proza

Doris Pandžić: Bizarne crtice iz anti-života

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Doris Pandžić (1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije 'Iskrivljena ogledala' 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine. U pripremi je njena nova knjiga 'Simor'.

Bizarne crtice iz anti-života nepostojeće junakinje

                                    (ulomci iz romana koji je autor abortirao)

1.

Moj auto je kričavo crven, izudaran i izgreban sa svih strana, izgleda kao dio scenografije sa seta „Mad Maxa“. Davno sam odustala od toga da ga perem. Uvijek sam se pitala gdje ljudi nađu novac da održavaju svoje aute savršeno lijepima i ispravnima. Ja nemam stalna primanja i pitam se hoću li ih ikad imati. Moji prijatelji misle da sam umjetnica. Ja ne znam što sam, ali svoje prijatelje dijelim na dvije skupine: umjetnici i intelektualci koji jedva spajaju kraj s krajem i oni drugi, normalni, koji rade za plaću. Moram priznati da sam ambivalentna i prema jednima i prema drugima. One prve mogli bismo nazvati i internim imenom – „stoka“ – kako oni sami sebe vole nazivati. Nitko od njih nema stalno zaposlenje, žive od loših honorara za svoje slike, tekstove ili podučavanja, ali uvijek imaju nešto sitnog za jeftino vino ili pivo. Nisu zadovoljni svojim životom, ali užasavaju se regularnog posla s radnim vremenom. „Radio sam to jednom, skoro sam završio na psihijatriji“, često ih možeš čuti kako kažu. Neovisno o tome, ukoliko uspiju naći stalan posao u nekoj instituciji, spremno postaju jedna od onih „važnih osoba koje je dobro znati“, pogotovo ukoliko nisi bio dovoljno sretan (ili snalažljiv) da zauzmeš svoje mjesto blizu sunca – ili točnije – blizu institucionalnog novca. Druga skupina prijatelja nema umjetničkih ambicija, ali ima redovnu plaću – često sasvim pristojnu. Nose neupečatljivu, ali uvijek urednu odjeću, ukoliko imaju aute, uvijek su uglancani i mirisni, a izlaze isključivo vikendima, tijekom kojih na alkoholno divljanje potroše onoliko koliko prva skupina prijatelja potroši u mjesec dana. Nisu zadovoljni svojim poslom i uvijek se žale na hirove svojih šefova, ali nejasno im je kako itko uopće može živjeti bez stalnih mjesečnih prihoda i jasnog financijskog plana. Kad se ove dvije skupine ljudi pomiješaju, događaju se sljedeće situacije:

a)      Normalni vole biti u društvu Stoke kako bi mogli reći da imaju prijatelje umjetnike

b)      Stoka voli biti u društvu Normalnih jer oni kupuju njihove radove i uvijek imaju novca za platiti umjetniku još jedno piće

c)      Iako Normalnima imponira društvo Stoke, oni Stoku smatraju neozbiljnom i katkad se smiju na njezin račun

d)     Iako Stoka voli provesti vrijeme pijući na račun Normalnih i tvrdi da su to „sposobni i inteligentni ljudi“, uvijek dodaju i ono „ALI“ kojim smatraju Normalne robovima vlastitih dosadnih života

Čini mi se da me i jedni i drugi vole, ali sve češće bježim od njih jer ne mogu podnijeti stereotipe njihovih uloga. Previše često zatičem samu sebe kako pijući za stolom šutim i gledam u nepostojeću točku dok unaprijed predviđam cijeli tijek trenutnog druženja, uključujući većinu izgovorenih rečenica svakog od prijatelja, kao da slušam generalnu probu za dosadnu predstavu koju sam sama napisala.

5.

            Miško je bio ultimativni intelektualni pijanac od trenutka kad sam ga upoznala. Upisao je fakultet kasno, s 25 godina. Sve kolegice na godini su se zalijepile za njega jer su mislile da će izgledati kao intelektualke ako ih netko vidi s njim. Njihovo oduševljenje je naglo splasnulo kad su shvatile da ne mogu podnijeti smrad alkoholnih para koje se svakodnevno šire iz njegovog tijela. U predavaonici je uvijek red klupa oko njega bio slobodan i ja sam zadovoljno sjedala kraj njega, usred najvećeg alkoholnog smrada, kao u sigurno sklonište od kolegica i njihovih dosadnih priča. Nesklonost kolegica si je osigurao i time što je jednoj od njih, koja je tijekom studija dva puta rodila, na njezino pitanje „Zar ti ne voliš djecu?“ elegantno odgovorio: „Ja najvjerojatnije neću imati djecu jer namjeravam biti alkoholičar.“ Nakon toga ga više nitko nije pozdravljao.

            Predavanja o školskoj didaktici shvaćao je vrlo humoristično. Jednom nam je nadobudna mlada profesorica zadala da smislimo neku problematičnu školsku situaciju i ponudimo svoje rješenje. Ovo je bila Miškova nastavna situacija:

„Petar je iskopao oko Florijanu i ubacio ga Evelini u pernicu. Evelina je oko, mislivši da je špekula, posudila Milkici. Milkica je oko zgnječila u džepu, pa joj je mama dala zabranu igranja s crncem iz susjedstva. Sutradan, Milkica je Evelini vratila novu špekulu, a Evelinu je nastavnica kaznila jer je tako nesmotreno postupila s Florijanovim okom. Petar se slatko nasmijao Florijanu, a Florijan mu je namignuo.“

            Nakon završenog studija, otišao je raditi u neko selo kao profesor za minijaturnu novčanu naknadu, kako bi sakupio godinu dana staža i položio nastavnički ispit. Predavao je malobrojnim napaljenim pubertetlijama u školi kojoj je prijetilo zatvaranje zbog premalog broja učenika. Bio je jedini profesor koji nije bio stariji od 60 godina. Živio je s nekim starcem koji ga je opskrbljivao rakijom i brao je gljive u šumi. Nakon godine dana, javio mi se mejlom koji je započeo pitanjem o ljubavnom životu („da l se sretno udaješ, za još jednu presretnu rastavu (čak i doslovnu, ako se ona sprovodi sjekirom za meso i kosti)?“), pitao za savjet oko ispita, a mejl dovršio rečenicom: „Inače, kao što vidiš, još uvijek negiram vlastitu uzaludnost, umjesto da jednostavno poludim.“

Ispit nije položio. Komisija ga je toliko izmaltretirala zahtjevima o formalnom izgledu tekstualne pripreme za ocjenski sat, da je on odlučio reći im da se uopće ne namjerava pojaviti na ispitu i da zauvijek odustaje „od cijele te situacije“, što je komisiju, kojoj se to nikad prije ni sa kojim kandidatom nije dogodilo, naprosto zgrozilo.

Nakon toga se više nikome od nas nije dugo javio pa sam pretpostavila da se napokon usrećio ludilom.

6.

Ne znam zašto, ali svi moji najbolji prijatelji zovu se A. Ima ih troje. Zato ih zovem A1, A2 i A3. Kao oznake za auto-cestu.

            A1 je žensko. Kad smo bile u srednjoj školi, svi su zbog njene visine i dubokog glasa mislili da je muško. A1 je lezbijka. Jednom je za sebe rekla: „Postala sam tolika dajkača da mogu vaginom krckati orahe.“ Isto tako, A1 je vrlo politički nekorektna:

„Ma on je jedna odvratna pederčina.“

I puno psuje:

„Jebote, kako ja puno psujem…“

Njezina cura joj često kaže: „A., ti si homofobična.“

A1 je čak imala teoriju o tome da je homoseksualnost neka neobična bolest koja prelazi s osobe na osobu.

A1, zabrinuto: „Mislim da sam se zarazila.“

A1 voli kričavo ružičastu boju, SpongeBob SquarePantsa, francuske buldoge i lateks odijela s maskama, a otkad se odselila u inozemstvo, melankolično je zavoljela i Isusa i domovinu, počevši istovremeno vjerovati u sveopće bratstvo među Slavenima.

A2 je išao sa mnom i A1 u srednju školu, a kako su imali isto ime, moja mama je preko telefona uvijek mislila da mi je A1 (zbog svog dubokog glasa) dečko, a A2 prijateljica. Srećom, A2 je bio vrlo staložen dečko pa ga to nije previše pogađalo. Veza između mene i A2 trajala je čak mjesec i pol dana, a nakon toga nismo razgovarali 11 godina. Sreli smo se opet pred nekoliko godina, slučajno, u kafiću i odmah postali najbolji prijatelji za alkoholiziranje i stvaranje umjetničkih bljuvova. Zapravo, neke od njih bile su i više od bljuvova. Možda je to najbliže opisu ljubavi između dva umjetnika. A2 već dugo tvrdi da smo nas dvoje u vezi, ali ga jako frustrira što u njoj nema seksa. Ja sam mu rekla da je to zato jer mi je previše drag. On mi je rekao: „Al' ga sereš.“

            A2 je zapravo vrlo romantičan i slaže se s mojom sestrom u njezinoj tezi o tome da sam emocionalno retardirana. Kad sam mu svečano najavila da sam odlučila napisati svoju prvu ljubavnu priču ikad za neki književni natječaj, A2 je, znajući da ja pišem isključivo erotiku, rekao: „To je super, ali ako hoćeš postići ljubavni ugođaj, mislim da ne bi trebala spominjati jebanje u usta.“

A3 sam upoznala preko prijateljice i ubrzo su nas zbližile zajednički interesi. Obje smo voljele cugu i seks. Problem kod A3 je bio taj da je postala seksualno napasna kad se napije. Napadala je sve: prijatelje, konobare, ocvale glazbenike, tek propupale studente, studentice filozofije bez grudi, poluprostitutke s umjetnim grudima… Ona je tu svoju sklonost opisala rečenicom: „Sve je dobro – muško, žensko, vjeverica.“ A3 i ja definitivno nismo kombinacija koju bi prosječan muškarac htio sresti petkom uvečer vani. Jednom prilikom smo se ona i ja napile za njezin rođendan i pokupile nekog jadnog lika koji je mislio da će se usrećiti s dvije napaljene lezbe. Bio je toliko pijan da smo ga obje naguzile strap-onovima i još kao raritetnu uspomenu zadržale njegove ružičaste gaće.

            Kad sam sljedeći dan A2 prepričavala taj pijani gangbang, zabrinuta zbog mogućnosti da tip mene i A3 prijavi za silovanje, on je, zagledan u čašu vina u svojoj ruci, događaj komentirao riječima: „Fantasy gone wrong…“, a potom me upitno pogledao i pitao: „Roza gaće…?“

Samo sam slegnula ramenima, otpila gutljaj vina i rekla:

„A jebiga.“

8.

            „Kad su bile poplave, ja sam htjela ići u Gunju…“ Onda se krene smijati: „Ma ja sam samo htjela pomoći onim tamo psima i mačkama. A tamo neka žena iz službe za ta spašavanja meni hoće uvaliti dvije koze da ih vozim. I ja joj govorim: 'Pa gospođo, ja sam samo civil koji hoće pomoći; ne mogu ja u Opel Corsi voziti dvije koze!“

            A2 je našao novu ženu za fiksaciju. Slatka bankarica, malo starija od njega. Sve su uvijek bile starije do njega. Sva njegova seksualna druženja sa ženama imala su loš završetak: ili bi on sjebao stvar ili su one sjebale stvar. Zapravo, uvijek je on sjebao stvar. U prvom slučaju, bila je riječ o ženama koje bi se zapalile za njega, a onda bi on imao milion i petsto tisuća razloga zašto mu one u potpunosti ne odgovaraju, iako bi spremno pristao na seks s njima. U drugom slučaju – onom češćem – on bi se zapalio za neku umjetnicu, aka Stoku, kojoj je bilo sasvim u redu koristiti ga kao svog drugog ili trećeg ljubavnika i pristati na sva njegova nametanja pomoći oko ovoga ili onoga. A2 bismo mogli nazvati Nježnim i Korisnim ljubavnikom. Kad se odnos njegovih Stoka-ljubavnica i njihovih ljubavnika broj 1 ustali i postane nešto ozbiljno, Stoka-ljubavnice ostavljaju A2 vrlo pristojno, uz dobre želje. Jedan od takvih trenutaka bio je pred nekoliko tjedana, kad me A2 zvao u rano popodne da dođem kod njega i donesem cuge.

            Čim je otvorio vrata raščupan, s cigaretom, podočnjacima i izrazom lica kao da je netko umro, znala sam da je posljednja Stoka-ljubavnica nestala sa scene. A2 me zagrlio, naslonio glavu na moje rame kao bolesna mačka i rekao: „Trebaš mi.“

Zaključci njegovih alkoholnih ljubavnih očaja uvijek su bili isti:

1.      „Ona je drolja.“

2.      „Dala mi je nadu.“

3.      „Mislio sam da ćemo biti sretni.“

4.      „Sakupio sam sve njene stvari u vrećicu da ju odstranim iz života.“

5.      „Nikad više.“

I moji zaključci uvijek su bili isti:

1.      „Jebote romantika. Naći ćeš drugu.“

2.      „Ljubav je u kurcu.“

3.      „Ti si kreten.“

Nakon tih utješnih riječi, on bi me izgrlio i prisno rekao: „Ti uvijek znaš što treba reći.“ I jesam. Moja okrutna racionalnost uvijek bi ga vratila među žive. A onda bi ošamućen od vina po stoti put fetišističkim okom slikara proučavao dijelove mog tijela i katkad me, umjesto zaključka, poljubio u stopalo.

9.

            Breza i Ma najharmoničniji su par koji poznajem. Brezu su zvali Breza zbog njezine mršavosti i visine, što i nije imalo smisla jer bi joj onda bolje odgovarao nadimak Jela. Ona se uvijek smijala, kao da je život humoristična serija, što bi sve okupljene potaknulo u lančano cerekanje. Ma se najčešće samo smješkao, čak i kad bi ispričao neku urnebesno smiješnu i bizarnu priču, a sve njegove priče bile su takve.

            Ma je svoj nadimak dobio u doba kad je radio u Engleskoj kao dadilja. Dvogodišnji dječak kojeg je čuvao nije mogao izgovoriti njegovo slavensko ime pa ga je skraćeno zvao „Ma“, što je često zbunjivalo ukućane jer nisu znali zove li dječak dadilju ili majku. Ma je tako ostao Ma i kad se iz zatvora vratio dječakov otac, živopisni tip razbijene glave, s ožiljkom preko oka, koji je po cijele dane pušio travu. Početna ugodna napušavanja s poslodavcima ubrzo su se pretvorila u osjetljivu situaciju kad je Ma shvatio da otac pipari svoje dvije pokćerke, djevojčice iz prvog braka njegove supruge. Ma je dao otkaz i još nekoliko mjeseci radio na drugim mjestima. Moglo bi se reći da je imao popriličnu sreću kad je tjedan dana prije odlaska iz Engleske naišao na svoju bivšu poslodavku, a ona mu rekla da ga traži Interpol zbog pedofilije. Njezin muž je očito pretjerao s jednom djevojčicom, a onda je nagovorio da optuži bivšu dadilju. Srećom, kad je Ma porazgovarao s njom, ipak je policiji rekla istinu, a otac se vratio u zatvor. Maa su još godinama prijatelji zadirkivali na račun dvanaestogodišnjih djevojčica.

            Za punim stolom na A2-ovoj terasi ekipa je pijuckala nakon pojedenih ćevapa. „Slušajte vi klošari!“ protestirao je A2, „Zaboravite Vegetu! Dovoljni su sol i papar. Ne koristiti Vegetu!“

Darker kraj mene priča o svom prijatelju koji se palio isključivo na trudnice:

„Koji sjeban fetiš, čovječe…“

Onda razgovaramo o Darku, koji je isto bio darker i volio žene s manom. „Volim kad joj je, naprimjer, jedna noga malo kraća ili kljasta“, Darko mi je jednom opisao svoju savršenu ženu, „ili onako, da je nejaka, blijeda, boležljiva…“

„S ovom curom nešto nije u redu“ bila je Darkova prva fraza prije svakog zaljubljivanja.

             Ma se naglo diže sa stolice dok se Breza hihoće i brižljivim, spretnim pokretima odnosi tanjure sa stola. Ja pitam Brezu: „Zašto on posprema stol?“ Breza kroz smijeh govori: „To je zbog njegove mame…“ Ma se vraća po još tanjura i započinje objašnjenje: „Da…“, nestaje u kuhinju s tanjurima, a onda se vraća, uzima u ruku posljednji tanjur i s ispruženim kažiprstom desne ruke nastavlja: „…kad sam bio mali, moja mama je na dva tjedna udomila nekog dječaka čija je mama umrla. On nikad nije pospremao tanjur za sobom i onda je meni mama objasnila: 'Vidiš kakav je on. Njegova mama je umrla jer on nije pospremao tanjur za sobom.'“ Nakon danog objašnjenja, Ma opet nestaje kroz vrata s tanjurom, a Breza plače od smijeha i ponavlja: „Nije pospremao tanjur za sobom… nije pospremao…“

23.

            „Senka, gdje su donje plahte za mali apartman?“ tata nervozno hoda po kući, pizdi, stvarno pizdi.

            „Pojma nemam“, kaže moja mama, aka Senka.

            Senku smo svi zvali „Pojma nemam“ jer je to bio njen najčešći odgovor na svako postavljeno pitanje. Senka ima socijalističko ime i nikad nema rješenje ni za što, baš kao ni socijalizam u kojem je odrasla.

            „Mama, ima li mlijeka?“

            „Pojma nemam.“

            „Senka, je li jučer bio poštar?“

            „Pojma nemam.“

            „Senka, kamo je nestao onaj ručnik za plažu?“

            „Pojma nemam.“

            „Mama, kad dolaze turisti u veliki apartman?“

            „Pojma nemam.“

            Svaki prostor u kojem žive moji mama i tata pretrpan je stvarima i neuredan. Jednom mi je jedna specijalizantica psihijatrije rekla da se to zove „Messy sindrom“. Njima SVE TREBA. Dvadeset ukrasnih kantica za polijevanje cvijeća na kuhinjskim elementima, 123 video-kasete s crtanim filmovima iz doba kad smo ja i sestra bile djeca, petnaest otkrhnutih lonaca na čijem dnu piše „made in Yugoslavia“, iako imaju 20 novih lonaca, 30 kemijskih olovaka koje više ne pišu, mali umjetni bor na vrhu ormara u kući koja je uvijek prazna u doba Božića, hrpa njihove smiješne odjeće iz 70-ih godina, tatine poslovne posjetnice s brojem mobitela koji više ne postoji, katalozi za namještaj stari četiri godine, od firmi koje su propale pred dvije godine… Popis je dugačak i najvjerojatnije ne bi stao ni u jednu debelu bilježnicu tvrdih korica, ukradenu iz državne firme u „zlatno socijalističko doba“.

28.

Dok nam Jo-jo, mladi slikar, toči gemište u staklenke, drugi slikar, s dugim dreadlocksima, govori o tome kako je odlučio napraviti vazektomiju jer nikad ne želi imati djecu. Treći slikar, Slavko, okružen svojim slikama postavljenima uz kamene zidove trga, slika i pjeva.

            Lega jedini pije pivo. Komentirajući turističku sezonu, priča nam priču:

            „Jednom su jedni poznanici, totalni fakini, išli u Prag, još u doba socijalizma. Tamo je sve bilo smiješno jeftino tad. Mogao si kupiti cijelu bocu žestokog pića za cijenu jedne čaše kad nas. I dođu oni u restoran u Pragu, a uzeli su neku mačku s ceste sa sobom i stavili je za stol. Kad su naručivali, jedan od njih je pružio konobaru 50 maraka i rekao mu pokazujući na mačku: 'Pitajte gospođu što pije.' I konobar gleda novac i pita mačku što pije.“

            „Pa to je skroz ponižavajuće“, kaže Nana, Jo-joova cura.

            „A jebiga“, kaže Lega „ali oni su baš bili fakini. Iako, dali su mu za to praktički iznos njegove mjesečne plaće. Jebiga, da dođe meni netko i da mi da pet tisuća kuna i ja bih se naklonio do poda i pitao mačku što pije. A vidi nas sad; sad nas guze turisti. Gdje su sad Česi, a gdje smo mi.“

            Lega ne crta samo portrete. Na zahtjeve turista, crtao je i:

1.      Portrete kućnih ljubimaca, pretežito pasa

2.      Crtež maloljetnika na motoru (prema fotografiji)

3.      Crtež kamiona za mlijeko (prema fotografiji)

I turisti koji dolaze u Hrvatsku imaju svoje „pitajte gospođu što pije“ trenutke.

Kao da želi dati zaključak Leginoj priči, do nas dotrčava Maša s deset eura u ruci. Na novčanici su zapisane brojke.

            „Pazi kako mi je onaj stari Nijemac šta je došao jahtom uvalio broj da mu se, kao, javim. Rekao mi je da nije imao drugi papir da mi ga zapiše.“

12.

            Danas je rođendan Mojoj Bivšoj Ženi. Rođendani, godišnjice i blagdani prigodni su datumi kad se sjetno sjetimo svojih bivših partnera, s pomalo melankoličnom tugom, kao da su umrli. Uvijek se nekako prisjetiš vaših lijepih trenutaka i zapitaš kako bi vam sad bilo da niste prekinuli, čak i kad si ti bio taj koji je prekinuo vezu. Ne viđaš ih, ne pitaš za njih, ne špijuniraš njihove profile na društvenim mrežama; želiš ih pamtiti nepromijenjene, balzamirane u osmrtnici vaše veze.

            Moja Bivša Žena zapravo je bila muškarac – izrazito feminizirani muškarac koji je htio biti žena. Bio je iz ćudoredne katoličke obitelji pa se nije oblačio kao žena ni šminkao, ali držao je cigaretu kao žena, prebacivao koketno nogu na nogu i pućio usne zavodljivo ženski, što je nerviralo moje frendice jer su se kraj njega osjećale muškobanjasto.

            „Jesi li ti sigurna da on nije gay?“ bilo je njihovo najčešće zabrinuto pitanje. Moj odgovor bi uvijek bio: „Ne, on je žena.“

Zbog našeg neobičnog odnosa obrnutih rodnih uloga nitko nije mogao shvatiti prirodu naše veze. Istina je bila ta da sam ja bila njegov savršen muškarac, a on moja savršena žena. Naša veza je čak bila pomalo heteroseksualno otrcana: pristala sam na vezu s njim jer je to bio uvjet da on pristane na seks sa mnom, a čak i onda sam morala čekati prva dva mjeseca veze i, nakon što sam ga praktički silovala, zavolio je seks žarom mlade katolkinje koja je tek doživjela svoj prvi orgazam. Mogla sam s njegovim koščatim tijelom raditi što god sam htjela, a on bi cvilio, grizao jastuke i grebao noktima prekrivače. Njegova ženska priroda najbolje se vidjela u zavidnim sposobnostima multitaskinga: kad bi mu nakon tri ili četiri svršavanja seks postao zamoran, legao bi na leđa i gledao film dok bih ja skakala po njemu. Koncentracija bi mu pala jedino onih nekoliko sekundi kad bi opet svršio, a onda bi vratio film natrag, da vidi što je propustio, pustivši mene da i dalje divljam, do sljedećeg svršavanja ili kraja filma.

            Volio je kad sam ga izvodila u šetnje ili na čašu dobrog vina i kupovala mu cvijeće ili neke kućne potrepštine, a zauzvrat mi je zaljubljeno kuhao svoja jela bez okusa, boje i mirisa, koja bih bez pogovora pojela, do zadnjeg zalogaja.

Našu idiličnu vezu okončala su dva bizarna problema.

            Prvome sam dala ime Urota Mog Desnog Jajnika. Naime, Moja Bivša, a tada Sadašnja Žena, dobila je naznake reproduktivnih želja u obliku plana naše buduće kćeri „s tvojim plavim očima“. Moje tijelo je na neki tajanstveni, kozmički način osjetilo njegove želje aktiviravši moj godinama „uspavani“ desni jajnik, koji je svaki mjesec, tjedan dana nakon lijevog jajnika, počeo urotnički obavljati još jednu ovulaciju.

Nakon tromjesečne Urote Mog Desnog Jajnika, shvatila sam da bi se uskoro meni i Mojoj Ženi mogla dogoditi neplanirana fetus-nezgoda ili ću, u protivnom, tim tempom ovuliranja ući u menopauzu do 35. godine.

Došlo je vrijeme za naš prvi ozbiljan razgovor u vezi i tad se nametnuto drugi bizarni problem: Isus.

            Znajući da je Moja Žena duboko religiozna, ja sam je kao zadrti ateist pitala: „Ako bismo ti i ja imali tu kćer s mojim očima, bi li ta kćer morala biti krštena i ići na vjeronauk?“

Nakon što sam dobila tihi, pokajnički odgovor „Da…“, kojim, kao da je Isus zabio kolac u srce naše neprirodne, sodomističke veze, Mojoj Ženi sam dodala pridjev Bivša i, zauvijek zapamtivši izraz njezinog uplakanog katoličkog lica, otišla.

19.

            Tita je došla u Rijeku. Svaki pravi Slovenac ima vikendicu na hrvatskoj obali. Tita nema vikendicu. Ona ima stan u centru Rijeke, u staroj, trošnoj zgradici uz glavnu prometnicu.

„To je biu kupleraj pred sto godina. Sem rekla to jednom Sulji s donjeg kata, a on se šokirao in mi rekao: 'Ovo je poštena kuća.'“ 

            A2 i ja smo donijeli bocu vina u njeno šarmantno potkrovlje (uvijek je živjela u potkrovljima) i slušali njene priče. Tita voli Balkan i sve što ide uz njega. Iako je dama, najdraže jelo koje može naručiti u restoranu su joj punjene paprike, a od srpske narodne glazbe poludi od sreće.

            Sad nam Tita priča o svojoj ljubavi prema Romima, koja je sasvim slučajno dovela do priče koju zovemo „Gospodin Jeljcin“. Pred koju godinu, Tita je sudjelovala u nekoj političkoj kampanji izrazito lijeve orijentacije.

            „Veš, to su ti bile neke manjine, pa Srbi, pa Muslimani, pa žene. Mene su uzeli jer sam lezba.“

            Titino lice bilo je isprintano na kombiju zajedno s predstavnicima drugih manjina i obišlo je tijekom kampanje pola Slovenije. Prilikom posjete jednom od većih gradova, dogodila se „Gospodin Jeljcin“ priča.

            „Joj… prišli smo tamo, s tim jebenim kombijem i obilazili grad. A tamo imaš to romsko restauracijo. Kad dođem tamo, vedno grem u to restauracijo. Oni su to odprli s potporo Europske unije kot manjšina in so se svi u gradu pobunili da ih zatvore… da kaj bo ta ciganska restauracija… In tako… mi na toj kampanji i pita Jan Lecin da kamo gremo jesti. Veš, taj Jan Lecin je biu glavni u toj kampanji, predstavnik stranke i to… In ja kažem: 'Pa gremo u to romsko restauracijo.' Ajme… kako je to sve bilo službeno; mi pridemo pred to romsko restauracijo s tim kretenskim kombijem s našim slikama, a ono tamo cela ceremonija. Taj glavni vlasnik restauracije, Bekim i njegovi zaposlenici nas dočekali svečano u nekim narodnim nošnjama, a među njima gradonačelnik, ker je morao i on biti tamo. Zamisli!“

            Tita se hihoće s čašom vina u ruci, a A2 i ja pokušavamo zamisliti gradonačelnika i svečani doček ispred romske restauracije.

            „In onda…“ nastavlja Tita „…to je sve bilo svečano. Oni su nam tamo svirali dok smo jeli, dvorili nas. A onda je došao Bekim i pitao o toj političkoj kampanji. Kad je čuo da je to nešto za manjine, se je odmah zainteresirao. Ali, veš, on je Janu skroz krivo zapamtio ime in ga je zvao „gospodin Jeljcin“. I 'gospodin Jeljcin ovo' i 'gospodin Jeljcin ono'. Mi smo ga stalno za stolom zajebavali, a videla sam da mu ni bilo pravo. Kaj, Romima je to sve isto, Slovenija, Rusija. Na kraju je Bekim sav ponosan došao i rekao Janu: 'Gospodin Jeljcin, kad su ti izbori pa da mi Cigani izađemo na ulice i nosimo transparent GLASAJTE ZA JELJCINA?' Jan je popizdio. Zamisli, da Romi idu na ulice i viču za Jeljcina! Ljudi bi se skroz pomotili, kaj je to Rusija, koji kurac…“

            „E, a kako to ide na izborima kad si kandidat? Možeš li glasati za sebe ili kako?“ pita Titu A2.

            Tita otpija vino i zamišljeno kaže: „Ma, ne vem…“

            „Kako ne znaš? Pa zar nisi glasala?“ pitam je.

            „Ne. Išla sam na more i zakasnila na to glasanje“, kaže Tita.

            A2 i ja zurimo u nju.

            „Nisi glasala taj put, a bila si kandidat na listi?!“ pitam s nevjericom.

            Tita se nasmije, odmahne glavom i zaključi: „Ma boli mene kurac za politiko.“