proza

Nina Bajsić: Šesto četrdeset i osam sati

Nina Bajsić (1994., Zagreb) studira dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autorica je dramskog teksta „Ni tu ni tamo“ (2013.) izvedenog na Dramskoj sekciji studenata ADU, Kazališnoj reviji ADU i u Studentskom ateljeu kazališta Dubrava, i scenarija za kratkometražni film u produkciji „Ne gledaj iza“. Kao glazbenica sudjeluje u scensko-eterskoj izvedbi dokumentarne radio-drame „Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje)“ (2013.), te na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama, u projektu „Pisci u Sponzi“, (2013.) ostvarenom u suradnji festivala sa Hrvatskim društvom pisaca.

Šesto četrdeset i osam sati

Bistra, crna tekućina, ostala je bez posljednjeg mjehurića.

Tako bi moglo izgledati nebo promatrano s Mjeseca. Na Mjesecu ne postoji nebo plavo kao ovo iznad tebe i mene. Postoji samo crno bistro nebo, poput ishlapljele coca-cole u mojoj limenci.

Šutiš već neko vrijeme i ne razmišljaš o tome postoje li na Mjesecu atmosfera, oblaci ili vjetar koji će ti za nekoliko trenutaka naježiti kožu. Sjediš pored mene, i još prije nekoliko trenutaka bili smo zajedno, a onda smo se ponovo počeli tražiti. Već neko vrijeme događa se da u jednom trenutku odeš, pa dok sjedim kraj tebe i čekam da se vratiš, odem i ja. Najčešće te pokušavam pronaći u ovom trenutku, ali u nekim prostorima daleko odavde, u mreži podzemnih željeznica maglovitih gradova ili na višestoljetnim širokim mostovima. Među strmim kamenim uličicama toliko duboko sakrivenim da se više ne znamo vratiti. Ništa se ne čini dovoljno daleko pa opet podižem pogled i pokušavam nas pronaći negdje dalje.

Možda na nekom drugom nebeskom tijelu.

Ti se ne mičeš, tražiš nas kroz vrijeme. Preskačeš godine, zamišljaš nas na istoj drvenoj klupici, koja poput naše zapanjenosti danima koji dolaze, polagano truli među žutim zgradama i plavim tramvajima. Brojiš koliko su puta ptice šuštale u izgaženom lišću, koliko ih je puta istjerala hladnoća, koliko je puta njihov pjev nadglasala tišina snijega koji je prekrio našu klupicu. Brojiš lica koja iznova gledamo, ravnodušna lica koja su odavno prestala postavljati pitanja, lica nepoznatih prolaznika koja nam polako postaju poznata, ali njihov prazan pogled i dalje nam je stran.

Ponekad, kad se umoriš od brojanja, odlaziš na kolodvor i čekaš vlakove koji pristižu iz što daljih mjesta. Ondje se nadaš novim, nepoznatim licima. Stojiš nekoliko metara ulijevo od ploče s rasporedom dolazaka, u glavi izgovaraš imena velikih gradova i zamišljaš lica koja ne isijavaju tromost. Poželiš se izgubiti među tim licima. Večeras bi mogao stići jedan takav vlak, kažeš mi. Vlak stiže, stojiš po strani kao da nekoga čekaš, putnici iz dalekih mjesta silaze na peron, ti se trudiš ugledati barem jedno lice, ali ne uspijeva ti. Blijeda svjetlost starog, požutjelog električnog natpisa na kojem crnim slovima piše ime našeg rodnog grada, reflektira se u poremećenoj izmjeni paljenja/gašenja na njihovim licima. Stranci prolaze, a ti ne vidiš ništa osim blijede svjetlosti koja im proždire lice. Napokon ustaješ, jer ne možeš podnijeti osjećaj nepomičnosti koji ti ulijeva ta ista svjetlost pokvarenog natpisa iznad tebe.

Ne primjećuješ to, ali dopuštaš strahu da započne jednu malu liniju između tvojih očiju. Tanku boru koja će se izoštriti i svoj konačan oblik postići jednog dana kada ćemo vikati glasnije no ikad i reći si stvari koje ne mislimo. Onda ćemo si oprostiti i zaboraviti na te riječi, ali one će ostati upisane negdje na našim licima. Voljet ćemo te linije isto koliko i one koje će upisati sretniji dani, u kojima ćemo živjeti daleko od naših započetosti.

Ispijam posljednje kapljice iz svoje limenke, vrijeme prolazi, a mi i dalje sjedimo na istoj drvenoj klupici. U jednom trenutku napokon nas svladava umor i zaista odlazimo.

Odlazimo tamo gdje nema nikoga, na onu stranu Mjeseca koja se sa Zemlje ne može vidjeti, daleko od poznatih lica i stranih pogleda, daleko od zagušljive stvarnosti kroz koju svaki dan koračamo kao kroz duboki, neprohodni snijeg, gdje nije bitno na koje smo načine započeti, i gdje nas neće uvjeravati da udišemo nečiji tuđi zrak. Vrtimo se šesto četrdeset i osam sati oko Zemljine osi, svaki puta ispočetka, dok nam se ne zavrti u glavi od ljubavi.

U sredini

Za početak, željela bih da ovo pismo nema početak.
Ako ima početak, znači da mu u jednom trenutku mora doći kraj (to se ipak događa s većinom stvari koje jednom započnu).

S obzirom da kraj ne želimo ni ti ni ja, možemo se najprije dogovoriti da ne postoje stranice. 

Ako ne postoje stranice, onda ne postoji ni ona zadnja koju svaki puta s grčem držimo u ruci, na kojoj se rečenice počinju raspadati poput orkestra koji je izgubio tempo. I svaki put kad na posljednjoj stranici čitam tvoje riječi u shizofrenoj izmjeni acceleranda i ritardanda, znajući da se rub stranice približava, uhvatim se kako ne razmišljam o tome što piše, već na koje bih načine mogla izbjeći kraj.

Nekoć sam mislila da je izvor svih mojih problema s krajevima u tome što ih ne znaš pisati, ali zapravo ih ja ne znam čitati.

Sad kad je odlučeno da ne postoje stranice, možemo se praviti da su sva naša pisma jedan dug, neprekinut razgovor koji beskrajno traje u vremenu. Da ja nisam ovdje, a ti ondje, i da smo usred jednog takvog razgovora upravo sada.

Dugo nisam mogla razumjeti zašto inzistiraš na komuniciranju putem pisama, ali prihvatila sam to kao i sve ostale romantičarske pokušaje suočavanja sa svijetom koje neumorno prakticiraš.

(Jednom, kad ću se usuditi osvrnuti na svoj život, priznat ću ti da su tvoja inzistiranja na tim naizgled naivnim pokušajima zaslužna za sve dobro što ću napraviti otkad te poznajem).

A onda sam shvatila što se krije ispod tinte na papiru, o čemu govoriš kad govoriš o pismima. Otkrila sam prostor koji ne postoji u vremenu, koji ne razumije fizičke odrednice udaljenosti. Odlučila sam da te neću nazvati, nego napisati ti pismo. Kad bih te nazvala, vjerojatno bih osim tvog glasa u pozadini čula nešto što bi me podsjetilo na udaljenost i trenutnu nemogućnost zajedničkog postojanja na istom mjestu u isto vrijeme; sitno nasjeckani luk koji pirja na tavi, cvilež dvanaestice koju čekaš u Frankopanskoj ili tišinu prostorije u kojoj čitaš. A ovdje gdje sam ja tišinu svakih nekoliko trenutaka prekidaju glasovi izgubljenih turista (samo misle da su izgubljeni jer još uvijek ne znaju da ovdje postoje svega četiri ulice).

Odlučila sam započeti razgovor s tobom kao da nisi ondje, a ja ovdje pod borovom sjenom, na brežuljku nadmorske visine od dvjestotinjak metara, na jednoj kamenoj klupici u gradu umjetnika (tako ga barem zovu, ja bih ga prije nazvala gradom mačaka).

Razmišljam o čemu bih razgovarala s tobom da sjediš kraj mene. Možda bih ti priznala da zavidim leptiru kojeg sam maločas uhvatila kako oprezno leti oko mog pisma (možda i ne bih jer pisma ne bi bilo da si ovdje, a ne ondje) i kako je to lijepo imati samo sedam dana života. Onda bih uhvatila tvoj zabrinuti pogled, i dovršila misao time da u sedam dana ne stigneš zavoljeti nekoga koga ćeš jednom izgubiti. Tada bih shvatila da nema smisla govoriti o kraju, kao ni o početku, jer su i jedan i drugi daleko od nas.

A mi smo tu.

Sjedimo na kamenoj klupici, i pogled nam leti preko zelenih površina. Možda sjedimo u tišini, razmišljajući o svim mjestima osim o ovom u kojem se nalazimo. Možda ću ti za nekoliko trenutaka šapnuti kako bih voljela razmišljati o nama kao jednoj od onih stvari koje imaju početak, ali ne i kraj.

Nekih petnaestak kilometara dalje nazire se i more.

Tu smo, u stanu u Zagrebu, razmišljamo treba li upaliti grijanje ili stisnuti se još čvršće, još bliže.

Nadam se da ne čitaš ove riječi kao da su posljednje, jer ovo pismo nema kraj, kao ni početak.