proza

Elvis Serdar: Lift

Pitur na bolovanju, strojobravar po zanimanju, sudionik Domovinskog rata, kandidat za općinskog načelnika (trenutak psihičkog rastrojstva, veli) pisati je počeo pod utjecajem Bukowskog i njegova “Bludnog sina”. Trenutačno je, sve u jednom, muž, otac , kralj.

                                                                  L I F T

Moje ime je Viktor, i ovim putem svečano objavljujem gradu i svijetu, selu i mojem haustoru da sam neprekidno pijan već jedanaest dana. Povratim pa opet pijem. Čistim za sobom pa opet u krug već jedanaesti dan. To ja slavim jer me je nakon deset mjeseci i dvadeset i tri dana zajedničkog život napustila Antonija. Nije joj prvi put, ali sad je sa sobom odnijela one vražje hladnokrvne ribice s pripadajućim akvarijem, a primijetio sam da u wc-u nema tampona. Divna je to bila žena, nitko nije tako kvalitetno znao naručiti pečenog odojka iz obližnje pečenjarnice kao ona, a poseban joj je specijalitet bio donijeti dvije porcije graha s kobasicom. Vrhunac kulinarskog umijeća joj je bilo spržiti tri jaja, a da ni jedno ne završi na štednjaku. Pranje i čišćenje njoj su strani baš kao i meni sjevernokorejski nuklearni program, ali se zato jebala ko luda. Domaćinstvo sjedni jedan, ali zato seksualni odgoj i aktivnosti čista petica.

Antonija je sitne građe, malena, vižljasta, ali s finim instinktom za seks. Do danas nisam razmišljao da li je njoj taj dar podarila majka priroda, ili je vještinu stekla iskustvom ili se  čak zbog svog prosječnog izgleda morala dodatno truditi da zadrži željenog muškarca. Antonija ima tanke usne, ali ono što je u stanju napraviti s njima je pravo ludilo koje zaslužuje svaki muškarac. Njene sise su taman tolike da je možeš razlikovati od muškarca, ali ja sam te sise volio u svojim ustima. Sve sam ja imao s njom, sve ono što se radi pod plahtama ali i drugdje, bez tabua i ograničenja. Mašta nam je radila svašta i bili smo prvaci seksa u gradu. Istina Bog imali smo samo jedno ograničenje, točnije ja. Valjda joj je nakon prvog seksa bilo neugodno da mi postavlja uvjete i limite zbog čega mi je bez zadrške prilikom sljedeće predigre rezolutno rekla: „To mi u guzicu nećeš gurati.“ Nisam imao primjedbi, analno mi nije neki gušt.

I sad se ona htjela udati i ostale bla bla ženske priče, bijela vjenčanica, djeveruše, zavjese, posebne šalice za mlijeko, posebne za čaj, fikus u dnevnoj sobi i nove boje zidova, još vražjih ribica u akvariju. Ma daj mala sjaši, ostavi me tih sranja. Popijem nekoliko votki, i džinova, ispovraćam se, izvrijeđam ju, ona odmah pusti suzu i pobjegne. Kao u stilu, hormoni joj rade a godine prolaze. Valjda je pritom mislila na mladunčad, ko će ga znati. Da je žena dobra i Bog bi je imao. I tako sad se gledam u ogledalu i nadam se da ću s razinom alkohola ispod 1,5 promila uspjeti pošišati dlake iz nosa a da pritom ne probijem sinuse. Spremam se već dva dana da koliko toliko normalan dođem kod moje stare da mi „posudi“ koju paru. Morati ću odslušati njen monolog o bezrazložnosti mog života i kako bi se trebao okrenuti Bogu i da se s molitvom vratim na pravi put. Sve to za jedva sto eura ili u boljoj situaciji cijelih tisuću kuna.

U jedanaest napuštam stan, šesti kat, oči crvene, svjež zadah iz usta, brada od dva dana, u krvi 1.1 promila alkohola, na rukavu jakne masna mrlja. Ulazim u lift, dotrčala i susjeda. Osamnaest godina, crvenokosa, bomba, minica, meka i topla, guzica san snova, slušalice na ušima. Pretvara se da me ne vidi. Pritisnula je nulu u liftu. Lift je mutav, ne odgovara na izdanu zapovijed. Ona nervozno ponavlja radnju, nokti su umjetni. Svježe oprana kosa joj pada na lice.

Da je nogu i kiselog kupusa – govorim na glas.

Skida slušalice. Meni ste nešto rekli – pita me. Ponavljam joj. Da je nogu i kiselog kupusa - kažem glasnije.

Udahne, sise joj gledaju u mene. Sekundu zastane pa s prijezirom odbrusi. I tvoje praseće glave.

Lift i dalje mutav. Ona izlazi, ja za njom. Šest katova puta dvadeset i dvije stepenice. Htjela bi koračati brže, štikle joj ne daju. Njena guzica na dva metra od mene. Ljuta je, ja napaljen.

Mala oprosti. – kažem joj. Peti kat. Koje noge čovječe.

Mala, može ruka pomirenja. – kažem glasnije. Ona ne reagira, trza na mene ko musliman na slaninu. Četvrti kat.

Mala – opet ću ja.

Odjebi konju.- odgovori ljuto. Kako konj, rekla si mi da imam praseću glavu. – hoću ispasti komičan. Ono što je Antonija nazivala TO je oživjelo, i sad mudrujem kako ga usmjeriti s glavom prema gore. Treći kat.

Hvatam dah, ne brojim stepenice. Gledam joj u guzicu. Zašto se ne penjemo nego spuštamo. Koji bi to slika bila, ona nekoliko stepenica ispred mene, a njeni me guzovi svakom sljedećom stepenicom pozdravljaju a ja brojim… lijevi guz…desni guz.

Oprosti, mala. - Ponavljam joj.

Daj, susjedi smo. Nemoj da imamo ratno stanje zbog lošeg odabira rečenica. Drugi kat.

Na brzinu guram ruku u gaće i TO namještam da stoji  po pravilu struke.

Dobro, oprošteno ti je. – rekla je tiho bez pokazivanja želje da me pogleda.

A ruka pomirenja. – uporan sam ja. Polako zastaje, gubi dah, njena mi je guzica sve bliže. Zaustavila se, i ja. Osjećam njen dah, toplinu. Pružila mi je ruku, znojna je.

Nadošla si, mislim se ja. Istu ruku kojom sam ga namještao prije koju sekundu ona sad drži u svojoj ruci. Možda je približi licu pa je čak i pomiriše.

I dalje si konj. – rekla je. Čini mi se da sam vidio smiješak. Mala je vruća, malo trošena. Jebem ti votku za doručak. Nastavljamo dalje niz stepenice. Prvi kat. Opet je na dva metra od mene, ostalo je još petnaestak stepenica. Lijevi guz…desni guz…

Hoćeš li biti moja kobila? – pitam je. Ubrzala je korak, na izlazu je iz zgrade. Danje svjetlo mi ubija oči. Ona je savršena. Skreće lijevo.

S tobom se stvarno ne da razgovarati. Puši kurac. – rekla je bez da me pogledala.

Sunce me ubija, ona je sve dalje od mene. Njen miris mi je u nosu. Nadam se da i ona nosi moj miris…ha…ha…

Šest i dvadeset popodne, sumrak. Vraćam se u stan, lift i dalje ne radi, palim svijetlo, brojim stepenice, noge mi teške, u glavi uragan, blizu sam dva promila i sa jedva tristo kuna u džepu. Jebi ga za ručak je opet bila votka. Trideset šest, trideset sedam… strah me da ne sretnem malu. Njena stara bi mi mogla oči izvaditi. Pedeset dva, pedeset tri… Njih dvije žive same. Stara joj je rastavljena, hoću još jednu votku. Ciljna ravnina, na vratima papir, format A4, rukom ispisan. Svjetlo se ugasilo, vraćam se nekoliko koraka unazad, blizu sam vratima male. Palim svijetlo, stojim pred svojim vratima, osjećam njen miris. Čitam.

Konju, pizda ti materina. Sanjam te od kad sam prvi put protekla, od kad sam postala žena. Zbog tebe su mi svaku noć ruke među nogama već pet godina. Imao si me na sve moguće načine, imala sam te na sve moguće načine. Nitko nema takav jezik kao što imam ja, cijelog sam te imala, jebala i jahala. I ti konju, osvaneš danas i sjebeš mi snove i tražiš da budem tvoja kobila. Nemoj me razočarati 09…..

Skidam papir, otvaram vrata. Tražim votku, svjetlo iz hladnjaka osvjetljava kuhinju. Uzimam mobitel, zvoni, mala se javila. Nadam se da si dobar. – rekla je.

Minutu kasnije ulazi u stan. Nudim joj votku ona mi uvaljuje jezik. U čudu sam, valjda mi neće izvaditi krajnike. Gura me svojim tijelom, ja gorim, skida mi jaknu s masnom mrljom na rukavu. Savršena guzica u mojim je rukama, mala me grize.

Nisam se istuširala. – rekla je u pauzi između dva ugriza na mom vratu. Ja šutim, međunožje štrajka. Zajašila me. Mala se žuri, brza oko svega, valjda me neće progutati. Trapava je, ima dobru volju, ali prakse joj nedostaje. Izvija se bez veze, zabacuje glavu, trza se pomalo bolesno. Trudim se dovesti ju u normalne vode. Ona bi TO u sebi. TO je za ne prepoznati, odbija radnu obvezu. Pljesnem je po guzici. Ona ne reagira.  Ponovim snažnije….

Zvoni mi mobitel. Antonija je.

ANTONIJA vrištim u sebi. Vrati se, njenu super guzicu i čvrste sise skupa sa brdom karamela mijenjam za tebe. Mala se izvija, mobitel zvoni, a ja se ne mogu javiti.