proza

Sanja Brnobić: Mornarski dnevnik (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sanja Brnobić rođena je1986. u Puli. Sa 18.godina osvojila je nagradu u obliku stipendije, na natječaju ''Uljanik plovidbe'' za najbolji literarni rad među srednjoškolcima te postala kuma broda. Otada aktivnije piše, prozu i poeziju. Diplomirala je 2010. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci te stekla naziv magistre kulturologije. Trenutno priprema znanstveni rad na temu istarskih fresaka i srednjovjekovlja u Istri. Zadnje tri godine radi u turističkoj agenciji u Puli.



  

                 Plovili smo, mjesecima nismo vidjeli kopno.  Budili su me valovi i neverini, a bonaca me bacala u san, poput najljepše uspavanke.  Tako su prolazila godišnja doba, jedno za drugim, sa sve jačim intenzitetom zvuka. Simfonija valova utkana u moje pore.  Lice mi se na vjetru naboralo. Kapljice mora koje su me rosile dok sam izlazak sunca čekao na palubi svako bi mi jutro osvježile.  Jutro, tako čisto i netaknuto, bez misli i briga. Bio sam fasciniran bojama neba, mirisom mora dok je sve još netaknuto, čisto, kad se sve jasnije vidi. Pogled u daljinu bez kraja.  Uživao sam u tom jutarnjem ritualu. U tišini bih proveo dvadesetak minuta, iako je sva posada broda već nervozno hodala po palubi čekajući da im podijelim dnevne zadatke. Život na brodu ponekad je bio težak poput olova, no male su ga stvari činile drugačijim, posebnim.  Znao sam da od njega uzimam najbolje, ali i da nosim teret upravo jer sam njegov sastavni dio. Bio sam ljudima podrška, onima koji su radili teške fizičke poslove na brodu. Trebao im je netko tko će ih hrabriti ponekom lijepom riječju.  Moj posao, prvog čovjeka uz kapetana na brodu zahtijevao je stalnu prisutnost, budnost i mentalnu spremnost. Kapetan i ja, bili smo, poput stupova hrama, čvrsti, predani  i odgovorni za svoja djela. To je ono što se vrednovalo, i tu nismo smjeli zastraniti, iako smo obojica, iznutra bili isprepleteni mozaikom dubokih emocija.  Lijek od rada nalazio sam u samotnim lutanjima kroz okrilje vlastitih misli. Što sam drugo mogao, nisam volio društvo i isprazne priče morskih heroja. One koji su spašavali druge da bi bili spašeni od sebe samih.  Svoje sam utočište našao u moru. Predugo sam ostao na moru da bi bilo drugačije, toliko dugo da su me prijatelji zaboravili, žene ostavile, a rodbina se rijetko sjetila pisati. Dobio bih tu i tamo pokoje ljubavno pismo, neke mlade djevojke koje je bila očarana ispeglanom košuljom bijele boje, pa se, zbog jedne noći koju smo proveli zajedno, smrtno u mene zaljubila, obećavajući  da će me čekati. No, sve su one bile premlade da bi ostale, a kamoli čekale. Nakon dva, tri pisma o bezuvjetnoj ljubavi, nijedno nije imalo nastavak, sva su požutjela u ladici. Nisam se puno time zamarao, kada ploviš svaki dan u nepoznato, moraš biti spreman na najgore i živjeti svaki dan kao da je posljednji.  Ako ostaneš predugo na brodu ne možeš iz te mreže van. Bezbroj sati na suncu i soli, stvrdne nešto u čovjeku. Kao stijena nagrižena od valova, duša se pomalo rastapa. Čudan je to osjećaj kad se za ništa ne vežeš, i živiš sam, bez ikoga svog. Kao što se prosipa pepeo mrtvih po zemlji tako sam ja svoju dušu prosipao putujući morem. 

                  Sjedio sam u svojoj kabini pomalo omamljen vlastitim lutanjima, kad su se najedanput vrata širom otvorila.  Stigli smo, diži se ! – povikao je kapetan. Ono što sam zapravo najviše volio jest činjenica da ploviš ka nečemu što do sada nisi poznavao. Uvijek sam se veselio kad bih ugledao kopno, poznata materija nepoznatog lica. Novo mjesto me veselilo kao što malo dijete veseli igračka. 

Napokon smo stigli, posada se užurbano kretala po brodu ne bi li se što prije smjestili u luku. Pristali smo u jednom  malenom gradiću.  Nekoliko dana morali smo čekati ukrcaj robe. Sunce je taman provirilo kroz oblake.  Nakon mjesec dana kiše i tmurnih oblaka sunce čovjeku vrati vjeru.  U dubini srca znaš da će sve biti dobro. Prošetao sam se gradom, koji je samo u nekoliko navrata davao znakove života. Bio je pust i slabo naseljen. Lokalni ribari vraćali su se iz noćnog ribolova. Bore na njihovim licima, duge brade i stara odjeća pričali su priču za sebe. Središtem grada prolazile su žene u crnini. Nosile su tugu u očima, kao teške kofere. More je odnijelo njihove ljubavi, u bespućima prostranstva bile su izgubljene zauvijek. Ipak tu i tamo čuo se njihov smijeh, dok bi marširale ulicama. Nosile su svoje ožiljke kao ordene. Znale su da su sudbinski vezane za ovo podneblje i da je more sve što imaju. More je nosilo njihove uspomene, pa su mu se uvijek vraćale.  Dok bi gradom koračale u simbiozi,  crnom bojom obavijene, njihove bi ruke gestikulirale. Gledajući ih izdaleka izgledale su kao ansambl. Besprijekorne u nastupu,  ne znajući da stvaraju jedan divan prizor, ostavljale bi prazne ulice za sobom. Ponekad bi se pridružile ribarima koji su pjevušili na obali, pa bi zajedno liječili dušu pjesmom.  Tako je bilo u tom malom gradiću, koji je osim tišine i osame,  komadićima nesvakidašnjeg, ipak bio grad koji diše.

                   Stigla je večer i zamračila ulice. Rijetka je ulična svjetiljka gorila, no bilo je dovoljno svjetla za šetnju.  Bilo je mirno, iz daljine se čula pjesma. Pratio sam zvuk i došao do izvora. U jednom maloj krčmi čuo sam pjesmu koja me privukla. Sjeo sam i naručio piće.  Prisjetio sam se jedne davne mladenačke ljubavi,  luckastih pogleda i naših osmijeha. Sjetio sam se kemijskih reakcija u tijelu kad bi ušla u prostoriju. Sjetio sam se nježnih ritmova muzike uz koje smo plesali. Miris kojeg je ostavljala za sobom. Udisao sam ga, a on bi se poput opijuma brzinom munje proširio mojim tijelom. Često smo se sretali u društvu i umjesto da se zabavljamo mi smo jedno drugom krali poglede. Cijelu večer smišljali smo načine kako se približiti, dodirnuti u prolazu. Srce bi me izdalo svaki puta kad me nehotice  okrznula. Imali smo zajedničke prijatelje, a oni su nedjeljno pripremali zabave. Nisam ih nikad propustio, samo zato jer sam znao da će doći. Teško sam se uključivao u razgovore, jer sam gorio iznutra, no znao sam jedno, u snu će me čekati. Tamo je uvijek bila moja.  Prolazili su mjeseci, sati i dani, a ja sam sve dublje upadao u ralje jedne strastvene obmane.  Naši povremeni noćni sastanci bili su toliko intenzivni da sam to vrijeme živio samo za njih. Slabo sam se hranio, još manje spavao, kad bi znao da ćemo se sresti.  Dok bi grad spavao, iskradao bih se  iz kuće, nošen ljubavnim zanosom. Čekala bi me na starom mjestu, i jedino što je sjajilo u mraku, bile su njezine oči. Znala je da ne smije, ali ipak, došla bi u dogovoreno vrijeme.  Borio sam se sa dugo sa svojim demonima, ne bih li ju zaboravio, jer je ta ljubav bila zabranjena.  Eh, te note pjesama, i najjače raznježe.  Naručio sam još jedno piće, njoj u spomen. Popio sam ga na brzinu, i izašao na ulicu. Hodao sam ulicama, u uskom plavom kaputu podignute kragne.  Počela je kiša.  Izgubio sam ju u davnini sjećanja.

U meni više nije bilo traga te ljubavi, no svejedno sam je često susretao u djelićima svakodnevnih previranja. Vraćala mi se u mislima, koje su sada već prekrivene prašinom jedne zaboravljene priče. Ne bih to nazvao kajanjem za nečim što nisam napravio, ne bih čak ni žalovanjem za nečim izgubljenim, već samo prisjećanjem.

                 Sjećanja, ah,  gdje li se skladište? U utrobi duše, ili ladicama uma, hm. Postoji u nama gumb koji kad pritisnemo otvori lepezu sjećanja, a pritisnemo ga upravo kad nam u život nanovo uđu poznate , ili bolje rečeno, prepoznate sitnice, sada minorne, nekada značajne.  I one kao 'deja vu', pojave se na čas, i zamisle nas na tren, nakon kojega, nestaju kao da nikad nisu ni postojale.  O tom trenu, posve nebitnom,  ovise naši životi, zapravo,  više o koncu. Hoće li nas povući nazad, hoćemo li se hraniti njime, ili ćemo hrabro odmahnuti rukom i zaustaviti tu struju svijesti jednim treptajem oka.  Često sam se pitao tko upravlja selekcijom naših sjećanja, zašto pojedina odbacimo, dok se nekih slijepo držimo, i pamtimo ih cijelog života.  Upravo sam u tom malom kutku sjećanja čuvao nju, koja se držala čvrsto za moja sjećanja.  Sijevalo je. Koračao  sam ulicama pustog grada kao sinonim za pustoš.  Savršeno sam se uklapao. Gazio sam lokvice vode po kamenim ulicama. Bio sam mokar skoro do kože. Odškrinuo sam masivna drvena vrata i popeo se stepenicama na prvi kat zgrade u kojoj smo odsjeli.  Samoća mi je večeras drug, pomislio sam, i ona kiša koja nije prestajala.  Ležao sam tako satima. Duge zavjese na balkonskim vratima vijorile su i stvarale osmice svojim kretnjama uzrokovane vjetrom. Bile su boje crnog vina, boje njezine haljine. Dok sam pogledom pratio duge zavjese na vjetru, zamišljao sam obrise njenog tijela. Mogao bi ih žmireći na platno prenijeti. Lagano bih kistom platno ukrasio,  jednim potezom figuru naslikao.  U trenu, bez trzaja. Baš onako kako me napustila. Jednom rečenicom, bez da je trepnula.  Nasmijao sam se naglas, i promrmljao sebi u bradu :  Spasila se na vrijeme!  Što sam joj mogao pružiti osim svog srca, ništa.   Zbog toga, iskreno, tko ostaje!   Mah,  nisam od onih koji skrivaju tugu, ne, baš obratno, ja ju živim, kad ju osjetim. Ne bježim od tereta kojeg nosim, jer me on ujedno i oblikuje,  daje smisao mom postojanju. U meni tisuću se svjetova lomi, svakodnevno. Baš kao i more, satkan sam od bezbroj segmenata koji me čine potpunim.  Nosim svoje jade, svoju tugu, u koferu u kojem dovoljno mjesta ima i za radosti neke. One male, životne, slatke koje ipak izmame osmijeh na mome izboranom licu, jer ipak, nije pogrešno smijati se u jutru prije nevremena.

                 Skinuo sam plavi kaput pun kapljica sa sebe.   Ispraznio džepove i odložio odjeću na stari drveni stolac kraj kreveta.  Dok sam tonuo lagano u san, uz zvuk kiše na prozoru,  osmijeh mi je izmamila misao da napokon spavam na kopnu, na čvrstom tlu.  Uh,  koje olakšanje!                                                                             

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg