proza

Mima Juračak: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mima Juračak (Sisak, 1986.) diplomirala je filozofiju u Zagrebu. Uz blog koji piše, do sada je objavljivala u zborniku natječaja Vranac (2013., 2014.), Lapis Histriae (2014. i 2015.) i u časopisima Zarez i Nepokoreni grad. Ove godine pobijedila je na natječaju za kratku priču Infozone Split.

Prodaje se

Pratim kako puževi proždiru mačji izmet u djedovom dvorištu. Prvo su ga, dok je još bio svjež, obložili svojom sluzi koja se osušila i potom izgledala kao paukova mreža. Danima je nakupina postajala sve slinavija i postupno nestajala. Bila sam istovremeno i užasnuta i očarana tim procesom. Puž i u izmetu vidi samo nakupinu organske tvari, osjeća njenu hranjivost, kaloričnost. To me strašilo.

Svuda naokolo smrde septičke jame i ustajali kanalići s vodom.

„Bit će rat“, istisne djed.

Ponovno sjedi na panju pored kuće, podbočen štapom, gleda pritom kroz mene, u daljinu, povremeno pljucne u stranu i sluti rat. Na jednom prozoru njegove kuće zalijepljen je natpis: „PRODAJE SE“, a na drugom: „PRODAJEM POŠTO-POTO: MJEŠALICU, MOTOR AUTOMATIK, PLINSKA PEĆ“, sve starački krivudavo i više puta podebljano. Ispod oba natpisa upisan je moj broj mobitela.

Volim kod njega dolaziti ljeti, jer tada sve obavimo vani, ne moram ulaziti u kuću. Razgovor najčešće kao da od riječi do riječi samo ponovimo, no ponekad krene i nekim drugim smjerom. Djed počne sa slutnjom rata – odnosno, prvo sa komentarom na prekobrojnu količinu puževa oko kuće. Zatim slutnja rata. Potom pita je li se itko javio za kuću ili nešto od nabrojanih stvari. Ja pak, kao što on sluti rat, slutim da kuću nikada neće prodati. Ne za tu cijenu. Potrebna joj je temeljita obnova ili jednostavnije, rušenje. Nema nade za njene komponente – od temelja pa sve do crijepa, različiti su se materijali počeli stapati u jedan i kao da su i kuću zahvatili ti silni puževi, koji po njoj ostavljaju slinu i poništavaju materiju od koje je sačinjena. Proždrijet će je uskoro, kao i ono govno.

Kuća je u selu u kojem svi ljudi prodaju svoja imanja, a nitko ih ne kupuje. Svi bježe u grad, misle da bježe u nešto bolje, no zapravo samo bježe u „isto sranje, drugo pakovanje“, kako kaže djed.

Dolazim, više niti sama ne znam zašto. Nitko drugi više ne dolazi. U svojoj misiji sam tupa, tiha, služim više kao platforma za potvrdu djedova postojanja, ali i to samo iz moje vizure, jer njemu je moje dolaženje, čini se, ipak donekle nevažno. Donosim mu pivo i osnovne namirnice, to valjda jest važno.

„Bit će rat, kažem ti“, pa pljucne. „Još jedan. Nema šanse da govna ne isplivaju. Govna uvijek isplivaju. Osjećam kako vriju ispod površine, a zrakom struje ti njihovi mirisi. I strah osjećam. Osjećaš ga i ti, sigurno?“

„Ne znam dida, ali ne bih voljela da si u pravu.“

Pomislim kako možda ipak osjećam ta govna, po mirisu posvuda oko nas.

„Ali jesam, u tome je stvar. Ja sam u pravu. Sve što osjećam, velim ti, sve je točno. Ništa neće zaustaviti gamad kad nahrupi. Nikakvi dogovori. Nema tu dogovora. Previše sam ja toga proživio da ti ne bih sad znao reć što će bit'. Ne moraš ni gledat' televiziju. Vjeruj didi svome. Bit će rata.“

„Ne znam, dida.“

„Ne znaš, al' znat ćeš. Nemoj reć da te tvoj dida nije upozorio. Ali reći ću ti jednu stvar.“

Tu stane, šuti par trenutaka, pažljivo važe.

„Bježi. Kad sve krene, samo bježi. Da nisi pomislila ostat'. Samo bježi.“

Ispred nas je golema posuda u kojoj plivaju bezbrojni, u pivo potopljeni puževi. Tijela im se dodiruju, plutaju ili su na dnu, jedan pogled na to zgadi mi ručak koji me čeka kod kuće. Nikad ne ručam kod djeda.

„Najpametnije bi ti bilo da se udaš za stranca i sve ovo zaboraviš. Odi radi negdje van i – op!, začas ćeš si nekoga naći. Ovi naši dečki ne znaju zadovoljiti ženu. Samo ih pošteno sjebu, vjeruj dedi. Ja sam sjebo tvoju babu, priznam. Ne bježim ja od toga.“

„Deda, nisi sjebo baku, šta pričaš.“

„Znamo i ti i ja da jesam. Da nije pošla za mene bilo bi joj puno bolje u životu i ne bi tako mlada umrla. Hoćeš da nam spoham kruha?“

„Neću dida, hvala, jela sam.“

„Uvijek jedeš kad meni ideš. Gizdava si, priznaj.“

„Nisam dida, samo ne mogu. I vruće mi je.“

„Jel' piješ ti već pivu?“

„Pijem.“

„Hoćeš s didom jednu? Iz boce?“

„Ajde.“

Ustao je polako i potom na par minuta nestao iza šarenih trakica koje su na vratima kuću štitile od muha. Unutrašnjost kuće iz ove se pozicije činila kao spilja, nisam imala niti najmanju želju proviriti. Mogla sam otprilike zamisliti stanje identično onome kakvog ga se sjećam od zimskih dolazaka. Tada oboje sjedimo na njegovom krevetu pretrpanom dekama i prekrivačima, koje nikada ne pere, pa sve odiše ustajalošću i smradom starca. Djed se i sam rijetko pere pa uvijek zaudara kao životinja. Ljeti je lakše jer zrak rasprši dio tog smrada u atmosferu. Zimi je nesnošljivo. Pogotovo uz peć.

Otvorio je dvije pive otvaračem, bile su dobro rashlađene. Odmah sam poprilično povukla, pa je ostao u čudu.

„Fino ti to vučeš.“

Nasmijali smo se.

„Na dedu svog, tako treba. Dedina unuka.“

Sjedili smo tako na dva panja ispred kuće, ispod improvizirane nadstrešnice od dasaka, krova prastarog autobusa i limenih dijelova nepoznatog porijekla.

Djed je iz kuće provukao produžni kabel i iza nas postavio ventilator. Ugodno je puhao po mojim polugolim leđima. Razmišljala sam kako će me možda koštati upale bubrega. I djed i ja smo sada gledali preko ceste, prema susjedovoj kući, kao da gledamo u televizor. U jednom trenutku vrata kuće su se otvorila i iz nje je izišla golema žena, naprosto gorostasna, nosila je tajice i usku majicu koju je nategnula preko golemih faldi sala. Ogromne grudi radi toga su iskočile kao lubenice. Potpuno bijele kože, ostavljala je dojam kao da je ovo prvi put da je uopće izišla iz kuće. Iza nje je istrčalo dvoje djece, djevojčica i nešto stariji dječak, suviše mršavi i sitni - pokraj nje su izgledali potpuno nevažno. Djed se podsmjehnuo.

„Svinja.“

„Nemoj tako, deda.“

„Šta nemoj tako. Svinja. Moraš bit jebena svinja da se do toga dovedeš. Šta trebaš požderat da do toga doguraš.“

Žena je prvo djecu utrpala u automobil, odostraga, a potom i sebe. Doslovno se natisnula u sjedalo i golemo rame bilo joj je slijepljeno uz staklo automobila. Bojim se da je volan vjerojatno jedva okretala, jer su joj grudi dopirale sve do njega. Izišla je na rikverc i žestoko stisnula gas, te odjurila prema gradu. Podigla je puno prašine na makadamu, dio te prašine dopro je i do nas.

„Svaki dan ode u grad u ovo vrijeme, vrati se sa barem četiri pune vrećice. Onda po cesti ispadaju kutije sladoleda, čips, čokolade i hrenovke, sve gore od goreg.“

„Deda, pa i ti tučeš po pohanom kruhu.“

„To je kruh i jaje, nema tu ništa loše. I ne žderem ko svinja. Ovo što ona sebi radi je bolesno, da ne govorim šta će djeca naučit. Sve ide dođavola, velim ti.“

Zamišljam ponovno tu djecu i ne mogu ih uopće zamisliti niti punašne, kamoli debele.

„Znaš, žena treba vidjet svijeta. Nemoj se zakopat u onaj usrani grad, taj je ko ova moja selendra, isti kurac. Idi negdje van, vidi svijeta i nađi stranca. Ovim ljudima treba rat, i bit će ga.“

Preko travnjaka pretrči žuta mačka, za njom još jedna, crna. Crna se izvije u onu čudnu pozu pred sranje, pa ubrzo počne trzati zadnjicom, nedaleko djedovog  vrta, u kojem je zapravo samo luk, mlitav i u korovu.

„Seranija“, istisne djed i ni ne pomakne se.

Pivu sam već skoro dovršila, procjenjujem da bih mogla krenuti. Sve što smo imali za reći, rekli smo, sada će se sve samo ponavljati. Na panju mi je postalo neudobno jer nema naslona, a visoka sam i slabih leđa. Povinula sam se poput starice, podbočila glavu na koljeno u iščekivanju pogodnog trenutka. Djed izgleda kao da mu je svejedno kada ću otići. Moglo je to biti i prije pola sata, on bi sve što je prokomentirao istom strašću možda rekao i sam sebi u bradu.

„Deda, idem ja.“

Popijem zadnji gutljaj pive koja nije više tako hladna i dignem se. Stražnjica mi je odrvenjela, postala je kao taj panj na kojem sam sjedila. Djed iz džepa izvlači deset kuna i gura mi ih. Ja ih prihvaćam jer već znam da nema smisla svađati se. Uvijek završimo sa tih deset kuna.

„Sjeti se dobro šta sam ti reko. Bježi.“

Ljubim ga u oznojeno čelo, tog svog smrdljivog djeda, i kažem mu kako ću doći za vikend. Ne znam je li radi toga imalo sretan ili mu je svejedno. Uđem u auto koji je čitavo vrijeme stajao sa strane, ispod drveta, sa svim otvorenim vratima, tako da u njemu nije vruće. Potrubim jednom i mahnem dok se polako izvozim na makadamsku cestu.

U retrovizoru ostaje djed, maše mi držeći se jednom rukom za bok, kao da će se u suprotnom prelomiti na pola.

Razmišljam o tome hoće li onih mačjih govana još biti kad dođem za vikend.

O smrti (iz perspektive nekoga tko je još izbjegava) 

Otprilike jednom mjesečno počnem u nekom trenutku razmišljati o smrti i svima kojih više nema, a ponekad i o smrti onih kojih ima. Misao se pojavi niotkuda, a najčešće se prvo sjetim svog djeda. Sjećanja na njega i njegov sprovod još su svježa, pa radi toga i prva naviru.

Odmah nakon njega sjetim se tetka, pa drugog djeda, zatim ujaka, pa jednog dječaka iz ulice koji je premlad poginuo na motoru. Nakon toga me uhvati neizmjerna tuga pa počnem razmišljati o tome kako bi moj svijet izgledao da umre još netko koga volim.

Razmišljam tako o potencijalnoj smrti svojih roditelja, pa s bolnim grčem u želucu prelazim na svog brata, a zadnju nekako uvijek ostavljam svoju sestru. Nju posljednju mislima ubijam. Potom se, ljut na sebe što uopće zalazim u te mračne predjele misli, toliko rastužim da velik dio vremena ostavim za zamišljanje toga kako sam umirem, jer ne znam kako da se drugačije kaznim.

Zamišljam svoj sprovod i počnem plakati, ne radi sebe, već zbog toga što vidim svoje roditelje u tom graničnom stanju tuge, na pola puta između života i smrti – i do srži me preplavi osjećaj srama zbog toga što sam im napravio i u kakve sam ih aveti pretvorio. Potom obrišem suze i pokušam si skrenuti pažnju na nešto drugo.

Sa smrću nemam zapravo nikakav odnos. Nikada nisam vidio mrtvaca, uvijek sam toga nekako ostao pošteđen. Moja obitelj je, pretpostavljao sam, osjećala da sam što se toga tiče u potpunosti beskoristan –  jedan sam od onih ljudi koji, kada se nešto ozbiljno dogodi, ne znaju reagirati, nego se samo paraliziraju do te mjere da i njima na kraju treba pomoći.

Zbog toga sam ostao izvan čitave te stvari s umiranjem. Nisam imao problema s ubojstvima na televiziji, sa po svemu pretjeranim američkim filmovima, no u stvarnosti bih na mrtvo tijelo vjerojatno neočekivano reagirao. Ponekad pomislim kako bih na licu mjesta eksplodirao ili tako nešto. Nešto čudesno.

Pričali su mi, naravno, kako to zna izgledati – mrtvac, ako je lijes otvoren, često preko lica ima prebačenu nekakvu tkaninu, „navlaku za smrt“, tako da se kroz nju vide samo obrisi nečega što je donedavno bila živa, govoreća osoba. Zamišljao sam povremeno kako prisustvujem tom „otvorenom sprovodu“ i gledam u taj rubac kojim su čovjeka prekrili, nisam niti sam zapravo siguran kako da ga zamislim (od kakvog li je materijala uopće – svila ili pamuk?), pa se odjednom ta ista tkanina počne pomicati, gore – dolje, gore – dolje, odnosno mrtvac počne disati. Stresem se svaki put kada na to pomislim, pa potom brzo krenem sebi u bradu govoriti „žabe, gljive, konji, psi...“ i pritom zamišljam nešto od tog životinjskog i biljnog carstva, kako bih prestao razmišljati o mrtvacima.

Najčešće je, ipak, lijes zatvorenog tipa i ne prisustvujem sprovodima ako tome nije tako.

Uz sve to, moram napomenuti kako smatram da sam lišen bilo kakvog instinkta za suvislo pomaganje drugima. U potpunosti sam beskoristan što se tiče oživljavanja, povijanja rana, hvatanja ljudi u padu, skakanja u vodu pri utapanju. Kao što sam već rekao, iz vrste sam nesrećama paraliziranih ljudi, u potpunosti beskorisnih.

Zbog toga sam, što sam postajao stariji, sve više izbjegavao situacije u kojima sam mogao ostati nasamo sa starim ili bolesnim ljudima. Računao sam, s njima se najmanje treba šaliti. Kasnije se ta navika proširila na ljude općenito.  Izbjegavao sam sve situacije u kojima bih ostajao sam s nekim – razvio sam tu neobičnu fiksaciju da uvijek moram biti okružen s minimalno dvoje ljudi. U suprotnom, počela bi me hvatati panika. Osjećao sam da u ključnoj situaciji neću znati reagirati i ta osoba će neizbježno umrijeti.

Nevjerojatno je zapravo sve to u što sam se zapetljao. Čovjek ponekad sam sebe zapetlja u nerazmrsivu stvar, koja što dalje s njom ideš, nekako ima sve više i više smisla, a ne obratno. Jednoga dana sjedio sam za stolom za vrijeme obiteljskog ručka, jeli smo pečeno pile s krumpirom kako to i obično činimo, kad je baka iz džepa izvadila novi mobitel i rekla:

„Sinko, dal' bi ti meni mogao presnimit' slike sa staroga na novi?“

Rekao sam da nema problema, samo da završim s piletinom. Slatko sam mljackao oko koščica zabatka i u ustima jezikom gnječio brašnaste krumpire. Nakon ručka, uzeo sam oba njena mobitela u ruke i krenuo prebacivati slike. Jedna za drugom prolazile su mi pred očima - bakin mačak, cvijeće koje je procvalo oko kuće, susjeda, mi unuci, još jedna susjeda, listić od lota za koji je pogrešno procijenila da je pobjednički, djed kako leži na krevetu u odijelu.

„Kakva je ovo slika djeda u odijelu?“

„Pa to je kad je umro, kad smo ga obukli u odijelo.“

Na to sam ispustio oba mobitela iz ruku i počeo gadno psovati. Baka se prepala i odmaknula.

„'Ajd u pizdu materinu i život“, viknuo sam.

„Pa daj se ne sekiraj, baka voli imati svoga didu na slici, to je zadnje kako ga se sjećam!“

„Ali bako...“

„Pa to ti je sve isto, kaj sad!“

Majka je donekle i imala razumijevanja za moju nevjericu, no pogledom mi je pokušavala poručiti da prestanem, dok nisam opet pretjerao. Postalo mi je mučno od te slike koja je sada bila trajno zapečaćena u mojoj glavi. Djed, još svjež od umiranja - na kauču koji sam ja naslijedio, sad kad bolje razmislim. Prazno tijelo, oklop, ljuštura, najdalje od života što se može biti. Sjetio sam se svih onih silnih zelenih smrdljivih buba, čija bih beživotna tijela pronalazio po svom stanu, nakon što oni ne bi iz njega uspjeli pronaći izlaz. Bili bi poput komadića papira, nekako laganiji nego što su mi izgledali kao živi, postali bi oni čista tvar, s ničim od svog ionako kratkog života u sebi.

Pitam se je li i djed izgledao nešto lakši kada je umro. Prije no što su ga obukli u odijelo.

Sjećam se kako je nakon njegovog sprovoda na karmine došla i susjeda koja je oduvijek imala neugodnu naviku praznog blebetanja, a koja je umarala sve oko nje, kao, ponekad se doimalo, i nju samu. Taj umor od sebe same bi je još više raspametio, pa više nitko od nje ne bi mogao doći do riječi. Nakon desete rakije počela je baljezgati o tome kako se jednom zatekla na groblju baš prije nekog sprovoda, pa je zavirila u mrtvačnicu kako bi vidjela je li umro netko koga poznaje. Pošto nigdje nije mogla pronaći osmrtnicu, zavirila je u lijes da vidi zna li čovjeka. Mrzio sam je zbog toga što je našla zgodnim da na karminama mog djeda, kojeg sam jako volio, priča takve stvari. Nije znala tog mrtvaca, iako, kaže, jako je smrdio - ali se pokrov lijesa pomaknuo suviše u stranu te potom glasno odjeknuo prazninom mrtvačnice strovalivši se na mramorni pod. Uspjela je pobjeći prije no što su dotrčali grobari, a ja mogu samo zamišljati što su si na čitavu situaciju pomislili. Eto, i to se dogodilo – mrtvac je posljednjim udarcem šakom pokušao uzvratiti nevidljivom neprijatelju.

Nakon toga susjeda je ispričala još nešto (i tada se svima sve što su u tom trenutku eventualno pili ili jeli zgadilo), a to je priča o tome kako je prošle godine na moru, uvečer na plaži, šećući obalom, na pijesku ugledala raspadajuću lešinu mačke. Njene su se pripite priče nadovezivale jedna na drugu nekim neobičnim procesom sinestetskih asocijacija, čiju je progresiju bilo teško pratiti. Par trenutaka nakon toga iz mora, rekla je, kao neka sluzava mitska glava, polako puzeći, izišla je hobotnica koja se namjerila baš na lešinu. Bez okolišanja namjestila se na raspadajuće krzno i krenula objedovati. Život mi se u tom trenutku zgadio i htio sam tu ženu najtvrđom cipelom šutnuti u guzicu i van iz kuće.

Samo da nije bila toliko lijepa.

Naime, ta susjeda uvijek na sprovode dolazi neprimjereno obučena, ali joj to nitko nikada ne prigovori. Jedino pravilo koje poštuje jest crnina – s tim da uvijek na sebe navlači nekakvu čipku ili saten, sve što bi primjerenije bilo spavaćoj sobi nego ispraćaju pokojnika. Dramatično zaokružuje svoju pojavu nijansama crvenog ruža, pa uvijek sprovodi radi toga postaju nekako seksi, jer od te silne napaljene energije koju odašilju muškarci koji je promatraju, nekako u zadnjem planu završi pokojnik i njegov život. Na kraju tuguje samo najbliža rodbina, svi se ostali, u mislima ili verbalno, zabavljaju ženom koja se za sprovod obukla kao za noćni izlazak.

Potrudila se ostati dosljedna sebi i na sprovodu mog djeda.

Kad se napije, kao što sam već rekao, baljezga. Kad počne baljezgati, oko nje se skupe muškarci pa je počnu besramno pipkati, na što se ona uopće ne obazire. Naprosto dopušta da rade s njom što žele i sprovodi često završavaju u nečijoj spavaćoj sobi, kao svojevrsni perverzni aftersprovodni party.

Nakon sprovoda mog djeda i nakon tih bizarnih trkeljanja, počela mi se uvaljivati. Imala je četrdesetak godina i propali brak iza sebe. Ja seksualnih iskustava nisam imao, prije svega radi nemogućnosti da s nekom osobom budem nasamo. Zamišljati sam mogao samo grupnjake. Seks s jednom osobom ne bih podnio – što da se nekoj djevojci nešto dogodi? Da slučajno nabasam na astmatičarku ili epileptičarku, da se počne poda mnom gušiti ili se tresti, nema šanse. Zajebi to.

Susjeda mi se uvaljivala, no moji nisu ništa kužili. Na kraju su me još i poslali da je otpratim kući, pijanu, zajedno s njenom sestrom, koja je bila njena sušta suprotnost, antipod - ponekad sam mislio da joj je to zapravo brat, kojeg uporno predstavlja kao sestru.

Meni je bilo bitno da ne idem sam, iako se sestra samo vukla iza nas, kao da je niti nema. Bilo nas je troje i to je bilo dovoljno da budem na miru. Samo da njih ostavim i onda žurno kući, i da pritom, ako bude sreće, nikoga ne sretnem.

Ušli smo u prizemnicu koja je vonjala na vlagu i odsustvo ženske ruke. U njoj su živjele dvije žene, pa mi je sve to bilo neobično - kuća je izgledala kao da u njoj žive dva starca, koja su kroz godine u potpunosti odustala od života.  Primijetio sam potom još jedan smrad, uz ovaj smrad vlage, pa ubrzo shvatio kako se radi o mačjem izmetu, jer su odsvakuda izvirale mačke najrazličitijih uzoraka. Počele su ritmično mijaukati čim su nanjušile njih dvije. Odzvanjalo je mačkama, bio sam užasnut. Ako sam i pomišljao da će mi se eventualno posrećiti, kada bih nekako naštimao situaciju da sestra bude s nama u sobi dok se mi štancamo, sada sam se užasavao same pomisli na to da išta radim u ovom mačjem stožeru. Sjetio sam se uz to i one raspadajuće mačke o kojoj je pričala, i one odurne hobotnice koja je mačku proždirala. Sjetio sam se toga kako je ova tuka srušila nečiji pokrov lijesa i nakon toga to ispričala kao da se radi o najbezazlenijoj mogućoj stvari.

Sjetio sam ponovno svih svojih mrtvih - tetka, pa drugog djeda, zatim ujaka, pa onog dječaka iz ulice koji je premlad poginuo na motoru. Nakon toga me uhvatila neizmjerna tuga pa sam počeo razmišljati o tome kako bi moj svijet izgledao da umre još netko koga volim.

Stajao sam tako na vratima te bizarne kuće, njih dvije su redom mazile bezbrojne mačke, okrenuo sam se i potrčao kući.

Čitavim sam putem razmišljao o smrti.

Na putu do kuće ugledao sam dragog prijatelja kojeg nisam godinama vidio. Hodao sam posve sam i on je neočekivano naišao iza ugla. Viknuo je:

„Miroslave, pa Miroslave, kućo stara! Gdje si, prijatelju moj…!“

Jebem ti mater, kud si sad naišao, pomislio sam. Počeo sam trčati u drugom smjeru što sam brže mogao, dok se o betonske zidove odbijao moj slabašan glas:

„Zdravo prijatelju…! Zbogom prijatelju, oprosti…!“

foto: Kristina Andlar Pešut