Donosimo ulomak iz romana koji je osvojio prvu nagradu za prozu Balkanskog književnog Glasnika 2014. godine, 'Muškost Zorana K.'' Danijela Gatarića (1988., Prnjavor).
Hari uvijek vozi poštujući propise, ali ne danas. Osjeća propast sebe i Marte, grčevito je držao volan, nije govorio, rapidno mjenja brzine, na radiju Plundered my soul nije pomagala. Izađosmo smo na glavni put nakon manastira, iza nas Detlak nestaje, vraćali smo se brzo u stvarnost, Hari je to znao. Prebrzo za sve, tako i za saobraćajnog policajca koji zamahnu crvenom palicom nakon druge okuke. Harijev izraz očaja i nestanak krvi u licu, uletješe mi u facu.
Šta da radimo Zorane, šta da radimo?
Dok mu zdepasti pozornik kuca na prozor, u panici traži dokumenta. Otvara vrata, naglo zatvara, spušta staklo.
Oooprostite, malo smo požurili.
Saobraćajnu i vozačku, molim.
Hari predade dokumente, treskajući nervozno ramenima, očekujući neku samilost.
Pusti mene, Hari, rekoh mu tiho.
Išli smo kod Vange, dobacio sam sa suvozačevog mjesta.
Pandur spusti glavu u auto, analizira nam lica, kako samo pripadnik murije zna.
Vange? Vanga danas ne ordinira, probajte prekosutra, vjerovatno će vas primiti.
Zgledasmo se nas dvojica u čudu.
No gospon policajac, hvala vam na ljubaznosti i razumijevanju zbog naših problema, znate žene.
Evo vam mali poklon, izvukao sam mesnu štrucu namijenjenu Vangi kao natura, i predadoh uz ljubazan pogled debeljku, koji čitavo vrijeme negoduje glavom.
Joj, joj, šta ću s vama. Hajde u redu i sad polako, nemoj da vas vidim da jurite opet tako.
Omirisa štrucu i naglo dobi predatorsko lice, koje mi rodi zavist i ljutnju na Harija što je prebrzo vozio i dozvolio da ostanemo bez štruce moje majke.
Sa srećom, momci. Mahnu zadovoljno slobodnom rukom, vraćajući dokumente. Hari upali mašinu, ponovo poče da diše.
Častim te pivom Zorane, ti grandiozni manipulatoru. Poče da se smije kao gej evnuh u gej haremu (?), nezadovoljan moram da ga poredim sa kastriranima, ali hajde ima još jedna štruca, svakako sam na posebnom režimu ishrane, nikako na dijeti, bokseri ne idu na dijetu, molim lijepo.
Nije trebalo dugo u ciganskom kafeu izmoliti prorok karte nakon drugog Nektara, Hari nije disao, prezriva Ciganka Ramiza je milostivo čekala okretanje karata, dok meni teška srca stavi tamnog Đoku na stol. Možda sam antipatičniji no što mislim.
Izvuče kartu i laganim tankim prstima oblivenim zlatom spusti kartu. Romskim naglaskom zahikta: Ljubavnici.
Hari se prenerazi. Šta, šta to znači milostiva ženo?
Može ukazivati da biraš između druge žene i ljubavnice, odnosno izlazi na ćisto kad neko ‘oće za drugu s kojom je do sada bio u neznanim odnosi. Može se odnosi i na one koji hoće za ženu koja je već u odnosi, ili su već oni sami u odnosi, u tom se slučaju ne treba izbjeći tu ženu i s njom odnosi.
Divno, Marta! Smijao se lupkajući rukom po koljenu.
Dosta, sad Zoranu molim.
Izvadi iz džepa desetku i gurnu po stolu. Ramiza vrati.
Ne, pivo si platio. Njemu ne gledam, ima lošu veru.
Hari se začudi.
Zašto? On je na dobroj strani.
Neću dragi, znam šta govorim, neću. Hoćeš piješ još?
Ispio sam pivo do kraja.
Idemo Hari, da ne kvarimo ugođaj u kafani.
Žao mi je, ali ne mogu. Još piješ, ostani slobodno.
Tražiću bolje vibracije, nasmijah se Ciganki, koja je uporno izbjegavala moj pogled.
Hari pljesnu rukama, magija proročanstva nestade.
Izvukli smo se iz barskih stolica.
Vozi me kući, pa na posao. Moram se presvući, mesna štruca ima vjerovatno bolje vibracije prema meni od ove konobarice proročice.
Idemo kod Vange svakako, ona će te primiti, ne brini. Hari me bespotrebno tješi.
Iza promašenog izleta, toplog piva i gadljive Ciganke, dobih grčevitu potrebu da pišem Lorejn. Fali mi kao Isusu dobrota na gorkom kraju.
Na posao sam došao težak, sjedoh da jedem za pult. Daca čisti i teško diše. Nudim je, odbija. Teško nam je oboma, mi smo moderni robovi današnjice, gradimo kule od Vavilona koje će nestati s nekoliko izdisaja vremena. Ostaće jedino kosti, identično kao kad završim s ovom štrucom, štrucu možda nađu naučnici, možda bar uvide savršen recept moje majke za pripremu mesa, a mene i Dacu otkriće jedino njen dijabetes i moj ožiljak na mumificiranoj teksturi kože.
Palata Predsjednika i hostel su tako blizu, šta li je razlikovalo nebo da onaj buco sjedi tamo, a ja ovdje? Sveti Đorđe nije o tome odlučivao, jer da jeste, sad bi Lorejn i ja grijali stopala pod debelom dekom čekajući kokice iz mikrovalne, tamo u palati, ili u Rimu, ili mom selu. Možda da se vratim početku romana, bolje da pišem njoj, roman može da sačeka.
Lorejn, grijao sam ruke bedrima plavog džinsa. Ono veče kad si pravila pitu od jabuka, mirisala si na cimet, uzeo sam te na podu Lorejn, jer jedino suvo tlo je moglo da izdrži mladu krv i tvrdu kost. Negdje je neko uzimao život, ja sam ga davao, prosipao po tebi, jecala si, nisi plakala, glumio sam Stvoritelja, a pita je bila dijelo rođenja, gutao sam te preko stola s vrelim tijestom u ustima. Stan, mirisao je na cimet, mirisao je život.
Da li da šaljem ovo sutra? Ponos pravi grčeve u glavi. Bokseri ne šalju ovakva pisma ženama koje im ne odgovaraju.
Pola tri, osjećao sam se kao da je pet, tad je najteže, tad je san prirodan kao vid otvorenim očima. Pao sam pod pult, na prljavo krzno zaboravljeno od neke noćne dame.
Probudio sam se u pola sedam, čuo sam metenje, na pultu sok od paradajza, progutah dobar gutljaj, zgrabih ispisan papir, otrčah prema pošti. Tamo je sjedila crnka, divnog struka, kukova i nogu. O, Đorđe sveti, pomozi.
Dadoh joj zapečaćeno pismo s adresom za Hamburg.
Djevojka?
Ne, sestri se javljam. Ljubomorna?
Nisam, nasmiješila se.
Imala si priliku.
Imala, znači, više nemam?
Kad završavaš?
U pet.
Dolazim po tebe.
Važi.
Važi.
Zoran.
Danka.
O, hvala ti Đoko! Mangupski sam izašao, vadeći krmelje i sok od paradajza iz kese, koji sam slistio pred vratima. Nada je bitna, ništa manje no ljubav i zdravlje. Zaplesah Alijev ples ispred, eskivirajući nevidljive udarce Šampiona pred penzionerima koji ne žure, trebaće mi to.
Obrve su joj pume u napadu, ne znam kako sam to vidio.
Sjedili smo u Kastelini, gdje kafa košta kao dvije u Pandori.
Mali princ, njemu se uvijek vraćam. Želim da putujem, znaš, još mi tako malo treba da završim fakultet…
Govori tako dosadno, dugo, nepotrebno.
…Izvršni direktor Viole, koja pravi sve one papirne ubruse iz Beograda, upoznala sam ga u gradu i on misli da sam prava za mjesto izvršnog direktora marketinga...
(Prije no si legla s njim, pretpostavljam).
...Tako mi i treba, to je bilo prije dvadesetak dana, još sam uzbuđena.
Čujete se?
On je u lošem braku, znaš, zvao me da dođem u Be Ge…
(Znao sam, divne noge nisu nosile divne misli).
…I sad mi se ti desi, ništa nije savršeno, šta ću sad?
Smijala se usiljeno, teško sjedeći na mjestu. Miriše na tucanje, par starijih tipova je slinilo po prekaloričnim kolačima zijevajući pod sto, hipnotisale su ih njene konture. I dalje govori bez prestanka, počeo sam da zamišljam zvučnik od njene crne kovrdžave kose, zatim one dvije pume su izrastale u jednu veliku koja me nešto pitala.
Šta ćemo poslije, do tebe?
Osmijeh sramežljive učiteljice, skoro kao…
Račun molim!
Idemo, Lorejn.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.