poezija

Muanis Sinanović: U tijelo okolo sebe

Muanis Sinanović (1989., Novo Mesto) objavio je Štafetu okoli mestne smreke (2011.), za koju je nagrađen od Društva slovenskih pisaca i Pesmi (2014.) Piše kritike književnih, filozofskih i teorijskih djela, te eseje i društvene komentare za Radio Študent te je dio uredničke ekipe književnog časopisa IDIOT. Studira opću lingvistiku i filozofiju u Ljubljani.

Mjesec nad Arktikom

pikiran, premazan u krugove mete,

kao šminka oko usta krmeljavog

bića ili klauna. tražim neke svoje

spirale, neka svoja upaukovanja. baza

s arktika potegnuta dolje, u led,

temelji korjenuju među zgrušanom vodom,

lastavice se rađaju među dvjema lede-

nim pločama, pažljivo, da je minimum

loma jajčane ljuske. sve nešto hripuće,

tare se, svi ledolomci iznad sebe

nose oblak. i briga me. briga me.         (manje patetična reprezentacija još

iz membrane u ušima mi mili neko               uvijek je reprezentacija)

mljeveno meso, neko mljeveno, potpuno

umjetno, a zato ništa manje meseno meso

koje nije ni moje ni od koga drugog.

tražim svoje spirale, a u međuvremenu

vektorska piljevina, za ušima grančice,

znoj bez soli, očekivanja ljudi

kao po ogledalima u škrabotinama razmaza-

ne šminke. tko će što reći?

tu se zvukove više ne sortira niti

po šumu.

bazirajući polebdjevavajući

neka čista škola za praastronaute,

neka luna kraterirana našim aršinima,

bez ikakve apropriacije

ili flanelskih bora lokalnih legendi.

čeka se večer kad bit će upaljenih na tisuće

mašina za bušenje.

luna klizi nekoliko centimetara

iznad arktika. heeeej!

Golubice

I.

vakumiram, pišem;

tamo, u nekosti, proizvede se i neka

svejednost,

najnearbitrarnija među svima;

tučnjava lanaca, moga i tvoga,

naših, koji smo sudjelovali u nekom vreliranju

svijeta,

kubističkih lica i pasmina godina.

hoj! u svakoj regiji prijemnik & odajnik,

koji srče granice regije

u naftu

koja, pošpricana na tupe kutije

"nepolitičkih", na aid tih kutija,

iz njih potjera

pupoljčiće.

napetom na debla

snaga mi prelazi u brzim intervalima;

i ponekad mogu kriknuti

samo još u šapatu,

da smo svi izbjeglice,

grudice zemlje,

ne toliko ljudi kao

mala porođenja

trenutno disonantnih zvukova

(kao što su mljackanja).

II.

na tragu nogu,

na tragu nogu, kojih

koračnost, nesvjesnu,

održava On,

Milostivi.

Neko

neka vuča;

nekost uopće, veličina V-ea,

neuporedivost s vratima Branderburga,

okrenutim naopako (govoriti o takvim

vratima je kao govoriti o naopako okrenu-

tom trokutu).

i već radost, vremena, koje je neko,

naseljeno u skloništa, bez kojih su bile

godine. prijeko želudca, izbušenog od ljubavi,

prilijevaju neke rijeke za davljenje,

znači, nešto što je bilo toliko puta

govoreno,

u ugovorima za pripis rođenja  ženi,

toliko puta govoreno da je bez mogućnosti

ukidanja,

izuzev u Njemu,

u međuprostoru nekih preskoka,

u vrtovima kojima daje strpljivost

rasti,

u nekem koplju, bačenom preko brda

s Njegovom pomoći,

u nekom tijelu,

napetom kao luk,

s TO-em, velikim TO-em,

koje izgovara nekost,

On zna kako,

mimo svih fraza

povijesti,

u tvrđenoj

bezkonfliktnosti,

tj. u tom.

Tu

tamo se razbio u coktanju

jezika i neba. kao u podsmijeh oblaci su

zakišili

kastanjete.

nenadano sveopće ozračje nekosti.

i neukrivljena udica,

koja se gurala kroz

mozak

da bi se okvakala u tko zna kojem

preskoku.

                (skupljanje antena...

                rupičasto krvavljenje membrana...

                narastanja potoka...

                glave zabijenih eksera su

                nenadano padale

                kao odrezane škarama...)

o, moj tamo. tamo,

                               tamo,

                                               tamo!

s tom zemljom si me promiješao

još prije eventualnog počitka.

tamo, dozrio si mrlje voća

u meni.

uvijek sam (s velikim naporima)

izdržao podsmijeh najvećih isključenika,

čudaka među čudacima,

jer sam bio veći isključenik

od njih.

tu

je

svijet.

Tehnozrcalo

ti, koji tvoriš harmonikaste poticaje

na putu do ja,

poticaje, koje nije moguće pretrgnuti,

sve što može biti udaljeno od ja -

tvoja drugoosobnost,

peče.

svejedno, upućene su ti dobre želje.

u toj kasnosti, gdje krepost pluje

u vodi kao papirnate brodice

s drobnim  svjećicama,

u toj kasnosti, u kojoj se kugla

sunca nasađuje na jedro,

s proračunatošću

nespojivosti,

dobro, zaobljena u mjehurčić

uzavrelog međusvjetovlja, koje plane

iz njegovih pukotina u mrežama.

lepršaš, zakamnjen. supatnik,

u planini hropćeš kao dah,

dihan za presretanje dobrih

želja, gutan

u me-on - te-on,

u tebe-ja.

lopte lete tuda mimo,

tuda mimo,

mimo

                [mɘnɘ in ƚɘdɘ ]

Onih dana

torpedo je bio poslan kroz kišu.

od sunca su otpala sva koplja povijesti.

moje zurenje je postalo  vertikalno

i ujedno horizontalno.

godine - kraške vrtače.

tijelo se preslikavalo u tijelo okolo

sebe i hranilo se s njim.

sve je slavilo Njega kroz par parova

mojih očiju, udruženih u neki dalekozor,

bez udaljenosti koju bih mogao

prizvati. ljudi su otvarali

pretince u meni i uzimali dobrote

za se.

čuo sam poziv voda;

slatkih i slanih, u viziji vidio,

kako se u njima potapaju svi

moji kompasi, jednostavno kao predmeti

tonu u vodu.

                                                  sa slovenskog  preveo Goran Janković