proza

Nikola Nikolić: Atakama

Nikola Nikolić (1989.) studira politologiju i živi u Podgorici. Objavio je romane "Čvor" (Studio Mouse, 2011.) i "Meandar" (Nova knjiga, 2014). Piše kratke priče i eseje.

 ATAKAMA

Sunce prvo obasja čudne objekte na vrhu Sero Paranala. Na platou uzdignutom usred pustinje Atakama pomaljaju se Antu, Kuejen, Malipal i Jepun, teleskopi koji pripadaju Evropskoj južnoj opservatoriji. Nebo nad najsuvljim mjestom na Zemlji tokom čitave godine oslobođeno je magli i padavina. Kroz kristalnu čistinu zraka ogromni okulari posmatraju ekstrasolarne planete, zvijezde koje bojažljivo kruže oko crne rupe u središtu Mliječnog puta, tragajući za istinama o nastanku svemira i vanzemaljskim životom. Nebo je noću poput zgarišta prekrivenog svjetlucavim injem. Iz teleskopa izrastaju zraci boje ćilibara, koji pomažu sistemu adaptivne optike da otkloni smetnje u slici nastale usljed atmosferskih uticaja. 

Sjenka polako kopni ka kotlinama skrivenim među uzvišenjima. Kada njena ivica dopre do samog podnožja, svjetlost otkriva pogurene prilike koje liče na oživljene stijene. To su žene koje kopaju. One stižu u pustinju još kada prvi zraci nagovijeste dolazak novog dana, a potom satima lopaticama razbijaju tvrdi sloj slanog zemljišta i ukočene lave. One tragaju za ostacima svojih očeva, muževa, braće i sinova. Za vrijeme diktature Augusta Pinočea, leševi političkih protivnika bacani su širom bespuća Atakame. Od njih su ostale samo izblijedjele fotografije i sjećanja žena čija lica je godinama gužvalo pustinjsko sunce.

Oko podneva Konstanca podiže svoja izranjavana koljena sa tla. Briše znoj sa čela, pije posljednje gutljaje vode iz čuturice i ponovo namješta maramu na glavu. Baca pogled na vreću, a onda je uzima. Čeka je uspon od stotinak metara. Tada joj lopata služi kao planinarski štap. Koraci po bezvodnoj zemlji ostavljaju za sobom hrapav zvuk. Ona polako napreduje u cik-cak putanji, ne osvrćući se nazad ka udolini kojom gmižu svjetlosni odsjaji. Pred njom se uzdižu crni obrisi teleskopa. Na padinu bacaju kvadrate spasonosne sjenke.

Stiže do vrha nasipa i naslanja se na zid jedne od pomoćnih zgrada. Oko sebe ne čuje nikakve zvuke. Tiho se spušta na kamen, pa ponovo osluškuje. Izviruje iz sjenke i podiže glavu – sunce je u zenitu, ni ovog puta nije zakasnila. Uskoro će začuti njegove korake.

Ruben se pojavljuje iza posljednjeg teleskopa. Hoda krivudavom trakom hladovine. Bijela košulja kratkih rukava, podvrnute bež pantalone, crveni kačket. Ponekad joj se čini da i on stiže iz grada, da uniforme u opservatoriji moraju biti nalik astronautskim. U ruci mu se presijava kožna torba.

„Dugo čekaš?“

„Ne, tek što sam stigla. Pomislila sam da kasnim.“

Saginje se i grli je, ne dozvoljava joj da ustane. Smješta se na betonski blok prekoputa nje. Crne oči posmatraju ga kroz iskošene proreze.

„Izgledaš umorno.“

„Sinoć je bila mala uzbuna, prava kiša meteora“, kaže on, mada ne može da se otme utisku da ona izgleda umornije nego ikada prije. Takva je bila samo onog prvog dana, kada ju je našao bez svijesti na ovom istom mjestu, kada je iznemogla tragala za hladovinom. Tada joj je spasio život. Otad ona svakog dana dolazi u isto vrijeme, da predahne uz novog prijatelja. A on najradije tako provodi polučasovnu pauzu.

„Evo ti, okrijepi se“, pruža joj flašu hladnog čerimoja soka.

Ona otpija gutljaj, pa zastaje. Zatvara bocu i neodređeno gleda po zemlji.

„Nešto nije u redu?“

„Ne nego...“, pogled joj klizi s njegovog lica i zaustavlja se na maloj vreći.

„Uspjela si? Našla si nešto?“

Konstanca ne odgovara. Umjesto toga, uz šištav zvuk udiše ogromnu zalihu vrelog vazduha i otvara vreću. Iz nje pažljivo vadi neki crni predmet. Polako ga polaže na zemlju između njenih i Rubenovih nogu. Od njega se odvaja nekoliko pepeljastih kamenčića.

Ruben prepoznaje oblik čizme. Vezice su iskidane, većina kopči je poispadala, a u otvoru nazire čvrstu sivu materiju.

„Ovo je čizma mog sina Hektora. Čizma i stopalo...“

Ruben čuje kako mu srce ubrzava. Kroz zaparu osjeća vonj natrule kosti, razaznaje njene tamnije i svijetlije nijanse. Ili mu se sve to čini. Pasja vrućina muti misli. Konstancini smežurani prsti blago dodiruju ostatke.

„Stani, kako možeš biti sigurna? Pustinja je puna kostiju. Mogu biti bilo čije...“

„Ne, pogledaj“, kaže ona mirno i ispod jezička izvlači parče požutjele tkanine. Rub je prošiven zelenim koncem. Povlači ga i steže drhtavim rukama, pokazuje krunski dokaz.

„Ne mogu pogriješiti. Ovo je njegovo. U tome su ga odveli.“

Neko vrijeme sjede u tišini. Sunce prelazi na drugu stranu i sužava im sklonište. Ona pognute glave okreće čizmu, on gleda ka izuvijanom horizontu. Skroz tamo, iza masiva, prostire se okean. Nebo je na toj strani nešto bljeđe.

„A šta je sa ostalim? Ima li još nečega?“

„Nema tu. Ili ja ne mogu da doprem. Možda je na nekom drugom mjestu, a možda ja ne kopam dovoljno duboko. Ko će znati. Zemlja je tako tvrda. Kao da ga ne dâ.“

Ona podiže čizmu, ljubi je, privija na grudi, stiska u naručje.

„Kad bi ova tvoja čuda mogla da se okrenu ka dolje, da mi pomognu, da ga kroz njih nađem“, kaže s osmijehom, dok joj zjenice talasaju u suzama.

Tog poslijepodneva Ruben je odustao od zvijezda i prihvatio se najzemaljskijeg posla. Zamolio je kolegu da ga odmijeni na dežurstvu, a potom se ušunjao u ostavu i krenuo niz padinu sa lopatom i motikom oslonjenim na ramena. Do posljednjeg sunčevog zraka Atakamom su se prolamali odjeci razbijanja okamenjene zemlje.