NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Sanja Brnobić rođena je1986. u Puli. Sa 18.godina osvojila je nagradu u obliku stipendije, na natječaju ''Uljanik plovidbe'' za najbolji literarni rad među srednjoškolcima te postala kuma broda. Otada aktivnije piše, prozu i poeziju. Diplomirala je 2010. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci te stekla naziv magistre kulturologije. Trenutno priprema znanstveni rad na temu istarskih fresaka i srednjovjekovlja u Istri. Zadnje tri godine radi u turističkoj agenciji u Puli.
Plovili smo, mjesecima nismo vidjeli kopno. Budili su me valovi i neverini, a bonaca me bacala u san, poput najljepše uspavanke. Tako su prolazila godišnja doba, jedno za drugim, sa sve jačim intenzitetom zvuka. Simfonija valova utkana u moje pore. Lice mi se na vjetru naboralo. Kapljice mora koje su me rosile dok sam izlazak sunca čekao na palubi svako bi mi jutro osvježile. Jutro, tako čisto i netaknuto, bez misli i briga. Bio sam fasciniran bojama neba, mirisom mora dok je sve još netaknuto, čisto, kad se sve jasnije vidi. Pogled u daljinu bez kraja. Uživao sam u tom jutarnjem ritualu. U tišini bih proveo dvadesetak minuta, iako je sva posada broda već nervozno hodala po palubi čekajući da im podijelim dnevne zadatke. Život na brodu ponekad je bio težak poput olova, no male su ga stvari činile drugačijim, posebnim. Znao sam da od njega uzimam najbolje, ali i da nosim teret upravo jer sam njegov sastavni dio. Bio sam ljudima podrška, onima koji su radili teške fizičke poslove na brodu. Trebao im je netko tko će ih hrabriti ponekom lijepom riječju. Moj posao, prvog čovjeka uz kapetana na brodu zahtijevao je stalnu prisutnost, budnost i mentalnu spremnost. Kapetan i ja, bili smo, poput stupova hrama, čvrsti, predani i odgovorni za svoja djela. To je ono što se vrednovalo, i tu nismo smjeli zastraniti, iako smo obojica, iznutra bili isprepleteni mozaikom dubokih emocija. Lijek od rada nalazio sam u samotnim lutanjima kroz okrilje vlastitih misli. Što sam drugo mogao, nisam volio društvo i isprazne priče morskih heroja. One koji su spašavali druge da bi bili spašeni od sebe samih. Svoje sam utočište našao u moru. Predugo sam ostao na moru da bi bilo drugačije, toliko dugo da su me prijatelji zaboravili, žene ostavile, a rodbina se rijetko sjetila pisati. Dobio bih tu i tamo pokoje ljubavno pismo, neke mlade djevojke koje je bila očarana ispeglanom košuljom bijele boje, pa se, zbog jedne noći koju smo proveli zajedno, smrtno u mene zaljubila, obećavajući da će me čekati. No, sve su one bile premlade da bi ostale, a kamoli čekale. Nakon dva, tri pisma o bezuvjetnoj ljubavi, nijedno nije imalo nastavak, sva su požutjela u ladici. Nisam se puno time zamarao, kada ploviš svaki dan u nepoznato, moraš biti spreman na najgore i živjeti svaki dan kao da je posljednji. Ako ostaneš predugo na brodu ne možeš iz te mreže van. Bezbroj sati na suncu i soli, stvrdne nešto u čovjeku. Kao stijena nagrižena od valova, duša se pomalo rastapa. Čudan je to osjećaj kad se za ništa ne vežeš, i živiš sam, bez ikoga svog. Kao što se prosipa pepeo mrtvih po zemlji tako sam ja svoju dušu prosipao putujući morem.
Sjedio sam u svojoj kabini pomalo omamljen vlastitim lutanjima, kad su se najedanput vrata širom otvorila. Stigli smo, diži se ! – povikao je kapetan. Ono što sam zapravo najviše volio jest činjenica da ploviš ka nečemu što do sada nisi poznavao. Uvijek sam se veselio kad bih ugledao kopno, poznata materija nepoznatog lica. Novo mjesto me veselilo kao što malo dijete veseli igračka.
Napokon smo stigli, posada se užurbano kretala po brodu ne bi li se što prije smjestili u luku. Pristali smo u jednom malenom gradiću. Nekoliko dana morali smo čekati ukrcaj robe. Sunce je taman provirilo kroz oblake. Nakon mjesec dana kiše i tmurnih oblaka sunce čovjeku vrati vjeru. U dubini srca znaš da će sve biti dobro. Prošetao sam se gradom, koji je samo u nekoliko navrata davao znakove života. Bio je pust i slabo naseljen. Lokalni ribari vraćali su se iz noćnog ribolova. Bore na njihovim licima, duge brade i stara odjeća pričali su priču za sebe. Središtem grada prolazile su žene u crnini. Nosile su tugu u očima, kao teške kofere. More je odnijelo njihove ljubavi, u bespućima prostranstva bile su izgubljene zauvijek. Ipak tu i tamo čuo se njihov smijeh, dok bi marširale ulicama. Nosile su svoje ožiljke kao ordene. Znale su da su sudbinski vezane za ovo podneblje i da je more sve što imaju. More je nosilo njihove uspomene, pa su mu se uvijek vraćale. Dok bi gradom koračale u simbiozi, crnom bojom obavijene, njihove bi ruke gestikulirale. Gledajući ih izdaleka izgledale su kao ansambl. Besprijekorne u nastupu, ne znajući da stvaraju jedan divan prizor, ostavljale bi prazne ulice za sobom. Ponekad bi se pridružile ribarima koji su pjevušili na obali, pa bi zajedno liječili dušu pjesmom. Tako je bilo u tom malom gradiću, koji je osim tišine i osame, komadićima nesvakidašnjeg, ipak bio grad koji diše.
Stigla je večer i zamračila ulice. Rijetka je ulična svjetiljka gorila, no bilo je dovoljno svjetla za šetnju. Bilo je mirno, iz daljine se čula pjesma. Pratio sam zvuk i došao do izvora. U jednom maloj krčmi čuo sam pjesmu koja me privukla. Sjeo sam i naručio piće. Prisjetio sam se jedne davne mladenačke ljubavi, luckastih pogleda i naših osmijeha. Sjetio sam se kemijskih reakcija u tijelu kad bi ušla u prostoriju. Sjetio sam se nježnih ritmova muzike uz koje smo plesali. Miris kojeg je ostavljala za sobom. Udisao sam ga, a on bi se poput opijuma brzinom munje proširio mojim tijelom. Često smo se sretali u društvu i umjesto da se zabavljamo mi smo jedno drugom krali poglede. Cijelu večer smišljali smo načine kako se približiti, dodirnuti u prolazu. Srce bi me izdalo svaki puta kad me nehotice okrznula. Imali smo zajedničke prijatelje, a oni su nedjeljno pripremali zabave. Nisam ih nikad propustio, samo zato jer sam znao da će doći. Teško sam se uključivao u razgovore, jer sam gorio iznutra, no znao sam jedno, u snu će me čekati. Tamo je uvijek bila moja. Prolazili su mjeseci, sati i dani, a ja sam sve dublje upadao u ralje jedne strastvene obmane. Naši povremeni noćni sastanci bili su toliko intenzivni da sam to vrijeme živio samo za njih. Slabo sam se hranio, još manje spavao, kad bi znao da ćemo se sresti. Dok bi grad spavao, iskradao bih se iz kuće, nošen ljubavnim zanosom. Čekala bi me na starom mjestu, i jedino što je sjajilo u mraku, bile su njezine oči. Znala je da ne smije, ali ipak, došla bi u dogovoreno vrijeme. Borio sam se sa dugo sa svojim demonima, ne bih li ju zaboravio, jer je ta ljubav bila zabranjena. Eh, te note pjesama, i najjače raznježe. Naručio sam još jedno piće, njoj u spomen. Popio sam ga na brzinu, i izašao na ulicu. Hodao sam ulicama, u uskom plavom kaputu podignute kragne. Počela je kiša. Izgubio sam ju u davnini sjećanja.
U meni više nije bilo traga te ljubavi, no svejedno sam je često susretao u djelićima svakodnevnih previranja. Vraćala mi se u mislima, koje su sada već prekrivene prašinom jedne zaboravljene priče. Ne bih to nazvao kajanjem za nečim što nisam napravio, ne bih čak ni žalovanjem za nečim izgubljenim, već samo prisjećanjem.
Sjećanja, ah, gdje li se skladište? U utrobi duše, ili ladicama uma, hm. Postoji u nama gumb koji kad pritisnemo otvori lepezu sjećanja, a pritisnemo ga upravo kad nam u život nanovo uđu poznate , ili bolje rečeno, prepoznate sitnice, sada minorne, nekada značajne. I one kao 'deja vu', pojave se na čas, i zamisle nas na tren, nakon kojega, nestaju kao da nikad nisu ni postojale. O tom trenu, posve nebitnom, ovise naši životi, zapravo, više o koncu. Hoće li nas povući nazad, hoćemo li se hraniti njime, ili ćemo hrabro odmahnuti rukom i zaustaviti tu struju svijesti jednim treptajem oka. Često sam se pitao tko upravlja selekcijom naših sjećanja, zašto pojedina odbacimo, dok se nekih slijepo držimo, i pamtimo ih cijelog života. Upravo sam u tom malom kutku sjećanja čuvao nju, koja se držala čvrsto za moja sjećanja. Sijevalo je. Koračao sam ulicama pustog grada kao sinonim za pustoš. Savršeno sam se uklapao. Gazio sam lokvice vode po kamenim ulicama. Bio sam mokar skoro do kože. Odškrinuo sam masivna drvena vrata i popeo se stepenicama na prvi kat zgrade u kojoj smo odsjeli. Samoća mi je večeras drug, pomislio sam, i ona kiša koja nije prestajala. Ležao sam tako satima. Duge zavjese na balkonskim vratima vijorile su i stvarale osmice svojim kretnjama uzrokovane vjetrom. Bile su boje crnog vina, boje njezine haljine. Dok sam pogledom pratio duge zavjese na vjetru, zamišljao sam obrise njenog tijela. Mogao bi ih žmireći na platno prenijeti. Lagano bih kistom platno ukrasio, jednim potezom figuru naslikao. U trenu, bez trzaja. Baš onako kako me napustila. Jednom rečenicom, bez da je trepnula. Nasmijao sam se naglas, i promrmljao sebi u bradu : Spasila se na vrijeme! Što sam joj mogao pružiti osim svog srca, ništa. Zbog toga, iskreno, tko ostaje! Mah, nisam od onih koji skrivaju tugu, ne, baš obratno, ja ju živim, kad ju osjetim. Ne bježim od tereta kojeg nosim, jer me on ujedno i oblikuje, daje smisao mom postojanju. U meni tisuću se svjetova lomi, svakodnevno. Baš kao i more, satkan sam od bezbroj segmenata koji me čine potpunim. Nosim svoje jade, svoju tugu, u koferu u kojem dovoljno mjesta ima i za radosti neke. One male, životne, slatke koje ipak izmame osmijeh na mome izboranom licu, jer ipak, nije pogrešno smijati se u jutru prije nevremena.
Skinuo sam plavi kaput pun kapljica sa sebe. Ispraznio džepove i odložio odjeću na stari drveni stolac kraj kreveta. Dok sam tonuo lagano u san, uz zvuk kiše na prozoru, osmijeh mi je izmamila misao da napokon spavam na kopnu, na čvrstom tlu. Uh, koje olakšanje!
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.