proza

Nikola Nikolić: Atakama

Nikola Nikolić (1989.) studira politologiju i živi u Podgorici. Objavio je romane "Čvor" (Studio Mouse, 2011.) i "Meandar" (Nova knjiga, 2014). Piše kratke priče i eseje.



 ATAKAMA

 

Sunce prvo obasja čudne objekte na vrhu Sero Paranala. Na platou uzdignutom usred pustinje Atakama pomaljaju se Antu, Kuejen, Malipal i Jepun, teleskopi koji pripadaju Evropskoj južnoj opservatoriji. Nebo nad najsuvljim mjestom na Zemlji tokom čitave godine oslobođeno je magli i padavina. Kroz kristalnu čistinu zraka ogromni okulari posmatraju ekstrasolarne planete, zvijezde koje bojažljivo kruže oko crne rupe u središtu Mliječnog puta, tragajući za istinama o nastanku svemira i vanzemaljskim životom. Nebo je noću poput zgarišta prekrivenog svjetlucavim injem. Iz teleskopa izrastaju zraci boje ćilibara, koji pomažu sistemu adaptivne optike da otkloni smetnje u slici nastale usljed atmosferskih uticaja. 

Sjenka polako kopni ka kotlinama skrivenim među uzvišenjima. Kada njena ivica dopre do samog podnožja, svjetlost otkriva pogurene prilike koje liče na oživljene stijene. To su žene koje kopaju. One stižu u pustinju još kada prvi zraci nagovijeste dolazak novog dana, a potom satima lopaticama razbijaju tvrdi sloj slanog zemljišta i ukočene lave. One tragaju za ostacima svojih očeva, muževa, braće i sinova. Za vrijeme diktature Augusta Pinočea, leševi političkih protivnika bacani su širom bespuća Atakame. Od njih su ostale samo izblijedjele fotografije i sjećanja žena čija lica je godinama gužvalo pustinjsko sunce.

Oko podneva Konstanca podiže svoja izranjavana koljena sa tla. Briše znoj sa čela, pije posljednje gutljaje vode iz čuturice i ponovo namješta maramu na glavu. Baca pogled na vreću, a onda je uzima. Čeka je uspon od stotinak metara. Tada joj lopata služi kao planinarski štap. Koraci po bezvodnoj zemlji ostavljaju za sobom hrapav zvuk. Ona polako napreduje u cik-cak putanji, ne osvrćući se nazad ka udolini kojom gmižu svjetlosni odsjaji. Pred njom se uzdižu crni obrisi teleskopa. Na padinu bacaju kvadrate spasonosne sjenke.

Stiže do vrha nasipa i naslanja se na zid jedne od pomoćnih zgrada. Oko sebe ne čuje nikakve zvuke. Tiho se spušta na kamen, pa ponovo osluškuje. Izviruje iz sjenke i podiže glavu – sunce je u zenitu, ni ovog puta nije zakasnila. Uskoro će začuti njegove korake.

Ruben se pojavljuje iza posljednjeg teleskopa. Hoda krivudavom trakom hladovine. Bijela košulja kratkih rukava, podvrnute bež pantalone, crveni kačket. Ponekad joj se čini da i on stiže iz grada, da uniforme u opservatoriji moraju biti nalik astronautskim. U ruci mu se presijava kožna torba.

„Dugo čekaš?“

„Ne, tek što sam stigla. Pomislila sam da kasnim.“

Saginje se i grli je, ne dozvoljava joj da ustane. Smješta se na betonski blok prekoputa nje. Crne oči posmatraju ga kroz iskošene proreze.

„Izgledaš umorno.“

„Sinoć je bila mala uzbuna, prava kiša meteora“, kaže on, mada ne može da se otme utisku da ona izgleda umornije nego ikada prije. Takva je bila samo onog prvog dana, kada ju je našao bez svijesti na ovom istom mjestu, kada je iznemogla tragala za hladovinom. Tada joj je spasio život. Otad ona svakog dana dolazi u isto vrijeme, da predahne uz novog prijatelja. A on najradije tako provodi polučasovnu pauzu.

„Evo ti, okrijepi se“, pruža joj flašu hladnog čerimoja soka.

Ona otpija gutljaj, pa zastaje. Zatvara bocu i neodređeno gleda po zemlji.

„Nešto nije u redu?“

„Ne nego...“, pogled joj klizi s njegovog lica i zaustavlja se na maloj vreći.

„Uspjela si? Našla si nešto?“

Konstanca ne odgovara. Umjesto toga, uz šištav zvuk udiše ogromnu zalihu vrelog vazduha i otvara vreću. Iz nje pažljivo vadi neki crni predmet. Polako ga polaže na zemlju između njenih i Rubenovih nogu. Od njega se odvaja nekoliko pepeljastih kamenčića.

Ruben prepoznaje oblik čizme. Vezice su iskidane, većina kopči je poispadala, a u otvoru nazire čvrstu sivu materiju.

„Ovo je čizma mog sina Hektora. Čizma i stopalo...“

Ruben čuje kako mu srce ubrzava. Kroz zaparu osjeća vonj natrule kosti, razaznaje njene tamnije i svijetlije nijanse. Ili mu se sve to čini. Pasja vrućina muti misli. Konstancini smežurani prsti blago dodiruju ostatke.

„Stani, kako možeš biti sigurna? Pustinja je puna kostiju. Mogu biti bilo čije...“

„Ne, pogledaj“, kaže ona mirno i ispod jezička izvlači parče požutjele tkanine. Rub je prošiven zelenim koncem. Povlači ga i steže drhtavim rukama, pokazuje krunski dokaz.

„Ne mogu pogriješiti. Ovo je njegovo. U tome su ga odveli.“

Neko vrijeme sjede u tišini. Sunce prelazi na drugu stranu i sužava im sklonište. Ona pognute glave okreće čizmu, on gleda ka izuvijanom horizontu. Skroz tamo, iza masiva, prostire se okean. Nebo je na toj strani nešto bljeđe.

„A šta je sa ostalim? Ima li još nečega?“

„Nema tu. Ili ja ne mogu da doprem. Možda je na nekom drugom mjestu, a možda ja ne kopam dovoljno duboko. Ko će znati. Zemlja je tako tvrda. Kao da ga ne dâ.“

Ona podiže čizmu, ljubi je, privija na grudi, stiska u naručje.

„Kad bi ova tvoja čuda mogla da se okrenu ka dolje, da mi pomognu, da ga kroz njih nađem“, kaže s osmijehom, dok joj zjenice talasaju u suzama.

Tog poslijepodneva Ruben je odustao od zvijezda i prihvatio se najzemaljskijeg posla. Zamolio je kolegu da ga odmijeni na dežurstvu, a potom se ušunjao u ostavu i krenuo niz padinu sa lopatom i motikom oslonjenim na ramena. Do posljednjeg sunčevog zraka Atakamom su se prolamali odjeci razbijanja okamenjene zemlje.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg