proza

Cosmin Perta: Paprikaš

KIKINDA SHORT - Festival kratke priče

Cosmin Perța (1982.) rumunjski je pjesnik i prozni pisac. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Klužu, a književnost doktorirao u Bukureštu.
Objavio je zbirke pjesama: Zorovavel (Grinta, 2002.), Glineni stražar (Vinea, 2006.), Pjesma za Mariju (Vinea 2007.), Starac, božanstvena komedija (Charmides, 2009.), Bez naslova (Paralela 2011.)

KIKINDA SHORT održava se na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Na desetom Kikinda Short-u, održanom od 1. do 4. srpnja 2015. u Kikindi, Zrenjaninu i Beogradu, sudjelovalo je 14 autora iz 12 država.



 

Paprikaš

  

Od kada su počeli sa eksploatacijom gasa iz škrljica, žena, deca i ja smo se preselili u mirniji gradić u planini, gde nema drugog resursa sem drveta, onoliko koliko ga ima. Zauzvrat, trpimo hladnoću, glad, bedu i nepoštovanje drugih.

Da bi nam bilo lakše, morali smo da izdamo sobu jednoj studentkinji. Prostora ima, žena spava sa decom u dečijoj sobi, ja u svojoj sobi i studentkinja u svojoj. Problem je što se već par noći studentkinja ušunjala kod mene u sobu, zavukloa pod jorgan i počinjala da me mazi. Ja ništa ne radim, pravim se da spavam, ali kad više ne mogu da izdržim, bučno se „trgnem“ iz sna, a ona, u strahu da se moja žene ne probudi, trk nazad u svoju sobu.

Situacija je malo neprijatna i stvarno ne znam kako da se otarasim studentkinje, a da je ne uvredim.

Studentkinja ima mačku. Kada smo utvrdili da je moj sin alergičan na mačiju dlaku, nije bilo druge, mačka je morala da ode. Bili smo ubeđeni da će i studentkinja brže bolje otići ne želeći da ostavi svoju mačku. Kako da ne! Uzela je mačku da je baci kroz prozor. Jedva sam uspeo da spasem jadnu životinju iz njenih ruku kako bi je se oslbodio što prirodnije, bacivši je niz stepenice, a ne sa osmog sprata. Znaš, ja te volim rekla je. Ne, ne mačku.

Bivalo je sve kompikovanije i moja žena je namirisala nešto. Znaš, reče mi jednog dana, želim da te pitam nešto: Imam leš, koji bi trebalo iseckati, možeš li ti to da uradiš, molim te?

Da, naravno.

Uzimam leš iz plastične kese i stavljam ga u kola. Odlazim na vrh nekog brda, vadim alat: testeru, sekiru, noževe i dleto i krećem na posao. Sečem fino, od zgloba, stopala, noge, kolena, butine sečem na dva dela pošto su baš debele, sečem dlanove, razdajam laktove od ramena, ostavljam torzo i glavu i taman kada sam se spremao da odsečem glavu zapitao sam se: Ali zašto joj ovo treba? Zovem je. Pored mene polako prolazi čobanin sa ovcama, gleda me čudno, otpozdavlja sa dobar dan i ide dalje.

Alo, a zašta ti treba ovaj leš?

Jesi li ti zaboravio da sutra idemo u goste, ne možemo praznih ruku, hoću da ponesem paprikaš.

Paprikaš od ljudskog mesa...?

Drugog mesa nemamo, zar, uostalom, nije i to meso?

Pa jeste meso, ali ovo je kanibalizam. Mogla si mi reći, otišao bi do Arapa, uzeo bi jagnjetinu, nekako bi rešili to. Ovako nešto ne bi trebalo da se radi.

Od kojih para?

Pozajmili bismo, odnekle, ne znam, snašli bi se, a ne baš ovako...!

Pa hajde, pozajmi, da vidim odakle...I uostalom, meso od Arapa je gotovo, začinjeno, a znaš da deca ne vole njihove začine.

Ma daj, pusti, znaš da više ne stavljaju začine, sad imaju i neprerađeno, treba ih samo pitati.

Dobro, ti se onda pobrini oko toga, ali ako sutra ne budemo imali ništa, tvoja je krivica.

A šta da radim sa lešom?

Jesi li ga isekao?

Da...

Vrati ga nekako.

A ako me uhvati policija? Bolje da ga zakopam.

Ako bismo ga pojeli, ne bi mogli da nas uhvate.

Ma daj, sada mogu da te uhvate i ako ga pojedeš. Imaš izgovor, ako te pitaju kaži da je njegova poslednja želja bila da ga isečeš i zakopaš. Ako ga pojedeš, nemaš više izgovora.

Dobro, radi kako hoćeš.

Stavljam leš u vreću i idem kući. Tamo me čeka studentkinja. Laknulo mi je na trenutak. Pomislio sam da nije ona možda leš. Ne još. Pozajmljujem pare od studentkinje, kupujem jagnjetinu, spremam paprikaš. Već je pala noć, a kod nas u kući niko još ne spava.

Mene proganja studentkinja, žena proganja studetkinju, deca proganjaju ženu, ja proganjam ceo svet. Ispred zgrade mjauče mačka. Pet je sati ujutru i, baš kada sam bio na putu da zaspim i da sanjam odlazak kod tasta i tašte, čujem jak zvuk pada. Žena iziđe iz stana, naše dete potrča za njom. Pojurio sam za njima, kako bih ga zgrabio jer mogao bi, pospan, da upadne u prostor između stepenica. Ženu nisam mogao da uhvatim. Vraćam se u stan, tešim dete i uspevam da ga uspavam.

Kroz kuhinjski prozor vidim da sviće, magla se raširila po planini. Mirno je. U kući smo ja, deca i leš. Ni traga od žene i studentkinje. Nemam pojma šta se desilo, ali slutim. Svakako ne mogu ništa da uradim. Sedim za kihinjskim stolom naslonjen o ruku, oko mene magla, i pomislih da bi bilo dobro da izađim i zakopam leš negde oko zgrade pre nego što se probude ovi mlađi. Ironično, primetio sam da sam mogao da stavim još koje kilo luka u vreću, kako bi ugušio miris truljenja jer ako ga otkriju, bolje da ga otkiriju što kasnije. Do tad mogu da tražim azil.

Još malo, još malo i izlazi sunce, sa osmog sprata predivan je pogled na okolna brda, apsolutno predivan, oduzima ti dah .

 

  

Sa rumunjskog prevela: Irina Đuran

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg