proza

Ana Pisac: Potjeh (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Pisac (1987., Split) magistra je primarnog obrazovanja. Priče, pjesme i igrokaze za djecu objavljuje u dječjim časopisima, a trenutno radi na pisanju prvog romana.



 

Potjeh

(ulomak)

(…)

Crna košulja dugog rukava, uske bež hlače i crne čizme do koljena bila je Sarina odjevna kombinacija za jahanje. Nakon tuširanja i odijevanja, ali i nanovo skuhane kave, osjećala se puno bolje. Spremna za novu bitku pojavila se na sjevernoj strani dvorca gdje su se nalazile staje i vanjski ograđeni prostori za konje.

Njezina pojava nije izmakla ni jednoj osobi iz grupe ljudi što su se okupili radi terenskog jahanja. Ljudi možda i nisu htjeli zuriti, ali kad se pred stajom pojavi jahačica odjevena tako elegantno, tko si onda može pomoći? Na Sarinu licu nije bilo ni trunke šminke, a u kosi ničeg osim mirisa šampona. Narančaste kovrče slobodno su poskakivale svjetlucajući toplim odsjajem na sunčevoj svjetlosti. Bila je jednostavno prirodna. Sigurno je to ono što ljudima najviše privlači pozornost, a da toga nisu ni svjesni. Neugodnu situaciju sa zurenjem, barem za Saru, prekinuo je gospodin Božidar.

– Oh, stigli ste i Vi, gospođice Sara. Dajte da Vam nađemo prijevoz – našalio se i poveo Saru u staju.

Od tri konja preostala za teren Sara je odabrala visokog »alata« s imenom Potjeh. Odabir je izvršila na temelju visine životinje i njezinog pogleda. Nešto je bilo u Potjehovim velikim očima što ju je privuklo, pa je zaključila kako će se njih dvoje dobro slagati. Drugi od trojice konja bio je također zanimljiv, međutim, Sara je u njemu vidjela konja isključivo za muškarca. Pogladila je Augusta (tako se zvao) po glavi i šapnula mu da će sigurno i on dobiti dostojnog jahača.

– Gospođice, jeste li Vi dobro? – upitao je odjednom starac Saru obavljajući neke sitne poslove.

Ona se, i pretjerano, iznenadi pitanjem i odgovori da je sve uredu, na što će on opet:

– Vaše oči ne govore tako.

Razoružana tom rečenicom, Sara ostane šuteći. Kratko se nasmiješila starcu pa se ponovno okrenula konju.

– Oprostite mi – nastavio je starac – ako se petljam gdje mi nije mjesto, ali me ne veseli vidjeti mladenačke oči uplakane. Možda sam Vam stranac kojeg ćete gledati samo nekoliko puta za života, ali, znate, nekad se najlakše izjadati upravo strancu.

Kako je Sara i dalje šutjela, on je dovršio:

– Sve što želim reći je… ako Vam zatreba razgovor, tu sam.

Djevojka se sada okrene starcu, pogleda ga milo i reče:

– Hvala Vam, barba.

Uto se kraj njih pojavi mladić. Onaj isti čiji je skupi Mercedes jutros na cesti koštao Saru. Njegova je bijela majica s patriot motivom bila prvo što je Sara primijetila.

– Oh, Jeronime, dobro da si došao – usklikne Božidar. – Pomozi mi, molim te, prebaciti ovaj sanduk tamo uza zid.

Mladić brzo priskoči i pomogne starcu.

– Sara, – obrati se sada Božidar djevojci pokazujući na pomagača – ovo je profesor povijesti koji je zapravo pokrenuo organizaciju skupa o kojem sam ti pričao. On je Zagrepčanin i…

– I vozi crnog Mercedesa – upadne mu u riječ Sara.

– Nije sve tako crno, gospodična – istom mjerom uzvrati mladić uz osmijeh i pruži ruku.

– Jeronim Raos.

– Sara Serdar – odgovori ona, a on joj uzme ruku i poljubi kao u kakvom crno-bijelom filmu.

– Gospodična Serdar, drago mi je napokon Vas upoznati. I koristim ovu priliku da Vam se još jednom ispričam za neugodnost od jutros. Nadam se da nemili događaj neće ostaviti dubljeg traga na Vašoj mladoj duši, a isto tako ni na Vašem ruhu.

Kako se starac Božidar smijuljio tijekom mladićeva kićenog govora, ovaj se okrenuo u njegovom smjeru i s najvećom mogućom ozbiljnošću rekao:

– „Kavalirština i ostali maniri“, 3. godina fakulteta, izborni predmet.

Nakon te izjave Sara više nije mogla sakrivati osmijeh. Naklonila se kavaliru pa pokazala da je i ona visokoobrazovana:

– Dragi viteže, odviše ste ljubazni. Briga za moje ruho znak je uistinu istančane brige za bližnje. Naravno, nije ni duša zanemariva. Nazvati je mladom, veliki je kompliment s Vaše strane i ja sam neizmjerno zahvalna na Vašim riječima. Međutim, grijeh bi bio hiniti veliku katastrofu kada se ona nije dogodila. Moja je duša i dalje mlada, a moje se ruho i prije susretalo s perilicom rublja. Tako da, vrli gospodine, možete spavati mirnim snom.

– Vi ste, dražesna gospođice, također studirali povijest?

– Glazbu, molim lijepo… Violina.

– Oh, da, posve je razumljivo. Trebao sam odmah znati. Ti dugi tanki prsti… 

– Što s mojim prstima, gospodine?

– Pa, znate, gospođice, i prsti pričaju. Govore štošta o čovjeku. Vaši upravo vrište da ste glazbenica. A moglo bi se još što iščitati iz njih, no, to se ne uklapa u temu našeg razgovora.

– Zadržite to slobodno za sebe,  kao što ću ja zadržati informacije koje su mi došapnule Vaše ruke – zagonetno dovrši Sara i povede svoga konja iz staje.

Starac Božidar i Jeronim malo su zaostali za njom.

– Vrijedna pozornosti, zar ne? – upitao je prvi glavom pokazujući na djevojku ispred njih.

– U najmanju ruku – odgovorio je drugi zadovoljno se osmjehnuvši.

Pred stajama je bila okupljena grupa ljudi, oko desetak njih. Bilo je i starijih i mlađih jahača, zaljubljenika u konje i prirodu, ili samo ljubitelja društva, a svi su oni pogledali na jug u trenutku kada je iz tog smjera naišla mlada zgodna djevojka. Plava njegovana kosa dužine do finog struka, lice ukusno našminkano, usne pune, vrat elegantan, tijelo strojno, a svijest o vlastitom izgledu prisutna i spremna za korištenje. Još je nešto posjedovala ta djevojka što joj je itekako išlo u prilog, a bila je to vedrina. I dok još nije ni progovorila, moglo se vidjeti da je osoba vedra duha. Sara ju je, kao i svi ostali, primijetila, ali joj nije davala posebnu pozornost. Nije joj prvi put da vidi lijepu vanjštinu. Međutim, malo se iznenadila, premda ne postoji očiti razlog tomu, kad je gospodin Božidar predstavio djevojku kao svoju unuku. Dakle, bila je to kći vlasnika hotela-dvorca.

– Gabrijela! Drago mi je – rekla je nasmiješena kad ju je djed upoznavao sa Sarom, a kad je red došao na Jeronima, bila je to druga priča.

– Znači, ti si taj slavni organizator seminara što se održava kod nas. Baš lijepo što ste nam došli – gugutala je dok je držala Jeronimovu ruku.

– Hvala, lijepo nam je tu, moram priznati. Sigurno ćemo se još koji put vratiti – bio je njegov odgovor.

– No, no – javio se vođa puta, Božidar. – Sad bi bilo krajnje vrijeme da vam svima ukratko izložim plan terenskog jahanja pa da se lijepo uputimo.

S par riječi Božidar je objasnio rutu po kojoj će se kretati, okvirnu kilometražu puta te naznačio mjesta na kojima će se zadržavati. Nakon par odgovorenih upita znatiželjnika iz grupe, zajahali su svoje konje i krenuli u avanturu.

Sarin arapski punokrvnjak Potjeh bio je najljepši među konjima. Barem je to tako izgledalo u njezinim očima. Crvenkasta dlaka tog visokog ljepotana presijavala se na suncu i izazivala kod nje osjećaj topline. A toplina je gotovo u svakom slučaju značila ugodu. Bijele cjevanice donosile su dašak svježine i čistoće, a izrazito zagasita bujna griva bila je prstohvat tajanstvene čarobnosti. Kad se tome doda još i onaj nepoznati faktor koji je spojio Saru s Augustom preko njihovog prvog pogleda, onda se može zaključiti da je Sara pred sobom imala sve što joj je bilo potrebno. Božidarova unuka jahala je vranca. Kako je bila najbliža Sari, započela je razgovor s njom.

– Tebe nisam vidjela do maloprije. Nisi dugo kod nas?

– Došla sam sinoć.

– Izdaleka?

– Dalmacija.

– Hm, ne bih bila pogodila po naglasku.

– Možda zato što radim u školi, pa dobar dio dana govorim standardnim jezikom. Malo po malo, počela sam ga koristiti u svim prilikama osim kad sam kod kuće i razgovaram s najbližima.

– Aha. A što predaješ?

– Violinu u osnovnoj glazbenoj školi.

– Violinu!? Joj, krasno! Hoćemo li te čuti dok si ovdje? Ne bi bio problem organizirati kakvu glazbenu večer u dvorcu. Dapače!

– Ne bih polagala nadu u taj događaj. Trenutno ne sviram, tako da…

Kako je Sara zadnje riječi izgovorila s najvećom ozbiljnošću, Gabrijela se nije usudila nastaviti dalje o tom, pa je brzo promijenila temu. Poskakujući očima od jednog do drugog jahača ispred njih, došla je brzo do Jeronima pa naglas primijetila:

– Zanimljivih povjesničara ima. I poprilično zgodnih, jel' da?

– Nisam primijetila – nezainteresirano je odgovorila Sara. – Ono što sam tražila, našla sam u Augustu, pa dalje nisam ni gledala – dodala je pokušavajući biti obzirna prema sugovornici koja je pokazivala prve znakove zaljubljenosti.

– Joj, Sara, pa ne možeš mi reći da nije pravi bombon. Daj, pogledaj ga samo.

Sara zaista pogleda u mladićeva skladna muževna leđa i snažan vrat. Sjedio je na svom sivcu uspravno, ali nimalo ukočeno, i razgovarao s Božidarom koji mu je bio slijeva. Kada bi okrenuo glavu starcu i pokazao profil, tada bi Sarin pogled bio sav usmjeren samo na njegove vječito nasmiješene usne.

– Što ja znam…  – nervozno je procijedila Sara i usmjerila se na prirodu oko sebe, jasno dajući time do znanja Gabrijeli da je razgovor gotov.

A priroda je uistinu bila prekrasna. Jednako tako i vremenske prilike – dvadesetak stupnjeva i nebo porubljeno snježnobijelim pupastim oblacima. Bolje se vrijeme za ovaj pothvat nije moglo poželjeti. Naglasio je to i sam vođa puta kada su stali na prvoj postaji. Četa je odmor potražila u podnožju brežuljka na vrhu kojeg se nalazio manji dvorac u gotovo ruševnom stanju. Po starčevom nalogu konji su se privezali za stabla, a prostirke su stavljene po livadi. Uz osvježenje hranom i pićem krenula je i priča. Poveo ju je vođa.

– Inače, naravno, sâm ispričam posjetiteljima priču o napuštenom dvorcu kojeg vidite iznad nas, ali danas to neće biti tako. Ne plašite se, priču ćete svakako čuti, ali iz usta većeg stručnjaka od mene. Neki ste ga već i upoznali, a ostali će sada imati priliku. Molio bih mladog Jeronima, profesora povijesti na zagrebačkom Sveučilištu, da meni i vama ispriča što zna o ovom povijesnom lokalitetu.

– Eh, da sam znao da ću danas predavati, malo bih se ljepše odjenuo – našali se Jeronim, ali ipak prihvati poziv i stane pred znatiželjnu publiku.

– Gospodin Božidar nije naglasio da se zapravo radi o legendi, a ne o provjerenim povijesnim činjenicama. Dakle, ono što ćete čuti, ne morate nužno i povjerovati.

– Pričaj, pričaj! – dobacila je s nestrpljenjem Gabrijela, iako je tu priču čula od djeda tko zna koliko puta.

– Dobro, priča ide ovako… Bio jedan plemić, Hrvat, koji je cijelu svoju mladost proveo na bojištima, ratujući protiv Turaka što su pokušavali zauzeti dijelove njegove domovine. Toliko je bio ogrezao u mržnji prema neprijateljima da je izgubio veliki dio ljudskih osjećaja i polagano se pretvarao u zvijer. Ubiti, zapaliti, uništiti – njemu su bile svakodnevne stvari. Činjenica da postoje ljudi koji silom kradu tuđi dom njemu je bila nepodnošljiva, i to je bio najveći razlog zašto je gotovo svu svoju energiju usmjeravao na protjerivanje i uništavanje uljeza. Ono malo energije koja mu je preostajala, upražnjavao je s mnogobrojnim priležnicama. Premda je vidio i imao nebrojeno mnogo lijepih djevojaka, taj plemić nikada u životu nije upoznao zaljubljenost. Ni jedna od djevojaka nije mogla ni znala doprijeti do njegova utvrđenog srca i ispuniti njegove čežnje. On sam nije znao imenovati te čežnje, ali ih je ipak imao negdje duboko u sebi.

U jednom od pohoda na Turke, našao se u sred njihova tabora ubijajući sve ispred sebe i paleći sve za sobom. Ljudi su bježali, otimali se, vrištali. U tom metežu ratnik primijeti jednu osobu što je uspravno i nepomično stajala na sred puta. Bila je to mlada djevojka i gledala ga je točno u oči, koje su uostalom jedine bile vidljive pod željeznom kacigom. Iznenađen prizorom djevojčine hrabrosti, a posebice njezinim odlučim, ali ipak milostivim pogledom, plemić se smete u svom poslu. Njegov poriv za uništavanjem odjednom je zamijenio neki novi, potpuno drugačiji. Podbovši silovito konja, usmjeri se prema djevojci. Ona je i dalje stajala mirno i gledala ga. Primaknuvši joj se, vitez se slegne, zgrabi ju i podigne na konja. Nije ga zaustavljao sve dok nije došao pred svoj dvor, ovaj ovdje, pod čijom ruševinom trenutno stojimo.

Bio je to manji dvorac uređen skromno. U njemu je živjelo jedino nekoliko članova plemićeve posluge i on. Vidjeti gospodara s djevojkom, posluzi nije bilo ništa neobičnog, ali kad su vidjeli da je djevojku ostavio pod svojim krovom, a on odjahao, nisu se mogli prestati čuditi.

„Bit ćeš tu kad se vratim?“ bile su jedine riječi koje je plemić uputio djevojci od trenutka kad ju je oteo, a izgovorio ih je kad ju je pred dvorom spuštao s konja.

„Hoću“, kratko je odgovorila ona, gledajući ga u oči.

Te večeri, hladnokrvni ratnik pojavio se u kasnim satima. Sluškinja ga je uputila u sobu koju su dodijelili djevojci. Pred vratima te sobe duboko je udahnuo i zatim pokucao. Nije mogao vjerovati da kuca na vrata pod vlastitim krovom. Kako nije bilo odgovora, polagano otvori vrata i zaviri u sobu. Na krevetu je, odjevena, spavala ona. U ruci joj je bila drvena krunica. »Bože, kako je samo lijepa«, pomislio je u sebi. Primakao se krevetu i zadubio u njezino bijelo lice osvijetljeno vatrom iz kamina. Ono vino što je popio maloprije u selu zagrijalo je mladićevu krv i ubrzalo mu disanje. Odjednom, on se nadvije nad ljepoticu i nježnim joj pokretom makne uvojak što je padao preko čela. Potom se brzo okrene od nje, ubaci par cjepanica u kamin i hitrim korakom izađe iz sobe.

Kada se djevojka ujutro probudila, on je već bio u velikoj dvorani. Stajao je na prozoru i gledao  polagano spuštanje snježnih pahulja. Kad se okrenuo, ona je primijetila tamne kolute ispod njegovih vatrenih očiju.

„Vidim, održala si riječ“, rekao je ponovno se okrenuvši prozoru.

„Tako su me učili.“

„Mogao sam ti učiniti nešto nažao.“

„Mogli ste. Doduše, ništa gore od onog što sam već prošla.“

„Obeščastili su te?“ potpuno je stišao glas.

Odgovora nije bilo, pa se okrenuo opet prema njoj. Spustila je glavu i rekla:

„Nisu znali bolje.“

Nakon kraće stanke, podigla je glavu i uprla opet onaj svoj čvrsti pogled u njegove oči.

„Svi smo mi grješni. I svi prvo primijetimo tuđi grijeh, a tek onda svoj. Ako li ga uopće i primijetimo.“

„Nemaju to pravo!“ oštro je viknuo mladić.

„Prava ne dijelimo mi“, odvratila je ona mirno.

„Treba ih izbrisati s lica zemlje.“

„Treba im pokazati bolje. Sila se ne uništava silom“, dovršila je ona pa zamolila da napusti dvoranu.

Sljedeće mjesece djevojka je provela u plemićevu dvoru. On je inzistirao na tome. Nije joj teško palo, jer ionako nije imala nikog svog. Cijela njezina obitelj stradala je od turske sablje. One dane koje je plemić provodio na bojištu, ona je provodila uz rad i molitvu. Obavljala je sve poslove po dvoru i kuća je ubrzo procvala iznutra i izvana. Sa slugama se slagala jako dobro i kod posla i kod razbibrige. Dani koje je plemić provodio kod kuće više nisu bili prazni kao prije. Sada je vrijeme trošio u razgovoru s djevojkom, koja ga nikada i ni jednom riječi nije osuđivala, nego uvijek bila obzirna i uslužna. Sviđalo mu se što je u svaka doba bila vedra i nikada je nije čuo da se žali. Pričala mu je o svom teškom životu, smrti roditelja i danima sužanjstva u turskom logoru. Sa zanimanjem, ali i gorčinom upijao je svaku njezinu riječ. Boljelo ga je čuti za patnju nevine duše kao što je bila njezina.

Jedne večeri, plemić se uputio do djevojčine sobe upitati je za mišljenje o jednoj stvari. Kako su vrata sobe bila odškrinuta, on ne pokuca, nego zaviri unutra. Djevojka je klečala pokraj postelje i molila na glas. Točno je razabrao sljedeće riječi: »…molim Te za sve poginule, i naše i njihove. Daj svima da upoznaju Tvoju ljubav, posebno onima kojima je srce zarobljeno mržnjom. Ne dopusti da dugo lutaju, nego daj da progledaju. Molim te, dragi Bože, čuvaj posebno njega. Vrati ga uvijek živa kući. Vrati ga k sebi. On ima dobro srce, samo ga netko treba otključati…« Čuvši te riječi, mladić je zaboravio na pitanje s kojim je došao pred djevojčina vrata. Okrenuo se i otišao.

Sutradan ujutro kada se djevojka probudila njega nije bilo u dvorcu. Otišao je na jedan od uobičajenih pohoda na Turke. Međutim, ovog puta ništa nije bilo uobičajeno. Kao da su mu snaga i volja za uništavanjem neprijatelja opale. Da ništa više nije kao nekad, mladić je shvatio u trenutku kada je pod njim bio silni turski ratnik, a on ga nije imao snage dokrajčiti. U glavi mu je odzvanjala njezina molitva. Kao odgurnut odskočio je od čovjeka, bacio se na konja i odjahao kući.

„Kako uspijevaš?“ pitao je tu večer djevojku, koja je sada znala da je njegovo vrijeme došlo.

S najvećom mogućom blagošću objasnila mu je zakon ljubavi koji nalaže da volimo sve bližnje bez razlike. Pričala mu je o vjeri u Boga koji cijeli svijet drži u rukama i ljudima želi samo najbolje. Pojasnila mu je i to kako snaga nije nadmoć na drugim, nego nad samim sobom, a on se tada odmah sjetio one večeri kad je stajao do njezine postelje. Na kraju je rekla:

„Vidjevši da si krvoločni ratnik kojemu ljudski život nije svet, mogla sam te prezreti i odbaciti. Ali ja sam, umjesto toga, čvrsto odlučila voljeti te.“

Bio je to trenutak u kojem su pale sve spone s plemićeva srca, u kojem je snažno zavolio djevojku pred sobom i odlučio se na bolje.

Legenda kaže da su njih dvoje kasnije imali devetoro djece i na desetke unučadi – završio je priču Jeronim.

Jedna je gospođa prvo obrisala oči pa primijetila:

– Kaj to nije krasna priča? Mogel bi ju slušat po sto puti.

– A kako su se zvali plemić i djevojka? – javila se prpošno Gabrijela ne skidajući pogleda s pripovjedačeve pojave.

– Imena glavnih likova ostala su do dan-danas nepoznata. Analitičari pretpostavljaju da bi se tu moglo raditi o jednom od poznatih hrvatskih plemića i da je upravo zato njegovo ime ostalo tajno.

– Legende su u velikom broju slučajeva nestvarne priče – javio se i vođa puta. – Ali, bez obzira na vjerodostojnost, uvijek se možemo zapitati zašto ta priča govori baš o tom o čemu govori pa iz toga izvući bit, zar ne?

Sari se svidjelo starčevo objašnjenje, jer je i sama držala da legende postoje s razlogom. Ona se nije miješala u razgovor. Bila je u nekom drugom svijetu – tamo gdje su živjeli plemić i još plemenitija djevojka. Pritom je zurila u građevinu izranjenu zubom vremena i pronalazila u njoj toliko ljepote. Zamišljala je borbu s Turcima, nakićene konje, vatru i krv, držanje ratnika. Divila se djevojčinoj hrabrosti, a još više strpljenju i duševnoj snazi. Njezino je duboko razmišljanje prekinuo Božidarov glas koji je pozivao na pokret. Kako kaže, do sljedeće stanice, one za ručak, imaju još pola sata jahanja.

Sara ode po svog konja koji je bio privezan za stablo. Našla ga je kako se nagurava s Augustom.

– Što je, vas dvojica? Koji se kojemu rugao da ima velike uši, ha?

– Evo kako je bilo – začuo se sad već poznat glas iza nje. – Moj je August primijetio kako je Potjeh zaljubljen u Lunu, pa se Vaš konj naljutio. Uporno tvrdi da to nije istina, iako pokazuje očite znakove tog stanja.

– Pa valjda svatko ima pravo za sebe odrediti osjeća li nešto ili ne. Ili? – branila je Sara svog mezimca.

– Slažem se, gospođice. Međutim, premda znajući koliko Potjeh ljubi istinu, ipak ulažem veto na onu vezanu za njegove osjećaje. Znate, često nas drugi bolje vide nego mi sami sebe. Može biti da je August primijetio nešto što Potjeh sam sebi ne želi, ili ne može, priznati.

– Ako čovjek kaže da nije zaljubljen, onda nije, i točka – zaključi Sara i potapša konja po vratu. Potom se nagne do njegova uha i šapne:

– Još ćemo razgovarati o ovome.

Sljedećih pola sata prošlo je u znaku kajkavštine. Gospođa koja se rasplakala slušajući legendu i njezin suprug raspričali su se o svojim životima. Kako je njihov govor bio dominantan, nitko drugi nije imao prostora započeti novi razgovor, jer bi, u najmanju ruku, ispao nepristojan. Oni koji nisu imali tu sreću da su od roditelja naučili kajkavsko narječje, teško su pronalazili smisao nizovima rečenica, koje su kao na traci izlazile iz energične gospođe i njezine mršavije polovice. Očito nezadovoljstvo zvukovima iskazao je jedino Potjeh. Prvo se ukopao na mjestu, a onda se počeo vrtjeti oko svoje osi.

– Kaj on ne bu vukel dalje? – dobacio je Jeronim ispod glasa i namignuo Sari. – Hajde, Potjeh, – nastavio je bodriti konja – nemoj da Luna čeka.

U taj se tren Potjeh propeo i ubrzao naprijed.

– Eto, – vikao je za njim mladić smijući se – dokazao si istinu!

Kasnije, kada je grupa uzela stanku za ručak, Jeronim je, našavši se kraj Potjeha, iskoristio priliku opet ga bocnuti.

– Pa dobro, zar nije Luna malo starija od tebe?

Potjeh ovaj put nije reagirao na provokaciju, ali zato Sara jest.

– Za Vašu informaciju, poštovani profesore, Luna i Potjeh su vršnjaci!

– A, da? Otkud Vama, još poštovanija profesorice, ta informacija?

– Upravo sam je izmislila – izbaci kao iz topa Sara na što Jeronim prasne u smijeh.

– Kad smo kod informacija, – nastavi ona ozbiljno – otkud Vama ta da sam ja profesorica?

– Pomoglo mi je gradivo matematike iz prvog razreda, točnije, zbrajanje brojeva do deset. Studij violine plus to držanje, jednako je: profesorica violine.

– Pametnjaković! – otpuhne Sara pa ode po jelo.

Ručak se odvijao na zaravni između dvaju brežuljaka. Sunčeve su zrake na tom području bile oskudne, ali tim više očaravajuće. Crvenkasto su obasjavale zelenilo dajući mu tako posve nov izgled. Velika ljubiteljica Sunca, Sara, našla je za sebe kutak gdje su dopirale njegove zrake. Sa slašću je gutala sendvič, jer je sada već bila pošteno ogladnjela. Istovremeno je razmišljala o nečem. Vidjelo se to po njezinoj odsutnosti. Božidar je pričama zabavljao grupu. Vicevima ili kakvim smiješnim zgodama, očito, jer publika je umirala od smijeha, a ona je jedina bila smrtno ozbiljna i zagledana u daljinu.

Iz sažaljenja ili kojeg drugog razloga, Jeronim joj se ubrzo pridružio na sunčanoj strani. Nekoliko je trenutaka se samo vrtio oko nje bez riječi.

– August i Potjeh su se opet zakačili i ne znate kako mi to reći? – potakla ga je Sara.

– Ma, ne. Došao sam se samo osunčati – rekao je i činilo se kao da je ovog puta stvarno ozbiljan.

Opet su nekoliko trenutaka oboje šutjeli.

– Pojeli ste svoj sendvič, ali ste još gladni, pa ste se došli ogrebati o moj? – opet je Sara pokušala sa šalom ne vjerujući da je on zaista odjednom postao tako ozbiljan.

– Kažem, došao sam na sunce. A ukoliko ne možete pojesti cijeli sendvič, naravno da ću biti toliko ljubazan da Vam ga pričuvam. Na sigurnom.

Kada se ona nasmijala i on je za njom.

– Znala sam… Šaljivdžija.

– Znam ja biti i ozbiljan. Evo, baš mi se niz mozak kotrlja jedno jako ozbiljno pitanje: idete li večeras na zabavu što se priređuje u dvorcu?

– Uf, baš je bilo ozbiljno. Zahtijeva jednako toliko ozbiljan odgovor: ne!

– Što, ne zanima Vas kako se pleše na kajkavskom?

Sara odmahne glavom.

– Ne zanima Vas glazba uživo?

Sara opet odmahne.

– Domaće rakijice?

I dalje odmahuje.

– Dobro, onda ću plesati s gospođom koja savršeno govori kajkavski – Jeronim, tobože uvrijeđen, okrene Sari leđa.

– Pazi samo da težinu ne prebaci na Vaše prste – ona je jedva uspjela izgovoriti od smijeha.

– Kako li ste samo neozbiljni – odvrati on s izrazom zgražanja na licu, a onda, uz pokret kao da zamahuje dugom kosom, okrene se na peti i ode k drugima.

To njegovo karikiranje Saru je nasmijalo do suza. Bila mu je zahvalna, jer i ne sjeća se kad se zadnji put tako nasmijala od srca. A on, sigurno je osjećao njenu zahvalnost, jer mu je lice od tog trenutka pa nadalje bilo ispisano posebnim zadovoljstvom.

 

***

 

Povratak u dvorac prošao je, kako to obično biva, puno brže. U trenucima kada su prolazili podno poznate ruševine, Jeronim se sa svojim sivcem zatekao pokraj Sare.

– Što kažete na legendu?

– Sve mogu povjerovati, osim jednog… da je on nju, u galopu, jednom rukom uspio zgrabiti i podići na konja! Dajte, molim Vas – zakoluta Sara očima.

– Ne samo da je on, uvježbani ratnik rođen u sedlu, to mogao izvesti, nego mogu i ja!

– Ha-ha!

– Gospođica je toliko sigurna u svoju tvrdnju da bi se kladila u nju?

– Naravno!

– Uredu. Ako ne uspijem, tražite od mene što god Vam padne na pamet. Ako, pak, odradim uspješno zadatak, večeras se morate pojaviti na zabavi i to u kostimu. Pristajete?

– Iako mi nije jasno što ću Vam ja na zabavi, pristajem! – potvrdi Sara i potom se rukuju.

– Čim stignemo u dvorac dokazat ću svoju tvrdnju.

– A tko će Vam biti pokusni kunić?

– Kako tko? Pa neću valjda dizati gospođu „kaj“. S Vama sam se kladio, Vi sudjelujete u akrobaciji. Ili smo mala kukavica, ha?

– Nisam – odreže Sara poput djeteta koje se brani od ruganja vršnjaka.

– Dobro. Onda Vi, August i ja imamo dogovor iza hotela – zaključi mladić, kimne glavom pa brže potjera konja da dostigne vođu koji je bio na čelu kolone.

Stigavši natrag u hotel, jahači su se brzo odvojili od konjâ i pozdravili s vođom kako bi se što prije mogli osvježiti i odmoriti od napornog dana te se pripremiti za večeru i sve što nakon nje slijedi. Jedino su se Jeronim i Sara zadržali pred stajama. Božidar je očito bio upućen u neobičnu situaciju, jer se nije čudio kad je Jeronim poveo Augusta na čistinu podalje od stajâ.

Čekajući na sred livade da je jahač „zgrabi“, Sara se možda trebala plašiti, međutim, nije. Premda je zagovarala tezu da se pothvat ne može izvesti, vjerovala je da će Jeronim dokazati suprotno. Zato se nije bojala ishoda, već mirno čekala. I dogodilo se što su oboje očekivali i priželjkivali. Jahač se u trku uspio dovoljno slegnuti za dohvatiti djevojku ispod rukû i imao je dovoljno snage podići je i posjesti ispred sebe. Tako se već nakon nekoliko uzbudljivih sekunda Sara našla na Augustovom grebenu obgrljena Jeronimovim rukama koje su držale uzde. On nije mogao vidjeti osmijeh na njezinu licu, ali je mogao osjetiti kako joj tijelo lagano podrhtava. A ona, nije mogla kontrolirati drhtavicu niti je u tim trenucima mogla dokučiti zašto je obuzima. Dva su osjećaja rasla u njoj. Prvo, zadovoljstvo, jer je vjerovala da će mladić ispuniti zadanu riječ i to se ostvarilo, a drugo, sigurnost jer joj netko čuva leđa. Ne bi se to nikada usudila reći naglas, ali poželjela je da trenutak potraje.

– Nevjerni Toma, jeste li za vožnju? – šapnuo joj je na uho.

–  Upita onaj što sjedi u sedlu onu što sjedi na grebenu!

Nije trebalo više ništa reći. Jeronim upravi konja put staje. Tamo ih je dočekao Božidar. Smiješio se vragolasto.

– Onda? Tko je odnio okladu?

– Gospođica Serdar jedva čeka da otpočne večerašnji „plesnjak“ – viknuo je Jeronim i skočio s konja.

Pružio je ruku dami i pomogao joj sići. Kad je doskočila na tlo, automatski je prihvatio za struk. Bila je to neugodna situacija i za nju i za njega. Sara se brzo istrgnula iz njegovih ruku ostavivši mu golemu krivnju zbog prelaska granice pristojne distance. Osim toga, njega je mučio i osjećaj koji je buknuo kada je među prstima osjetio njezin nježni struk. Da prekrije zbunjenost, otišao je odsedlati konja.

– U redu, – rekla je Sara kad se opet pojavio – priznajem da nije laž kada jahač podigne djevojku na konja. Međutim, velika je laž reći da su njih dvoje u tom položaju prevalili kilometre. Nitko, dragi moji, pa ni najpožrtvovnija djeva, ne bi mogao sjediti mirno na konjskom grebenu duže od par minuta! Eto, toliko. Vidimo se na glupom „plesnjaku“!

 

(...)

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg