proza

Danijel Gatarić: Ulomak iz romana 'Muškost Zorana K.'

Donosimo ulomak iz romana koji je osvojio prvu nagradu za prozu Balkanskog književnog Glasnika 2014. godine, 'Muškost Zorana K.'' Danijela Gatarića (1988., Prnjavor).



 

 

    Hari uvijek vozi poštujući propise, ali ne danas. Osjeća propast sebe i Marte, grčevito je držao volan, nije govorio, rapidno mjenja brzine, na radiju Plundered my soul nije pomagala. Izađosmo smo na glavni put nakon manastira, iza nas Detlak nestaje, vraćali smo se brzo u stvarnost, Hari je to znao. Prebrzo za sve, tako i za saobraćajnog policajca koji zamahnu crvenom palicom nakon druge okuke. Harijev izraz očaja i nestanak krvi u licu, uletješe mi u facu.

Šta da radimo Zorane, šta da radimo?

Dok mu zdepasti pozornik kuca na prozor, u panici traži dokumenta. Otvara vrata, naglo zatvara, spušta staklo.

Oooprostite, malo smo požurili.

Saobraćajnu i vozačku, molim.

Hari predade dokumente, treskajući nervozno ramenima, očekujući neku samilost.

Pusti mene, Hari, rekoh mu tiho.

Išli smo kod Vange, dobacio sam sa suvozačevog mjesta.

Pandur spusti glavu u auto, analizira nam lica, kako samo pripadnik murije zna.

Vange? Vanga danas ne ordinira, probajte prekosutra, vjerovatno će vas primiti.

Zgledasmo se nas dvojica u čudu.

No gospon policajac, hvala vam na ljubaznosti i razumijevanju zbog naših problema, znate žene.

Evo vam mali poklon, izvukao sam mesnu štrucu namijenjenu Vangi kao natura, i predadoh uz ljubazan pogled debeljku, koji čitavo vrijeme negoduje glavom.

Joj, joj, šta ću s vama. Hajde u redu i sad polako, nemoj da vas vidim da jurite opet tako.

Omirisa štrucu i naglo dobi predatorsko lice, koje mi rodi zavist i ljutnju na Harija što je prebrzo vozio i dozvolio da ostanemo bez štruce moje majke.

Sa srećom, momci. Mahnu zadovoljno slobodnom rukom, vraćajući dokumente. Hari upali mašinu, ponovo poče da diše.

Častim te pivom Zorane, ti grandiozni manipulatoru. Poče da se smije kao gej evnuh u gej haremu (?), nezadovoljan moram da ga poredim sa kastriranima, ali hajde ima još jedna štruca, svakako sam na posebnom režimu ishrane, nikako na dijeti, bokseri ne idu na dijetu, molim lijepo.

Nije trebalo dugo u ciganskom kafeu izmoliti prorok karte nakon drugog Nektara, Hari nije disao, prezriva Ciganka Ramiza je milostivo čekala okretanje karata, dok meni teška srca stavi tamnog Đoku na stol. Možda sam antipatičniji no što mislim.

Izvuče kartu i laganim tankim prstima oblivenim zlatom spusti kartu. Romskim naglaskom zahikta: Ljubavnici.

Hari se prenerazi. Šta, šta to znači milostiva ženo?

Može ukazivati da biraš između druge žene i ljubavnice, odnosno izlazi na ćisto kad neko ‘oće za drugu s kojom je do sada bio u neznanim odnosi. Može se odnosi i na one koji hoće za ženu koja je već u odnosi, ili su već oni sami u odnosi, u tom se slučaju ne treba izbjeći tu ženu i s njom odnosi.

Divno, Marta! Smijao se lupkajući rukom po koljenu.

Dosta, sad Zoranu molim.

Izvadi iz džepa desetku i gurnu po stolu. Ramiza vrati.

Ne, pivo si platio. Njemu ne gledam, ima lošu veru.

Hari se začudi.

Zašto? On je na dobroj strani.

Neću dragi, znam šta govorim, neću. Hoćeš piješ još?

Ispio sam pivo do kraja.

Idemo Hari, da ne kvarimo ugođaj u kafani.

Žao mi je, ali ne mogu. Još piješ, ostani slobodno.

Tražiću bolje vibracije, nasmijah se Ciganki, koja je uporno izbjegavala moj pogled.

Hari pljesnu rukama, magija proročanstva nestade.

Izvukli smo se iz barskih stolica.

Vozi me kući, pa na posao. Moram se presvući, mesna štruca ima vjerovatno bolje vibracije prema meni od ove konobarice proročice.

Idemo kod Vange svakako, ona će te primiti, ne brini. Hari me bespotrebno tješi.

Iza promašenog izleta, toplog piva i gadljive Ciganke, dobih grčevitu potrebu da pišem Lorejn. Fali mi kao Isusu dobrota na gorkom kraju.

Na posao sam došao težak, sjedoh da jedem za pult. Daca čisti i teško diše. Nudim je, odbija. Teško nam je oboma, mi smo moderni robovi današnjice, gradimo kule od Vavilona koje će nestati s nekoliko izdisaja vremena. Ostaće jedino kosti, identično kao kad završim s ovom štrucom, štrucu možda nađu naučnici, možda bar uvide savršen recept moje majke za pripremu mesa, a mene i Dacu otkriće jedino njen dijabetes i moj ožiljak na mumificiranoj teksturi kože.

Palata Predsjednika i hostel su tako blizu, šta li je razlikovalo nebo da onaj buco sjedi tamo, a ja ovdje? Sveti Đorđe nije o tome odlučivao, jer da jeste, sad bi Lorejn i ja grijali stopala pod debelom dekom čekajući kokice iz mikrovalne, tamo u palati, ili u Rimu, ili mom selu. Možda da se vratim početku romana, bolje da pišem njoj, roman može da sačeka.

Lorejn, grijao sam ruke bedrima plavog džinsa. Ono veče kad si pravila pitu od jabuka, mirisala si na cimet, uzeo sam te na podu Lorejn, jer jedino suvo tlo je moglo da izdrži mladu krv i tvrdu kost. Negdje je neko uzimao život, ja sam ga davao, prosipao po tebi, jecala si, nisi plakala, glumio sam Stvoritelja, a pita je bila dijelo rođenja, gutao sam te preko stola s vrelim tijestom u ustima. Stan, mirisao je na cimet, mirisao je život.

Da li da šaljem ovo sutra? Ponos pravi grčeve u glavi. Bokseri ne šalju ovakva pisma ženama koje im ne odgovaraju.

Pola tri, osjećao sam se kao da je pet, tad je najteže, tad je san prirodan kao vid otvorenim očima. Pao sam pod pult, na prljavo krzno zaboravljeno od neke noćne dame.

Probudio sam se u pola sedam, čuo sam metenje, na pultu sok od paradajza, progutah dobar gutljaj, zgrabih ispisan papir, otrčah prema pošti. Tamo je sjedila crnka, divnog struka, kukova i nogu. O, Đorđe sveti, pomozi.

Dadoh joj zapečaćeno pismo s adresom za Hamburg.

Djevojka?

Ne, sestri se javljam. Ljubomorna?

Nisam, nasmiješila se.

Imala si priliku.

Imala, znači, više nemam?

Kad završavaš?

U pet.

Dolazim po tebe.

Važi.

Važi.

Zoran.

Danka.

O, hvala ti Đoko! Mangupski sam izašao, vadeći krmelje i sok od paradajza iz kese, koji sam slistio pred vratima. Nada je bitna, ništa manje no ljubav i zdravlje. Zaplesah Alijev ples ispred, eskivirajući nevidljive udarce Šampiona pred penzionerima koji ne žure, trebaće mi to.

Obrve su joj pume u napadu, ne znam kako sam to vidio.

Sjedili smo u Kastelini, gdje kafa košta kao dvije u Pandori.

Mali princ, njemu se uvijek vraćam. Želim da putujem, znaš, još mi tako malo treba da završim fakultet…

Govori tako dosadno, dugo, nepotrebno.

Izvršni direktor Viole, koja pravi sve one papirne ubruse iz Beograda, upoznala sam ga u gradu i on misli da sam prava za mjesto izvršnog direktora marketinga...

(Prije no si legla s njim, pretpostavljam).

...Tako mi i treba, to je bilo prije dvadesetak dana, još sam uzbuđena.

Čujete se?

On je u lošem braku, znaš, zvao me da dođem u Be Ge…

(Znao sam, divne noge nisu nosile divne misli).

…I sad mi se ti desi, ništa nije savršeno, šta ću sad?

Smijala se usiljeno, teško sjedeći na mjestu. Miriše na tucanje, par starijih tipova je slinilo po prekaloričnim kolačima zijevajući pod sto, hipnotisale su ih njene konture. I dalje govori bez prestanka, počeo sam da zamišljam zvučnik od njene crne kovrdžave kose, zatim one dvije pume su izrastale u jednu veliku koja me nešto pitala.

Šta ćemo poslije, do tebe?

Osmijeh sramežljive učiteljice, skoro kao…

Račun molim!

Idemo, Lorejn.

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg