proza

Sanja Brnobić: Mornarski dnevnik (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sanja Brnobić rođena je1986. u Puli. Sa 18.godina osvojila je nagradu u obliku stipendije, na natječaju ''Uljanik plovidbe'' za najbolji literarni rad među srednjoškolcima te postala kuma broda. Otada aktivnije piše, prozu i poeziju. Diplomirala je 2010. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci te stekla naziv magistre kulturologije. Trenutno priprema znanstveni rad na temu istarskih fresaka i srednjovjekovlja u Istri. Zadnje tri godine radi u turističkoj agenciji u Puli.



  

                 Plovili smo, mjesecima nismo vidjeli kopno.  Budili su me valovi i neverini, a bonaca me bacala u san, poput najljepše uspavanke.  Tako su prolazila godišnja doba, jedno za drugim, sa sve jačim intenzitetom zvuka. Simfonija valova utkana u moje pore.  Lice mi se na vjetru naboralo. Kapljice mora koje su me rosile dok sam izlazak sunca čekao na palubi svako bi mi jutro osvježile.  Jutro, tako čisto i netaknuto, bez misli i briga. Bio sam fasciniran bojama neba, mirisom mora dok je sve još netaknuto, čisto, kad se sve jasnije vidi. Pogled u daljinu bez kraja.  Uživao sam u tom jutarnjem ritualu. U tišini bih proveo dvadesetak minuta, iako je sva posada broda već nervozno hodala po palubi čekajući da im podijelim dnevne zadatke. Život na brodu ponekad je bio težak poput olova, no male su ga stvari činile drugačijim, posebnim.  Znao sam da od njega uzimam najbolje, ali i da nosim teret upravo jer sam njegov sastavni dio. Bio sam ljudima podrška, onima koji su radili teške fizičke poslove na brodu. Trebao im je netko tko će ih hrabriti ponekom lijepom riječju.  Moj posao, prvog čovjeka uz kapetana na brodu zahtijevao je stalnu prisutnost, budnost i mentalnu spremnost. Kapetan i ja, bili smo, poput stupova hrama, čvrsti, predani  i odgovorni za svoja djela. To je ono što se vrednovalo, i tu nismo smjeli zastraniti, iako smo obojica, iznutra bili isprepleteni mozaikom dubokih emocija.  Lijek od rada nalazio sam u samotnim lutanjima kroz okrilje vlastitih misli. Što sam drugo mogao, nisam volio društvo i isprazne priče morskih heroja. One koji su spašavali druge da bi bili spašeni od sebe samih.  Svoje sam utočište našao u moru. Predugo sam ostao na moru da bi bilo drugačije, toliko dugo da su me prijatelji zaboravili, žene ostavile, a rodbina se rijetko sjetila pisati. Dobio bih tu i tamo pokoje ljubavno pismo, neke mlade djevojke koje je bila očarana ispeglanom košuljom bijele boje, pa se, zbog jedne noći koju smo proveli zajedno, smrtno u mene zaljubila, obećavajući  da će me čekati. No, sve su one bile premlade da bi ostale, a kamoli čekale. Nakon dva, tri pisma o bezuvjetnoj ljubavi, nijedno nije imalo nastavak, sva su požutjela u ladici. Nisam se puno time zamarao, kada ploviš svaki dan u nepoznato, moraš biti spreman na najgore i živjeti svaki dan kao da je posljednji.  Ako ostaneš predugo na brodu ne možeš iz te mreže van. Bezbroj sati na suncu i soli, stvrdne nešto u čovjeku. Kao stijena nagrižena od valova, duša se pomalo rastapa. Čudan je to osjećaj kad se za ništa ne vežeš, i živiš sam, bez ikoga svog. Kao što se prosipa pepeo mrtvih po zemlji tako sam ja svoju dušu prosipao putujući morem. 

                  Sjedio sam u svojoj kabini pomalo omamljen vlastitim lutanjima, kad su se najedanput vrata širom otvorila.  Stigli smo, diži se ! – povikao je kapetan. Ono što sam zapravo najviše volio jest činjenica da ploviš ka nečemu što do sada nisi poznavao. Uvijek sam se veselio kad bih ugledao kopno, poznata materija nepoznatog lica. Novo mjesto me veselilo kao što malo dijete veseli igračka. 

Napokon smo stigli, posada se užurbano kretala po brodu ne bi li se što prije smjestili u luku. Pristali smo u jednom  malenom gradiću.  Nekoliko dana morali smo čekati ukrcaj robe. Sunce je taman provirilo kroz oblake.  Nakon mjesec dana kiše i tmurnih oblaka sunce čovjeku vrati vjeru.  U dubini srca znaš da će sve biti dobro. Prošetao sam se gradom, koji je samo u nekoliko navrata davao znakove života. Bio je pust i slabo naseljen. Lokalni ribari vraćali su se iz noćnog ribolova. Bore na njihovim licima, duge brade i stara odjeća pričali su priču za sebe. Središtem grada prolazile su žene u crnini. Nosile su tugu u očima, kao teške kofere. More je odnijelo njihove ljubavi, u bespućima prostranstva bile su izgubljene zauvijek. Ipak tu i tamo čuo se njihov smijeh, dok bi marširale ulicama. Nosile su svoje ožiljke kao ordene. Znale su da su sudbinski vezane za ovo podneblje i da je more sve što imaju. More je nosilo njihove uspomene, pa su mu se uvijek vraćale.  Dok bi gradom koračale u simbiozi,  crnom bojom obavijene, njihove bi ruke gestikulirale. Gledajući ih izdaleka izgledale su kao ansambl. Besprijekorne u nastupu,  ne znajući da stvaraju jedan divan prizor, ostavljale bi prazne ulice za sobom. Ponekad bi se pridružile ribarima koji su pjevušili na obali, pa bi zajedno liječili dušu pjesmom.  Tako je bilo u tom malom gradiću, koji je osim tišine i osame,  komadićima nesvakidašnjeg, ipak bio grad koji diše.

                   Stigla je večer i zamračila ulice. Rijetka je ulična svjetiljka gorila, no bilo je dovoljno svjetla za šetnju.  Bilo je mirno, iz daljine se čula pjesma. Pratio sam zvuk i došao do izvora. U jednom maloj krčmi čuo sam pjesmu koja me privukla. Sjeo sam i naručio piće.  Prisjetio sam se jedne davne mladenačke ljubavi,  luckastih pogleda i naših osmijeha. Sjetio sam se kemijskih reakcija u tijelu kad bi ušla u prostoriju. Sjetio sam se nježnih ritmova muzike uz koje smo plesali. Miris kojeg je ostavljala za sobom. Udisao sam ga, a on bi se poput opijuma brzinom munje proširio mojim tijelom. Često smo se sretali u društvu i umjesto da se zabavljamo mi smo jedno drugom krali poglede. Cijelu večer smišljali smo načine kako se približiti, dodirnuti u prolazu. Srce bi me izdalo svaki puta kad me nehotice  okrznula. Imali smo zajedničke prijatelje, a oni su nedjeljno pripremali zabave. Nisam ih nikad propustio, samo zato jer sam znao da će doći. Teško sam se uključivao u razgovore, jer sam gorio iznutra, no znao sam jedno, u snu će me čekati. Tamo je uvijek bila moja.  Prolazili su mjeseci, sati i dani, a ja sam sve dublje upadao u ralje jedne strastvene obmane.  Naši povremeni noćni sastanci bili su toliko intenzivni da sam to vrijeme živio samo za njih. Slabo sam se hranio, još manje spavao, kad bi znao da ćemo se sresti.  Dok bi grad spavao, iskradao bih se  iz kuće, nošen ljubavnim zanosom. Čekala bi me na starom mjestu, i jedino što je sjajilo u mraku, bile su njezine oči. Znala je da ne smije, ali ipak, došla bi u dogovoreno vrijeme.  Borio sam se sa dugo sa svojim demonima, ne bih li ju zaboravio, jer je ta ljubav bila zabranjena.  Eh, te note pjesama, i najjače raznježe.  Naručio sam još jedno piće, njoj u spomen. Popio sam ga na brzinu, i izašao na ulicu. Hodao sam ulicama, u uskom plavom kaputu podignute kragne.  Počela je kiša.  Izgubio sam ju u davnini sjećanja.

U meni više nije bilo traga te ljubavi, no svejedno sam je često susretao u djelićima svakodnevnih previranja. Vraćala mi se u mislima, koje su sada već prekrivene prašinom jedne zaboravljene priče. Ne bih to nazvao kajanjem za nečim što nisam napravio, ne bih čak ni žalovanjem za nečim izgubljenim, već samo prisjećanjem.

                 Sjećanja, ah,  gdje li se skladište? U utrobi duše, ili ladicama uma, hm. Postoji u nama gumb koji kad pritisnemo otvori lepezu sjećanja, a pritisnemo ga upravo kad nam u život nanovo uđu poznate , ili bolje rečeno, prepoznate sitnice, sada minorne, nekada značajne.  I one kao 'deja vu', pojave se na čas, i zamisle nas na tren, nakon kojega, nestaju kao da nikad nisu ni postojale.  O tom trenu, posve nebitnom,  ovise naši životi, zapravo,  više o koncu. Hoće li nas povući nazad, hoćemo li se hraniti njime, ili ćemo hrabro odmahnuti rukom i zaustaviti tu struju svijesti jednim treptajem oka.  Često sam se pitao tko upravlja selekcijom naših sjećanja, zašto pojedina odbacimo, dok se nekih slijepo držimo, i pamtimo ih cijelog života.  Upravo sam u tom malom kutku sjećanja čuvao nju, koja se držala čvrsto za moja sjećanja.  Sijevalo je. Koračao  sam ulicama pustog grada kao sinonim za pustoš.  Savršeno sam se uklapao. Gazio sam lokvice vode po kamenim ulicama. Bio sam mokar skoro do kože. Odškrinuo sam masivna drvena vrata i popeo se stepenicama na prvi kat zgrade u kojoj smo odsjeli.  Samoća mi je večeras drug, pomislio sam, i ona kiša koja nije prestajala.  Ležao sam tako satima. Duge zavjese na balkonskim vratima vijorile su i stvarale osmice svojim kretnjama uzrokovane vjetrom. Bile su boje crnog vina, boje njezine haljine. Dok sam pogledom pratio duge zavjese na vjetru, zamišljao sam obrise njenog tijela. Mogao bi ih žmireći na platno prenijeti. Lagano bih kistom platno ukrasio,  jednim potezom figuru naslikao.  U trenu, bez trzaja. Baš onako kako me napustila. Jednom rečenicom, bez da je trepnula.  Nasmijao sam se naglas, i promrmljao sebi u bradu :  Spasila se na vrijeme!  Što sam joj mogao pružiti osim svog srca, ništa.   Zbog toga, iskreno, tko ostaje!   Mah,  nisam od onih koji skrivaju tugu, ne, baš obratno, ja ju živim, kad ju osjetim. Ne bježim od tereta kojeg nosim, jer me on ujedno i oblikuje,  daje smisao mom postojanju. U meni tisuću se svjetova lomi, svakodnevno. Baš kao i more, satkan sam od bezbroj segmenata koji me čine potpunim.  Nosim svoje jade, svoju tugu, u koferu u kojem dovoljno mjesta ima i za radosti neke. One male, životne, slatke koje ipak izmame osmijeh na mome izboranom licu, jer ipak, nije pogrešno smijati se u jutru prije nevremena.

                 Skinuo sam plavi kaput pun kapljica sa sebe.   Ispraznio džepove i odložio odjeću na stari drveni stolac kraj kreveta.  Dok sam tonuo lagano u san, uz zvuk kiše na prozoru,  osmijeh mi je izmamila misao da napokon spavam na kopnu, na čvrstom tlu.  Uh,  koje olakšanje!                                                                             

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg