proza

Denis Špičić: Tri priče

Donosimo tri mikro priče iz zbirke 'Ružno o ljubavi, lijepo o mrtvima', nedavno objavljenoj u izdanju CeKaPe-a, autora Denisa Špičića (1986., Zagreb), studenta komunikacijskog menadžmenta, člana glazbenog sastava 'Detective Jones' te voditelja CeKaPe-ove radionice 'Tekst u glazbi'.



 

LAŽEM TI

 

Lažem ti o blagovaonici u planinarskom domu. O dvanaest lampiona od kojih dva svijetle. O nasumičnim fotografijama stijena i neba. O potpornom stupu i pločicama na kaminu. O crvenim stolnjacima i plastičnim figurama. O gipsanoj pepeljari, danima bez minuta, broju opušaka i boca. O svemu tome ti lažem. Lažem ti na svome jeziku. Lažem im o tvome jeziku. Lažem o ženama na liniji mjesečine u šumskim putovima, njihovim sjenama i prigušenom smijehu. Kada ti ne bih lagao, mogao bih. Sjene orgijaju u mojim lažima upućenim tebi, demoni ne plešu oko vatre ali negdje u tami čuče, čuče i krešu kamen o kamen. Lažima lašte cipele za ples. Moje laži sklopit će ti vjeđe. Lažem o dimu koji sam prosuo nervoznim nebom. Lažem u dva ujutro. Lažem da sam loš, nisam loš. Lažem o razdraganoj dobroti jutarnjeg umivanja snagom večernjih molitvi boljih ljudi. I njima lažem. Lažem ti sa udaljenosti od dvjesto kilometara. Lažem ti o malom svijetu bez opasnosti. Lažem ti o ruži koju si dobila za rođendan od oženjenog čovjeka u sakou. Lažem ti o kavama bez riječi, ukradenim žličicama i svojim prijateljima. Radim to bez predumišljaja i rasporeda, bez obrazaca. Radim to u gužvi noćnog kluba ili u redu u banci. Ne znam, želiš li to. Radim to po svome ali nesebično to radim. Lagat ću ti o stranama svijeta i kreveta prirodom lososa u struji. Lagat ću ti na uho, na usne, na žile na vratu. Lažima ću ti puniti drhtave butine. Lagat ću ti o vremenu u kojem živimo, o postojanju vremena i prostora, živim silama i mrtvim ljudima. Lagat ću ti o pepelu u tvojim rukama na sred Jadrana. Vratit ću se i lagat ti u pjeni valova na tvojim nožnim prstima. Zavući ću se u buru i lagati ti lavežima pasa koji ne mogu spavati. Lagat ću ti u nedovršenim akvarelima, tonovima raštimane gitare, crnim povisilicama na pianu, glasu iz školjke. Prazan papir ispunit ću tobom bez razmišljanja i kalkulacija. Ne lažem ti o tome.

 

 

PLACEBO ILI LIJEK

 

Tete, stričevi, kumovi, prijatelji, susjedi, tatini poslovni partneri, mamine kolegice s posla, neki ljudi koje vidim prvi i zadnji put u životu… Svi su bez iznimke gurali svoje zmazane njuškice s jedne strane lica na drugu uz prikladne riječi utjehe.

– Drži se mali. – Ako bilo što trebaš… – Jasno, jasno. Znam. – Dođi kad kod hoćeš. Na ručak, kavu, bilo što. – Ljerka će sve pripremiti.

– O, da. Jedan, vrlo vjerojatno, osrednji topli obrok i kofeinski napitak i zaboravit ću na činjenicu da sam u jednom danu izgubio oba roditelja. Rađe kupite lijepu, bijelu košulju s rukavima koje se vežu na leđima i smjestite me u lijepu, bijelu sobu s mekanim zidovima. Poklonite mi gift basket sa šampanjcem i tableticama cijanida.

– Znam da misle najbolje.

Vanessa mi čvrsto stišće znojni dlan i vodi razgovore s ljudima za koje zna da ja nemam volje ni želje. Na obiteljskim okupljanjima uglavnom bih šutio, povremeno bih potvrdio svoju prisutnost mrmljajući nešto. Pisac malih rečenica i velikih nesigurnosti izgubljen u svojoj maloj, malaksaloj galaksiji xanaxa i hašiša.

– Oh, jadnog li djeteta. Nikada nije znao posložiti svoje ego-kockice kako spada, a sad ga još i ovako nešto zadesi.

– Bačen u svijet za koji je nespreman. Razmažen, pomalo uobražen, često tražen, al' nikad nađen.

– Psiholog za siromašne, bubblegum filozof. – Crni talog društva. Beskoristan za opće dobro.

Pokušavam čitati misli prisutnih.

(…)

Rulja se razišla. Napokon doma.

Vanessa kuha čaj od kamilice. Ja radim kolute od dima.

– Hoćeš li meda? – Ne znam.

– Hoćeš deku?“ – Ne znam.

– Kako se zoveš? – Ne znam.

 

Vanessa mi pipa puls.

Vanessa mi vadi trnje iz ruku.

Vanessa mi čupka komadiće stakla iz očiju.

Vanessa partvišem tjera demone.

Vanessa mi briše pišalinu s cipela.

Vanessa mi pušta Arctic monkeyse i Pipse.

Vanessa mi ubrzava molekule krvnih zrnaca kad vidi da su lijene.

Vanessa mi priprema večeru.

Vanessa mi diže recepte i ide do apoteke.

 

Nesigurna pička, kakva jesam, nisam još siguran… – placebo ili lijek.

(…)

Zajeban dan. Zajebana noć. Sašio sam se ko haljinica. Izuo sam se iz cipela ko ispred džamije. Popio sam svu pamet svijeta i rigao sam mudrosti. Šmrkao sam dobru volju i iskašljavao optimizam. Dobro, dosta.

Negdje oko 3 ujutro me uhvatio jaki napadaj patetike.

Poslao sam Vanessi poruku.

 

Sms 1:

– from: Adrian

– to: Vanessa

Sigurno se sjećaš kad sam te pronašao u teglici s krijesnicama.

Sigurno se sjećaš sjajnog oklopa i sasušene krvi na maču.

Sigurno se sjećaš zone zanosa i vlage i magle oko dvorca.-

 

Sms 2:

– from: Adrian

– to: Vanessa

Ja sam amater-patetičar. Zamatam gorke pilule u celofan „Slatke tajne“.

Oprosti za eskapade. Samo sam se htio sviđati svim lijepim curama.

Samo sam htio biti obožavan od svih.

Samo sam tražio kolektivnu g-točku.

Nema odgovora.

Umor mi se objesio kukama za podočnjake, ali još ne idem spavati. Možda popijem jedan Xanić da mi malo izravna živce. Soba smrdi po drkanju i travi. Upotrijebio sam svoju maštu protiv sebe i sad mi misli driftaju po blatnim zavojima… vidim je na svakom kurcu u gradu. Vidim je u svakom amaterskom porniću na internetu. Vidim je kako navlači poglede preko nogu. Vidim njezinu sjenu u divljoj igri s nečijom nepoznatom sjenom.

Sviraju Arctic Monkeys – Why´d you only call me when you´re high.

 

(…)

Idućeg sam jutra skupljao djeliće noći uz šalicu kave i lijenu cigaretu na usnama.

Kroz dim u očima gledao sam smak svjetova.

Odgurnuo sam se od stola, obukao kišni kaput i krenuo prema parku. Kupio sam pola kruha. Bacio sam šaku mrvica ispred sebe i čekao. To je taj golub. Omotao sam mu pisamce oko pernate noge i pustio ga iz ruku. On će znati put.

 

– Čekam te na kolodvoru s cvijećem nataknutim o pušku i vječnom erekcijom.

 

Ne možeš zakasniti.

Ne možeš zakasniti.

Ne možeš zakasniti.

 

 

 

BOLNICA

 

Rampa se diže naglo, udara i radi udubinu u sjajnom žlijebu na krovu kućice s kojeg se vijori zastava. Golub kljuca kockicu izblijedjele čokolade pored stepenica na kojima mladić žica kunu, dvije. Pokretna vrata se otvaraju. Čekaonica je puna ljudi. Višeglasje poremećene frekvencije proziva ljude koji se dižu sa stolica i prilaze šalteru. Djevojka kojoj je nešto upalo u oko, gospodin sa stršljenom u grlu. Govore mu da će morati bušiti grlo kako bi stavili cjevčicu iz koje će stršljen izaći ukoliko pronađe put. Hrapavim, treperavim glasom pita kada mora doći na kontrolu. Stršljen maše krilima. Prekida vibracije iz glasnica do usne šupljine. Sestra glasno i nervozno objašnjava starcu da je na krivom odjelu. Dječak s rukom u gipsu pored aparata čeka svoj sok s mjehurićima.

Sestra je velika žena. Hoda polako jedva dižući stopala od poda. Pored svakih vrata pomislim da smo stigli no ipak nastavljamo dalje dugim hodnikom. Na zidovima vise apstraktne i impresionističke slike pacijenata psihijatarske bolnice na Rabu. Svijetlo je tiho i prigušeno. Stižemo do sobe. Po dva kreveta nalaze se sa svake strane. Iznad svakog nalazi se drška trokutastog oblika nalik držačima u tramvaju a sa strane, zataknuti o željeznu ogradu, nalaze se aparati za podešavanje madraca na željenu visinu i nagib.

Visina? Težina? Alergije? Tablete. Alkohol. Koliko je prošlo od zadnjeg spontanog samozapaljenja? Cigarete smanjiti prije anestezije i operacije.

Pacijent s desne strane jede koštice i baca ljuske pored noćnog ormarića. Nakon nebrojenih mikrobioloških pregleda još je nepoznato ime i porijeklo bakterije koja mu nagriza koščice zglobova i pretvara ih u kašu. Nakon trideset godina prvi put je završio u bolnici i to nakon što ga je ubola osa. Gleda domaću sapunicu na malenom tv prijemniku.

Zašto? Zašto si pobjegla? Zašto si mi oduzela dijete? Ti si šenula s uma!

Starac blagog crtovlja lica, u krevetu do prozora nosi sunčane naočale dok spava jer mu svijetla smetaju. Izgleda kao bijeli Ray Charles iako se smije manje od njega. Sestre ga obožavaju. Koriste svaku priliku da ga taknu i kažu nešto smiješno. Tepaju mu. Deda, jeste dobro? Jeste jeli? Je l' bilo dobro? Plavokosa sestra u plavoj kuti, koja jedva prikriva bujne grudi donijela mu je još jedan jogurt, iako ga nije tražio, a mlađa praktikantica hranila ga je juhom iako to može i sam. Kasnije sam saznao da se radi o legendarnom sportskom novinaru, obožavatelju zagrebačkih plavih i pogubljenog šansonjera Andrije Konca.

Kad opet svane proljeće… bila je varka, od prvog časa već… ne pitaj dal sam tvoj…

Dva policajca ušla su u sobu tražeći gospodina Burića. Starac je podigao drhtavu ruku i predstavio se kroz suhi kašalj. Pitaju ga na koje svjetlo je prošao cestu kod Branimirca. Odgovara da se ne sjeća, bila je noć. Ovo mu je drugi put u mjesec dana. Jauče u snu. Pitam se, što žele demoni od tog, preko dana, mirnog čovjeka.

(…)

Medicinski tehničar otpušta kočnice s kotača moga kreveta. Polako me gura niz hodnik. Stižemo do sale. Dižu me i premještaju na drugi krevet. Svjetlo na sredini sobe je jarko. Dva kirurga navlače rukavice a jedan sapuna ruke. Sestra gura glasna kolica s kirurškim priborom.

Ime? Visina? Težina? Godište? Aha! Černobil generacija, isto kao i moj sin.

Sestra mi lijepi ekg elektrode. Druga daje injekciju u rame, približava masku licu. Kaže da je to samo kisik. Međusobno komentiraju dlake na prsima. Smiješe se. Ponovo pita za godište. Rekli ste osamdeset i prvo? Mislim da se radi o trik pitanju. Da znaju procijeniti jeli anestezija počela djelovati. Osamdeset i šesti, ponavljam sa sigurnošću. Smiješim se. Svjetlo je predivno.

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg