proza

Saša Stanić: Bez odraza, bez obličja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Stanić (Karlovac, 1984.), književne i filmske kritike i eseje objavljivao je u nekoliko domaćih časopisa te na Trećem programu hrvatskoga radija, kao i u zbornicima s međunarodnih skupova. Trenutno je pri dovršetku doktorskog studija pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radi na Filozofskom fakultetu u Rijeci. 2012. godine u koautorstvu s Borisom Ružićem objavio je knjigu 'Fragmenti slike svijeta: Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije'.



 

Bez odraza, bez obličja

 

Priznajem, gledao sam je zaljubljeno. I ne kažem to samo zato jer volim lagati. Ne. Bilo je tu i istine. Ipak, nikad se ne bih odvažio priključiti na detektor laži. Vjerujem da bih izdao samoga sebe u roku sekunde. Jer ne treba se precjenjivati, pogotovo kad znamo da su najopasnije one laži koje sami sebi pričamo i bez prestanka ponavljamo.

Imati ljubavnicu u 57. godini života također je jedna takva priča. Za sve u životu dođe vrijeme. Za studij, za posao, za auto, za obitelj… Dobro, uopćavam. Možda sve to nekome nije bitno, ali meni je bilo. I to upravo tim redom. U životu sam uvijek znao postavljati listu prioriteta i stavke na njoj rješavati prema planiranom rasporedu. Ljubavnice nisu bile u prvotnom planu. Došle su naknadno. S iskustvom. Sa svojih pedesetak godina shvatio sam da je i ta stavka tek opće mjesto vremena i običaja te da se ne treba konfrontirati s nečim što je prema definiciji simbioza ugodnog i korisnog. Većina mojih prijatelja i poslovnih partnera izvanbračne je izlete započela u vrijeme krize srednjih godina. Dok su oni uživali u svojim ludorijama i meni se podsmjehivali zbog čednosti i vjere u zavjetne ideale, ja sam ih s prezirom promatrao kao nakupinu klišeja. Ti ljudi u meni su izazivali osjećaje koji su ekvilibrirali između gađenja i dosade. Gađenje sam upražnjavao privatno, a potencirala ga je sama pomisao na te ljige koje me okružuju, dok sam dosadu neskriveno pokazivao javno, za vrijeme dok su mi se ti ljudski lišajevi hvalili ljubavničkim podvizima iza leđa svojih supruga. Zanimljivo je kako moji sarkastični komentari niti jednom od njih nisu nimalo smetali. Dok sam ih ja podjebavao, oni su mene nazivali papučarom. Ha, kasnije mi je svaki od njih zavidio.

Na pragu šezdesetih imati ljubavnicu koja nije navršila niti trideset, podvig je kojeg se ne bi postidjela ni neka holivudska zvijezda. A možete onda tek zamisliti što pomisao na to čini mojim otromboljenim prijateljima odvjetnicima. Dobro, moram priznati da sam oduvijek držao do sebe i da što se tiče izgleda, bez lažne skromnosti, više nalikujem dobrodržećim filmskim glumcima, nego užegnutim uredskim krticama. Tjelesna i duhovna higijena od najranijega su doba u mojoj svijesti bile pri vrhu liste prioriteta, a kao što rekoh, do prioriteta držim. Dobar izgled zasigurno je doprinio da u zreloj dobi s lakoćom osvajam ljepši spol. Ali nisu samo bicepsi i preplanuli ten, da o solventnosti i ne govorim, ključ uspjeha. O, ne. Prvo i osnovno je nastup, osobnost, verbalni aparat, lucidnost, duhovitost… Sve to ionako ulazi u opis moje profesije. Zato uostalom i jesam jedan od najboljih parničara u našoj zemlji.

Osnovna razlika između mene i mojih kolega je što sam ja vrlo rano razumio da se na druge najlakše djeluje posredstvom citata, aluzija, vještim manipuliranjem informacijama iz medija, povijesti, kulture uopće. Dobra informiranost i upućenost u recentna zbivanja u zemlji i svijetu od najranijih početaka karijere priskrbljivale su mi auru „onoga tko zna više“. U mlađoj dobi stariji su prema meni pokazivali poštovanje, a s vremenom, kako sam i sam postajao stariji, u meni su drugi sve više vidjeli osobu od autoriteta. Slatka perfidija moje osobnosti bila je u tome što nikada nisam pokazivao da u tome uživam. Štoviše, smisao za samoironiju učinio je da taj status dodatno učvrstim, a da pritom ne izgledam kao samozadovoljni karijerist. Sve to nakon svjesno iniciranog bračnog brodoloma prenio sam i u sferu privatnog života. Svaki razgovor, svaki pogled u oči, svaka gesta, uvijek je odmjeravanje snaga. Borba za supremaciju. Ali u sudnici, baš kao ni u konverzaciji s drugom osobom, to ne podrazumijeva sirovo nametanje dominacije. Ne, moć nad drugom osobom postiže se zavođenjem, očaravanjem, plesom riječi, mrežom nagovještaja. Neću vas lagati, iako to neopisivo volim, u svemu tome sam beskrajno dobar. Dobru jurilicu, stan i slične trice korisno je imati, naravno da one olakšavaju, ubrzavaju stvari, ali pravi podvizi uvijek se postižu riječima. Kod mene tu postoji već uhodan asortiman prikladnih fraza za otvaranje raznih vrata. Od Bretonove: „Ljepota će biti grčevita ili je neće biti“, kao zgodne dosjetke u fazi predigre, do Batailleovih dražesnosti kao praktičnih uvodnika u čari analnog seksa. Eh, a kad poželim biti melodramatičan i podignuti patos, izvalim nešto u stilu da je čovjek „samosvjesno ništa“. Nedavno sam čak naletio na jednu mudricu koja je tu tako dojmljivu i snažnu floskuletinu povezala sa serijom u kojoj se ona mogla čuti. Naravno da sam samo frknuo na trivijalnost Pravog detektiva, njezinog scenarista Nica Pizzolatta okarakterizirao kao jeftinog plagijatora Thomasa Ligottija i Émila Ciorana te tako dobio još koji bod na račun upućenosti u uistinu bitna pitanja. Ponekad je zadivljujuće koliko je lako ostaviti dobar dojam.

Čudno zvuči da je netko život otkrio u pedesetima, ali jebiga, taj sam. Valjda je to doba kada čovjek raskrsti sa svim onim što može, što zna i što želi. To je doba podvlačenja crte. Zajebi krizu srednjih godina, to je za mekušce i nerealizirane skorojeviće. Život počinje kada vidiš da tvoji vršnjaci počinju umirati kao puškom odneseni. Onda krene kurčevitost. Iz prkosa i pakosti. Ha, svijete popuši mi. Pogledaj mi u oči i reci da mi ne zavidiš.

Kad smo kod očiju, možda je vrijeme da krenem na stvar. Rekoh, gledao sam je zaljubljeno. Valjda. Istina. Možda. U svakom slučaju, nije važno. Da. Tko jebe. Ako ćemo o detaljima, jebao sam ja. I nakon jebanja, gledao sam je. Zaljubljeno. Bila je prekrasna. Njezina je ljepota isijavala magijom. Teško je riječima opisati nešto što se tako rijetko može doživjeti. Ali, kao što obećah, neću vas obmanjivati – ja sam to doživio. Pušio sam valjda sedmu cigaretu za redom i ispijao viski za viskijem i uživao u pogledu na uspavano tijelo na krevetu. Laktom naslonjen na njezin stolić za šminkanje, opijao sam se njezinom svježinom. Istovremeno kao da me hranila i pomlađivala. Nikad se nisam smatrao sentimentalnim, štoviše, sentimentalcima sam se oduvijek izrugivao, ali baš tad, osjetio sam da nad ljepotom i sam popuštam. Je li bilo riječ o opijenosti, umoru, malaksalosti, ne znam. A nije ni važno. Ipak, znam da je jedan od posljednjih osjećaja koji je prostrujao mojim, tad još uvijek živim tijelom, bila upravo svjesnost da pred sobom imam biće koje sam spreman do svoga kraja obožavati.

Da, gutao sam je pogledom. Neprestano. I, što sam vidio? U jednom sam trenutku primijetio da je osoba preda mnom postala potpuno nepomična. Zamrznuta. Okamenjena. Da ne diše. Prišao sam joj i nisam mogao vjerovati onome što vidim. Njezina smeđa kosa porazbacana na jastuku posijedila je. Kad? Ne znam. Nisam primijetio preobrazbu. Kako? Nemam pojma. Transformacija je morala trajati barem neko vrijeme. I morala se odvijati pred mojim očima. Možda joj je pak kosa oduvijek bila srebrna?! I dok smo vodili ljubav? Zar sam ženu koju volim mogao gledati – a da je pritom ne vidim? Ta su pitanja tek prostrujala kroz moj polusvjesni um. Ali, um je možda lako prevariti, zbuniti, izbezumiti, tijelo baš i ne. Moje oči gledale su lice koje je do prije koji čas bilo slika moga ideala ljepote, a koje je sad naočigled počelo gubiti boju i formu. To lice koje sam smatrao čudom prirode, pred mojim je očima postajalo sve tamnije i tamnije, upalih obraza i usnica koje su se počele povlačiti, ogoljujući tako bijele zube.

Svjedočio sam preobrazbi svoje mlade ljubavnice u tijelo mumije stare nekoliko stotina, možda i tisuće godina. Nježno sam za ramena uhvatio tu usahnulu kreaturu i počeo plakati. Suze koje su mi tekle niz obraze padale su na nemilosrdnu travestiju moje ljubavi. Kapljice su poput metaka probijale obličje žene od pepela. Poželio sam dotaknuti njezino lice, i da, znao sam što će se pritom dogoditi. U trenutku kad sam prislonio svoju ruku na njezinu glavu, to bezizražajno lice pretvorilo se u prah. Bez iznenađenja zgrabio sam taj fini prah i pustio ga da se prospe kroz moje prste. Tad sam primijetio da to ne činim svojom rukom, već rukom kostura. Kroz šaku ogoljelih kostiju prosipali su se njezini ostaci, a ja sam gledao u vlastitu ruku i potpuno miran napokon počeo shvaćati što se događa. Spokojno sam okrenuo glavu u smjeru stolića za šminkanje i u odrazu ugledao ono što sam i očekivao – lik kostura nagnut nad hrpom prašine i kose na krevetu. Pitao sam se kako sam ikad išta uopće i mogao vidjeti kada u mojim očnim dupljama nije bilo očiju.

Ustao sam s kreveta i prišao zrcalu. Gledao sam odraz kostura u ogledalu i rukom posegnuo za njim. Da se uvjerim da ne haluciniram. Moja je ruka prošla kroz zrcalo. Nisam bio iznenađen. Takve su stvari sasvim normalne kada baš sve krene u krivom smjeru. Mirno sam se uspeo na stolić za šminkanje i pognut zakoračio kroz zrcalo. Našavši se na drugoj strani, najednom sam se suočio sa slikom nepreglednog ništavila.

Izjedajuća bjelina bila je jedino što se u dimenziji iza ogledala moglo vidjeti. Nisam mogao ugledati čak ni vlastite ekstremitete, pa makar i kosturske. Kao da sam ulaskom u zrcalo ušao u samoga sebe. I tamo pronašao beskrajno ništa. Jedino što ovdje postoji su nepregledna bjelina i nepodnošljiva tišina. Tišina u kojoj nema ni otkucaja vlastita srca. Samo svijest pluta u prostoru bez granica, koji svojim besmislom izjeda um.

Je li to konačna slika praznine, u kojoj mogu postojati još samo kao nesigurni glas pripovjedača? Ne osjećam čak ni protok vremena. Ovdje vrijeme vjerojatno i ne postoji. Ne znam treba li to biti utjeha. U svakom slučaju, biti prognan u sebe na vječnost, koje zapravo nema, biti u vakuumu ničega, koji sam zapravo ja, nije ništa drugo nego vid pakla. Valjda. Pritom, rekao bih da sam potpuno priseban. Čudno da se moj um nije okrenuo protiv mene i otjerao me u ludilo. Slutim da sam preracionalan da bih se odao strastima histerije. Ionako znam, kada bih i vrištao, ne bi me imao tko čuti.  

U ovakvom stanju bilo bi utješno vjerovati u bogove, čak i demone. Ako bi ih se moglo razlikovati. Vjera da će se u jednom trenutku, samo ako se nastavi hodati, ugledati nešto nalik bogu, bila bi umirujuća. Ali što kad čak i ne znam hodam li. Bilo bi baš lijepo imati nešto od čega bih se mogao otisnuti. Da kojom srećom ugledam Cthulhua, zatrčao bih mu se ususret kao starom prijatelju. Bolje biti i živ pojeden, nego progutan u ništavilu. Prizivam sliku rizoma kao konačnu viziju užasa vlastite besciljnosti. Put bez smjera veseli samo onu dušu koja se nije našla na njegovu mjestu. S rizikom da zazvučim narcisoidno, usudit ću se pretpostaviti da se u ovom zvjeranju bez staze i cilja okrećem oko vlastite točke. Eto, sunovraćen u samoga sebe, barem mogu reći da ću si vječno ostati aktualan. Još samo kad bih nešto u svemu tome mogao i vidjeti. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg