proza

Dora Šustić: Mijine ljubavi i svo njihovo voće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dora Šustić (1991., Rijeka) diplomirala je političke znanosti u Ljubljani, i scenaristiku na jednogodišnjem studiju u Pragu. Režirala je dva filma koja je sama i napisala: Ženy/Ladies (2015) i Before Breakfast (2015). Piše poeziju, filmske recenzije i kratke priče od kojih su dvije objavljene u kanadskom časopisu GUTS Magazine.



 

SJEDINJENJA PRVI DIO

 

Možda ako čovjek tek protrči kroz život, bez pitanja i sumnje, smrt zauzme neki viši smisao. Kao da odjednom udari zid zazidan grižnjom savjesti i uspomenama na pokušaje besmrtnosti. Smrt je posve smislena ako se čovjek ne zamara razlogom njezinoga postojanja, ako ne provodi sate i sate pokušavajući odgonetnuti zašto je tako bolna i ljudima strašna. Mia je sjedila na klupici kraj mora, zureći u pijane ljude na zabavi. Odjeveni u bijelu lanenu odjeću što reflektira Sunce i pripadnost višoj građanskoj klasi, ljudi su izvikivali radosne pjesme s iskrenim nastojanjem da zaborave na svoje svakodnevne žalosti. Gledala je u tu paradu fasada i razmišljala o lešu raspadajućega ribara.

Početkom tjedna, Mia se vratila kući iz Praga. S torbom punom češkog alkohola, žudeći za soli. Sunce užeglo na praškom kamenu upalilo joj je moždane stanice i isušilo samotno srce. Jedva je čekala vidjeti more, nakon godine provedene u gradu suhih koža i natečenih očiju, u gradu gdje jedino alkohol smekšava brige ljudi izgubljenih u gotičkim noćima. Sol će zaliječiti teškoće mladenačkog tijela. Morska sol, slani pomidori s maslinovim uljem za večeru nakon dana provedenog na plaži, znoj od trčanja pod srpanjskim suncem i suze od smijanja s prijateljima.

Nedostajali su joj i razgovori s Tomašem, njezinim ocem. Tomaš je 18. srpnja pripremao veliko slavlje povodom svojega pedesetog rođendana, što je bio i povod za Mijin raniji dolazak kući. Proslava polovice stoljeća s pedeset ljudi i duplo više litara vina bila je planirana za vikend: vožnja brodom iz gradske luke do restorana u mjestašcu na obali Krka i cjelodnevno odavanje luksuzu neumjerenosti u jelu i piću. Mia je Tomašev um poznavala bolje od vlastitog. Muškarac okruglih crnih očiju, obješenih zbog tereta znanja, smračenih zbog sjene sveprisutne smrti, smekšanih zbog velike ljubavi. Upravo je o ljubavi Mia jedva čekala pričati s Tomašem. Podijeliti s njim nova otkrića srca koje je treperilo za čovjekom na daljini. Revelacije duše koje je Tomaš davno predvidio. Ali budući da je bila tvrdoglava i plašljiva Djevica, sramežljiva i prikriveno romantična, Mia se morala sama uvjeriti u postojanje boli nakon ljubavi, da bi mogla povjerovati u davne Tomaševe monologe o veličini te najljepše praiskonske bolesti. Jasno se sjećala njihovoga posljednjeg razgovora, kad joj je Tomaš rekao da će kad dođe, prava ljubav potpuno razvaliti njezin svijet. Romanse su često bile subjekt Mijine sprdnje. Htjela je sabotirati ljubav, pronaći svoju emancipaciju u sferama gdje nije potrebno dvoje. Onda se i sama zaljubila, a Ali, objekt njezinog uzdisanja, preselio se daleko, ostavivši je samu da se valja u samosažaljenju i sumnji. Nakon ciklusa prisnoga druženja nastupa ciklus dubokoga sranja, i Mia se nastojala izdići nad vlastitim jadom te ponovno naučiti kako je to ljubiti se s drugima. Jedina osoba koja Miji može dati pametan uvid u um drugoga muškarca je Tomaš, čija je duša ponekad bila bizarno sličnog antičkoga podrijetla kao i Alijina. Mia je očekivala da će Tomaš svojim preciznim riječima i racionalnom utjehom razriješiti misterij Alijinog nestanka. Dolazak kući bio je tajni sastojak koji je nedostajao za završetak njezinog iscjeljenja. Mia je došla po potvrdu da je ljubav gotova. Da to nije poraz, da je to normalno, i da može nastaviti sama. 

Nakon što je upoznala Alija, Mia je Tomaša razumjela više. Nekako iskrenije, dublje. Naročito njegovu posvećenost romantici i zaluđenost Vandom, Mijinom majkom. Ono što joj je, međutim, još uvijek bilo teško shvatiti nije bilo srce njezinoga oca, već svijet u kojem je živio. Nije shvaćala teret njegovoga postojanja, njegove dnevne intervencije u božje planove, njegov život liječnika intenzivne medicine, neprospavanih noći i nepovratne odgovornosti. Konstantna izloženost smrti učinila je Tomaša uznemirujuće tužnim, dalekim, s komadićima razbijene sreće zabijenim u njegovom nježnom dječačkom srcu. Mora da je nešto u tim dušama što salijeću tek umrlo meso što prisili čovjeka da se slomi pod teretom besmisla. Eliminirati patnju bio je Tomašev posao. Ukrotiti patnju, tako da smrt ne dođe kao vrisak već kao topli lahor, vodeći čovjeka dalje na put – Tomaš je bio anesteziolog, i njegov je svijet medikamenata i kompleksne terminologije Mijinom boemskom balonu bio stran. Istovremeno, Tomaš je bio pijanac, što je Mia u potpunosti razumjela. Njih su dvoje dijelili podjednaku emocionalnu navezanost na sve stvari, mjesta i ljude s kojima se susretnu, što ih je često lišavalo mogućnosti da sabrano žive u postojećoj realnosti. Piti je dvosjekli mač. Isprva percipirano kao čisto opijena kontemplacija ili kreativni pothvat u podzemne prostorije psihe, opijanje se na kraju svede tek na delirij patetičnoga debila; prividno šarmantna noćna aktivnost u kratkom se vremenu ispostavi kao bijedan pokušaj bijega od buke prijatelja, a prijateljima je bježanje teško prihvatljivo. Svi imaju rok trajanja u toleriranju pijanaca, čak i pijance konačno smori vlastito opijanje. Usprkos tomu, Mia i Tomaš bili su meki ljudi, oboje oslijepljeni fatalnom ljubavi, oboje intoksinirani besmrtnošću i višim smislom.

Rođendanska proslava započela je u subotu ujutro. Najvrući vikend u godini. U podne, ljudi u bijelom lanu skupili su se oko broda u gradskoj lučici, čekajući na službeni početak slavlja, odnosno što skorije otupljivanje začepljenih čula rashlađenom cugom. Prvih sat vremena, Tomaš, sretan što je okružen najbližim prijateljima, u društvu Vande, pristojno je cupkao od jednoga do drugog gosta. Neke je od njih poznavao još otkad je bio tih i nespretan klinac čupave crne kose i živahne imaginacije, penjući se po krovovima i razbijajući kosti u različitim pokušajima letenja. S nekima se sprijateljio u srednjoj školi, gdje su svjedočili prvim krhotinama njegove nevinosti i alkoholizmu u svojim ranim formacijama. Svi su gosti došli u paru; žene su bile Vandine prijateljice, muškarci društvo od Tomaša, te su tako razdijeljeni i sjedili na gornjoj palubi broda. Marek, Mijin mlađi brat, student medicine i mirni bodhisattva tihog pogleda i obrva gustih kao šume koje je u samoći volio obilaziti, zajedno je s Mijom bio jedina osoba na brodu bez verice ili želučanog čira od ekscesivnog stresa i svinjarenja. Marek i Mia promatrali su ekipu svojih roditelja, razdragani njihovom srećom, povremeno kradući cigarete Vandi.

Brod je bio na pola puta od gradske luke do pristaništa kad su muškarci počeli skakati u more. Pijani momci u krizi srednjih godina uživali su u rijetkim trenucima slobodnog vremena, istinski sretni jer skaču u vodu i mogu makar na jedan sat osloboditi tinejdžera u sebi. Njihove su žene pristojno pile bevandu, ne pomičući se, skrivajući višak kila ispod odjeće koju niti ne vole više, ali svejedno nose zbog konvencije, jer paše uz njihove godine. Gorko breme menopauze pomračilo je njihove duše i natjeralo ih da ostare brzo te postanu ponovno majke, samo ovoga puta majke odraslih muškaraca koje i dalje hrabro nazivaju muževima. Mora da je bolno biti pod teretom tolike samokontrole, mislila je Mia. Nije čudo da sve imaju autoimune bolesti, osipe, alergije i crne oblake ispod umornih očiju. Te su žene, kao i sve žene, zarobljene u kategorije i uloge njima prepisane prije njihovoga rođenja, i na dan kad su rekle «uzimam», tu riječ što rijetko rezonira bezuvjetnom ljubavi, privezale su se za riječ «supruga», bez da više ikada zaista čuju svoje vlastito ime ili vapaje divlje žene iz kolektivne podsvijesti. Te nježne, pametne, dobre žene postale su zaštitnice prošlosti, vremena kad je ljubav možda i bila živahni plamen. Danas, kad im muževi plutaju u moru samosažaljenja i grižnje savjesti, žene su te koje ih drže iznad površine jer su naučile utopiti vlastitu tugu i savladale umjetnost šutnje.

Proslava se preselila u lučicu na sjevernoj strani Krka. Pitoreskni riblji restoran u minuti se prerušio u dress code diskoteku na otvorenom. Pomalo kičasto, mislila je Mia, ali zabavno. Piće dobrodošlice bilo je servirano gostima odmah na ulazu u restoran, podsjećajući ih da zabava tek počinje, iako je većina Tomaševih prijatelja već bila pokorena nepodnošljivom vrućinom i vinskom vrtoglavicom. Gosti su sjeli za okomite stolove rezervirane na Tomašovo ime, jedino su dva njegova prijatelja nestala i u trenu organizirala improviziranu koncertnu pozornicu ispred stolova. Oformio se bend, i zasvirale nostalgične melodije, iz vremena kada je Tomaš smatrao glazbu svojom glavnom strašću i glazbenike ozbiljnom sortom ljudi. Iako ga je vlastita tendencija da sklizne u deluzijski konzervativizam i preuranjenu starost udaljila od njegovog mladenačkog sebe, u stanju kompletne opijenosti, Tomaš je pjevao kao da je na stadionu. Povremeno bi Miju pogledom pozvao da mu se pridruži u njegovom solo nastupu, ali Mia ne samo da je bila previše uštogljena da bude zabavna, već i preudobna na strani promatračice. Uvijek, u svim situacijama, koje bi se mogle preliti u zanimljiviju epizodu života da se barem na trenutak uključila, Mia bi se zadržala izvan vatre, nježno ugrijana plamenom, ali ipak izvana, nikada zaista dio onoga što se pred njom događalo. Pasivna komponenta događaja, ali aktivna oblikovateljica priče koju kasnije poput svoje prepričava. Promatrati ljude kako plešu za Miju bilo je senzualnije od samoga plesa; slušati ljude dok pričaju vrjednije od samog pričanja; proučavati ljude kako jedu zasitnije od samog jedenja. Razdragana spontanošću ljudskoga smijeha i zaintrigirana repetitivnom naravi čovjeka, Mia je satima mogla sjediti na mjestu bez jednog pokreta, i u tišini promatrati svijet.

Večera je poslužila kao kratka pauza od pijančevanja. Gosti su bili ispunjeni užarenom energijom i proslava se nastavila divlje. Tri Tomaševa prijatelja raskopčali su košulje natopljene znojem i u toplesu plašili stare turistkinje. Ljudi su se zaustavljali oko pozornice da vide otkuda dolazi glazba i tko je sretna osoba koja slavi rođendan u tako vrelom društvu. Mia i Marek uživali su u prizoru, kladeći se ispod stola tko će se od gostiju prvi onesvijestiti.

Mijine su misli bježale kao turistkinje od raspojasanih muškaraca. Vraćale je u Prag, koji je prije par dana napustila na neodređeno vrijeme. Voljela je mijenjati mjesta i putovati. Osjetiti drugačiji zrak, vidjeti drugačije crte lica na prolaznicima. Do nedavno je sjedila u kontinentalnoj klimi bez kapi zraka, u samonametnutom zatvoru podstanarske garsonijere, a sada ju je svojom svježinom škakljalo more. Razmišljala je o vožnji iz Praga. O dugom putovanju vlakom, koje inače traje oko dvanaest sati, ali se ovoga puta još i rastegnulo. Tek što je vlak bio napustio praški obruč, dogodila se nesreća na prugi. Vlak je četiri sata stajao na mjestu dok nisu očistili tračnice i oslobodili put. Nesreća – ali nesreće su promašeni kozmički eksperimenti, i samoubojstvo staroga čovjeka je sve samo ne nesreća. Starac se bacio pod vlak, odbacivši teret teškog života, u stilu Karenjine, lagan kao vjetar. Odlučiti prestati živjeti zahtjeva jezivu hrabrost i odlučnost vrijednu divljenja. Ili je čovjek prihvatio poraz fizičke egzistencije i prihvatio svoju smrtnost, ili je žedna pohlepa za besmrtnim visinama bila njegov ultimativni poticaj da skoči. Mia se naježila na pomisao da je bila dio nečijega smrtnog plana; putnica u vlaku što vozi čovjeka do raja. U bljesku njegove smrti, Mia je osjetila snažni déjà vu. Znala je da se netko ubio i prije nego je kondukter pokucao na vrata kupea i izbezumljeno se ispričao za incident. Ne samo da je znala, već se osjećala i odgovorno. Sjedeći na zabavi, usred slavlja rođenja oca, sjetila se da joj je omen smrti bio otkriven i prije nego što je sjela u vlak. Ostavljen na njezinom mekanom vratu, u obliku ljubavnog ugriza čovjeka koji tvrdi da vidi mrtve.

 

 

NAR

 

Previše kofeina i Mia ponovno juri ulicama otvorene svijesti, povremeno se spotičući i propadajući u crne rupe u središtu glave, živci se trzaju poput struna violine neurotičnog svirača, a oči su širom rastvorene. Osluškuje susjedove korake. Nečije golo tijelo i mlazove vode u tušu. Zveckanje čaša u kuhinji stare Indijke. Miris zagorene palačinke podsjeća njezin želudac da se danas siromašno nahranila. Dva krumpira i žlica svježega kozjeg sira uneseni u želudac ranjen alkoholom prijašnje noći, na dan što traje čitavu vječnost. Vječiti dan, vječita glad, samostalno nametnuta, kontrolirana, destruktivna. U potpunoj tišini kasnonoćnih sati, Mia osluškuje vlastita crijeva, vapaje srca što gladno krulji, misli što kao zečevi opće u samoći – da je barem on kraj nje i da se igraju tijelima, možda bi misli postale tihe kao duhovi i um bi se odmorio, dok bi vagina slavila. Dva mjeseca bez seksa odvela su je do šupljeg bluda, sumnje u postojanje samo-nametnute čednosti, njezin trenutni eksperiment – obećala si je da neće spavati ni sa kime dok se ponovno ne susretne s njim. Mora postati svjesna da život drži u vlastitim rukama te da sudbinu ne kroje anđeli, već njezina svijest i posljedični postupci. Ako želi s nekim spavati, jedan telefonski poziv omogućio bi ispunjenje želje, jedan pogled preko šanka dok polako ispija pivu i oblizuje usne pune pjene. Željela mu je biti vjerna. Biti njegova, iako ju to on nije tražio.

Kad bi se barem materijalizirao tu ispred nje, na njezinom jastuku, sa smotanim duhanom među prstima, nikada se više ni na šta ne bi žalila niti govorila ružne riječi drugima. Htjela je da ju oženi kada budu spremni manje piti. Htjela je da se sav bijes ovoga svijeta pretvori u zlato, topeći se po djeci zaglavljenoj na granicama i tako ih grijući u mrklim noćima. Htjela je živjeti život bez kiše, ponovno okusiti slanu kosu. Htjela ga je pretvoriti u duha i zadržati u boci tako da svaki put kad je usamljena pomiriše njegov miris. Htjela je otkriti nešto više, bilo što.

(...)

Gledala je u otiske čarapa na zidu. Točke i linije koje je šarala kad ne bi mogla spavati. Njezin privatni rastegnuti prostor prenesen u kaos praznoga zida. Planeti su točke u rastegnutom prostoru, a nose značenje pripisano od ljudi, bića od krvi povezanih nevidljivim nitima koje se nazivaju feromoni. Rastegnuti prostor je svijet i svatko je za nekoga Miss svijeta barem jednom u životu, nakon eksplozije feromona, ako uspije preživjeti prva plakanja u kadi i mokre jastuke zbog prve ljubavi. Krv je nevjerojatan sok, tekućina života, plazma koju ljudi dijele i žene ju čak i gube, čisteći tijela jednom mjesečno s ciljem odrješenja od potencijalne bebe – potencijal za život ne znači život, već samo rezonira istim. Sve što postoji samo su potencijali; buljeći u ništavilo, Mia je razmišljala o potencijalima i njihovom beskonačnom broju. Mogla bi skočiti kroz prozor. Pokucati susjedu na vrata i predložiti jebadu. Spakirati putne torbe, otići kasnije u banku, podignuti svu lovu koju ima na računu, sjesti u kafić na dupli espresso, vjerojatno u Liberal, budući da je taman iza ugla, rezervirati online avionsku kartu za Gvatemalu, i više se nikada ne vratiti.  Bila bi prestrašena do koštane srži, ali makar bi udahnula život novome potencijalu. Mogla bi nazvati Vandu i priznati joj sve prljave tajne iz srednjoškolske ili pretpubertetske faze, najgore dobi; u trinaestoj je godini mislila da će umrijeti od bujanja hormona. Gledala je kroz prozor, i povremeno bacila oko na svoj odraz u ogledalu, provjeravajući izgleda li još uvijek podbuhlo i nezadovoljno kao tada, u toj mekoj dobi – da se barem ego može stvoriti ispred nje u obliku novog ženskog tijela, njezine zle blizanke, pa da ga može šakama lupati (ogledala su prekrhka, inače bi se udarila po obrazima svojih refleksija). Zgrčena ljepota, nadrealističke scene, njezine su vene žice napravljene od krvi i kisika. Prerezati žile je isto kao razbiti instrument, violina ne svira i nitko ju više ne može uštimati –

(...)

Jutro. U bijelu zdjelicu usula je zob i prelila je vrućim sojinim mlijekom. Posula sa cimetom te dodala razlomljeni nar i maline, tako da je kaša postala roza. Sjela je za stol kraj otvorenog prozora i puhala u vruću zdjelu. Maline su se topile po zobi.

Maline su bradavice boginja. Žene postanu ljepše kada pate zbog ljubavi, nešto se u očima izmijeni i postanu ranjive, tjerajući muškarce na rub pameti. Vidjeti ženu kako plače svojevrsna je prečica do erekcije; ranjivost, vrelina i vlažnost obraza snažno asocira na ružičastu dolinu ostavljene žene, koju muškarac želi učiniti svojom, polizati suze. Samo oni što su već voljeli znaju da suze zbog ljubavi ostavljaju nevidljive ožiljke na licu, i da se po njima ljubavnici zauvijek prepoznaju. Kad umre, oči će joj iscuriti iz glave kao dva sluzava ličija, njegovo najdraže voće, i duša neće moći preći preko rijeke, oslobađajući se grijeha, jer umrijet će slijepa, bez kovanica na očima da plati put. Slijepa, ali ne i gluha, jer zvuk njegovih crijeva ostaje u zemlji, a ona je zemlja.

Kad umre, voće će rasti umjesto cvijeća na njezinom grobu.

Kaša se ohladila, skorila u bljutavu ciglu. Mia je bezvoljno ustala od stola.

Bacila je doručak u smeće i vratila se u krevet.

(...)

Ležala je na crvenoj posteljini znajući da je opet nepovratno sjebala popodne.

Osjećala kao da joj netko onom žličicom za virusne bradavice struže po jajnicima i urinira po hipofizi. Nije znala što da radi. Htjela je biti sama, ali teško se podnosila. Sjedila je i dirala si tijelo, ne erotično, (erotika je patetična u samoći) već zabrinuto, opipavajući limfne čvorove i madeže i dlake i pregibe i kosti i salo kojim se omotala tijekom proteklih par mjeseci. Dirala se konstruirajući moguće anamneze, konstanto otkrivajući nove bolesti. Ne osjeća se dobro, vlastito joj je tijelo bilo strano. Bolesna je. Ovako se ne osjeća zdrav čovjek. Maternica i jajovodi iscurit će joj na pod i skončat će u lokvi krvi dok je svi blijedo i skeptično gledaju misleći da pretjeruje. Neki ljudi trpe i onda dobiju rak. Propast njihovih unutarnjih organa posljedica je predaje tišini i poslušnosti, samozatajnosti i muke. Njihova je skladna i dugogodišnja šutnja sadržana u izraslinama na tijelu koje iz njih polako crpe njihovu dobrotu i beskonačnu nesebičnost – oni pate od maligne dobrote, ili od crnila kojega su konstantno i s vremenom podsvjesno naučili gutati i skrivati duboko u sebi, negdje iza nekog određenog organa. Mia nije znala patiti, trpiti, tako zaštićena i mala. Patio je njezin um. Umrijet će od davljenja u zakržljaloj svijesti jer si od straha ne dopušta da ponovno ljubi. Nije znala skrivati bolove. Tijelo joj nije upijalo svu tu količinu osjećaja i impulsa što ih na dnevnoj bazi osjeća. Oči joj iznutra bode prodorna tupa bol migrene. Bole je crijeva i želudac. Strahovi su kao bakterije kote u crijevima. Bole je jajnici jer skriva u sebi tajnu velike ženskosti koju nikako da pomiri s prostim činom seksa. Raskol u glavi između podcijenjene samoće i precijenjenoga orgazma ili precijenjene samoće i podcijenjenoga orgazma bio je očit na njezinim ranjavanim i uspavanim jajnicima. Nije htjela trpiti sve boli sama. Premala je da se bori sama protiv same sebe.

(...)

 

 

 

foto: Elena Dorn

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg