakav sažetak. Potrebno je, također, napraviti i ispravak uvoda u ovaj pasus – „Za jadnog pisca ovog teksta i sve one koji su u moru digresija i upitno-odnosnih zamjenica izgubili nit priče, sažetak.“

Dakle, nalazimo se u zatvorskoj ćeliji, likovi su Špiro Klika i Mpolondi Kwame.

 

 

POGLAVLJE treće

 

                Poglavlje treće predviđeno je za daljnju naraciju dogodovština, putešestvija, doskočica i smicalica Špire i Mpolondija u zatvoru. Vjerojatno očekujete nadugačko i naširoko klaprnjanje o toj temi, no, stvar ćemo lagano skratiti, sažeti. Jer mi se spava. I nervozan sam. Ustao sam danas u petnaest do šest i bio na nogama skroz do četiri i po poslijepodne, popio minimum 5 kava do tad, a iza toga otišao u kafanu, gdje sam bio na stolcu do deset i po i popio minimum 11 piva do tad. Sad bih, kao, trebao tipkati, jer mi je takav dnevni raspored. Hoćete moj dnevni raspored? Evo. Ustanem u petnaest do šest ujutro, obavim jutarnju higijenu i odijevanje, skuham si kavu, popijem kavu i zapalim do dvije cigarete. Protjera me peristaltika, pa sjednem na toalet i razmišljam o biti i bitku. I biću. Kad to sve dobro izrazmišljam i riješim probavu, krećem na posao. Sljedećih pola sata uglavnom psujem. Hladnoću ako je hladno, vrućinu ako je vruće, kišu ako pada, nedostatak kiše ako ne pada. Gužvu u tramvaju. Glupu babu koja me svako malo cekerom oplete po kuku. Kog boga uopće radi tako rano u tramvaju?! Zatim, prometnu gužvu. Kretena u novom volvu. Dugo vremena si želim volvo. S60 mi je super. Takvog ima ovaj kreten. S60 bih si kupio da imam novaca. Da nemam, kupio bih si 760GLE. Ali sada nemam novaca ni za 760. Imam za kutiju cigareta dnevno. To mi je jedini luksuz trenutno u životu. Možda dobijem para kad prodam ovu knjigu. AKO prodam ovu knjigu.

Dakle, dalje s rasporedom. Prestanem psovati otprilike kad stignem na posao. Radim u državnoj službi. Točnije, igram flash igrice u državnoj službi. Na prošli komp koji sam imao u svom uredu skinuo sam Rome:Total War, pa sam to igrao. Osvojio sam većinu Europe, ali se Senat okrenuo protiv mene. Pa sam odustao. Na ovom kompu nemam velikih igrica. Samo flash. Uglavnom, po tome žuljam do 15 sati. Danas sam morao stajati, jer mi je netko iz susjednog ureda maznuo stolac. Tu i tamo pojedem neko pecivo ili štogod i odrijemam u wc-u. Poslije 15 sati obično idem kući, gdje si složim kakav ručak, poslijepodne čituckam kakvu knjigu, slušam kakvu dobru muziku ili pogledam kakav film. Tako uglavnom bude, a nekad odem i u kafanu, kao danas. Nađem se s prijateljima, pa pijemo pivo i pretresamo razne teme. Danas smo, konkretno, pretresali juxtapoziciju egzistencije i esencije – forme i sadržaja. Moj doprinos polemici bilo je prisjećanje na jednu bivšu djevojku, koja je imala odista vrhunsku formu, bila je, takoreći, formalna i naprijed i otraga, ali, nažalost, nije bila baš sadržajna. To je trajalo neko vrijeme, u kojem sam koristio svaku priliku da ubacim svoj sadržaj u njenu formu. Ako me razumijete.

Eto, to je otprilike bio moj opći dnevni i današnji konkretni raspored, i razumijet ćete me ako baš i nisam raspoložem za nepotrebno piskaranje. Zato ću, kako najavih, sažeti opis Špirinog i Mpolondijevog bijega iz zatvora koliko mogu.

Sami prizor bijega bio je strašan. Spek-ta-ku-laran. Bile su tu i klaunske maske, kiselina na rešetkama, i crni kombi, i duplo dno, i teški mitraljez, i mariachi bend, i potjera automobilima, i krv, i vrištanje, i fatalna crnka. Spektakl, kažem vam. Nema toga što je neophodno za bijeg, a da toga tamo nije bilo. Ako je što izostavljeno, a vi dopišite, eto vam dolje prostora.

 

__________________________________________________________________________________  

 __________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________________

________________________________________________________________________________

________________________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________________

________________________________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________________

 

 

Nekim čudnim uzročno-posljedičnim vezama i kompliciranim tretiranjem narativa, naši aktualni junaci izbjegli su krivično gonjenje, nastavljajući život kao da se ništa nije dogodilo. Ostali su živjeti u gradiću, uzevši u najam gornji kat jedne kuće. Gazdarica je bila simpatična starija babetina koja je imala tu nesreću da joj se lijeva noga s godinama skratila (ja, autor ovog teksta, u principu, ne znam kako se ta pojava skraćivanja noge, tj. tetiva i čega već zove, pa sam ispod rekla-kazala na kraju knjige priložio broj mobitela jednog svog prijatelja, inače fizioterapeuta, alternativnog hiromanta, ćevabdžije i kućnog stručnjaka za heraldiku, on će vam to sve objasniti, samo ga nazovite. Može vam i pročitati budućnost iz tabana, a ako ga lijepo zamolite, dat će vam da probate njegov japrak i pokazati svoju zbirku),  pa sad hoda samo u krug. Prije je njen krug imao velik fi, pa bi zakretala samo na duljim pješačenjima, no, kako joj se ta noga prilično skratila, sad čitav krug napravi u svojoj sobi u donjoj etaži; ne može izaći. Stari Đeneral ponekad dođe, pa šeće s njom.

Bilo kako bilo, Špiro i Mpolondi su se neko vrijeme bavili sitnim krađama i prijevaricama ne bi li spojili kraj s krajem, ali kad im je policija malne došla glave, odlučili su da moraju nabaviti veću količinu novca u kratkom roku i odmagliti otamo. Spas im je došao u obliku oglasa za kartaški turnir u kartama. Dok je baba gazdarica bila u trećoj četvrtini svog kruga, okrenuta prema prozoru, maznuli su joj nešto zlatnine, prodali to nekim sumnjivim tipovima i uplatili kotizaciju za turnir.

E ljudi moji, ovo će biti šou. Danas sam ekstra dobro raspoložen, pa ću ekstra u detalje opisati cijeli tijek turnira u kartama.

 

Mjesto radnje - bife „K gostijoni“. Bife izgleda ovako: nalazi se u sklopu kuće na istočnoj strani gradića. Kuća je katnica, odvojena kapijama od susjednih građevina. U prilogu 5.b. možete vidjeti skicu objekta.   

 Prilog 5.b.

 

Dakle, kućerak je sasvim solidan, sep je prevučen prije osam godina friško, crijep je isto mijenjan nedavno (mada je malčice nakrivo cijela ta konstrukcija postavljena, kao što se vidi na skici). Ovo sivo što se vidi, to su zavjese, 22 kn/m2, zbilja povoljno.  Kroz vrata, također prikazana na skici, ulazi se u utrobu bifea, što neće biti prikazano ni na kakvoj skici, jer trenutno nemam kompjuterski miš, a muka mi je to raditi na touchpadu. Zato ćete se zadovoljiti textualnim opisom. U utrobi bifea je šest stolova i 23 stolca (na kraju knjige, ispod rekla-kazala i ispod broja mobitela nalazi se kupon za nagradnu igru; pitanje je: “Kakav je uzorak stolnjaka na stolovima u bifeu?“ Točne odgovore zajedno s vašim podacima (ime i prezime, broj telefona, adresa, pin tekućeg računa, lični opis) pošaljite na adresu: Trg Pjera Žalice 22, Brckovljani), na suprotnom kraju šank, na desnom zidu je uramljen goblen „Dolazak Hrvata“, dimenzija 260x120x35, na lijevom zidu je polica s 35 keramičkih slonova, svi su okrenuti od prozora. Konobarica je  podbuhla buhtla.

Turnir se održavao jednog kišnog vikenda u oktobru. Prijavilo se 26-ero sudionika, od kojih je dvoje odustalo – mali Perica je baš bio dežuran u DVD-u, a nekom suhonjavom liku, dođošu, je pao klavir na glavu kad je izlazio iz autobusa. Užasan prizor. 


[1] Rečenica fitiljuša – rečenica koja započinje proces uključivanja ženske sklopke za ludilo. Najčešće spada u takozvanu Skupinu Nenamjernih Ali Fatalnih Rečenica Koje Momci Upućuju Ne Bi Li Uputili Kompliment Al' Se Na Kraju Gadno Zajebu I Ne Znaju Se Izvući (e.g. „Danas izgledaš ljepše nego ikad.“ koja se upućuje kad se djevojka uredi za izlazak, i na koju ista djevojka odgovara „Znači, izgledam ljepše nego jučer. Znači, jučer sam izgledala ružno. Ti misliš da sam ružna. Gade!“, što neminovno najavljuje razbijene tanjure, gitare, televizore, zapaljene tepihe, izgrebane obraze, med proliven u ormar, iščupane vodoinstalacije, spominjanje rodbine, neočekivanu ali nasilnu smrt kućnih ljubimaca, et cetera. Prema arhivima Svjetske Zdravstvene Organizacije, 1978. godine u državi Idaho, SAD, zabilježen je slučaj žene koja nije imala sklopku za ludilo, ali ne cijeli život, već  od priključivanja na aparate za potporu života pa sve do svoje smrti, šest mjeseci kasnije.    

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg