Nikola Nikolić (1989.) studira politologiju i živi u Podgorici. Objavio je romane "Čvor" (Studio Mouse, 2011.) i "Meandar" (Nova knjiga, 2014). Piše kratke priče i eseje.
ATAKAMA
Sunce prvo obasja čudne objekte na vrhu Sero Paranala. Na platou uzdignutom usred pustinje Atakama pomaljaju se Antu, Kuejen, Malipal i Jepun, teleskopi koji pripadaju Evropskoj južnoj opservatoriji. Nebo nad najsuvljim mjestom na Zemlji tokom čitave godine oslobođeno je magli i padavina. Kroz kristalnu čistinu zraka ogromni okulari posmatraju ekstrasolarne planete, zvijezde koje bojažljivo kruže oko crne rupe u središtu Mliječnog puta, tragajući za istinama o nastanku svemira i vanzemaljskim životom. Nebo je noću poput zgarišta prekrivenog svjetlucavim injem. Iz teleskopa izrastaju zraci boje ćilibara, koji pomažu sistemu adaptivne optike da otkloni smetnje u slici nastale usljed atmosferskih uticaja.
Sjenka polako kopni ka kotlinama skrivenim među uzvišenjima. Kada njena ivica dopre do samog podnožja, svjetlost otkriva pogurene prilike koje liče na oživljene stijene. To su žene koje kopaju. One stižu u pustinju još kada prvi zraci nagovijeste dolazak novog dana, a potom satima lopaticama razbijaju tvrdi sloj slanog zemljišta i ukočene lave. One tragaju za ostacima svojih očeva, muževa, braće i sinova. Za vrijeme diktature Augusta Pinočea, leševi političkih protivnika bacani su širom bespuća Atakame. Od njih su ostale samo izblijedjele fotografije i sjećanja žena čija lica je godinama gužvalo pustinjsko sunce.
Oko podneva Konstanca podiže svoja izranjavana koljena sa tla. Briše znoj sa čela, pije posljednje gutljaje vode iz čuturice i ponovo namješta maramu na glavu. Baca pogled na vreću, a onda je uzima. Čeka je uspon od stotinak metara. Tada joj lopata služi kao planinarski štap. Koraci po bezvodnoj zemlji ostavljaju za sobom hrapav zvuk. Ona polako napreduje u cik-cak putanji, ne osvrćući se nazad ka udolini kojom gmižu svjetlosni odsjaji. Pred njom se uzdižu crni obrisi teleskopa. Na padinu bacaju kvadrate spasonosne sjenke.
Stiže do vrha nasipa i naslanja se na zid jedne od pomoćnih zgrada. Oko sebe ne čuje nikakve zvuke. Tiho se spušta na kamen, pa ponovo osluškuje. Izviruje iz sjenke i podiže glavu – sunce je u zenitu, ni ovog puta nije zakasnila. Uskoro će začuti njegove korake.
Ruben se pojavljuje iza posljednjeg teleskopa. Hoda krivudavom trakom hladovine. Bijela košulja kratkih rukava, podvrnute bež pantalone, crveni kačket. Ponekad joj se čini da i on stiže iz grada, da uniforme u opservatoriji moraju biti nalik astronautskim. U ruci mu se presijava kožna torba.
„Dugo čekaš?“
„Ne, tek što sam stigla. Pomislila sam da kasnim.“
Saginje se i grli je, ne dozvoljava joj da ustane. Smješta se na betonski blok prekoputa nje. Crne oči posmatraju ga kroz iskošene proreze.
„Izgledaš umorno.“
„Sinoć je bila mala uzbuna, prava kiša meteora“, kaže on, mada ne može da se otme utisku da ona izgleda umornije nego ikada prije. Takva je bila samo onog prvog dana, kada ju je našao bez svijesti na ovom istom mjestu, kada je iznemogla tragala za hladovinom. Tada joj je spasio život. Otad ona svakog dana dolazi u isto vrijeme, da predahne uz novog prijatelja. A on najradije tako provodi polučasovnu pauzu.
„Evo ti, okrijepi se“, pruža joj flašu hladnog čerimoja soka.
Ona otpija gutljaj, pa zastaje. Zatvara bocu i neodređeno gleda po zemlji.
„Nešto nije u redu?“
„Ne nego...“, pogled joj klizi s njegovog lica i zaustavlja se na maloj vreći.
„Uspjela si? Našla si nešto?“
Konstanca ne odgovara. Umjesto toga, uz šištav zvuk udiše ogromnu zalihu vrelog vazduha i otvara vreću. Iz nje pažljivo vadi neki crni predmet. Polako ga polaže na zemlju između njenih i Rubenovih nogu. Od njega se odvaja nekoliko pepeljastih kamenčića.
Ruben prepoznaje oblik čizme. Vezice su iskidane, većina kopči je poispadala, a u otvoru nazire čvrstu sivu materiju.
„Ovo je čizma mog sina Hektora. Čizma i stopalo...“
Ruben čuje kako mu srce ubrzava. Kroz zaparu osjeća vonj natrule kosti, razaznaje njene tamnije i svijetlije nijanse. Ili mu se sve to čini. Pasja vrućina muti misli. Konstancini smežurani prsti blago dodiruju ostatke.
„Stani, kako možeš biti sigurna? Pustinja je puna kostiju. Mogu biti bilo čije...“
„Ne, pogledaj“, kaže ona mirno i ispod jezička izvlači parče požutjele tkanine. Rub je prošiven zelenim koncem. Povlači ga i steže drhtavim rukama, pokazuje krunski dokaz.
„Ne mogu pogriješiti. Ovo je njegovo. U tome su ga odveli.“
Neko vrijeme sjede u tišini. Sunce prelazi na drugu stranu i sužava im sklonište. Ona pognute glave okreće čizmu, on gleda ka izuvijanom horizontu. Skroz tamo, iza masiva, prostire se okean. Nebo je na toj strani nešto bljeđe.
„A šta je sa ostalim? Ima li još nečega?“
„Nema tu. Ili ja ne mogu da doprem. Možda je na nekom drugom mjestu, a možda ja ne kopam dovoljno duboko. Ko će znati. Zemlja je tako tvrda. Kao da ga ne dâ.“
Ona podiže čizmu, ljubi je, privija na grudi, stiska u naručje.
„Kad bi ova tvoja čuda mogla da se okrenu ka dolje, da mi pomognu, da ga kroz njih nađem“, kaže s osmijehom, dok joj zjenice talasaju u suzama.
Tog poslijepodneva Ruben je odustao od zvijezda i prihvatio se najzemaljskijeg posla. Zamolio je kolegu da ga odmijeni na dežurstvu, a potom se ušunjao u ostavu i krenuo niz padinu sa lopatom i motikom oslonjenim na ramena. Do posljednjeg sunčevog zraka Atakamom su se prolamali odjeci razbijanja okamenjene zemlje.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.