proza

Hugh Laurie: 'Vrlo komplicirana trgovina' (1. poglavlje romana)

Hugh Laurie - za mnoge jednostavno doktor House - svjetsku slavu stekao je ulogom dr. Gregoryja Housea u medicinskoj drami "Dr. House", a iskazao se i kao glazbenik.
U kontekstu Laurieve fascinantne multitalentiranosti njegov književni talent ostao je u medijskoj sjeni, premda je Laurie kao pisac izvanredno talentiran i slojevit humorist.
Tko god voli dr. Housea, voljet će, uvjereni smo, i ovu knjigu koja je napisana prije serije. Junak neobičnog trilera "Vrlo komplicirana trgovina" po duhu i tipu humora zapravo je vrlo blizak Houseu, premda je daleko od titule doktora.
Roman je objavio Profil, u prijevodu Ivane Amerl. Testirajte prvo poglavlje prije nego potražite knjigu... Uživajte!



 

 

Jedan


 

Vidjeh čovjeka jutros

koji umrijeti nije htio...

P. S. Stewart


 

Recimo da nekome morate slomiti ruku.

Desnu ili lijevu, nebitno. Poanta je da je trebate slomiti, jer u protivnom… ne, ni to nije bitno. Recimo tek da neće biti dobro ukoliko je ne slomite.

E sad, moje pitanje glasi: hoćete li tu ruku slomiti brzo – krc, ups, žalim slučaj, daj da ti pomognem s improviziranom udlagom – ili ćete cijelu stvar razvući na dobrih osam minuta, svako malo postupno pojačavajući pritisak dok bol ne postane ružičasta i zelena i vruća i hladna i sve u svemu urlajuće nepodnošljiva?

Točno tako. Naravno. Ispravno, jedino ispravno jest završiti s time što je brže moguće. Slomi ruku, polij je rakijom, budi uzoran građanin. Nema drugog odgovora.

Osim ako.

Osim osim osim ako.

Što ako mrzite osobu kojoj ta ruka pripada? Mislim stvarno, stvarno je mrzite.

To je stvar koju sad moram razmotriti.

Kažem sada, misleći na tada, misleći na trenutak koji opisujem; neznatan trenutak, tako prokleto neznatan, prije nego što će mi zapešće doseći šiju, a lijeva će mi se nadlaktica slomiti na bar dva, a moguće i više, labavo spojena komada.

Jer, gledajte, ruka o kojoj govorimo je moja. Nije neka apstraktna, metaforička ruka. Kost, koža, dlačice, mali bijeli ožiljak na vrhu lakta zarađen na rubu grijalice u osnovnoj školi – sve to pripada meni. A sad je došao trenutak kad moram uzeti u obzir mogućnost da me čovjek koji stoji iza mene, steže mi ručni zglob i gura ga uzduž moje kralježnice s gotovo seksualnom pažnjom mrzi. I to mislim stvarno, stvarno mrzi.

Ne žuri mu se.

Preziva se Rayner. Ime nepoznato. Bar ga ja ne znam, a stoga, po svoj prilici, ni vi.

Pretpostavljam netko, negdje, valjda zna kako se zove – valjda ga je krstio tim imenom, zazivao ga njime na doručak, učio ga kako da ga napiše – netko drugi je to ime izvikivao u kafiću nudeći piće ili ga mrmljao tijekom seksa, ili ga je pak upisao u okvir na obrascu za životno osiguranje. Sve su to stvari koje su zasigurno radili. Samo mi ih je teško zamisliti.

Rayner je, po mojoj procjeni, bio deset godina stariji od mene. Što je sasvim OK. Ništa tome ne fali. Imam dobre, tople, nerukolomne odnose s mnogim ljudima koji su deset godina stariji od mene. Ljudi koji su deset godina stariji od mene uglavnom su divljenja vrijedni. Ali Rayner je i osam centimetara viši od mene, 25 kilograma teži i barem osam puta, kako god se mjerne jedinice za nasilje zvale, nasilniji. Ružniji je od javne garaže, s velikom golom lubanjom prepunom udubina i izbočina kao neki balon pun alata, s plosnatim štemerskim nosom, evidentno u njušku uguranim nečijom lijevom rukom, ili možda čak stopalom, a koji se širio u asimetričnu deltu punu meandara ispod grube ploče čela.

A, Bože svemogući, kojeg li čela! Cigle, noževi, boce i razumni argumenti su se, u svoje vrijeme, neškodljivo odbijali od ove masivne čeone ploče, ostavljajući tek slabašna uleknuća među dubokim i široko razmaknutim porama. Mislim da su to bile najdublje i najšire razmaknute pore koje sam ikad vidio na ljudskoj koži, što me je navelo da se prisjetim pruga za vježbanje golfa u Dalbeattiju krajem dugog, suhog ljeta '76. godine.

Pomičući se bočno, shvaćamo da su Raynerove uši bile jednom davno odgrizene i ispljunute natrag na glavu, jer mu je lijevo uho definitivno bilo naopačke, ili izvrnuto na krivu stranu, što god, svakako nešto što vas tjera da se neko vrijeme zabuljite prije nego vam sine, "aha, pa to je uho".

A povrh svega, ako još niste shvatili, Rayner je na sebi imao crnu kožnu jaknu iznad crne dolčevite.

No naravno da ste to skontali. Rayner je bio takav lik kojem bi, i kad bi bio sav umotan u finu svilu te imao orhideju iza oba uha, nervozni prolaznici i dalje prvo dali sav svoj novac, a tek se poslije pitali jesu li mu uopće išta dugovali.

Ja mu, igrom slučaja, ništa nisam dugovao. Rayner spada među ono malo ljudi kojima apsolutno ništa ne dugujem, i da su se stvari među nama bolje odvijale, možda bih mu čak predložio da si on i kolege izrade posebnu kravatu kao znak pripadanja tom probranom društvu. Možda s kariranim uzorkom.

Ali, kao što rekoh, stvari među nama nisu baš dobro stajale.

Jednoruki instruktor borilačkih vještina zvan Cliff (podučavao je goloruku borbu, a imao je samo jednu ruku – da, znam, život je ponekad takav) jednom mi je rekao da je bol nešto što zadaješ sam sebi. Drugi ti ljudi nešto naprave – udare te ili izbodu ili ti pokušaju slomiti ruku – ali bol si stvaraš sam. Dakle – rekao je Cliff koji je proveo dva tjedna u Japanu i stoga se smatrao pozvanim naplaćivati ovakva sranja – samo o tebi ovisi hoćeš li zaustaviti vlastiti bol. Cliffa je tri mjeseca kasnije, u tučnjavi u pubu, ubila pedesetpetogodišnja udovica pa sumnjam da ću ikada biti u prilici razuvjeriti ga.

Bol je događaj. Događa ti se, a nosiš se s njim kako god možeš.

Jedino što je zasad bilo na mojoj strani jest činjenica da nisam ni pisnuo.

Nema to veze s hrabrošću, da se razumijemo, jednostavno nisam stigao do toga. Do tog trenutka Rayner i ja smo se odbijali o zidove i namještaj u znojnoj testosteronskoj tišini, sa samo ponekim groktajem kojim smo obojica davala do znanja da se još dobro držimo. Ali sad, s ne više od pet sekundi prije nego što se onesvijestim ili kost napokon pukne – sad je bio savršen trenutak za uvođenje novog elementa. A zvuk je jedino što mi je palo na pamet.

Stoga sam duboko udahnuo kroz nos, izvinuo se kako bih se što više približio njegovu uhu, na trenutak sam zadržao dah, a onda ispustio ono što japanski borci zovu kiai – vi biste to vjerojatno nazvali strašno glasnim zvukom i ne biste bili u krivu – urlik takvog zasljepljujućeg, šokantnog, koji-je-to-kurac-bio intenziteta da sam sâm sebe prilično prestrašio.

Na Raynera je to utjecalo više-manje kao što sam i opisao, jer se nehotice pomaknuo na jednu stranu i na dvanaestinu sekunde popustio stisak oko moje ruke. Svom sam snagom zamahnuo glavom unatrag prema njegovu licu te osjetio hrskavicu njegova nosa kako se prilagođava obliku moje lubanje i svilenkastu tekućinu kako se širi po mom skalpu, a zatim sam petu povukao gore prema njegovim preponama, zastrugavši mu nogu prije kontakta s impresivnim sklopom genitalija. Kad je prošla ta dvanaestina sekunde, Rayner mi više nije lomio ruku, a ja sam odjednom postao svjestan da sam obliven znojem.

Maknuo sam se od njega, plešući na vrhovima prstiju kao jako stari bernardinac i pogledom tražio oružje.

Mjesto održavanja ovog profesionalno-amaterskog turnira od jedne petnaestominutne runde bila je mala, neotmjeno namještena dnevna soba u rezidencijalnoj četvrti Belgravia. Dekorater interijera je do perfekcije užasno odradio svoj posao, kao što to svi dekorateri interijera rade, svaki put, bez greške i iznimke – ali u tom se trenutku njegova ili njezina sklonost teškim, prenosivim objektima slučajno poklapala s mojom. Zdravom sam rukom s police nad kaminom odabrao Budu od pola metra i otkrio da ušesa tog čovječuljka otvaraju mjesto za prikladan stisak jednorukom igraču.

Rayner je sada klečao i povraćao po kineskom tepihu, čime mu je uvelike uljepšao boju. Odabrao sam mjesto, pripremio se i bekhendom ga opalio tako da se kut Budina postolja zabio u mekani prostor iza njegova lijevog uha. Čuo se promukli, dvodimenzionalni zvuk kakav može proizvesti samo napadnuto ljudsko tkivo, a zatim se bočno prevalio.

Nisam se zamarao provjeravanjem je li još živ. Možda bezosjećajno, ali što se može.

Obrisao sam si dio znoja s lica i izašao u hodnik. Pokušao sam osluškivati, no ako je bilo ikakvih zvukova u kući ili s ceste, ne bih ih čuo jer mi je srce rondalo kao bušilica za asfalt. Ili je vani možda stvarno netko bušio asfalt. Bio sam prezaposlen udisanjem velikih pakiranja zraka da bih razaznao.

Otvorio sam ulazna vrata i istog trena na licu osjetio hladno rominjanje. Kišica se miješala sa znojem, razrjeđujući ga, razblažujući bol u ruci, razblažujući sve, pa sam zatvorio oči i pustio je da pada. Bila je to jedna od najljepših stvari koje sam ikada doživio. Možda ćete reći da mi je život bio prilično jadan. Ali ipak, znate, sve je pitanje konteksta.

Pritvorio sam vrata, zakoračio na pločnik i zapalio cigaretu. Postupno, uz malo grintanja, srce mi se smirilo, a zatim se smirilo i disanje. Bol u ruci bila je užasna, i znao sam da će me pratiti danima, ako ne i tjednima, ali to barem nije bila ruka kojom pušim.

Vratio sam se u kuću i vidio da Rayner leži tamo gdje sam ga ostavio, u lokvi bljuvotine. Bio je mrtav ili su mu nanesene teške-tjelesne-ozljede, a bilo koja od tih opcija značila je barem pet godina. S vremenom dodanim zbog lošeg ponašanja, deset. Ukupno gledano, loše.

Naime, već sam bio u zatvoru. Samo tri tjedna i samo u pritvoru, ali kad ste dva puta dnevno primorani igrati šah s monosilabičnim navijačem West Hama, koji ima tetovažu "MRŽNJA" na jednoj ruci i "MRŽNJA" na drugoj – i to s kompletom šaha kojem su nedostajali šest pješaka, svi topovi i dva lovca – počnete cijeniti male stvari u životu. Primjerice, to da niste u zatvoru.

Kontemplirao sam o ovim i sličnim stvarima, pa sam počeo razmišljati o svim toplim zemljama koje još nisam stigao posjetiti, kad sam shvatio da taj zvuk – taj mekani, pucketavi, škripavi zvuk – definitivno nije proizlazio iz mog srca. Niti iz mojih pluća, niti iz bilo kojeg drugog dijela moga napaćenog tijela. Taj je zvuk definitivno bio izvanjski.

Netko se krajnje bezuspješno upuštao u pothvat nečujnog silaska niz stepenice.

Budu sam ostavio tamo gdje je bio, uzeo odvratni stolni upaljač od alabastra i krenuo prema vratima, koja su bila jednako tako odvratna. Kako netko može napraviti odvratna vrata, možda se pitate. Pa, potrebno je nešto truda, ali vjerujte mi, vrhunski dekorateri interijera takve stvari smandrljaju dok trepneš okom.

Pokušao sam zadržati dah, ali nije išlo, pa sam čekao glasno dišući. Negdje se upalilo svjetlo, zasvijetlilo na trenutak, a zatim ugasilo. Vrata su se otvorila – pauza, nema ni tamo ništa – pa zatvorila. Stoji u tišini. Razmišlja. Ajmo probati u dnevnu sobu.

Čulo se šuštanje odjeće, mekani odjek koraka, a onda sam iznenada osjetio kako popuštam stisak oko alabastrenog upaljača i oslanjam se o zid s osjećajem nalik olakšanju. Jer čak i u mom uplašenom, ranjivom stanju, dam glavu ako je parfem Fleur de Fleurs Nine Ricci borilački miris.

Zaustavila se na pragu i pogledom obuhvatila sobu. Svjetla su bila ugašena, no zastori su bili širom otvoreni i s ceste je dolazilo puno svjetla.

Čekao sam da joj pogled padne na Raynerovo tijelo prije nego što joj rukom prekrijem usta.

Prošli smo kroz sve uobičajene faze koje nalažu Hollywood i pristojno društvo. Pokušala je vrisnuti i ugristi mi dlan, a ja sam joj rekao da bude tiho, jer je neću povrijediti osim ako zaviče. Zavikala je, pa sam upotrijebio silu. U biti, prilično standardan postupak.

Uskoro je sjedila na odvratnom kauču s čašom nečega za što sam mislio da je brendi, ali se ispostavilo da je kalvados, dok sam ja stajao na vratima sa svojim najboljim, najpametnijim, "nemam dijagnozu" izrazom lica.

Raynera sam prevalio na bok u svojevrstan položaj za oporavak, kako se ne bi ugušio vlastitom bljuvotinom. Ili u bilo čijoj, ako do tog dođe. Htjela se dići i prčkati po njemu da vidi je li u redu – jastučići, mokre gaze, zavoji, sve ono što slučajnom promatraču pomaže da se osjeća bolje – ali rekao sam joj da ne mrda jer sam već pozvao hitnu i, sve u svemu, bolje ga je pustiti na miru.

Počela je lagano drhtati. Počelo je od ruku koje su stezale čašu, nastavilo se prema laktovima i gore do ramena, a pogoršalo bi se svaki put kad bi pogledala Raynera. Naravno, drhtavica vjerojatno nije neuobičajena reakcija na otkriće kombinacije mrtve osobe i bljuvotine na vlastitom tepihu usred noći, ali nisam htio da joj se stanje pogorša. Dok sam palio cigaretu alabastrenim upaljačem – i da, čak je i plamen bio odvratan – pokušao sam upiti što više informacija prije nego što je kalvados reanimira i ona započne s pitanjima.

Tri puta sam joj mogao vidjeti lice u toj sobi: jednom na fotografiji u srebrnom okviru iznad kamina, s Ray Ban naočalama dok joj se noge klate na skijaškoj žičari; jednom na golemom i groznom ulju na platnu koje je visjelo pokraj prozora, portretu koji je vjerojatno naslikao netko tko je nije baš previše volio, i konačno, i definitivno najbolje, na kauču par metara od mene.

Nije joj moglo biti više od devetnaest godina, sa šiljatim ramenima i dugom smeđom kosom u vrckavim valovima. Visoke, okrugle jagodice dale bi naslutiti istočnjačko porijeklo, no taj dojam nestaje čim joj dosegnete oči, a one su isto tako bile okrugle, velike i svijetlo sive. Ako me razumijete. Na sebi je imala kućni ogrtač od crvene svile i jednu elegantnu papuču s kitnjastom zlatnom niti preko prstiju. Pogledom sam provjerio prostoriju, no druge nije bilo na vidiku. Možda si je mogla priuštiti samo jednu.

Pročistila je grlo. "Tko je on?" pitala je.

Mislim da sam znao da će biti Amerikanka i prije nego što je progovorila. Prezdrava je da bi bila išta drugo. I gdje li samo nalaze te zube?

"Zvao se Rayner", rekao sam, shvativši odmah da to zvuči malo šturo i da trebam nešto nadodati. "Bio je vrlo opasan čovjek."

"Opasan?"

Izgleda da ju je to zabrinulo, i to s punim pravom. Vjerojatno joj je prošlo kroz glavu – kao, uostalom, i meni – da ako je Rayner bio opasan, a ja sam ga ubio, onda to, hijerarhijski gledano, znači da sam ja vrlo opasan.

"Opasan", ponovio sam, pomno je promatrajući kad je skrenula pogled. Činilo se da je manje drhtala, a to je bilo dobro. Ili je njeno drhtanje uhvatilo takt s mojim, pa sam ga manje zamjećivao.

"Dobro... a što radi ovdje?" konačno je rekla. "Što je htio?"

"Teško je reći." Bar meni je bilo teško reći. "Možda je htio novac, možda srebrninu…"

"Hoćeš reći... da ti nije rekao?" Iznenada je povisila ton. "Izudarao si ovog lika ne znajući ni tko je? Ni što radi ovdje?"

Unatoč šoku, izgleda da joj je mozak sasvim dobro procesuirao.

"Lupio sam ga jer me je pokušao ubiti", rekao sam. "Takav sam."

Probao sam se mangupski nasmiješiti, no onda sam se vidio u ogledalu iznad kamina i shvatio da nije uspjelo.

"Takav si", ponovila je, bez trunke simpatije. "A tko si ti?"

E, sad. Tu nailazi vrlo klizav zavoj. Ovdje bi stvari mogle postati puno lošije nego što to već jesu.

Pokušao sam izgledati iznenađeno, možda i malo povrijeđeno.

"Hoćeš reći da me ne prepoznaješ?"

"Ne."

"Hm. Čudno. Fincham. James Fincham." Ispružio sam ruku. Nije ju prihvatila, pa sam pretvorio taj pokret u nonšalantni prolazak kroz kosu.

"To je samo ime", rekla je. "To ne objašnjava tko si."

"Prijatelj sam tvog oca."

Razmislila je malo o tome.

"Poslovni prijatelj?"

"Tako nešto."

"Tako nešto." Kimnula je glavom. "Zoveš se James Fincham, nešto kao poslovni prijatelj mog oca, i upravo si ubio čovjeka u našoj kući."

Nagnuo sam glavu na stranu i pokušao dati do znanja da, jest, život je ponekad prava kurva. Ponovno je pokazala zube. "I to je to, je li? To ti je životopis?" Ponovno sam pokušao s mangupskim osmijehom, ali opet nije uspjelo. "Samo malo", rekla je.

Pogledala je Raynera, odjednom malo uspravnije sjela, kao da joj je upravo nešto sinulo. "Nisi nikoga pozvao, zar ne?"

Kad bolje razmislim, uzevši sve u obzir, morala je imati bar dvadeset i četiri godine.

"Hoćeš reći…" Sad sam se već koprcao.

"Hoću reći", nastavila je, "da nema hitne na putu. Isuse!"

Čašu je stavila na tepih pokraj nogu, ustala i krenula prema telefonu.

"Gle", rekao sam, "prije nego napraviš neku glupost…"

Krenuo sam prema njoj, no način na koji se okrenula jasno mi je dao do znanja da je vjerojatno bolje ostati miran. Otisak telefonske slušalice vjerojatno bi mi tjednima ostao na licu.

"Ostani gdje jesi, gospodine James Fincham!" prosiktala je. "Ovo nije nikakva glupost. Zovem hitnu i zovem policiju. To je međunarodno prihvaćen postupak. Doći će ljudi s palicama i odvesti te. Nema ničega glupog u tome."

"Čuj", rekao sam, "nisam bio baš sasvim iskren prema tebi."

Okrenula se prema meni i suzila oči. Ako znate što mislim time reći. Suzila ih je vodoravno, ne vertikalno. Pretpostavljam da bi se moglo i reći drukčije, ali dobro.

Suzila je oči.

"Kako to, dovraga, misliš, ne baš sasvim iskren? Rekao si mi samo dvije stvari. Želiš reći da je jedna od njih bila laž?"

Držala me je u šaci, jasno ko dan. Bio sam u gabuli. Ali ipak, tek je okrenula prvu brojku.

"Zovem se Fincham", rekao sam, "i poznajem tvog oca."

"Aha, a koju marku cigareta puši?"

"Dunhill."

"U životu nije popušio cigaretu."

Mogla je biti u kasnim dvadesetima. Najviše je mogla imati trideset, uvrh glave. Duboko sam uzdahnuo dok je okretala drugi broj.

"Okej, ne poznajem ga. Ali pokušavam pomoći."

"Da, baš. Došao si zbog kvara u kupaonici?"

Treća brojka. Bacaj adut.

"Netko ga pokušava ubiti", rekao sam.

Čuo se tihi škljocaj, a netko je negdje pitao koja se usluga traži. Vrlo se polagano okrenula prema meni, držeći slušalicu podalje od lica.

"Što si rekao?"

"Netko pokušava ubiti tvog oca", ponovio sam. "Ne znam tko i ne znam zašto. Ali pokušavam to spriječiti. Eto, sad znaš tko sam i što radim ovdje."

Dugo me je i pronicljivo gledala. Negdje je sat ogavno otkucavao.

"A ovaj čovjek", pokazao sam na Raynera, "ima neke veze s tim."

Mogao sam vidjeti kako misli da to nije pošteno jer Rayner nije baš bio u poziciji da mi proturječi; stoga sam malo ublažio ton, zabrinuto pogledao oko sebe kao da sam jednako zbunjen i uznemiren kao i ona.

"Ne mogu reći da je došao ovamo da ga ubije", rekao sam, "nismo imali prilike popričati. Ali to nije nemoguće." Još je uvijek buljila u mene.

Operater na liniji je skvičao halo, halo i vrlo vjerojatno pokušavao locirati poziv.

Čekala je. Što točno, nisam siguran.

"Hitnu, molim", konačno je rekla, i dalje me gledajući, a zatim se neznatno okrenula i dala adresu. Kimnula je glavom, a zatim je polako, vrlo polako, spustila slušalicu i okrenula se prema meni. Uslijedila je jedna od onih stanki za koje znate da će biti duge čim počnu, pa sam istresao još jednu cigaretu iz kutije i ponudio joj kutiju.

Krenula je prema meni i stala. Bila je niža nego što je izgledala dok je bila na drugoj strani sobe. Ponovno sam se nasmiješio, a ona je iz kutije izvadila cigaretu, ali nije ju upalila. Samo se lagano igrala njome, a zatim je usmjerila par sivih očiju prema meni.

Kažem par očiju. Mislim na njezin par očiju. Nije izvukla par tuđih iz ladice i usmjerila ih prema meni. Usmjerila je svoj par velikih, sivih, svijetlih, velikih očiju prema meni. Onakvih kakve odraslog muškarca mogu natjerati da blebeće gluposti. Skockaj se, tako ti svega.

"Lažeš", rekla je.

Bez ljutnje. Bez straha. Gola činjenica. Lažeš.

"Pa sad", odgovorio sam, "načelno to radim. Ali u ovom određenom trenutku, eto, slučajno, govorim istinu."

Nastavila je buljiti mi u lice, onako kako to i sam ponekad radim nakon brijanja, ali činilo se da ni ona nije otkrila ništa više od mene. Zatim je jednom trepnula, a taj je treptaj nekako sve promijenio. Nešto se otpustilo, ili isključilo, ili bar malo utišalo. Počeo sam se opuštati.

"Zašto bi itko htio ubiti mog oca?" Glas joj je sad bio mekši.

"Iskreno, nemam pojma", rekao sam. "Tek sam doznao da ne puši."

Nastavila je s pitanjima, kao da me nije ni čula. "Recite mi, gospodine Fincham", rekla je, "kako ste to sve doznali?"

Ovo je bilo zeznuto. Vrlo zeznuto. Zeznutost na treću.

"Tako što mi je ponuđen taj posao", rekao sam.

Prestala je disati. Mislim, stvarno je prestala disati. I nije izgledalo da planira ponovno prodisati u skorijoj budućnosti.

Nastavio sam što sam mogao mirnije.

"Netko mi je ponudio puno love da ubijem tvog oca", rekao sam, a ona se u nevjerici namrštila. "Odbio sam."

Nisam to trebao dodati. Stvarno nisam.

Kad bi postojao Newtonov treći zakon konverzacije, glasio bi da za svaku izjavu postoji jednako vrijedna njoj suprotna izjava. Reći da sam odbio ponudu uvodilo je u igru mogućnost da to možda i nisam napravio. Trenutno nisam htio da to ostane visjeti u zraku. Ali, ponovno je prodisala, pa možda nije ni primijetila.

"Zašto?"

"Što zašto?"

Lijevo joj je oko imalo tanku zelenu crtu koja je išla od zjenice prema sjeveroistoku. Stajao sam, gledao joj u oči, istodobno se trudeći to ne činiti jer sam u ovom trenutku bio, na više načina, u gadnoj gabuli.

"Zašto ste to odbili?"

"Zato…" počeo sam, a zatim zastao jer sam ovo morao odigrati bez greške.

"Da?"

"Jer ne ubijam ljude."

Uslijedila je pauza tijekom koje je ona dobivenu informaciju prožvakala nekoliko puta. Onda je bacila pogled prema Raynerovu tijelu.

"Rekao sam ti", nastavio sam. "On je prvi počeo."

Još je nekih tristo godina buljila u mene, a zatim je, i dalje se prstima poigravajući cigaretom, ustuknula prema kauču, naizgled duboko zamišljena.

"Časna riječ", rekao sam, u nastojanju da ovladam situacijom i samim sobom. "Ja sam dobar. Darujem u dobrotvorne svrhe, recikliram novine, i sve tako."

Došla je do Raynerova tijela i stala.

"Dakle, kad se sve to dogodilo?"

"Pa… sad, maloprije", promucao sam idiotski.

Na trenutak je zatvorila oči. "Mislila sam na to kad si dobio ponudu."

"Aha, to", rekao sam. "Prije deset dana."

"Gdje?"

"U Amsterdamu."

"Nizozemska, je li?"

To je bilo olakšanje. Odjednom sam se puno bolje osjećao. Lijepo je kad vas mlado biće pogleda s vremena na vrijeme. Ne želiš to stalno, samo ponekad.

"Baš tako", rekao sam.

"A tko ti je ponudio taj posao?"

"Nisam ga nikad vidio ni prije ni poslije."

Sagnula se da uzme čašu, popila gutljaj kalvadosa i namrštila se na njegov okus.

"I ja bih ti to trebala vjerovati?"

"Pa..."

"Mislim, pomozi mi", rekla je i glas joj se ponovo počeo dizati. Kimnula je prema Rayneru. "Ovdje imamo tipa koji neće potvrditi tvoju priču, bar sumnjam da hoće, i zašto bih ti ja trebala vjerovati? Jer imaš lijepo lice?"

Nisam si mogao pomoći. Trebao sam si pomoći, znam, ali nisam mogao.

"A zašto ne?" rekao sam i pokušao izgledati šarmantno. "Ja bih povjerovao u sve što ti kažeš."

Gadna greška. Stvarno gadna. Jedan od najglupljih, najblesavijih komentara koji sam ikada izrekao u svom dugom životu prepunom glupih komentara.

Okrenula se prema meni, odjednom vrlo ljuta.

"Prestani odmah s tim sranjima."

"Samo sam htio reći..." rekao sam, no bio sam sretan kad me je prekinula jer zapravo nisam znao što sam htio reći.

"Rekla sam da prestaneš. Tip je ovdje na umoru."

Kimnuo sam glavom, s osjećajem krivnje, i oboje smo pogledali prema Rayneru, kao da mu ukazujemo poštovanje. I onda kao da je zaključila tu priču i krenula dalje. Opustila je ramena i pružila mi čašu.

"Zovem se Sara", rekla je. "Možeš pogledati ima li negdje kole."

Na kraju je ipak nazvala policiju, a oni su se pojavili upravo dok je hitna na nosila stavljala Raynera, koji je očito još bio disao. Mrmljali su i iščuđavali se, pa dizali stvari s police iznad kamina i gledali u kamin i općenito odavali dojam da žele biti negdje drugdje.

Policajci uglavnom ne vole doznati za nove slučajeve. Ne zato što su lijeni, nego zato što žele, kao što to, uostalom, svi žele, naći smisao, poveznice, u ogromnoj kaotičnoj količini nasumične nesreće kojom se bave. Ako ih usred lova na nekog tinejdžera koji krade ratkape pozovu na poprište masovnog ubojstva, ne mogu si pomoći a da ne provjere ispod kauča nema li tamo slučajno koja ratkapa. Žele naći nešto što će se povezati s onim što su već vidjeli, nešto što će unijeti smisao u kaos. Tako da bi si mogli reći, ovo se dogodilo zato što se ono dogodilo. A kad to ne nađu - kad samo vide novu hrpu stvari o kojima moraju pisati izvješća, pa ta izvješća nekome predati, pa će ta izvješća biti izgubljena, pa pronađena u nečijoj donjoj ladici, pa će se ponovno izgubiti i konačno pripisati nepoznatom počinitelju – e pa onda se razočaraju.

Naša priča ih je vrlo razočarala. Sara i ja smo izvježbali nešto što smo smatrali razumnim scenarijem, pa smo odigrali tri performansa s policajcima sve višeg i višeg ranga, dok na kraju nismo došli do zapanjujuće mladog inspektora koji je rekao da se zove Brock.

Brock je sjedio na kauču, povremeno pogledavao nokte na rukama i mladenački kimao glavom dok je prolazio kroz priču o neustrašivom Jamesu Finchamu, obiteljskom prijatelju, koji je odsjeo u sobi za goste na prvom katu. Čuo je buku, krenuo dolje vidjeti o čemu se radi, naletio je na gadnog čovjeka u kožnoj jakni i crnoj dolčeviti, ne, nikad ga prije nije vidio, tučnjava, pad, o bože, lupio je glavom. Sara Woolf, datum rođenja taj i taj, čula je zvukove borbe, spustila se, sve je vidjela. Jeste li za piće, inspektore? Čaj? Gusti sok?

Da, naravno da je mjesto radnje pomoglo. Da smo istu tu priču pokušali prodati u socijalnom stanu u Deptfordu, bili bismo na podu marice dok trepneš i molili kratko ošišane mladiće u dobroj kondiciji, ako im nije teško, da nam se možda na trenutak maknu s glave dok se bolje namjestimo. No, u zelenoj Belgraviji s ukrašenim fasadama, policija ti je sklonija povjerovati. Mislim da je to uključeno u cijenu.

Dok smo potpisivali izjave, rekli su nam da ne učinimo ništa glupo kao što bi bilo, na primjer, otići iz zemlje a da ne obavijestimo lokalnu policijsku postaju, te su nas načelno potaknuli da i ubuduće poštujemo zakone.

Dva sata nakon što mi je pokušao slomiti ruku, sve što je preostalo od Raynera, ime nepoznato, bio je miris.

Izašao sam iz kuće i u hodu osjetio kako bol ponovno u potpunosti ovladava mnome. Zapalio sam cigaretu i pušeći hodao do ugla, gdje sam skrenuo lijevo do uparađenih građevina, gdje su nekoć davno držali konje. Danas moraš biti iznimno bogat konj da bi tamo živio, no to ozračje konjušnica ostalo je kao dio karaktera te ulice, pa sam zato smatrao shodnim tamo ostaviti motor. Uz kantu zobi i malo slame pod stražnjim kotačem.

Motor je bio tamo gdje sam ga i ostavio, što zvuči kao glupa izjava, ali ne ovih dana. Ostaviti makinu na tamnome mjestu dulje od sata, pa makar pod lokotom i s uključenim alarmom, i naći je na istom mjestu kad se vratite, to je nešto vrijedno spomena. Posebice ako je motor Kawasaki ZZR 1100.

Ne poričem da su Japanci zastranili s onim u Pearl Harboru, niti da je njihova ideja pripreme ribe za jelo nesumnjivo loša – ali što jest, jest, treba im priznati da znaju napraviti motor. Dajte gas do daske u bilo kojoj brzini na ovom motoru i oči će vam se zalijepiti za stražnju stranu lubanje. No dobro, možda to baš i nije osjećaj koji većina ljudi želi prilikom odabira osobnog prijevoznog sredstva, no kako sam ga dobio igrajući trik-trak, bacanjem 4-1 i tri duple šestice zaredom, zbog tih drskih slučajnosti poprilično uživam na njemu. Crn, velik, čak i prosječnim vozačima omogućuje posjete drugim galaksijama.

Pokrenuo sam motor, dodao gas dovoljno glasno da probudim nekoliko debelih belgravijskih financijaša i krenuo prema Notting Hillu. Morao sam voziti polako zbog kiše, tako da sam imao dosta vremena da razmislim o večerašnjim događanjima.

Jedna stvar mi je stalno bila na pameti, dok sam motorom vijugao po skliskim ulicama obasjanim žutom svjetlošću – to kako mi Sara govori da "prestanem s tim sranjima". Zbog toga što je u sobi čovjek na umoru.

Newtonovska konverzacija, pomislio sam. Implicira da sam mogao nastaviti s tim sranjima da u sobi nije bio čovjek na umoru.

To me razvedrilo. Počeo sam razmišljati kako stvari srediti tako da jednog dana budem s njom u sobi bez ikakvih ljudi na umoru, i ne zvao se ja James Fincham ako ne uspijem!

A James Fincham se, naravno, ni ne zovem.

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg