proza

Lora Begović: Preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Lora Begović rođena je1997. godine i živi u Petrijevcima, mjestu 20 kilometara udaljenom od Osijeka. Pohađa treći razred II. (jezične) gimnazije u Osijeku. Uglavnom piše kratke priče. Osim usmene pohvale na LiDraNu 2012. godine, osvojil je i treće mjesto na natječaju za kratku priču “Mate Raos” također 2012. godine.

Preživljavanje

               Trčao sam ulicom kao da me gone. Ulične svjetiljke treperile su mi visoko iznad glave, a sat sa obližnje crkve odzvanjao je ponoć. Znoj mi je oblio čelo, a adrenalin me udarao kao bijesnog psa. Noge su mi najednom postale teške poput olova te sam usporio izmičući iza ugla.

                Nalazio sam se u nekom siromahu-dragom dijelu grada gdje se blato uvijek lijepilo za odjeću bez obzira na vremenske uvjete. Pijanci su teturali i padali obesvješteni po kanalima. Nekoj normalnoj osobi iz iole normalne četvrti ovo bi ličilo na apokalipsu. Tko zna, možda je upravo to i bila.

                Majica mi je bila uprljana svježom krvlju te mi se stoga pripila uz površinski ranjenu kožu. Nisam se pretjerano trudio sakriti tragove borbe, uostalom na ulici nije bilo nikog trijeznog tko bi moju pojavu smatrao alarmantnom iz bilo kojeg razloga. Konačno sam ušao u svoj neredom pretrpani stan i triput provjerio jesam li zaključao vrata. Iz ovog mjesta, točno prije 45 minuta, izašao sam potpuno bijesan i odlučan u svom naumu. Sada, prokletinja od straha napadala mi je um kao zvjerka te sam sjeo uz vrata, držeći ovu svoju neshvaćenu glavu u rukama. U zraku se osjećala vlaga i nadraživala mi nosnice. 

                Trebalo mi je par trenutaka mira, ali to u gradu poput ovog neću naći. Skinuo sam krvavu majicu i bacio ju na već pozamašnu hrpu stvari na podu. Pripalio sam cigaretu i sanjario o izlazu iz paklene stihije u kojoj sam se našao. To sanjarenje je vjerojatno bila jedina stvar koju smo ostali ljudi planeta i ja dijelili – ako niste dosad primjetili, ja pomalo uživam u tome da me ljudi smatraju napaćenom dušom, iako bih objektivno rekao da su jedino paćeno u vezi sa mnom ljudi koji me moraju slušati. Takvih nema mnogo.

                Prislonio sam glavu na prozor trećeg kata zgrade trošne fasade i neodređeno pogledao na svoj prljavi kvart. Nešto mi je upalo u oko i protreslo me iz ove ponoćne melankolije. Nekakav balkanski muškarčina tukao je uplakanu ženu ispred ulaznih vrata nimalo profinjene gostionice, a reakcija svjetine okolo je bila uobičajno i neiznenađujuće ništava.

                Koliko god sam mrzio u isti dan oduzeti život, a onda ga spasiti – moj relativno dobar odgoj odbijao mi je dopustiti da ignoriram viđeno. Potrčao sam na scenu i povukao ovaj socijalni izrod prema sebi, zadajući mu prokleto filmski udarac šakom u lice. Tek sam u tom trenutku shvatio da je momak dovoljno intoksiniran da bi ga vjerojatno onesvjestilo i da sam mu zveckao ključevima pred očima. To je malo povrijedilo moj ego, no kapitalac je svejedno bio poražen.

                Pružio sam šokiranoj ženi ruku i povukao ju tako da je bila s obje noge čvrsto na Zemlji.
„Jesi dobro?“ – upitao sam kao da me briga. „Mi-mislim da jesam.“ – odgovorila je mucajući, a zatim dodala – „Ti nemaš majicu.“ Pogledao sam potpuno zbunjen u ženu, ali očito moja zbunjenost nije dopirala do nje i njoj su njezini prioriteti bili poredani točno kako treba. Bilo kako bilo, neki poznati stripovski junak bi sigurno smislio neki šarmantni bondovski odgovor, ali ja za ta sranja nisam imao vremena. Odgovorio sam samo: „Sereš!“

                Nakon toga, krenuo sam natrag do svojeg stana , ali osjetio sam njezin pogled na leđima. Odjednom je povikala: „Hej,čekaj!“ Okrenuo sam se potpuno neraspoložen za bilo kakvu ljudsku  interakciju. Dramska pauza. „Hvala.“ – nastavila je. Kimnuo sam glavom naivno smatrajući da će to biti kraj ove farse. Oh, ni pojma nisam imao koliko sam u krivu bio. Nastavio sam svoj hod preko ulice, ali se ona ponovno oglasila: „Zar ćeš me samo ostaviti ovdje?“ Zastao sam ne okrenuvši se prema njoj. Polako je i meni došlo da dignem ruku na to uporno čeljade. Ali, hej, tu se opet pokazao onaj moj gore spomenuti odgoj. Konačno sam se okrenuo i odvratio: „A koji kurac hoćeš još od mene?“  Tu je djevojka ponovno zajecala, a ja sam si psovao u bradu. Utjecaj koji ženska populacija ima u ovom svijetu je ogavan. Da sam se ja tako rasplakao kada bi me djevojka spasila, zaradio bih podsmijehe, podrugljive poglede i par šamara, ono čisto zbog nezahvalnosti.

                Ženino jecanje trgnulo me iz ove već klišejske kritike u mojoj glavi. Uzdahnuo sam i kroz zube odgovorio: „U redu, štogod, slijedi me.“ Na to je ova gotovo u isti čas zaboravila na suze i pratila me užurbanim korakom do vrata stana. Na stepeništu mi se predstavila, no zaboravio sam ime. Zovimo ju jednostavno Aliquis (lat. netko) jer to paše mom umjetničkom, ali učenom egu.

                Dok sam otvarao vrata, sjetio sam se one krvave majice na podu hodnika i krvavog noža u kuhinji te smrada jeftinih cigareta i ustajalog nereda. Nasmiješio sam se zbog pomisli kako bi Aliquis mogla napustiti ovaj stan prije nego li je mislila.

                Na moje veliko razočaranje (nikada nisam mislio da će doći situacije kada ću moći izreći ovu misao), Aliquis nije primijetila majicu zalivenu tuđom krvlju te ju je samo preskočila i približila se prozoru  - „Ovaj stan ima potencijala.“ – rekla je zamišljeno. „Za što? Osnivanje mafije? Možda.“ – odgovorio sam ironijom. Nasmiješila se, ali ničim opovrgnula moju teoriju. Stajali smo tako svatko na svom kraju stana u tišini kada sam ja shvatio da ne želim i ne moram biti ovdje. Iskreno, začudilo me što mi je toliko trebalo. „Znaš šta? Radi šta hoćeš, ja idem.“ – čim sam izrekao tu rečenicu, izašao sam u hladan hodnik. Činilo mi se kao da je rekla nešto, ali nije mi padalo na pamet da se vratim.

                Otišao sam u jedan od onih restorana u retro stilu što rade non-stop i  planirao tamo prosjediti cijelu noć. Samo razmišljajući. Volio sam ovo mjesto sve od dana kada sam se doselio u obližnju vukojebinu. Naime, tada mi je prišla neka srednjovječna pretila konobarica – jedna od onih koje ti prenose energiju od koje se zaljubiš u život. Sjećam se kao da je bilo jučer kako mi je citirala nekog njezinog omiljenog autora, kako mu je bilo ime? Claus? Clyde? Ah, da – Clive Barker. Meni potpuno nepoznato ime, no ni sam sebi to ne bih priznao. Točan citat bi išao: „Stvari dolaze i odlaze, i to je neka vrst čarolije. A u međuvremenu? Potrage i trikovi; užasi, maske. Povremeno radost. Ima mjesta i za radost, ah! I to je čarobno.“ Iskreno ne znam zašto sam taj dan toliko zapamtio. Valjda sam bio naivan, nadao se da neću doći tu gdje jesam. Da će ljudi znati moje ime, da će me poštovati, da ću uspjeti, da bi sam moj ulazak u prostoriju ljudi shvaćali kao hvalisanje. Međutim, većina bi rekla kako ubojstvo na rukama, nepoznata žena u stanu, ni kinta u džepu i opća egoističnost nisu baš stvari kojima se vrijedi hvaliti. Jebiga.

                U restoranu je jukebox svirao „Sweet Home, Alabama“, par se požudno žvalio u polumračnom dijelu separea nedaleko mene, dvojica srednjovječnih muškaraca pila su za šankom čekajući krajnji trenutak da se vrate kući nervoznim ženama, a ja sam upravo u trenutku kad mi je mlada, čupava konobarica donijela prvu šalicu kave te večeri shvatio da bih trebao početi svoju priču od početka. Nije neka priča i ne traje dugo, ali razjasnit će par stvari.

                Rođen sam i odgojen u jednoj od onih savršeno funkcionalnih obitelji. Brižna majka, ponosan otac. Bio sam jedinac koji je uvijek želio više. To „više“ je za mene značilo reputaciju. Ne kao slavu, već strahopoštovanje – da ti svi znaju ime, ali toliko si prokleto misteriozan i bogat da nitko ne zna i ne usudi se reći ništa loše o tebi. Shvatio sam relativno rano da to neću postići u kući u predgrađu dok me majka štipa za obraz u buci-buci stilu. Stoga sam otišao. Ostavio im poruku da me ne pokušavaju naći, prosto zato da se ne moram i time zamarati. Ne smijem reći da ih nisam volio i da mi nije stalo, ali kada vam netko usmjeri svu roditeljsku ljubav svijeta, vaš razmaženi, odvratno odgojeni nagon je jednostavno ignorirati tuđe emocije. Ne krivim njih za svoje probleme. Zapravo krivim. Ne, ne krivim. Više ni ne znam...

                No dobro, u svakom slučaju – otišao sam. S jednom torbom u ruci, ukradenim novcem u džepu i mladenačkim težnjama u glavi našao sam se na željezničkom peronu. Jedina postaja – New York – znam, sve znam, mladi ljudi su silno kreativni. Make it here, make it anywhere fazon, shvaćam u potpunosti.

                Od toga je prošlo nešto preko desetljeća i zavolio sam ovaj grad; bez obzira na činjenicu da me Velika Jabuka bacila na hladan beton i počela šutati po bubrezima Dr Martensicama opremljenim  razočaranjima i nije prestala do danas. Stockholmski sindrom, zar ne? Valjda sam i sadist i mazohist ujednom – to me čini i samom sebi dovoljnim. Da, ako ste se pitali, to odista jest jedan od citata na mom online-dating profilu.

                Eh, kada sam tek došao ovdje – ovo je bio plan: postati broker u nekoj uspješnoj kompaniji na Wall Streetu, ulizivati se nekom direktoru-starkelji kao da je jebena Natalie Portman, preuzeti tvrtku nakon direktorove smrti i – voilà – uspjeh, pare, žene, reputacija. Zvuči kao neprobojan plan, ha? Molio sam za posao na koljenima  u svakoj prokletoj newyorkškoj kompaniji, lizao sam cipele te konačno polučio uspjeh – našao sam posao. Prvi korak – dovršen. Drugi korak ovisio je o tome koliko mogu napustiti svoje principe i poniziti se da bi me poslovođa potapšao po leđima – odgovor je: jako. Sam sebe više nisam prepoznavao, ali sam imao cilj u glavi i to je bilo jedino važno.

                Tako sam jednog dana, dok sam nosio direktoru dupli espresso (naravno da mi to kao brokeru nije bilo u opisu posla, ali hej), načuo telefonski razgovor u kojem je napomenuo da tvrtka strmoglavo propada. Zamislite moj izraz lica. Uletio sam u sobu potpuno izbezumljen, a oči su mi iskočile tri metra izvan duplji. „Šta s' rek'o?!“ – provalio sam. Direktor me pogledao, nimalo zatečen, spustio slušalicu i hladnokrvno mi predložio jedan uber-tajni posao koji bi mogao spasiti našu, citiram, „malu obitelj poduzetnika“. Pristao sam. Zašto? Jer sam bio mlad, glup, seksualno frustriran i što je najgore – potpuno sam. Taj šef sumnjivih namjera bio je 90% svih mojih međuljudskih odnosa, ostalih 10% bile su tete u Starbucksu kod kojih sam mu kupovao kavu. Vi recite da je to tužno i očajno, ja ću reći da je to prljavo, ali ambiciozno.

                Tek sada dolazimo do najboljeg dijela – pripremite se. Taj fantastično bitan tajni posao bio je ni manje ni više nego plaćeno ubojstvo lihvara kod kojih je tvrtka zadužena do grla. Ne, naravno da nisam pristao – to je nemoralno, primitivno, odvratno i ja znam bolje... Osim što ne znam bolje i totalno sam pristao.

                Uzbuđenje i nervoza su me tukli, ali sam odradio to vrlo profesionalno. Čitao sam svu literaturu, gledao hrpu kriminalističkih serija i počinio savršeno ubojstvo. Naravno, ono što je olakšalo moj zadatak bila je činjenica da policija nije ništa nalik onoj iz serija i da ih minimalno boli kurac za stope kriminaliteta.

                Volio bih Vam reći da je to bio posljednji takav zadatak koji sam morao učiniti i da se od onda sve normaliziralo, stvarno bih, ali to bi bila neistina. Moj prvotni plan bio je zamijenjen ovom novom okupacijom. Adrenalin mi je bio droga, bježanje od zakona mi je hranilo ego, a ljudi su bili spremni na bacanje ogromnih  količina novaca da ih lišim osobe koja je predstavljala uteg oko njihova vrata. Manjak empatije je jedan od glavnih predispozicija za posao, a tog manjka sam imao na pretek, moglo bi se reći da sam imao višak tog manjka..... Znam, moj smisao za humor je previše za podnijeti ovako odjednom, pustit ću Vas sekundu da se oporavite od ovoga.

                Bolje? Odlično, možemo nastaviti. Kao što možete pretpostaviti, ubrzo sam odustao od ideje da mi svi znaju ime, sada mi je draže da me nitko ne oslovljava imenom. Tako i je. Reputaciju sam donekle postigao, ali u krugovima čiji se članovi srame sami sebe i bezuspješno to prikrivaju. Para ima, ali su mi, reklo bi se, džabe, jer bi trošiti toliki novac odjednom ili na luksuzne predmete, bilo nepromišljeno i nepoželjno. Žene? S mojim smislom za humor, egocentričnošću, stanom u najgorem kvartu grada i zanimanjem iz snova, sretan sam što na tom polju nisam u minusu.

                Izlazak sunca probudio me iz ovog budnog sanjanja te sam se odlučio vratiti u stan. Dok sam hodao ulicom šutajući novinski papir koji je vjetar stalno nanosio u mom pravcu, shvatio sam da postoje tri opcije – prva je da će me Aliquis dočekati, druga je da će me Aliquis dočekati s policijom na vratima, a treća je da je već pobjegla glavom bez obzira. Zadnje dvije opcije zvučale su mi najprimamljivije, ako ništa bar su isključivale neugodne razgovore s nepozvanim gostom, a za razgovor s policijom sam se svakako i pripremao više.  Ako Vas zanima, preferiram da me se naziva vukom samotnjakom, više nego čudakom – iako nijedno nije predaleko od istine.

                Pijanci su se trijeznili u kanalima kao i svaku zoru u ovom dijelu grada. Divan ugođaj za jutarnju šetnju. Ušavši u haustor svoje zgrade, na trenutak me omamio smrad urina. Potrčao sam na stepenicama i ubrzo se našao pred vratima stana. Zastao sam na trenutak i razmišljao što da učinim – trebam li pokucati? Zaboga, to je moj stan! Naposljetku sam odlučio napraviti nešto između kucanja i glasnog ulaženja i zatekao Aliquis kako drži šalicu iz koje se nešto ispravalo. Stan je bio u potpunosti očišćen. Nije bilo krvi po podu, brda odjeće na podu, prljavog suđa nagomilanog u sudoperu ni čikova na prozorskoj dasci. Hodao sam ubrzano po stanu i u tišini promatrao ovo novonastalo sranje, ovoga – stanje. Uputio sam Aliquis jedan značajan pogled, no ona me samo promatrala. Nakon što je tišina postala neugodna, Aliquis se nasloni na okvir vrata i započne: - „Smatrala sam da je ovo najmanje što sam mogla učiniti nakon svega, mislim nakon što si me spasio i sve...“- bez treptanja sam ju gledao: - „Aha. Hvala. Valjda... Uhm, ovoga, bila si tu cijelo ovo vrijeme?“ – uljudniji način da joj poručim da se gubi nisam mogao smisliti. „Da, izgledaš kao osoba kojoj treba prijatelj, a iskreno, ni sama se ne osjećam najsigurnije sada.“ – izrekla je prstom pokazujući modricu na svojem oku.

                Sa svojim me stavom potpuno zbunila, nisam znao kako reagirati, pa sam samo pitao ima li još toga što ona pije. I tako smo sjedili i pili kavu satima. Razgovarali smo o svemu, već dugo vremena nisam toliko pričao s nekim. Smijali smo se i plakali zajedno. Sve dosad nisam osjetio koliko sam usamljen bio. Poželio sam ostati ovako cijeli dan i cijelu noć i cijeli idući dan – njezino mi je društvo toliko neočekivano godilo.

                Dolazila je cijeli idući mjesec i osjećao sam kako postajemo prijatelji. Vjerovao sam joj do srži svog bića. Nisam joj pričao o svom zanimanju, a ona nije pitala. Stjecanjem prijatelja, moj se život u potpunosti promijenio. Ponovno sam bio mlad, imao svoj san i proteklih deset godina kao da je bačeno u vjetar. Bio sam manje ciničan jer se njoj to nije sviđalo, postao sam optimističniji jer ako ja mogu naći prijateljicu u ovog dijelu grada nakon svih tih asocijalnih godina – mora da je sve moguće. Nakon svega, čak bih rekao da sam bio i zadovoljan svojim životom.

                O tome sam razmišljao i jednog poslijepodneva dok sam sâm promatrao suton kroz prozor stana kada sam čuo kucanje na vratima i pošao otvoriti. Aliquis je stajala na vratima s bocom Jack Danielsa u lijevoj ruci. Prvo sam se začudio tome što je ona najednom odlučila kucati, iako to već tjednima ne radi, ali kada sam primjetio bocu, upitao sam koja je prigoda. „Zar nam treba prigoda za pijančevanje?“ – odgovorila je ulijećući u stan i zavrtivši se oko svoje osi. Nasmiješio sam se i pošao zatvoriti vrata, a ona je u kuhinji nasipala Jack. Izrekla je neku otrcanu zdravicu o prijateljstvu, životu i sreći nakon čega smo oboje eksirali. Soba se najednom počela okretati i vid mi se zamutio. Prije nego što sam uspio shvatiti što se događa, pao sam na pod i udario glavom. Zatim tama – kuja je nešto sumnjivo dodala viskiju.

                Probudio sam se čvrsto zavezan za stolicu i vidio Aliquis kako paradira ispred mene lijevo-desno igrajući se nožem – istim onim nožem koji sam koristio na jednoj od svojih žrtava dana kada sam upoznao Aliquis. Srce mi je tuklo jače i osjetio sam kako mi se topla krv slijeva iz rane na glavi.
                „Što hoćeš od mene?“ – pitao sam. Počela se psihopatski smijati.
                „Što hoću? Hoću Ferrari!“ – ponovno smijeh, a zatim je počela vikati – „A ovo je ono što trebam i zaslužujem! Ti si taj koji mi je ubio i brata i oca, ti si onaj koji se igra ljudima kao da su šahovske figure – e pa ja sam ovdje da napravim šah-mat, monstrume! Misliš da bi osoba poput tebe mogla steći ijednog jebenog prijatelja? Što ti pada na pamet? Znam i tko te angažirao za ovo krvoproliće, ili posao kako ga ti vjerojatno zoveš.“ – pljunula mi je u lice. –„Dobro zapamti ovaj razgovor jer je zadnji koji ćeš imati.“
                Nožem mi je usmjerila bradu prema gore i pogledala me u oči. Mogao sam osjetiti njezino ubrzano disanje i znao sam taj pogled i predobro – ona ne blefira, ona je došla ovdje da me dokrajči. Kako sam si dopustio ovu naivnost? I iz vedra neba mi na pamet padne još jedan citat Clive Barkera: „Nevjerica je za kukavice; a sumnja je moda koja svija kralježnicu.“ Moja kralježnica je bila u potpunosti ravna, a kukavica sam bio – nije važno koliko sam si stvari dopuštao i koliko ljudi zgazio, bio sam kukavica i kao kukavica ću i umrijeti. Zatvorio sam oči i čekao.

                Njezin smijeh je davno utihnuo. Duboko je udahnula, a zatim kroz suze izustila: „Pati kao što su oni patili. Kao što sam ja patila.“ i zabila mi nož u trbuh. Upravo u tom trenutku, policija razvali vrata stana i povuče Aliquis na pod, a ona ostavlja nož na mjestu probadanja. Od boli ne mogu disati, čujem sirene, policajac doziva hitnu pomoć i konačno se onesvijestim. Drotovi imaju smisla za tajming kao Židovi za rastrošnost.

                Probudio sam se u pritvoru, optužen za višestruka ubojstva. Izdao me bivši šef kako bi spasio vlastitu guzicu. Igrao sam se Boga, izdan sam kao Isus, ali ipak spašen u zadnji tren kao Baraba - kako prokleto biblijski za jednog ateista. Čekaju me godine i godine zatvora. Jebeno me boli trbuh i najgore od svega - moj ego je žestoko povrijeđen. Usprkos svemu, osjećam olakšanje – izvukao sam se iz života koji nisam cijenio. Dio mene se nada doživotnom zatvoru jer ne želim počinjati ponovno, iscrpljen sam i ponižen i ostaje mi samo da citiram Petrarcu: „... kajući se zbog potraćenih dana, što trebahu boljem cilju da teže, da traže mir i da od strasti bježe.“

                Proklinjem dan kada sam stao sâm na peron, proklinjem dan kada sam odustao od svojih principa, ali najviše od svega, proklinjem dan kada sam upoznao tebe, Aliquis. Proklinjem ovo besciljno preživljavanje. Proklinjem ovu bol i ispraznost. A ipak, nemam koga kriviti, pa se kao priprosta duša koja jesam, molim za oprost grijeha za koje se ne kajem Bogu u kojeg ne vjerujem i ljudima koje prezirem.

„...nek' me mine vječna bijeda, poznam svoj grijeh, što pravdati se ne da.“

 Fotografija: Lora Begović