NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Danko Delač rođen je 1985. godine u Osijeku. Nakon gimnazije upisuje studij psihologije. 2009. upisuje preddiplomski studij kulturologije u Osijeku, smjer Medijska kultura. Trenutno je na drugoj godini diplomskog studija komparativne književnosti / etnologije i kulturne antropologije. Od nagrada vezanih za pisanje izdvaja drugo mjesto na natječaju Osječkog doma za priču ˝Kikijev izbor˝ 2007., te posebno priznanje za napisani scenarij na radionici Palunko pri ZFF-u 2010. godine.
DIVERTIMENTO
-kratke priče-
UVERTIRA
Gospodin Šplajc je ušetao u birtiju.
-Zdravo Meho! - rekao je gospodin Šplajc.
-Druže Šplajc, dobrodošao! - vedro je pozdravio vlasnik Meho. -Dobro nas našao!
Meho je bio birtijaš starog kova i znao je svakog gosta ponaosob. Gospodin Šplajc je odšetao do svog uobičajenog stola, u kutu. Odložio je svoj stari, crni kišobran na pod do stola.
-Uobičajeno? - pitao je Meho.
-I čašu vode - dobacio je Gospodin Šplajc. -Vruće je danas. Bitna je rehidracija.
-Da, je. Vruće je. I sunčano. Čemu kišobran?
-Nikad ne znaš. Nadaj se najboljem, budi spreman na najgore.
-I to što kažete – složio se Meho dok mu je donosio pivo.
Gospodin Šplajc je uzeo gutljaj vode, pa gutljaj piva. Pa ponovo gutljaj vode, pa gutljaj piva.
-Mi smo u biti strojevi za kemijsko filtiranje – počeo je gospodin Šplajc. - Jedemo i pijemo i dišemo a onda sve to razlažemo. Ja, budući da poštujem ovaj jedini planet koji imamo, jedem isljučivo nezdrave stvari, te ih razlažem na urin i feces, koji su inače puno više ekološko prijateljskije supstance no bilo što iz MacDonaldsa. Inače, urin je sterilan. Samo da i to znate. Ja bih inače, da mogu, jeo i plastične vrećice, kad vidim kakvu havariju one rade. Ali ne mogu. Iako, s napretkom tehnologije možda i to bude moguće. Kao jestive gaćice, recimo. Zapravo, ljudi koji se hrane zdravo su najveći šupci, kažem vam, oni vam misle samo na sebe –objasnio je gospodin Šplajc, idiosinkratično kako već to zna.
ITINERAR
Dogovorio sam se sa starim da mi javi kad ide u Zagreb pa da idemo zajedno. Da se učim voziti auto i tako to. Onda smo trebali ići u petak, ali mi je stari dan prije, ujutro, rekao da idemo taj dan, dakle u četvrtak, u 3 sata popodne. Onda smo tako otišli iz Osijeka: stari, ja i mama od moje maćehe, koja mi je time valjda baćeha. Ona je išla u svoj rodni Bjelovar kod svoje sestre Nade. Došli smo do Bjelovara relativno brzo. Ostavili smo baćehu kod njene sestre u kući koju dijeli pola-pola s nekom lokalnom političarkom i koja po riječima maćehinog brata Marka ima sina poludebila i muža debila. Još je napomenuo da je nisu karali samo oni koji su žurili na bus, što je izazvalo salvu smijeha. Onda smo krenuli do Ivanić Grada da tamo prespavamo.
Dakle, sa starim sam otišao u Ivanić Grad kod njegove tete Mare. Teta Mara se rodila prije nekih sedamdesetak godina. Uz to je imala i rascijepljeno nepce. I uz to su joj donji zubi bili ispred gornjih. Tako da je kad je bila mlada išla na masu operacija a jedna od čestih je bila skraćivanje čeljusti. Sam izraz mi zvuči gadno, tako da me pomisao na operaciju prije 50-ak godina u bivšoj državi asocira na neki niskobudžetni horor. Zbog svih tih operacija malo teže priča. Teta Mara je super, ali ne viđamo se često, tako da otprilike četiri petine onoga što kaže ja uopće ne razumijem. Tako da uglavnom kimam i pristojno se smješkam ili počnem neku temu koja može ali i ne mora imati veze s onim što je ona upravo rekla.
-Postao si pravi muž - rekla mi je teta Mara.
Ne želim teti Mari objašnjavati da trenutno geopolitiĉko okruženje nije prikladno za udaju ili ženidbu, te da u slučaju da se i mislim ženiti to sigurno nije uskoro. Ne spominjem to da treba još završiti faks. Pa izaći na tržište rada. Pa naći posao, raditi karijeru. Postati čovjek. Uz sve to treba i putovati, vidjeti svijet. živjeti malo prije no što se skrasim sa ženom i djecom. Treba vremena za sve to. A uostalom, nisam ni u vezi. Neću je opterećivati svime time, pa pojednostavim stvari i samo kažem:
-E- pa se nasmiješim.
Teta Mara se inače bavi šivanjem i ima dvije lutke, modele za odjeću, mušku i žensku, koje stoje na istom mjestu od kada sam zadnji put bio kod nje. Te lutke su me plašile onda a plaše me i sada kad sam već odrasla osoba iliti muž, što bi se reklo.
Inače, kod tete Mare sve ima miris na neku guščju mast. Svaka kuća ima neki svoj miris, a miris njene kuće je neki takav guščji. Sjećam ga se još od onda kad sam kod nje bio prvi put, iako nisam bio kod nje od kad sam kretao u prvi razred osnovne. Ali kad sam ušao u kuću i osjetio taj miris, odmah sam se sjetio da je imala guske, i da ima bunar, i da je imala psa koji se zvao Medo, i da ako želimo ići do Gordane, koja je polusestrična od starog i ima muža Nikolu koji je inače okej, ali voli popit, treba ići još niže niz ulicu i skrenuti lijevo i onda tim putem, uz polja oranica doći do Čaginca. Tamo je Gordana prije živjela sa svojim mužem i kćerkom Ivanom koja je sada u Njemačkoj i uskoro se udaje i ima 25 godina i očito uopće ne mari za geopolitiĉko okruženje. Sjećam se da sam s njom bio u kamionu kad je kombajn istresao žito u kamion pa smo se tako igrali. Tuširali smo se u žitu i bilo mi je super, pastoralna idila najvišeg stupnja.
Teta Mara je imala muža, kojeg su zvali Dedo, a sad je pokojan, a priča koja se mene najviše dojmila kad sam bio klinac je bila kako si je Dedo na cirkularu odrezao kažiprst. Doduše, nije si ga odrezao do kraja, visio je na komadiću kožice. Dedo je, kao optimist i veliki pobornik medicine i znanosti, što brže otrčao do seoskog doktora s tim svojim poluamputiranim prstom.
-Ima li pomoći? – upitao je.
Na to je doktor uzeo prst, te senzibilnošću i pragmatizmom koji samo seoski liječnici mogu imati, brzim trzajem otkinuo prst i bacio ga u koš za smeće.
-Nema – odgovorio je rezignirano doktor.
Nakon toga mu je zašio i previo prst, a Dedo nakon toga više nije imao kažiprst. Kad sam bio mali, malo sam se ježio tog batrljčića, a malo sam se bojao i samog zvuka cirkulara. Zbog toga nikad nisam volio gledati onu ekipu koja je išla s onom motoriziranom pilom po gradu i pilila drva po kućama. Usto sam se bojao i gusaka jer su me se uvijek dojmile kao glupe i podmukle ptice.
No...kad smo došli kod tete Mare podgrijala je večeru (očekivala nas je ranije) i poslužila. Stari je izvadio gebis koji je dobio taj dan kod zubara i stavio ga na stol. Taj gebis ga je živcirao cijeli put i malo mu se povraćalo od njega. Teta Mara je rekla da ona ima gebis već 36 godina i da ga nitko nikad nije vidio osim nje.
-Mene takve stvari ne brinu – odgovorio je stari i mirno počeo srkati juhu.
Večera se sastojala od masne seoske juhe s domaćim rezancima, masne pečene piletine, masnog krumpir-pirea i paradajz-sosa. Paradajz-sos je bio masniji no što sam navikao no ne toliko da ga opišem masnim, tako da je samo bio masnjikav. Što se tiče ostatka večere, dogodio se mali zajeb, jer je uz to što je obilovala masnoćom, bila i slatka. Usto, moram napomenuti da inače ne volim masnu i slatku hranu.
Prvo sam pomislio da je to samo seoska kuhinja na koju ja, kao urbano dijete, nisam naviknuo. No što sam više jeo više sam počinjao shvaćati da se teta Mara zajebala i umjesto soli u sve stavila šećer. No pojeli smo sve bez prigovora jer smo pristojno odgojeni. Meni je išlo malo sporije i cijelo sam vrijeme zasoljavao i jeo jako puno kruha i ukiseljene paprike, da ubijem slatkoću koju, kao što sam napomenuo i inače ne volim.
Uz sve to, tu je bio i zapečeni nadjev. Kad nas je ponudila njime, stari i ja smo diplomatski rekli da smo ̋baš, jebiga, puni ̋. Tko zna, možda je u nadjevu bilo cimeta ili nešta. Nakon toga sam jedva pojeo jednu palačinku, koja je također bila dosta masna, ali manje masna, a i manje slatka od ostatka večere. Nakon toga sam popio jedno pivo, žuju, koju mi je ponudila i koja mi iskreno nije baš sjela jer je žuja. Ali nisam htio izvolijevati.
Nakon toga smo otišli do Gordane. Tamo sam popio Karlovačko koje mi je puno bolje sjelo. Malo smo se zadržali i pričali o lokalnoj i nacionalnoj politici. Razgovori o politici su mi potakli peristaltiku te sam otišao na toalet. Kod tete Mare nema vode u kući, a tako ni poštenog zahoda; najbliži pristup vodi je samo taj bunar, kojeg sam već spomenuo. Tako da se sutradan nisam otuširao što je u tom trenutku značilo da se nisam presvukao i tuširao već tri dana, zbog raznih nepredviđenih okolnosti. Pa sam smrdio samom sebi, što znači da sam drugima smrdio još više.
Nakon Gordane, stari i ja smo otišli do birtije koju drži Mile, inače pravim imenom Jasmin, koji je tatin bratić. Ali ta birtija nije radila. Pa smo otišli do neke druge birtije koja još uvijek radi. Pa smo sjeli za šank. U toj birtiji smo bili nas dvoje, konobarica i još jedan tip za kojeg sam pretpostavio da je ili vlasnik ili tip od konobarice ili oboje. Tamo sam popio točeni tamni Budweiser kojeg stvarno nisam očekivao u Ivanić Gradu. On mi je najbolje sjeo od svih piva; ne znam je li to zbog toga što sam već prije popio dva piva. Tamo sam se sjetio svoje eskurzije u Prag, pa sam starom ispričao neka od svojih prvih pijanstava. Nakon toga je već bio fajront pa smo lagano krenuli kući, do tete Mare.
Kad smo došli kući, skontao sam da ću spavati sa starim u istom krevetu, onom starinskom, to je kao bio plan za spavanje. Malo čudno, ali okej, valjda je to tako u Ivaniću, valjda je to normalno. Pa smo stari i ja iz kuhinje donijeli televizor i antenu da u spavaćoj sobi možemo gledati vijesti. Onda smo ležali u krevetu i pušili i gledali vijesti a kad smo popušili onda smo počeli oboje kidati zanoktice. Kidanje zanoktica je inače navika koju sam ja vjerojatno, genetski ili odgojem, pokupio od starog a on ju je vjerojatno pokupio od moje bake, a tu naviku ima i moj brat koji je to vjerojatno pokupio od mene i starog, na ovaj ili onaj način. Jebeni krug života. Razmišljao sam o cijelom danu, događajima koju su mu prethodili i koji dolaze. Stari je pokidao sve zanoktice koje je mogao te je krenuo spavati. Okrenuo se leđima.
- Uf, zamalo sam zaboravio! - rekao je i izvadio gebis te ga ostavio na noćnom ormariću.
-Aj laku noć - rekao sam.
-Laku noć – profrfljao je stari bez gebisa.
-Život mi se ne razvija u smjeru u kojem sam očekivao – pomislio sam pred spavanje.
INTERMEZZO #1
Gospodin Šplajc je naručio novu rundu.
Kad je stigla, rekao je...
-Postoji piće koje se zove screwdriver. Ja vam to znam, jer sam entuzijast. Screwdriver je zapravo samo juice-votka. A screwdriver je na našem jeziku šarafciger, makar je i šarafciger tuđica. Tuđe a naše. A ako sam nešto naučio u životu je to da i čekić može biti šarafciger, ako dovoljno jako lupiš po šarafu.
-Sve je moguće – zaključio je gospodin Šplajc dok je ispijao piće za koje je postojalo mogućnost da je šarafciger.
TRANSFORMACIJE
Ana je bila palindrom. Što god da napravila, kako god da počela i krenula uvijek je završila na istom. To ju je mučilo neko vrijeme. Borila se, trudila, no uzalud; ništa nije pomagalo. Kako nadograditi samoga sebe, a usput ne promijeniti svoju bit? Kako biti netko drugi, a ostati isti? Kako, kao što bi joj baka narodski rekla, prdnuti i stisnuti?
Jednog potpuno nasumičnog dana, Ani je sinulo da bi mogla pokušati biti anagram.
-Dosta je bilo samosažaljevanja! -rekla je samoj sebi. – Svijet ne čeka na nikoga, a život je samo jedan! Vrijeme je za akciju, a ne prokrastinaciju! – bodrila se.
Budući da sa temeljitim karakternim promjenama nije imala pretjerano puno iskustva, napravila je početničku pogrešku, te je zamijenila samo svoje prvo i zadnje slovo. Čisto kozmetiĉki zahvat. Tako da je opet došla na isto.
Komplikacije su se gomilale. Jer ja Ana sad bila i palindrom i anagram. A usput je postala i ambivalentna pri analizi svojih osjećaja i svog vlastitog identita, ni sama ne znajući isključuje li prva definicija drugu. I obratno.
Zatim je pomislila da možda traži previše reda u ovom svijetu koji ako ima pravila za njih ne mari, tako da je odlučila postati anarhistica. Na to se pojavio Captain Obvious, koji je imao upečatljiv francuski naglasak i baguette u ruci te joj je rekao...
– Oh, ma chere, stavljanje sufiksa na vaše ime vas ne čini drugom osobom isto kao što vas ne bi činilo piletom ako stavite perje u dupe. Uostalom, anarhizam je tako passé, nemojmo biti tako anakroni, oui!? – te ju je puknuo baguetteom po glavi i nestao u oblaku apsurda.
Ana je pomislila da je sišla s uma, neko vrijeme je kontemplirala nad problemom koji joj se nadvijao nad mislima kao suri orao nad smeđim medvjedom. Ana je znala da suri orlovi ne prezaju pred napadom na smeđe medvjede, tako da joj se takva personifikacija njene problematike u obliku te i takve usporedbe činila sasvim na mjestu.
-Aha!- pomislila je u sebi, a gotovo odmah nakon toga to je i izrekla.
-Aha!- rekla je sama sebi, netom nakon što je to pomislila.
-Možda je anadiploza odgovor? - rekla je sebi u zrcalo, koje joj je samo naglašavalo problematiku simetrije.
Možda je andiploza odgovor koji traži.
Odgovor koji traži a ne može naći. No gotovo nitko nije znao što to znači.
-Što to znači? - pitali su ju. Nije točno znala ni ona, no držala je da Krleža možda ima veze s tim.
S tim što je anadiploza Ana na kraju nije izašla na kraj. Tako da je i od toga odustala. Očajničkim potezom pokušala je još jednu opciju koja joj se činila suvislom.
Probala je biti i anafora.
Probala je tri puta.
Probala je to prvi put.
Probala je to zadnji put.
Probala je nikad više.
Kad je shvatila da svom cilju nije nimalo bliže, odustala je od svega toga. Pomirila se sa samom sobom, kakva takva je. Nakon nekog vremena se počela osjećati ugodnije u svojoj koži, manje mareći za tuđu a i vlastitu percepciju. Počela je samo biti.
Naposljetku, Ana je upoznala Milovana. Nakon što je završila s njim u vezi shvatila je da tu ima i ljubavi. Iako različiti, imala je osjećaj da je veza nekako prirodna, a i osjećaj je bio obostran.. Veza od nje nije zahtijevala da se mijenja, štoviše, samo ju je nadograđivala. Život i veza su išli svojim putem, kako te već ide, te se na kraju rodilo dijete. Curica Aja je dobila ime po Milovanovoj baki sa slovenske strane, no bila je više na mamu.
INTERMEZZO #2
Gospodin Šplajc je naručio novu rundu.
Kad je stigla, rekao je...
- Brzina boli je 10 stopa u sekundi ili 3 i pol metra u sekundi, toliko se brzo bol kreće živcima. Bol može ići brzinom do 108 kilometara na sat. Kad se to sve zbroji boli bi trebalo malo više od 370 sati da obiđe svijet, što bi značilo malo više od dva tjedna. To je sporije od aviona ili interneta, no to je samo fizička bol, psihička je nekad trenutačna – rekao je gospodin Šplajc.
- Sve vam je to u glavi, dragi moji – nastavio je. - Evo recimo, logika i desna ruka je u lijevoj hemisferi, a osjećaji i lijeva ruka u desnoj hemisferi mozga. Sve to spaja corpus callosum. Ja recimo pijem desnom rukom da nešto intelektualno raščistim, a lijevom da raščistim probleme emotivne prirode. I tako sam ga navikao. Mozak, to jest. A ako pijem bez ruku, na slamku, onda bude kaos. Ali mozak je ovako i onako đubre pa zaslužuje da ga se vara i zajebava– rekao je Gospodin Šplajc dok je ispijao piće desnom rukom.
MUŠKA STVAR
Vrisnula je.
-Pa pička mu materina! - čulo se iz kuhinje.
Došla je u sobu.
-Meni je stvarno već jebeno dosta!
-Šta je bilo? - pitao je poluzainteresirano, već pomalo naviknut na njene promjene raspoloženja. Uostalom, znao je da joj se približava menstruacija.
-Pa pogledaj! –pružala mu je ruku.
-Šta?
-Pogledaj mi ruku!
Gledao je ruku ne videći ništa.
-Ništa ne vidim.
-Kako ne vidiš? Jesi ti slijep? Pogledaj! –trsila se gurajući mu ruku pod nos.
-Ma daj, nije ništa. Mala ogrebotina.
-Mala ogrebotina? – rekla je gledajući ga kao što bi pogledala govno koje je zatekla...recimo u
punču. –Mala ogrebotina? Gdje je bivacin? Gdje je alkohol? Dobit ću jebeni tetanus! – vikala
je histerično.
-Ma samo operi sapunom. Nije ni do krvi.
-Nije ni do krvi... - rekla je, onako više za sebe, odlazeći do kupaonice.
Zapalio je cigaretu. Često je imala takve emocionalne ispade. Naučio je da se ne treba raspravljati. Neko vrijeme se čak i pokušavao slagati s njom, u vezi bilo čega, no uvijek bi zvučao sarkastično, kao da joj povlađuje. Uvijek bi ga prozrela. Imala je šesto čulo za takve stvari. Barem kod njega, u svakom slučaju.
-Nema alkohola - rekla je vraćajući se iz kuhinje.
-Ima rakije u frižideru - rekao je.
Otišla je u ponovo u kuhinju, gunđajući.
-Znaš ti šta? – nastavila je vrativši se. – Govorim ti već mjesecima. Rekla sam ti već petsto puta. Al jebe se tebi. Jel, jebe se tebi očito šta ja tebi govorim, ako ti ja moram reći petsto puta...
-Pa de, nemoj sad od muhe pravit slona. Uostalom, zar nismo rekli da ćemo raspraviti o tome...
-Slušaj, ovo je već treći put da zbog tog govna krvarim ovaj tjedan. Nemam se šta više raspravljat. I cijelo ti vrijeme govorim da...
-Da, da. Dobro, napravit ću to...
-Kad, kad ćeš to napravit? Ti to očito ne želiš napraviti jer bi to već napravio. Uvijek kažeš da ćeš napraviti ali to ne napraviš, prema tome, ili si retardiran ili to ne želiš napraviti.
-Nije da neću, ne stignem...
-Šta radiš sutra? –prekinula ga je. – Ništa, imaš cijeli jebeni dan, idi do...
-Oke, imaš pravo... - sad je on nju prekinuo. Alfa mužjak se probudio u njemu, osokolio ga i rekao mu da ne treba trpiti sranja od histerične kvočke, te da je najbolji način da cijelu ovu situaciju privede kraju taj da racionalno argumentima objasni cijelu situaciju.
To je bio plan, no budući da nije bio baš najbrži što se tiče rasprava, malo je kasnio u razgovoru, pa se nadovezao na par rečenica prije kad ga je pitala jel hoće ili neće to napraviti.
- NEĆU to napraviti! – rekao je racionalno i nadasve argumentirano.
- Nećeš?
- Neću.
- A jel?
- Jel.
- Ne ponavljaj svaku moju riječ, stvarno nekad mislim da s debilom živim.
- Aj sad molim te, reci mi šta me sad vrijeđaš, jesam li tebe ijedanput uvrijedio? -rekao je povrijeđeno. - Ha? Jesam li? Gledam tu TV, gledam svoja posla, a ti...
- Pa vrijeđaš me svaki dan, mamlaze! – prekinula ga je.
- Ja tebe vrijeđam svaki dan, a kako to? Molit ću lijepo?
- Tako što...postojiš...mamlaze! – nije znala zašto je baš zapela za riječ ̋mamlaz ̋. Htjela mu je reći nešto puno gore. Da je imala vremena i živaca stati i proučiti situaciju vjerojatno bi se sjetila kako je identično tako njena majka zvala njenog oca kad bi došao pijan iz birtije. No sada nije imala vremena za psihoanalizu i introspekciju, danas nije bio dan za ̋multitasking ̋, tako da je samo nastavila s čime je i počela i za što je smatrala da joj trenutno dobro ide.
- Vrijeđaš me tako što očito misliš da sam ja kreten, mamlaze. Svaki dan me gledaš u oči i svaki dan mi lažeš. Gledaš me u oči i lažeš!
- Ma daj, aj se malo smiri...
- Znaš ti šta. Već ti mjesecima govorim, i ti se mjesecima kao slažeš, a da bi mi ti sad rekao da NEĆEŠ? Aj baš me zanima, zašto nećeš?
- Ma ne bi to razumjela.
- JA to ne bi razumjela?
- Da, to ti je muška stvar – pokušao je nemušto objasniti.
- Pa ja, ja...ja sam sad stvarno bez riječi ostala – rekla je, ostavši bez riječi. Na licu joj se ocrtavao očaj jer nije znala odakle početi s novom salvom uvreda. Niti jedna joj se nije činila dovoljno prikladnom.
Krivo procjenjujući njenu šutnju time da je došao do dobrog argumenta, krenuo je u protunapad. Ona je počela svađu, mislio je, ali će je on definitivno završiti.
- A uostalom, ja tebi isto mjesecima govorim za papir?
- Molim? – prenula se.
- Znaš ti šta ja pričam - govorio je za razinu ljući i uvređeniji nego što je zapravo bio..
- O kakvom papiru ti pričaš?
- Vece papiru.
- Kakvom...kakvom vece papiru?
- Ohoho...rugala se sova sjenici. Sad TI ne znaš o čemu se priča, jel? – rekao je gotovo pobjedonosno, smatrajući da joj je upravo napravio šah i mat, te ukazao na njenu licemjernost.
- Pa ja ti zapravo, ako se ne varam, već GODINU dana govorim– rekao je naglašavajući godinu, jer je godina ipak više od nekoliko mjeseci, koliko mu je ona spočitavala. Tako da je, ako gledamo kronološki, imao jaču argumentaciju.
– Godinu dana te lijepo molim da okreneš na drugu stranu vece papir.
Blijedo ga je gledala.
- Jer mi to smeta – dobacio je, ne dajući joj da ga njen prodorni pogled smete s pravca u kojem je išao.
- Šta ti smeta?- upitala je gotovo zaboravljajući početak rasprave.
- Pa uvijek staviš rolu s unutarnje strane a ne s vanjske.
- Kakve unutarnje i vanjske? – upitala je zbunjeno, što je u tom trenutku uistinu i bila.
- Pa uvijek staviš da je prvi list role UZ zid, a ja volim da mi je OD zida, jer se tako lakše odvrti. I to ti govorim...
- Pa dobro, jesi ti normalan? – pitala ga je, ali više retorički, jer je već imala svoj stav o tome.
- Molim?
- Pitam te jesi ti normalan?! Šta ti pričaš čovječe? Jel ti sebe čuješ?! – prasnula je, a onda se sjetila i kako je sve počelo.
- Ja ti pričam da imam ogrebotine inficirane zbog tebe, a ti me jebeš u zdrav mozak s vece papirom?! I to papirom koji sam ja stavila? Za koji sam se barem potrudila da ga stavim, za razliku od tebe? A TI se žališ? Pa jel ti nije neugodno?
- Pa samo kažem...
- Znaš ti šta, slušaj me sad! Ja te ne mogu gledat sad. Ja sad idem, jer ako ostanem ubit ću i sebe i tebe...
- Gdje sad ideš? - pitao ju je iako mu je prvi instinkt bio da je pita kako će ubiti sebe, pa tek onda njega. Pametno je to prešutio.
- Idem u pičku materinu! - vrisnula je. - Ne prekidaj me kad ti pričam? Kad se vratim sutra poslijepodne hoću da to bude riješeno ili... - rekla je prijeteći.
- Ili šta? - rekao je prkosno.
- Ili – jednostavno je zaključila.
- Dobro – rekao je uvrijeđeno, te je gotovo doslovno digao nos u zrak.
- Nemoj ti meni ̋dobro ̋, nego dobro!- rekla je ljutito uzimajući kaput i šal.
- Jesi me razumio?
- Da, razumijem. Ali se nemoj iznenaditi ako to NE BUDE napravljeno - rekao je za kraj, ni sam ne shvaćajući potpuno vlastitu motivaciju za dišpet na kraju.
Stajala je na vratima te krenula nešto reći, no zaustavila se na pola puta. Crvena od bijesa u licu, držala je usta otvoreno kao da su se zakočila, te s takvim poluotvorenim ustima jednostavno izašla iz stana. Zalupila je vratima.
On je ostao sjediti, ne shvaćajući ni dalje potpuno što se sve upravo dogodilo.
- Idi, kučko glavata – rekao je oholo, nadovezujući se na svoju prijašnju izjavu o sovi i sjenici... l'esprit d'escalier, što bi rekli Francuzi.
Ogledao se oko sebe po sobi.
- Cic, cic.. – dozivao je. - Cic, cic, cic. Mačak mu se odazvao te nehajno doskakutao iz kuhinje. Došao mu je do nogu, te se neko vrijeme vrtio oko njih i preo.
- Glavno je da se mi muški držimo zajedno, jel tako Mikica? - rekao je svom mačku, gladeći ga po leđima.
- Ma jel tako? Neće nitko nama muda rezati? Jel tako, jel tako?
Taman ga je krenuo gladiti ispod glave, mjesto koje je Mikici inače najdraže, kad mu je mačak divljački napao ruku, zubima i kandžama.
Vrisnuo je.
Mikica ga je režeći držao za ruku. Pokušavao ga je stresti s ruke, no Mikica se nije dao. Bujica testosterona koja je kolala Mikicinim krvotokom je bila preobilna da bi mačak imalo mario za vlasnikova zapomaganja; mačor je sada bio na misiji da ubije nešto.
Tresao ga je s ruke i udarao papučom koja mu se nekako našla u rukama, kad se Mikica napokon otkačio. Mikica je doskočio na pod, režeći.
Pogledao si je izmrcvarenu ruku, a potom Mikicu. Mačak je siktao, gledajući svog vlasnika prezirnim pogledam koji je svojstven domaćim mačkama. Frknuo je, podigao rep pa otišao u drugu sobu kao da se ništa nije dogodilo.
Pogledao si je ruku. Na prvi pogled se i nije činilo tako ozbiljno, iako je bilo iznimno bolno. No to je bilo samo na prvi pogled, jer je Mikica očito imao kandže i zube oštre kao žilet. Krv je odjednom samo buknula iz rana. Najizgrebanija je bila podlaktica, ali palac je pretrpio najviše štete, bar što se tiče dubine ozljede. Gotovo ga je do kosti ugrizao. Vjerojatno će morati na antitetanus otići, mislio je.
Opsovao je na glas te krenuo prema kuhinji. Dok je tražio gdje je ostavila rakiju odlučio je sutradan stvarno odvesti uškopiti prokletog mačora.
INTERMEZZO #3
Gospodin Šplajc je naručio novu rundu.
Kad je stigla, rekao je...
-Ako je pupak svijeta u Grčkoj, u Delfima, nije ni čudo što sranja na ovim prostorima nikad nisu tako daleko. Mislim naravno, geoanatomski gledano. Također, budući da je sve to u generalnoj blizini ne treba iznenaditi ni to što smo tu gdje jesmo u kurcu- zaključio je kratko te popio.
KIT
Sparno je i vruće. Ne mogu spavati. Probdio sam noć, opet.
Na internetu sam cijelo vrijeme. Pokušao sam zaspati nekoliko puta, no ne ide. Možda sam pod stresom, ne znam. Ne mogu prisiliti misli da stanu...
̋Kako je ovaj krevet neudoban, što je to uopće, od čega je točno madrac, koliko ima grinja? Ako se okrenem na drugu stranu, hoće li pomoći ? Koliko grinja trenutno imam na sebi, koliko ih imam kod nosa. Spavaju li grinje uopće, imaju li noćne more? Imaju li grinje svoje grinje, ili kao neke bakterije? Jesu li te grinje uopće svjesne; doživljavaju li mene kao neki svoj kozmos ili su svjesne da ima nešto više od mene? Koliko su evolucijski stare grinje, jesu li starije od morskih pasa; jesu li starije od 200 milijuna godina? A i ti morski psi, užasavam ih se. No ipak, ugrožene su životinje. Oni se vjerojatno trebaju više bojati ljudi nego mi njih. Kinezi jedu onu juhu od peraje ko sumanuti. A i oni sve jedu, mislim, Kinezi. 'Ako ne znaš što je nešto, probaj to pojesti', to je kineska poslovica. Mislim kakva je to poslovica. Ne možeš sad sve pokušavati pojesti. Ali opet, kad pogledam ljudi su zapravo sve pokušali pojesti. Zato znamo da li je nešto jestivo ili nejestivo, gurmanski pioniri. Puno ih je umrlo. A i što je to isto primitivno – jesti. Jedeš radi energije i onda sereš. Puno serem ovih dana. U biti, uvijek puno serem. Ne da mi se više srati, a moram. Mislim, ako moram birati između vrećice za kolostomiju i sranja, bolje je sranje. No najrađe ne bih uopće srao. Mrzim te nametnute tjelesne stvari. Osjećam se kao u kavezu. Moram jest. Moram srat. Moram spavati. Ne znam da li zapravo uopće želim spavati. Možda sam sam kriv što ne spavam. Koliko imam još vremena do buđenja, odnosno do ustanka iz kreveta? Hoću li stići spavati barem par sati. Bar par REM ciklusa. Možda budem lucidno sanjao? To je uvijek kul. No uglavnom zaboravim biti lucidan. Nemam dovoljno elana da se time bavim. A i krevet mi je neudoban...˝
I tako iz noći u noć.
Pa ustanem. Pa zapalim cigaretu. Pa gledam u dim dok ga ispuhujem; kako ima svoje izvorište i smjer, no nitko ne može predvidjeti kretanje dima, samo generalni smjer. Determinirani kaos, kao i sve ostalo. Nemam pojma šta ću sa sobom. Jesam možda anksiozan? Je li to normalno? Mislim da sam malo depresivan, ali ne jako. Zapravo ne mislim da sam uopće depresivan, mislim da sam realan. Postoji jedna hipoteza da blago depresivni ljudi imaju realniju percepciju stvarnosti. No čini mi da to su to istraživanje radili blago depresivni ljudi. Sve mi je to malo preuzetno. Mislim, možda racionaliziram. Možda trebam spavati. Ima puno možda.
Ispuhujem dim.
I smrdim. Ljepljiv sam. Kosa mi je masna. Idem pod tuš. U biti nemam tuš, imam kadu, koja je odmah ispod prozora, tako da više manje čućim ispod njega. Pod tušem sjedim u kadi. držim dršku za tuš na leđima. Lagano me masira. Gledam kako mi voda teče niz laktove. Kiša je padala na prozor izvana, dok kapljice tuša kaplju po njemu iznutra. Puno je kamenca na staklu, s obje strane. Mislim da nema šanse da to ikad očistim. Možda samo pustim da se nataloži kao kreč na staklu. Onda više ne moram imati zavjese u kupaonici. Dvije muhe jednim udarcem.
I onda ponovo odlutam. Ali misli su mi ipak malo jasnije. Fokusiram se samo na zvuk vode koja teče. Hipnotiziram se vodom koja se slijeva niz odvod...i ne znam jesam li pod tušem pet minuta ili sat vremena. Blaženstvo, nirvana...Onda me u stvarnost vrati tjelesno, pa prdnem. Pripiša mi se. Nekako ciljam ravno u odvod. To mi je kao hobi; pišanje u odvod.
Moraš imati neki hobi, inače poludiš. Možda da se i obrijem, nisam se dugo obrijao. Neću se obrijati, urast će mi dlake. Stalne dileme. Dileme, dileme, dileme. A kad si u dilemi, idi lemi! Lemljenje opušta, kao i svaki drugi fizički posao.
Prsti su mi smežurani, predugo sam pod tušem. Zeznuto je s tim plinskim bojlerima što možeš imati zauvijek toplu vodu. Ili bar dok ima plina. Onda nakon nekog vremena izađem van. I obučem se u čisto i osjećam se kao nova osoba. I osjećam se tako nekih 10 minuta. Gledam se u ogledalo, imam neku dugu dlaku na desnom ramenu, koja mi je valjda izrasla preko noći. Ljudi dobivaju nove dlake cijelo vrijeme. Prvo nemaš ništa dlaka, imaš eventualno kosu. Pa ti rastu pazušne i genitalne. Pa brkovi itd... I tako cijeli život. Cijelo vrijeme nove dlake, na nekim novim mjestima. U nosu, ušima. I ramenima.
-Dlake su kao godovi -mislim si. -Svake godine nova.
Pa si obrijem tu dlaku na ramenu efektivno se pomlađujući godinu dana. Kao da je nije ni bilo. Pa idem vidjeti koliko je sati. 4 i 27. Divno. To je možda najgore vrijeme. Ili najbolje. Ne znam, ovisi šta očekuješ od noći.
Ali šta, sad nema šanse da zaspem. Ako i zaspem u roku od pola sata, što je navučeno, možda odspavam 2 sata, ili 12. kako god. Dan sam fulao.
Neću spavati uopće. Eto, odluka je donesena. Idem na internet. Kao Odisej plutam bespućima elektronskog oceana, cijelo se vrijeme nasukavajući naokolo, nikako da se maknem iz njega. Pa završim neplanirano na nekoj stranici na kojoj zaglavim satima ili mjesecima, dok mi stvarni život sve brže prolazi. Kao kod Kirke. Gledam neke stranice koje pratim, lajkam par stvari, ostavim par komentara, raspravljam se s ljudima oko nepotrebnih stvari.
Možda da budem produktivan ili kreativan, mogao bih nešta napisati. Nešta obaviti, riješiti neke zaostatke oko obaveza. Ne, nema šanse, čim krenem, prispava mi se. Čim to ostavim, razbudim se.
Mrš. Đubre od mozga. Čitam na netu da postoji nausamljeniji kit na svijetu. Kit usan. Hidrofoni postavljeni diljem Tihog oceana ga jako lako prate, jer ima specifičnu frekvenciju kojom se glasa. Kitovi usani inače imaju frekvenciju od 25 hz, on od 52. I tako se on cijelo vrijeme javlja, doziva ih, ali ga nitko ne prepoznaje kao dio svoje vrste, tako da ga efektivno ne čuju. I tako mu prolaze dani. Već desetljećima samo besciljno tumara Tihim oceanom.
Padne mi ideja na pamet. Napravit ću hommage tom kitu.
Već je rano, zora sviće. Znam što mi sve treba. Uzimam pribor. Idem van iz kuće pa odem do livade koja je udaljena nekih kilometar.
Uzeo sam 6 velikih, crnih vreća za smeće. Odvojio sam 4 vreće. Na tri vreće sam odrezao dno, a zatim ih zajedno zalijepio tako da dobijem jednu dugu cijevčanu vreću, koja nigdje ne propušta. Zatim sam ju napunio zrakom tako da sam dobio jedan veliki crni balon. Nakon toga sam uzeo još dvije vreće. I od njih sam napravio rep, zapravo nešto što nalikuje na rep, koji sam zalijepio na dno ove veće vreće. Od ostataka sam izrezao prednje peraje za kita i to zalijepio. Kit nije bio predivan ali je bio oke. Sada mi je još samo ostalo čekati da malo zatopli.
Za to vrijeme sam napisao poruku, u kojoj sam stavio svoju e-mail adresu, te na engleskom i hrvatskom napisao da mi samo pošalju gdje su kita našli, tko god ga nađe i ako ga nađe. To sam isto stavio na vrećicu i zalijepio u podnožju repa.
Odlučio sam da će mi ta poruka biti neki znak, nisam znao kakav još, ali sam bio čvrsto uvjeren da ću ga znati prepoznati kad ga vidim. A i možda moj kit bude znak nekome. Ne znam, možda to samo mislim zbog deprivacije sna.
Vrijeme je prolazio. Oko 12 je već bilo toplije. Zrak u mom kitu se počeo zagrijavati i širiti. Crna boja je privlačila toplinu iz Sunca. Bilo je samo pitanje vremena. Sat vremena kasnije, balon je počeo polako ali sigurno lebdjeti. Držao sam ga da se još malo ugrije, kako bi što prije otišao što više vertikalno. Da mi ne zapne odmah na nekom drvetu. Nakon još pola sata mi se činilo da sam dovoljno čekao. Pustio sam ga. Odletio je brzo prema gore. Vinuo su u nebo, gibajući se lijevo-desno, stvarno podsjećajući na kita. Zbog težine dva zasebna balona i moje poruke, koje su taj kraj vukle prema dolje, bio je potpuno uspravan. I onda je otišao dalje. I dalje, i počeo je lagano tako vertikalan lelujati negdje prema istoku. Ali nakon što je otišao dalje od 200-300 metara, shvatio sam da sam mu trebao napraviti veće prednje peraje. One su potpuno splasnule i iz daljine se uopće nisu vidjele.
Za bilo koju drugu neupućenu osobu koja bi vidjela moju rukotvorinu, vjerojatno bi pomislila da umjesto najusamljenijeg crnog kita vidi najusamljeniji crni penis, koji bezbrižno leluja netom ispod oblaka.
-E jebiga – pomislio sam. - Bitna je namjera.
I neuspjela realizacija ideje je bolja od ideje koja ostane samo na ideji. Možda je to bilo još i bolje. Što god. Bar sam se danas maknuo iz kuće.
Otišao sam kući fućkajući.
CODA
Gospodin Šplajc naručio je još jednu rundu.
Kad je stigla, rekao je...
-Kad si star svaka ti riječ može biti zadnja. Ja sam cijeli život sve stariji, pa sam se uvijek trudio da mi svaka riječ bude vrijedna govora, jer mi svaka može biti zadnja.
Strusio je piće pa naručio još jednu rundu, putnu.
-Uobičajeno? –pitao ga je Meho.
-Ne, molit ću lijepo. Lavov ovaj put. Bez leda, a ne treba ni vode također.
-Lavov? Otkad to? – prenerazio se Meho.
-Lavov je najgore piće, savršeno za odlazak ili prestanak pijenja općenito. Jedno vrijeme, kad nisam pio, samo sam pio Lavov. Tako da mi bilo koje piće nakon njega odmah prisjedne.
Gospodin Šplajc se ustao, malo zateturao, te krenuo do šanka. Srknuo je svoje putno, te krenuo prema izlazu.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.