proza

Elvis Serdar: Lift

Pitur na bolovanju, strojobravar po zanimanju, sudionik Domovinskog rata, kandidat za općinskog načelnika (trenutak psihičkog rastrojstva, veli) pisati je počeo pod utjecajem Bukowskog i njegova “Bludnog sina”. Trenutačno je, sve u jednom, muž, otac , kralj.



                                                                  L I F T

Moje ime je Viktor, i ovim putem svečano objavljujem gradu i svijetu, selu i mojem haustoru da sam neprekidno pijan već jedanaest dana. Povratim pa opet pijem. Čistim za sobom pa opet u krug već jedanaesti dan. To ja slavim jer me je nakon deset mjeseci i dvadeset i tri dana zajedničkog život napustila Antonija. Nije joj prvi put, ali sad je sa sobom odnijela one vražje hladnokrvne ribice s pripadajućim akvarijem, a primijetio sam da u wc-u nema tampona. Divna je to bila žena, nitko nije tako kvalitetno znao naručiti pečenog odojka iz obližnje pečenjarnice kao ona, a poseban joj je specijalitet bio donijeti dvije porcije graha s kobasicom. Vrhunac kulinarskog umijeća joj je bilo spržiti tri jaja, a da ni jedno ne završi na štednjaku. Pranje i čišćenje njoj su strani baš kao i meni sjevernokorejski nuklearni program, ali se zato jebala ko luda. Domaćinstvo sjedni jedan, ali zato seksualni odgoj i aktivnosti čista petica.

Antonija je sitne građe, malena, vižljasta, ali s finim instinktom za seks. Do danas nisam razmišljao da li je njoj taj dar podarila majka priroda, ili je vještinu stekla iskustvom ili se  čak zbog svog prosječnog izgleda morala dodatno truditi da zadrži željenog muškarca. Antonija ima tanke usne, ali ono što je u stanju napraviti s njima je pravo ludilo koje zaslužuje svaki muškarac. Njene sise su taman tolike da je možeš razlikovati od muškarca, ali ja sam te sise volio u svojim ustima. Sve sam ja imao s njom, sve ono što se radi pod plahtama ali i drugdje, bez tabua i ograničenja. Mašta nam je radila svašta i bili smo prvaci seksa u gradu. Istina Bog imali smo samo jedno ograničenje, točnije ja. Valjda joj je nakon prvog seksa bilo neugodno da mi postavlja uvjete i limite zbog čega mi je bez zadrške prilikom sljedeće predigre rezolutno rekla: „To mi u guzicu nećeš gurati.“ Nisam imao primjedbi, analno mi nije neki gušt.

I sad se ona htjela udati i ostale bla bla ženske priče, bijela vjenčanica, djeveruše, zavjese, posebne šalice za mlijeko, posebne za čaj, fikus u dnevnoj sobi i nove boje zidova, još vražjih ribica u akvariju. Ma daj mala sjaši, ostavi me tih sranja. Popijem nekoliko votki, i džinova, ispovraćam se, izvrijeđam ju, ona odmah pusti suzu i pobjegne. Kao u stilu, hormoni joj rade a godine prolaze. Valjda je pritom mislila na mladunčad, ko će ga znati. Da je žena dobra i Bog bi je imao. I tako sad se gledam u ogledalu i nadam se da ću s razinom alkohola ispod 1,5 promila uspjeti pošišati dlake iz nosa a da pritom ne probijem sinuse. Spremam se već dva dana da koliko toliko normalan dođem kod moje stare da mi „posudi“ koju paru. Morati ću odslušati njen monolog o bezrazložnosti mog života i kako bi se trebao okrenuti Bogu i da se s molitvom vratim na pravi put. Sve to za jedva sto eura ili u boljoj situaciji cijelih tisuću kuna.

U jedanaest napuštam stan, šesti kat, oči crvene, svjež zadah iz usta, brada od dva dana, u krvi 1.1 promila alkohola, na rukavu jakne masna mrlja. Ulazim u lift, dotrčala i susjeda. Osamnaest godina, crvenokosa, bomba, minica, meka i topla, guzica san snova, slušalice na ušima. Pretvara se da me ne vidi. Pritisnula je nulu u liftu. Lift je mutav, ne odgovara na izdanu zapovijed. Ona nervozno ponavlja radnju, nokti su umjetni. Svježe oprana kosa joj pada na lice.

Da je nogu i kiselog kupusa – govorim na glas.

Skida slušalice. Meni ste nešto rekli – pita me. Ponavljam joj. Da je nogu i kiselog kupusa - kažem glasnije.

Udahne, sise joj gledaju u mene. Sekundu zastane pa s prijezirom odbrusi. I tvoje praseće glave.

Lift i dalje mutav. Ona izlazi, ja za njom. Šest katova puta dvadeset i dvije stepenice. Htjela bi koračati brže, štikle joj ne daju. Njena guzica na dva metra od mene. Ljuta je, ja napaljen.

Mala oprosti. – kažem joj. Peti kat. Koje noge čovječe.

Mala, može ruka pomirenja. – kažem glasnije. Ona ne reagira, trza na mene ko musliman na slaninu. Četvrti kat.

Mala – opet ću ja.

Odjebi konju.- odgovori ljuto. Kako konj, rekla si mi da imam praseću glavu. – hoću ispasti komičan. Ono što je Antonija nazivala TO je oživjelo, i sad mudrujem kako ga usmjeriti s glavom prema gore. Treći kat.

Hvatam dah, ne brojim stepenice. Gledam joj u guzicu. Zašto se ne penjemo nego spuštamo. Koji bi to slika bila, ona nekoliko stepenica ispred mene, a njeni me guzovi svakom sljedećom stepenicom pozdravljaju a ja brojim… lijevi guz…desni guz.

Oprosti, mala. - Ponavljam joj.

Daj, susjedi smo. Nemoj da imamo ratno stanje zbog lošeg odabira rečenica. Drugi kat.

Na brzinu guram ruku u gaće i TO namještam da stoji  po pravilu struke.

Dobro, oprošteno ti je. – rekla je tiho bez pokazivanja želje da me pogleda.

A ruka pomirenja. – uporan sam ja. Polako zastaje, gubi dah, njena mi je guzica sve bliže. Zaustavila se, i ja. Osjećam njen dah, toplinu. Pružila mi je ruku, znojna je.

Nadošla si, mislim se ja. Istu ruku kojom sam ga namještao prije koju sekundu ona sad drži u svojoj ruci. Možda je približi licu pa je čak i pomiriše.

I dalje si konj. – rekla je. Čini mi se da sam vidio smiješak. Mala je vruća, malo trošena. Jebem ti votku za doručak. Nastavljamo dalje niz stepenice. Prvi kat. Opet je na dva metra od mene, ostalo je još petnaestak stepenica. Lijevi guz…desni guz…

Hoćeš li biti moja kobila? – pitam je. Ubrzala je korak, na izlazu je iz zgrade. Danje svjetlo mi ubija oči. Ona je savršena. Skreće lijevo.

S tobom se stvarno ne da razgovarati. Puši kurac. – rekla je bez da me pogledala.

Sunce me ubija, ona je sve dalje od mene. Njen miris mi je u nosu. Nadam se da i ona nosi moj miris…ha…ha…

Šest i dvadeset popodne, sumrak. Vraćam se u stan, lift i dalje ne radi, palim svijetlo, brojim stepenice, noge mi teške, u glavi uragan, blizu sam dva promila i sa jedva tristo kuna u džepu. Jebi ga za ručak je opet bila votka. Trideset šest, trideset sedam… strah me da ne sretnem malu. Njena stara bi mi mogla oči izvaditi. Pedeset dva, pedeset tri… Njih dvije žive same. Stara joj je rastavljena, hoću još jednu votku. Ciljna ravnina, na vratima papir, format A4, rukom ispisan. Svjetlo se ugasilo, vraćam se nekoliko koraka unazad, blizu sam vratima male. Palim svijetlo, stojim pred svojim vratima, osjećam njen miris. Čitam.

Konju, pizda ti materina. Sanjam te od kad sam prvi put protekla, od kad sam postala žena. Zbog tebe su mi svaku noć ruke među nogama već pet godina. Imao si me na sve moguće načine, imala sam te na sve moguće načine. Nitko nema takav jezik kao što imam ja, cijelog sam te imala, jebala i jahala. I ti konju, osvaneš danas i sjebeš mi snove i tražiš da budem tvoja kobila. Nemoj me razočarati 09…..

Skidam papir, otvaram vrata. Tražim votku, svjetlo iz hladnjaka osvjetljava kuhinju. Uzimam mobitel, zvoni, mala se javila. Nadam se da si dobar. – rekla je.

Minutu kasnije ulazi u stan. Nudim joj votku ona mi uvaljuje jezik. U čudu sam, valjda mi neće izvaditi krajnike. Gura me svojim tijelom, ja gorim, skida mi jaknu s masnom mrljom na rukavu. Savršena guzica u mojim je rukama, mala me grize.

Nisam se istuširala. – rekla je u pauzi između dva ugriza na mom vratu. Ja šutim, međunožje štrajka. Zajašila me. Mala se žuri, brza oko svega, valjda me neće progutati. Trapava je, ima dobru volju, ali prakse joj nedostaje. Izvija se bez veze, zabacuje glavu, trza se pomalo bolesno. Trudim se dovesti ju u normalne vode. Ona bi TO u sebi. TO je za ne prepoznati, odbija radnu obvezu. Pljesnem je po guzici. Ona ne reagira.  Ponovim snažnije….

Zvoni mi mobitel. Antonija je.

ANTONIJA vrištim u sebi. Vrati se, njenu super guzicu i čvrste sise skupa sa brdom karamela mijenjam za tebe. Mala se izvija, mobitel zvoni, a ja se ne mogu javiti.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg