Dobriša Cesarić (1902 -1980) war ein kroatischer Dichter. Die Poesie von Cesarić lebt schon mehr als ein halbes Jahrhundert. Im Jahr 1916 erschien sein erstes Gedicht „I ja ljubim…“ (Und ich liebe…) in der Zeitschrift „Pobratim“. 1920 veröffentlichte die populäre Zeitschrift „Kritik“ sein Gedicht „Buđenje Šume“ (Das Erwachen des Waldes). Später in seinem Leben beschäftigte er sich viel mit Zeitschriften, aber nur eine hat er mit Vjekoslav Majer, selbst gegründet, und zwar „Ozon“ 1923. Von 1929 - 1941 arbeitet er als Lektor und Bibliothekar. In dieser Vorkriegszeit entstanden bedeutende Werke.
Seine Dichtungen sind eine Mischung der traditionellen Form und des modernen Denkens. Er schrieb viel über das schwere Leben der ärmeren Stände und über die Dinge, die der moderne Mensch nicht beachtet. Die Lyrik von Dobriša Cesarić entstand und wuchs zwischen zwei Weltkriegen. Diese Lyrik hat innere Kraft. Er dichtete viel über die Geschehnisse seiner Zeit, über Zagreb, wo er 50 Jahre verbrachte. Diese Lieder haben einen humanen Charakter. Der größte Teil seiner Poesie spricht über das Alltagsleben. So dichtet er über den Käfer auf dem Baum, über zwei - drei Ziegelsteine auf dem Weg oder über den Zug. Sein Schreibstil ist einfach, reimvoll, verständlich. Er wird auch „Zauberer des Verses genannt˝. Das menschliche Herz hat eine wichtige Rolle in seinen Liedern, denn es leidet, liebt und verbindet Menschen. Die Verbindung des Reflexiven und Emotiven in seiner Lyrik ist das Resultat seines humanen Verhältnisses gegenüber der Welt. Cesarić übersetzte viel aus dem Deutschen und Russischen (Goethe, Heine, Rilke, Puschkin, Lermontow, Jessenin).
IN JEDEM LEBEN GIBT ES RITZEN
(Pukotina ima svaki život)
In jedes Menschen Leben gibt es Ritzen,
Durch die die lieben Nächsten gerne spähn
Auf unsre Tage, die vorüberflitzen.
So kommt's daß nichts uns ganz gehört von diesem Leben
Das wir in uns einschlürfen gleichwie Wein
Aus Bechern, daran Spuren fremder Finger kleben.
Ist aber einer scheu und sauber von Gemüt,
Dann sehnt er sich, Gardinen vorzuziehen
Vor seiner Seele Fenster, daß ihn keiner sieht.
Und sein Gesicht zu einer ausdruckslosen
Und leeren Maske glätten - wie ein kahles Feld,
Darunter Wellen tiefer Ströme tosen.
DIE WOLKE
(Oblak)
Im frühen Dämmer unvermutet
Taucht über Stadt und Kirchturmknauf
Im blauen Himmel rosig blutend
Ein kleines weisses Wölkchen auf.
Gewiegt von sanften Höhenwinden
Beginnt die Wolke still zu glühn.
Jedoch der Blick der Erdenkinder
Gilt nur dem eigenen Bemühn.
Denn jeder jagt auf eigenen Wegen
Nach Geld und Geltung, Macht und Brot.
Nur sie, in Schöneit einsam schwebend,
Verblutet still im Abendrot.
Und immer höher schwebt sie droben
Als strebe sie zu Gott hinauf!
Vom Höhenwinde sanft gehoben,
Löst sie im Höhenwind sich auf.
WIEDERKEHR
(Povratak)
Wer weiß - ach, niemand kann wissen -
Wissen ist Schaum!
Ob ein Strahl der Wahrheit vielleicht mich traf -
oder wars nur Traum.
Noch einmal könnt mir die Liebe geschehen,
mich die Liebe erfassen -
doch ich weiß nicht ob ich mir's wünschen soll,
oder es bleiben lassen.
Im Meer des Lebens, wo es wallt und verdampft
in tiefen Gründen,
könnten die gleichen Tropfen aufs Neue
sich formen, sich finden.
Und wenn ein Äon auf Sternenwegen
vorübergegangen,
könnten zwei Lippen sich wieder begegnen
im gleichen Verlangen.
Eines Tages bist du so schön und in Blau
wiedergekehrt
Nicht ahnend daß mir all diese Zeit
dein Leuchten verklart
Doch ich, der Jetzt dichtet, erfüllt ganz von dir
im tiefsten Innern,
werd mich deines Namens - o du Sinn meines Seins!
nicht mehr erinnern...
Und wenn dann plötzlich aufhorcht die Seele
ungläubig voll Staunen,
gleich erstickt die Vernunft mit sicherer Stimme
das ahnende Raunen
Beim Lampenschein tauschen wir dann wie zwei Fremde
verstohlene Blicke,
nicht wissend wie stark uns immer noch ketten
die alten Stricke.
Doch die Zeit dreht sich, sie hastet und dreht sich
wie die Sonne im Kreise,
Freud bringt sie, und Leid, die einmal gewesen
auf gleiche Weise.
Aufleuchten Augen, Hände sich finden,
Herzen erbeben -
und blind für unsre Fußspur wandern wir wieder
auf alten Wegen.
Wer weiß - ach wer kann schon wissen -
Wissen ist Schaum!
Ob ein Strahl Wahrheit vielleicht mich traf
oder nur ein Traum?
Noch könnt vielleicht mir die Liebe begegnen,
mich die Liebe erfassen -
und ich weiß nicht ob ich mir sie wünschen soll
oder es bleiben lassen.
OBSTBÄUMCHEN NACH DEM REGEN
(Voćka poslije kiše)
Das Obstbäumchen sieh, nach dem Regen,
Die Zweige voll von Tropfen regen:
Es gleißt und glänzt im Sonnenscheine
Im Prunke seiner Edelsteine.
Doch kaum die Sonne sich versteckt,
Ist jäh der ganze Zauber weg!
Es wird, wie vordem, arm und kläglich
Ein kleiner Obstbaum - ganz alltäglich.
IM MONDSCHEIN
(Mjesečina)
Jetzt regt sich nirgends auch das kleinste Blatt.
Zutiefst scheint jedes Ding von Heimlichkeit erfüllt;
In diesem weißen Mondlicht das vom Himmel quillt.
Und alles scheint in eine andere Welt erhöht
Der Strauch ist nicht mehr Strauch, der Stein nicht Stein.
Eine Verwandlung hat sich still vollzogen.
Und jedem Ding entströmt Musik in breiten Wogen,
die nur das Herz vernimmt. In dieser Flut versinke,
Gib dich den Klängen hin und trinke, trinke!
ALTWEIBERSOMMER
(Na kraju ljeta)
Schimmernde Fäden, ganz leicht und dünn
Schwanken durch die Luft und gleißen.
Ganz ohne Nutzen und ohne Sinn
Und dennoch zögern wir, sie zu zerreissen.
Kurz schweben sie und leicht, versuchen nicht
Die Erdenschwere zu ergründen.
Auf rätselhafte Weise sind sie froh und licht -
Wer weiß mit wem sie uns verbinden.
DER SCHREI
(Krik)
Lang wuchs mein Schmerz ganz leise in mir drin
Und schwoll fast unhörbar am Tage.
Doch in der Nacht da brach er aus:
In Versen schrie heraus ich meine Klage.
Laut schrie, ich meinen Schrei hinaus
Ob nicht ein Echo Antwort gellt?
Verteiiend so mein Herze stückchenweise
An ferne fremde Brüder in der Welt.
So irrt mein Schrei fortan, er irrt und irrt
Und rührt er an ein andres Herz bei Nacht -
Ob es wohl ahnt, daß er sich losgemacht
In schwerer Qual, durchlitten und durchwacht?
TOTER HAFEN
(Mrtva luka)
Ich weiß aus einer alten Sage
von einem toten Hafen.
Dort hört man am Morgen des Käuzchens Klage
Und sieht müde Schiffe schlafen.
Sie schlafen und träumen die müden Schiffe
Vom Segeln und großen Fahrten
Doch ihre Anker ruhn in der Untiefe
Im seichten Wasser und warten.
Und so erleben sie das Glück nur im Traum:
Mit buntbewimpelten Masten
Traun sie sich nicht in den weiten Raum,
Sie bleiben im Hafen und rasten.
Aus dem Kroatischen
von Ina Jun Broda
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor osmog izdanja nagrade ''Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)
Lea Čorak (Zagreb, 1997.) završila je diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu. Autorica je zbirke pjesama Šetnja šarenilom, za koju je 2021. primila nagradu "Milivoj Cvetnić" Društva prijatelja knjige Hrvatske Kostajnice, kao i putopisa O bogovima, ljudima i moru; putovanje Grčkom, koji je iste godine nagrađen na regionalnom natječaju "Spasimo putopis." Dobitnica je nagrade "Metafora" (2021.) te međunarodne nagrade "Lapis Histriae" (2022.) za kratku prozu. 2024. godine dodijeljena joj je nagrada "Zdravko Pucak" za pjesnički rukopis Skrletna samsara. Njezina poezija i kratka proza objavljivane su u književnim časopisima te uvrštene u uži izbor više književnih natječaja. Živi i radi u Zagrebu.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga te engleskoga jezika i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. Kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara (2022.). Također, ušao je u uži izbor natječaja Kritična masa i Pišem ti priču (2024.) te Prozak (2025.). Trenutno je zaposlen kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)
Rea Kurtović (Zagreb, 2000.) pohađa dvopredmetni studij talijanistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stekla je naziv sveučilišne prvostupnice, a trenutno piše diplomske radove. Tijekom studiranja je sudjelovala na Erasmus+ studentskoj razmjeni u sklopu koje je jedan semestar provela studirajući na Univerzitetu u Padovi. Prethodno je završila jezični smjer Gimnazije Lucijana Vranjanina, gdje je pisala za školski časopis Vranec. Uživa u pisanju od ranog djetinjstva pa je tako u 5. razredu osnovne škole osvojila 3. mjesto na književnom natječaju Gradske knjižnice Velika Gorica Pišem ti pismo. Osim kratkih priča, piše i poeziju, a u slobodno vrijeme se bavi sportom i plesom.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" (7. izdanje) - NAGRAĐENA PRIČA
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 6. IZDANJE - NAGRAĐENA PRIČA
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).