proza

Ivan Katičić: Lanterna i Brazilski kaktus

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivan Katičić (Split, 1990.) studira poslovnu ekonomiju u Zagrebu. Objavljivan je u nekoliko časopisa i portala, a pohađao je i radionice kreativnog pisanja.



 

Lanterna

 

Ne sjećam se previše onog razdoblja od prije par godina kad sam zadobio frakturu lubanje, tu na svjetioniku. Svjetionik se nalazi na ušču rijeke, točno na mjestu gdje se spajaju more i voda. Toplo i hladno. Do njega se dolazi preko naslaganih stijena, odnosno, po lukobranu. Toliko su ogromna ta kamenja da je skoro nevjerojatno da su ih građevinari dovlačili kamionima i bagerima. Možda to i nisu radili sami, već su imali pomagača, Regoča na primjer, ili sličnog gorostasa. Kako bilo, put do svjetionika je gadan i lako se može uganut gležanj. Ispred mene se podižu galebovi kričeći i ostavljajući bijele grudice. Ostavljaju i poneko lijepo pero, onakva kakva sam skupljao s Anjom.

˝Jesi naša šta?˝ pita me pomalo zabrinutim glasom.

˝Ma nema ništa, samo ona mala mižerasta˝, javljam joj se iz rupe među stijenama.

Unutra smrdi po ribi i izmetu. Nešto i šuška, pa brzo izlazim van.

Anja me dočekuje nasmiješena i s nekoliko pera. Ogromna su i lijepo očuvana, savršena za prodaju gostioničarima. Koriste ih za gradelavanje: umakaju ih u maslinovo ulje i mažu ribu da se kožica ne lijepi za rešetke. Ne dobivamo nešto puno novca za njih, no dovoljno je za kutiju cigareta i bocu vina.

˝Oćemo pogledat naprid još?˝

˝Ma ne znam, ne virujem da ćemo išta više nać˝, neodlučno odgovaram.

Pokušavam se izvuć, ne da mi se više zavlačit u te rupetine.

˝Misliš? Pa amo se uputit do kraja, do lanterne, pa možda putem naletimo na još koje˝, Anja je uporna.

˝Pa dobro˝, kažem, ˝ionako nam je usput.˝

Lanterna je crvene boje, prošarana stihovima, natpisima, potpisima... Čitam ih redom: Gene & Petra, društvo moram kući na večeru starci će mi srati, Killing Loneliness, Raso, Mida, Škud + Dudi,  amo gnječit govno, SEPULTURA, Dado, Jopa, Anita... Svatko ima potrebu napisati nešto, ostaviti nekakav znak ili potpis. Ostaviti svoj trag u svijetu, dokazati da je jednom davno postojao, makar i na taj skroman način, makar tu na starom svjetioniku gdje zalazi mlađarija i poneki narkoman. Na jednom mjestu, iznad sve te gungule od žvrljotina, piše IV.b s nanizanim imenima. Nijedno mi nije poznato, nijedno mi prezime ne zvoni u ušima i ne podsjeća, kao da to nisu ljudi iz moga grada. Buljim u njih isto kao i u prezimena na parlafonu nepoznate zgrade. Na popisu bekavaca nema ni mene ni Anje. To je vjerojatno neki drugi b razred, mlađa generacija. Naš je prepituran masnim lakom.

˝Šta ću napisat?˝ pitam Anju.

˝A šta ja znam... Stavi današnji datum i... Naša imena?˝

˝Ala, ja san konta neki stih, citat, nešto originalno...˝

˝Šta točno?˝

˝Ma ne znam, ne mogu se sad sitit... Aj samo ću nas potpisat.˝

˝Ne, čekaj! Daj mi to vamo. Znam šta ću napisat.˝

Otima mi marker. Zavraćuje pramen iza uha i počinje škriputati po željezu. Brzo niže ona svoja slova s udičastim krajevima, rukopis koji prepoznaje svaki nastavnik u školi. Dvije su rečenice, jedna ispod druge:

Dieser Weg wird kein leichter sein, dieser Weg wird steinig und schwer.
Nicht mit vielen wirst du dir einig sein, doch dieses Leben bietet so viel mehr.

Ispod nadodaje datum i malo srce s našim inicijalima.

Baš kao i feral na svjetioniku koji se neprestano pali i gasi, tako i moja sjećanja naviru, na momente i neočekivano. Traju nekoliko minuta pa opet iščezavaju. Sjećanja mi je nemoguće prizvati svojom voljom, dolaze sama od sebe i kad im se hoće...

˝Ko će prvi, ti li ja?˝ pitam je.

Anja šuti kao da razmišlja kako smisliti što bolju želju, po mogućnosti onu koja će objediniti više malih. Sunce polako tone, smjenjuje ga mrak. S rijeke počinje puhati svježi burin.

˝Aj ti˝, naposljetku progovara.

Na trenutak umirujem misli, pa hvatajući se za onu odabranu i ne ispuštajući je, počinjem kružiti oko svjetionika. Klizim dlanom po glatkoj površini. Jedan. Dva. Tri kruga. Zatvaram oči i udaljavam se odbrojavajući deset nesigurnih koraka. Otvaram oči. Svjetla nema. Ali već se u idućem djeliću sekunde pojavljuje, mrvicu traje, pa se opet gasi.

˝Šta je? Jel ti se upalilo?˝

˝Je, je, taman. Ko da san ga tempira po sebi.˝

˝Ala blago ti se... Valjda će i meni.˝

Penje se na betonsko postolje i polako, kažiprstom prelazeći po hladnom željezu, počinje koračati. Ne znam tko je izmislio tu šemu sa svjetionikom i ispunjavanjem želja. Jedan. Kažu da je baš ovaj poseban, da je drukčiji od ostalih... Što je zapravo i istina, jer na na svijetu ne postoje dva ista svjetionika čija se svjetla pojavljuju u jednakim intervalima. Svaki posebno svijetli. Dva. Uostalom, tako pomorci određuju položaj broda. Štopericom precizno mjere sekunde i stotinke, i taj period, taj djelić vremena, traže gdje je zapisan na karti. Ali tko Anji smije reći da su sve to gluposti? Ona slijepo vjeruje u legende. Vjeruje da se želje ispunjavaju. Tri.

Odbrojava deset koraka. Otvara oči.

˝Zasvitlilo je! I meni će se ispunit!˝

Trči mi u susret, grli me. Na usnama joj osjećam vino, na vratu miris duhana. Gleda me, smije se iako joj je lice mirno. Smije se očima.

Toliko sam opsjednut prošlošću, stvarima koje su se dogodile, koje sam mogao promijeniti. Da barem nisam učinio ovo nego ono, da barem nisam rekao tu rečenicu nego šutio... Toliko živim u prošlosti da ne pridajem pažnju sadašnjosti, a ovo trenutno već za nekoliko trenutaka postaje – prošlim svršenim. Vječito proganjanje neuhvatljivog plijena.

Sjedi mi na koljenima. Nazdravljamo Bepom. Večeras ga pijem nešto brže nego inače, iako mi kiselina ždere želudac. Prisiljavam se kako bih pratio Anju. Za razliku od mene, ona itekako može potegnut. Popije uvijek više od polovicu boce a ja ostalo.

˝Ma to uopće nije važno˝, kaže, ˝ja pijen vino od malena.˝ Ko ditetu su mi znali dat malo bevande za ručak. Valjda sam se navikla˝, bezbrižno objašnjava.

Da, vjerojatno je to. Treba se već odmalena učiti.

U daljini vidimo sjenku. Primiče nam se. Postaje sve jasnija; muškarac. Priljubljujemo se bliže lanterni. Ne izgleda kao da nas je vidio. Pogledom prati stijene i svoj korak da ne upadne između njih. Mrmlja sebi u bradu. Nekoliko metara od nas, podiže glavu. Trza se. Djeluje kao da smo mi njega uplašili a ne obratno.

˝Dobro veče˝, kaže.

Neodlučno se osvrće. Možda mu je neugodno? Još nešto mrmlja, pa sjeda na betonski blok nekoliko metara od nas. Pretražuje džepove. Iz jednog na jaketi vadi špricu. Oprezno je odlaže pokraj sebe. Osjećam Anju kako se trese, stišće svoje čelo uz moje grudi. To uvijek radi kada smo u kinu i dolazi horor scena. Tresem se i ja, iako mi nije hladno, čak naprotiv, vino mi žari obraze. Tip vadi foliju, razmotava je. Počinje lignjadu. No, ovo lignjavanje nema veze s ribolovom. Zove se tako samo zbog svjetlucave folije što podsjeća na peškafondo. Samo zbog toga.

Muškarac, nakon obavljenog posla, teturajući odlazi putom kojim je i došao. Anja se i dalje čvrsto pripija uz mene.

˝Dobro je, otiša je... Ne boj se˝, kažem joj tiho na uho.

Podiže glavu, oči su joj vlažne. Prvi put vidim da se njima ne smije.

˝Nećemo više ovde dolazit. Jesi čua?˝

˝Dobro je. Nećemo.˝

Uzimam bocu i dovršavam je. Liježem na leđa, glavu joj stavljam na bedra. Toplina mi obuzima cijeli trup, dok mi Anja prstima raščešljava kosu. Zvijezde iznad mene su bistre, jasne, nikad bliže. Nebo je modro i čisto. Jedna zvijezda se obrušava ostavljajući svoj trag. Moram brzo nešto poželjeti, ali što? Sve što mi treba već imam...

Anja počinje pjevušiti.

           Otkažite letove, pretražite oblake

           i panika nek sjedne na presto...

 

Jedna od onih večeri kada želim da vječno traju. Kao za inat, baš te su najkraće.

˝Oćemo ča? Hladno mi je i spava mi se˝, nakon nekog vremena me Anja pita sanjivim glasom.

˝Aj dobro, amo doma...˝ osjećam jezik kako mi se plete.

Ustajem i krećem nesigurnim korakom. Ona ide ispred, mobitelom mi osvjetljava mi put. Dosta je brža od mene. Brzo odmiče, ne mogu je pratiti. U jednom trenutku, krivo ocjenjujem stijenu ispred sebe. Zapinjem i padam. Osjećam udarac. Bol. Zvijezde iznad mene se miješaju, izokreću. Oči mi prekriva tama.

Rekli su mi da sam u bolnici bio deset dana.

Fraktura lubanje promjera pet centimetara. Mozak mi i ne funkcionira baš najbolje. Jedva prepoznajem mamu koja mi svaki dan dolazi u posjet. Puno spavam, malo jedem. Dolazi mi u posjet i neka cura. Ima ricastu, crvenkasto smeđu kosu. Šiljasta glava, veliki bijeli zubi i oči što joj čine lice kao da se stalno smije. Cijela je u crnini, nalikuje na kakvu uličarku. Priča mi o nekakvim željama, galebljem perju i svjetionicima. Vonja po cigaretama i jeftinom vinu. Umara me svojim pričanjem i neprestanim pitanjima. Kažem joj da mi treba odmora, da mi se spava. Kaže da razumije. Odlazi.

No, dolazi i sutradan. I dan iza toga. Dolazi sve dok ne dreknem na nju: ˝Aj ča! Dosadna si. Smetaš mi. Ja uopće neman pojma koja si ti i šta oćeš... Pusti me na miru.˝

Ujutro me budi uvijek ista glavobolja kao da mi netko stalno daje frnjoke. Na stoliću uz krevet je veliko pero. Malo ga gledam, uzimam i bacam u koš.

Doktor mi prije odlaska iz bolnice kaže da ću imati problema s ponekim razdobljima iz prošlosti. Nedostajat će ti fragmenti za potpunu sliku, objašnjava. No neka te to i ne brine previše, kaže, ja se ne sjećam što sam jučer kupio u dućanu a kamoli šta je bilo prije par godina na današnji dan. Ljudi smo, lako zaboravljamo.

*

Anju više ne viđam po gradu, iako, iskreno ni ne znam bih li je prepoznao da je opet sretnem na ulici. Tri godine su dovoljno dugo razdoblje za zaborav. Meni je toliko trebalo za sjetit se nje... Možda bi bilo bolje da mi se sjećanja nisu nikada ni vratila, da su ostala u podsvijesti, u tamnim ladicama mozga. Na rubu iščeznuća. Prekrivena slojevima boje kao i naši inicijali. Tada bi ovi odlasci na svjetionik izazivali tek laganu nelagodu, nedokučivu čežnju, sjetu...

Na lukobran dolazim svako predvečerje. Preskačem Regočeve stijene... Gledam utapljanje sunca. Mrak se pomalo hvata, pali se lanterna. Dlanom prelazim po glatkoj hladnoj površini. Brojim krugove. Jedan. Dva. Tri.

 

 

Brazilski kaktus

 

Na dlanu mi se formira kapljica krvi. Bubri, postaje sve veća. Na bol se brzo navikavam, slična je onoj kod uboda ose. Uopće ne znam zašto ga više zalijevam, taj kaktus na prozoru. Često me ranjava svojim rijetkim ali crnim bodljama, a još češće podsjeća na prošlost. Nije kao oni klasični, pustinjski, koje ljudi drže u pitarićima i poklanjaju jedni drugima. Ovoga je tata donio iz Brazila. Točnije, iz Imbitube. Tamno je zelene boje, s pet duguljastih listova koji ujedno tvore i stapku. Stapka je cjevasta, ima rupu u središtu. Iz bokala ulijevam vodu u tu njegovu cjevčicu, a ne direktno u zemlju, kao kada navodnjavam ostale biljke u vrtu. Kod ovog brazilskog kaktusa je sve neobično. Čak je i jako lijep, posebno ljeti, kada izbija rozi cvijet. Iz pitara raste ukrivo, od prozora, kao da se srami sunca. Ili ga je možda netko tako, ne baš davno, okrenuo. Buljim u bunar u sredini. Zdenac sjećanja.

Cijeli dan čekamo tatu. Dolazi predvečer taksijem i s brdom stvari.

˝Dobar dan˝, kaže bezazleno.

Ustajem, rušim stolicu, bacam mu se u zagrljaj.

˝Aj fala Bogu da si doša više!˝ mama ne može sakriti nekoliko suza, ali i ogorčenost u glasu.

Ljube se, pomalo nezgrapno, poput stranaca. Treba im vremena da se opet naviknu jedno na drugo, da su zajedno.

˝Aj pomozi mi donit stvari. Ima svega.˝

Tata me skida s vrata i miluje po šiji. Mama se ustrčava po kuhinji uz zabrinuto mrmljanje da se sve ohladilo. Pali plin, ulijeva vino. Ponovno njen život ima smisla.

Jedva nosim tatinu boršu. To je ona s udicama i tunjama. Ona je zapravo i najlakša. Taksist unosi  kufer s robom i torbu u kojoj su darovi, a tata u naručju nosi veliku kartonsku kutiju. Zavezana je narančastim konopom. Izbužana je kao da je nešto živo u njoj. Možda je s viađa donio neku beštiju?

˝Tata, tata, šta je to u kutiji?˝

Smiješi se i namiguje.

˝E, sad ćeš vidit˝, kaže zagonetno.

Oprezno je odlaže nasred hodnika i počinje odrišivat konop. Ne ide mu, muči se, čak i on koji je pomorac i zna milijun čvorova. Ima i jednu ogromnu knjigu samo o mornarskim gropovima, koja je jedva našla svoje mjesto u već ionako prekrcanoj biblioteci. Pitam ga hoću li otići po nju, ne treba, odgovara, teško se odvezuje jer je konop plastičan. Kad se zagropa, stvrdne se, pa poslije teško klizi niz petlju. Baca ga sastrane, u kut, gdje i ostaje. Ne nalazimo mu nikakvu svrhu.

Tata rastvara kutiju i iz nje vadi biljke. Velikih su listova, pomalo pognutih, vape za vodom.

˝Palme!˝ kaže oduševljeno, ˝palme iz Brazila!˝

Vadi ih sedam komada, svaka je različita. Ima i jedna od one vrste na kojoj rastu kokosovi orasi, baš kao na filmovima. Od druge se proizvodi namještaj, ima lepezaste listove i tako redom. Tu je čak i par šećernih trski.

˝Divno˝, primjećuje mama, ˝sad više neću morat kupovat šećer.˝

U samom kutu je još nešto. Malo i bodljikavo. Odmah me ranjava po prstima.

˝Pazi da ga ne slomiješ!˝ tata mi ga brzo otima iz ruke, ˝a i moraš pripazit na bodlje, to je jedna vrst kaktusa˝, nastavlja blaže.

˝I šta ćeš sa svim tim?˝ mama pita sumnjičavo.

˝Posadit u vrtal˝, odgovara, ˝ali prvo ćemo morat napravit mista za njih, da ih ne guše...˝

˝Ma to ti neće vamo uspit, nema šanse.˝

Tata još malo gleda biljke praveći se da je ne čuje. Odlazi u vrt.

Ujutro me budi zvuk kamiona; u vrtu iskrcava pržinu. Tata, zasukanih rukava i znojne košulje, pila lovore, stablo oraha, čak i limune. Uglavnom svu vegetaciju. Vrt je pomalo otužan, prazan i pust. Ali prostor je ogroman, može tu biti lijepo igralište s dvi branke. Sve je posječeno osim starog rogača. Ispod njega sjedi mama, namrštena je, ne da mu ni blizu.

Na rijeku odlazimo po kamenje, ono lijepo zaobljeno i patinirano. Postavit ćemo ga na rub pješčane stazice i oko palmi. Palme su male, slabašne, sve skupa izgleda poput makete kakve radimo na tehničkom odgoju.

Tata ubrzo opet odlazi. Na dan partenze, mama ne odvaja pogled s njega ne prestajući s pitanjem kad se opet vraća. Opet nije tako skoro. Povratak je dalek i neizvjestan... Imam osjećaj kao da tata i nije bio tu. Premalo vremena ostaje da bih ga mogao doživjeti u cijelosti.

U staklenoj vitrini, našoj biblioteci, primjećujem da fali knjiga gropova. Njeno mjesto na polici je prazno i poput tampon zone razdvaja ostale knjige. Pogledavam po kući, znam da je tata nije ovaj put ponio sa sobom. Da, tu je, na maminom kantunalu. Otvorena je na stranici gdje je crtež žgoljavog mornara i cure u nakićenoj haljini. Ruke su im uzajamno vezane, očito se radi o vjenčanju jer tu je i pop. Objašnjenje je na talijanskom. Ne razumijem što to sve skupa točno znači. Možda mama traži način kako da veže tatu, da zauvijek ostane s njom, s nama, da nas nikada više ne napusti? Dobra ideja.

Mama noću ne spava. Prevrće se u krevetu, pali svjetlo, ustaje i odlazi u zahod. U zahodu također ne nalazi san, pa se vraća u krevet. Lista knjigu, uzdiše, pa opet sve ponavlja.

Prolazi šest mjeseci od tatinog odlaska, pa još mjesec i po.

˝Ma di je više?˝ pita se.

˝Ko to?˝

Kao nagrada za šaljivost, dolijeće mi pleščurina.

Sutradan mama zove kompaniju.

˝Ma dobro pa šta je vama?! Šta mi toliko držite muža, jeste li vi normalni?˝ odmah ih napada svojim zapovjedničkim glasom, ˝svi drugi su već odavna došli, jedino moga nema! Svi navigaju tri miseca, šest maksimalno, a on osam!˝

Odgovor s druge strane joj presijeca optužbe; ostaje ih slušati otvorenih usta. Zahvaljuje i poklapa slušalicu.

˝Kažu da se iskrca ima dva miseca. Usrid Brazila, u Imbitubi... Da je triba odavno doć kući...˝

Tata se vraća nekoliko dana prije Božića. Crn je kao usred ljeta. U kuću ulazi s malo stvari, samo s torbom u kojoj je roba, i jednim paketom u kojem su pokloni.

˝Pa dobro di si ti do sad?!˝, mater započinje sa svojom litanijom, ˝jel ti znaš kolko te već čekamo da se vratiš, a ti nit se javljaš niti išta!˝

Tata petlja po stvarima.

˝Nu šta san van donia˝, kaže s blagim smiješkom.

Lice mu oblijeva crvenilo, čak ga ni osunčani ten ne uspijeva sakriti. Otvara kutiju i vadi školjke. Veliki bijeli puževi.

˝Ovo su morski. Vidiš koliko su veliki!˝

˝Molim?! Ma boli me kurac za te tvoje pizdarije!˝, mama sad već i beštima.

˝Aj smiri se, šta se pjeniš.˝

˝Molin te, reci mi, šta je bilo?˝, mama snižava glas, obavija ga rukama oko vrata.

Tata je nježno odguruje, vadi preostale školjke. Vadi ih i mama. Baca ih u zid, u strop, njemu u prsa. Sve je puno krhotina, zrnaca pijeska i kapljica suza.

Sutradan s tatom odlazim u šetnju plažom. Dok skupljam komadiće drva, čepove, špangice i svakakvo ostalo smeće koje je more izbacilo, on odsutno gleda u daljinu. Smiješi se.

Tatina prisutnost mi počinje pomalo smetati. Navikao sam se da smo ja i mama stalno sami. Njegov dolazak donosi mi nelagodu. Nemir. Sreća da već za koji dan opet ide na viađ.

Mama nastavlja sa svojim prevrtanjem po krevetu. Podočnjaci su sve veći, a naši razgovori sve rjeđi. Ubrzo počinje dugo spavati. Cijelu noć i veliki dio dana. Ustaje samo da pojede malo juhe iz vrećice. Ponekad me šalje u ljekarnu po tablete Normabel.

Jednoga dana dolazi nam pismo. Pravo pravcato pismo, sa šarenim markicama i cijenom od jednog dolara na svakoj. Ne sjećam se kad smo zadnji put dobili neko. Pisma su endemi,  još malo pa će izumrijeti. Prepoznajem tatin rukopis, ispisan crnim markerom. Ali i njegovu sklonost nerazlikovanju č i ć, pa makar se radilo i o adresi naše kuće. Mama ga otvara jednim potezom, brzo i rukama koje se tresu, tako da otkida i komadić fotografije što ispada iz koverte. Njene znatiželjne i bojažljive oči se, dok čita, pune plamenom. Pući usne, stišće vilicu, stišće i papir.

˝Divno˝, kaže kratko, ˝baš divno.˝

Gužva ga i baca u koš. Poslije ga vadim, čistim od kora kumpira i čitam. Pismo je kratko, skoro kao tekst na razglednicama. Mogao ga je isto tako i poslati, iskoristivši sliku i njenu poleđinu.

        Sara, ža mi je šta moraš saznat na ovaj naćin, al vjerojatno si i sama več skontala da smo se odavno largali. Na predzadnjem viađu, dok smo ćekali partenzu u Sao Paolu skoro dva tjedna, upozna san Larrisu. Ona je tiha i mirna, ka da dolazi plima . Sve je šta mi triba. Ža mi je, al možda je ovako najbolje za sve. Pozdravi maloga, valjda če svatit jednog dana.

      P.S. i dalje ću van slat pare, ne cilu plaću, oćekivamo dite...

     adiós, Frane

Na slici tata grli tamnoputu djevojku. Prilično je mlada, ali i sretna. Na plaži su, vjetar im razbarušuje kosu. U pozadini se bijele valovi.

Mama više ne kuha. Ona koja se uvijek protivila nezdravoj spizi, uvijek  eksperimentirala s jelima, trošila i vremena i para da budu što bolja, ukusnija, sada se pretplaćuje na dostavu pizze i toplih sendviča. Nema više mirisa umaka i kolača, krčkanja na šapheru i kapljica pare. Smeće u kanti se gomila, prelijeva preko rubova. Smrdi po ukiseljenom mlijeku i plijesni.

Stalno je u krevetu ili u kupaonici. Tušira se satima, pod jakim mlazom vode. Cijevi u zidu huče, ali ne dovoljno da je ne čujem. Plače, znam da plače.

Jednog jutra me budi tišina. U kužini nema nikoga. U sobi se ne čuje uzdisanje, a u kupaonici ne žubori voda. Mama je vjerojatno vanka, ispred kuće mete, ili je konačno išla u spizu. Vrata su pritvorena. Izlazim vanka još uvijek u svojoj pidžami čije nogavice mi sežu do pola listova. Teturam, snen i krmeljavih očiju. Bijele mi se krugovi pred očima, sunce, za razliku od mene, rano ustaje. Iz vrta čujem kričanje kosa, kao onda kada mu se mačka petlja u teritorij. Pješčanom stazicom zalazim u vrt. Zemlja je izrovana, palme počupane, kamenje isprevrtano. A stari rogač... Preko grane starog rogača je prebačen narančasti konop. Zategnut je, lagano cvili. Mama mu konačno pronalazi svrhu.

 

*

 

Prelazim prstima po mesnatim listovima kaktusa, od središta orošenog vodom, prema njegovim rubovima, gdje su crne bodlje. Pažljivo opipavam onu najveću, zakrivljenu poput udice. Pritišćem je na dlan, u staru, već pomalo ognojenu ranu. Bol me prožima, trnci prolaze kičmom. Ali brzo se navikavam na nju, malo prebrzo, da bar duže traje, da je bar osjećam u onoj količini koliku osjećam u srcu, u duši, da zaboravim na sjećanja, barem na još jedan trenutak, ili dva...

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg