proza

Marina Veljača: Prazno mjesto

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Veljača (1985., Vukovar) diplomirala je anglistiku i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 2014. godine objavila je roman 'Iznutra', a 2015. su joj dvije kratke priče objavljene u Večernjem listu u sklopu Natječaja Ranko Marinković.



 

Prazno mjesto

 

Vlado je uporno pogledavao u prozor pivnice sve dok se nije smračilo i dok pogled na magloviti park nije zamijenio njegov vlastiti odraz u staklu. Mjesto za šankom pored njegovog bilo je već danima prazno, a činilo se da će tako i ostati. 

Popio je gutljaj piva i razmijenio kratak pogled razumijevanja s konobarom. Žac definitivno nije dolazio. I oni definitivno nisu mogli dokučiti zašto. Što je dovelo do tog poremećaja u njihovoj rutini, u finom tkanju njihove svakodnevice.

Na drugom kraju grada, još je nečiji uporni pogled bio uprt u prozor. – Mia, makni se s tog prozora i pospremi igračke! – mama je bila nervozna. Često je bila nervozna, ali zadnjih nekoliko dana bila je neuobičajeno nervozna. Mia se teškom mukom odvojila od prozora i počela pospremati igračke. Većinu njih darovao joj je djed. Ali, djeda nije bilo. I mama je rekla da ga više neće niti biti. Suze su joj padale na tepih. Gledala je kako se upijaju, kako ih tkanina guta. I progutala je ostatak suza u sebi, kao prava mala frajerica, onakva kakvu je djed volio, jer, nije htjela da ju mama vidi.

Kuća njezine bake, bila je u to vrijeme tiha. Baka je, u sablasnoj tišini, sjedila nasuprot slike svog supruga i pila whiskey. Nije pila godinama. No, kada je počela čistiti njegove stvari i pronašla još jednu skrivenu bocu, odlučila je nazdraviti.

Podigla je čašu u zrak i uperila ju prema slici. I dok joj je whiskey klizio niz grlo dopustila je samoj sebi da se na trenutak prisjeti. Samo na trenutak. Preletjela je uspomene u glavi, niz kronološki nepovezanih slika, bez riječi. A onda je sliku odložila u kutiju s njegovim stvarima i odnijela ju na tavan.

Istovremeno, u pivnici, mjesto kraj Vlade još uvijek je bilo prazno. Marko je naišao, no nije htio sjesti na njega. – Valjda je bolestan. Da se nekaj desilo, čuli bi već, ne? – doviknuo je Vladi s drugog kraja šanka.

Vlado je kimnuo glavom na to, sasvim razumno, obrazloženje. To ga je donekle zadovoljilo, pa je naručio još jedno pivo. Nedostajao mu je njegov prijatelj. Nije s Markom mogao komentirati iste stvari koje je komentirao sa Žacem. Novine je već danima bacao u stranu, a vijesti nije niti gledao. Bez prilike za komentiranjem, praćenje dnevno-političkih događanja izgubilo je svrhu.

- A da odemo tamo? – predložio je. – Mislim… možda, ako je bolestan… trebalo bi ga posjetit! Ja nemam njegov broj – rekao je. Njihovo prijateljstvo nije zahtijevalo korištenje mobitela. Oni su se nalazili bez dogovora, uvijek u isto vrijeme, na istom mjestu. Bio je to savršeno organiziran odnos koji nikada do tada nije zakazao. Vlado je sa strepnjom pogledao u Marka. Ovaj je gledao pred sebe kao da nešto smišlja, a onda je naručio još jedno pivo.

Sjedili su tako u tišini, grijali se i razmišljali, sve dok zadnji gosti nisu otišli, pa ih je konobar zamolio da i oni krenu doma.

A dok su njih dvojica izlazila u hladnu noć, Mia se smještala u krevet, malo kasnije nego inače. Mama nije pretjerano vodila računa ni o čemu zadnjih nekoliko dana, tako da je uživala sve više slobode.

Promatrala je njezino lice dok ju je pokrivala. Čudila se njezinoj hladnoći. Kako to da mama nije plakala? Da je njoj umro tata, plakala bi čitavo vrijeme. Htjela ju je to pitati, ali nije se usudila spominjati djeda. Nikada nije puno spominjala djeda pred mamom. Jer mama je uvijek bila ljuta na njega, a Mia to nije mogla podnijeti.

- Mama! – viknula je panično kada je vidjela da stavlja ruku na prekidač. – Šta ti je? – pitala ju je mama, držeći ruku još uvijek u zraku. – Ostavi svjetlo. –promumljala je ispod pokrivača. Mama je okrenula očima i izašla iz sobe, a Mia se potpuno zavukla pod pokrivač. Bojala se. U školi su pričali o duhovima. Ako djeda više nije bilo, možda će ju posjetiti kao duh. Pomisao na to ledila joj je krv u žilama. Pokušala je misliti na nešto drugo, no već je znala da će probdjeti još jednu noć.

Njezina baka također je bila budna. Gledala je televiziju u svojoj, odnedavno neobično tihoj i praznoj kući i pokušavala se naviknuti na osjećaj samoće. Više ni za koga nije trebala kuhati, ni za kim čistiti, čekati ga da se vrati iz pivnice, osluškivati korake na cesti. Više nije morala ujutro provjeravati je li živ, tražiti njegove stvari po dvorištu i po cesti, odgovarati na znatiželjna pitanja susjeda i tražiti skrivene boce po kući. Više nikada neće morati isprazniti bocu skupog pića u zahodsku školjku. Nikada. Željka definitivno više nije bilo. Maknula je i sve njegove stvari iz kuće. Čak i one stare zahvalnice koje je dobivao na poslu, ribičke trofeje i suvenire sa službenih putovanja koje joj je nekada davno donosio. Mogla se ponašati kao udovica, no isto tako se mogla i praviti da se njezina „velika životna greška“ nije niti dogodila i da kreće iz početka.

Prošetala je po kući. Bila je sada samo njezina. Mogla je upravljati svojim vremenom kako je htjela. Obišla je svaku sobu, upalila svako svjetlo, razgledala sve oko sebe, kao da je prvi put ušla u nju.

– Ovdje bum si ja napravil svoj kutak! – govorio je za malu sobu u prizemlju od kada je otišao u penziju. To popodne očistila ju je u potpunosti, tako da je sada stajala pred njom prazna, gola i spremna za svoj novi život. Odlučila je da će ju koristiti kao špajzu, zadovoljno ugasila svjetlo i krenula dalje.

I dok je ona ponosno hodala po svojoj kući, palila i gasila svjetla i u glavi radila mentalni razmještaj, nije bila niti svjesna da se Vlado i Marko približavaju. Zabrinuti za svog prijatelja sa šanka, odlučili su ipak navratiti do njegove kuće i vidjeti što se događa.      

- Čuj, a kaj ak mu ženu probudimo? – promumljao je Vlado ispod šala kojeg je nabio na lice.

- Njegovu Katarinu? Pa ona spava ko top, pa znaš kaj je pričao o njoj, ha! – Marko je odmahnuo rukom i nastavili su teturati po Željkovoj ulici. – Čuj, a jesi ti siguran da je to ta kuća? – pitao je Vlado kada su se približili. Svjetla su se palila i gasila u čudnom ritmu, a malo na jednom, malo na drugom prozoru, pojavljivala se sjena.  

- Ma jesam, bil sam jednom kod njega, dok vještica nije bila doma – odgovorio je Marko, pomalo nesigurno.

Katarina je čula glasove ispred kuće i u trenu se u nju uvukla jeza. Ta dobro joj poznata isprekidana melodija pijanog razgovora tjerala ju je na povraćanje. Iznenada ju je oblio hladan znoj i srce joj je počelo lupati, baš kao i nekoliko večeri ranije, kada je Željko zadnji put došao doma. Vani je ledeni vjetar počeo nositi pahulje snijega, baš kao i te večeri, kada je odložila knjigu koju je čitala, izašla iz toplog kreveta i, vidjevši kroz prozor u kakvom joj je suprug stanju, vratila se u njega.

Pokrila se poplunom preko glave kako ne bi čula njegovo kucanje i vikanje. Znala je da će svi susjedi proviriti iz svojih kuća i dobro se nasmijati. Nitko ne bi nazvao policiju. Spektakl je bio i suviše zabavan. Naviknuta na takve predstave, naučila je o tome ne brinuti. Neka lupa, neka viče. Pustit će ga unutra kada ona bude htjela i ne prije.

Miu je kasnije te noći probudio majčin uznemireni glas. – Odi u krevet Mia – rekao joj je tata. Grlio je mamu. Činilo se da ona plače. Bilo je teško reći. Sve je još uvijek bilo mekano i toplo. Mislila je da sanja. Vratila se u krevet i nastavila spavati. Kada se probudila mame nije bilo. Tata joj je rekao da je otišla kod bake. A gdje je deda? Tata nije znao odgovoriti na to pitanje.

Sjedila je na tepihu u tišini, igrala se i nervozno osluškivala duge i konfuzne tatine telefonske razgovore. Spominjala se riječ srce i nije joj bilo jasno što se događa, jer uvijek je mislila da je srce nešto lijepo i da su ga zato crtali u školi i darivali roditeljima za praznike. U toj je pozi dočekala mamu. Bila je ozbiljna, ali smirena. Tada joj je rekla da dedu više neće vidjeti.

- Jel' mu to žena na prozoru? – pitao je Vlado ugledavši Katarinu kako viri iza zastora.

- A valjda – odgovorio je Marko i mahnuo – Gospođo! Gospođo! – vikao je.

Vlado ga je pokušao obuzdati. – Ne deri se!

- Pa moram ju pitat! – Marko ga je odgurnuo. – Gospođo! – cupkao je i mahao rukama, sve dok nije otvorila prozor. Gledala je u njih bez riječi nekoliko trenutaka, a onda je Marko prekinuo tišinu. – Gospođo, jel' Žac doma?   

- Žac je umro – odgovorila je nakon duge i mučne pauze i zatvorila prozor. Njezin glas parao je noćni zrak. Nošene vjetrom i pahuljicama, njezine su riječi lebdjele oko njih još dugo nakon što je pogasila sva svjetla.

U Mijinoj sobi svjetlo je i dalje bilo upaljeno, no ona nije mogla zaspati. Mislila je na duhove, na događaje koji su se odvijalo posljednjih nekoliko dana i koji su joj bili samo polovično jasni. Stisnula je uza se plišanog zeku kojeg joj je djed poklonio i zaplakala. Pokušavala je prigušiti jastukom svoje jecaje, no ubrzo ga je potpuno natopila suzama.

- Mia – začula je mamin glas iza leđa, a zatim i njezino tijelo kraj svog. Milovala ju je po kosi i micala joj slijepljene pramenove s lica. – Nemoj plakati – šaptala je.

Mia je prepoznala mirnoću u maminom glasu i okrenula se prema njoj, još uvijek potiho jecajući. Mama ju nije gledala. Gledala je u daljinu i njihala se. Oči su joj bile raširene, a usne poluotvorene. Kao da nekome pokušava nešto reći. Kao da je ugledala duha.

Katarina si je natočila još jednu čašu whiskeya i zagledala se u vrata Željkove sobice. Pažljivo je osluškivala. Do nje nisu dopirali zvukovi. Sve je ponovno bilo potpuno tiho. Kao i one noći kada je kucanje prestalo.

Ustala je iz kreveta, zaogrnula se kućnim ogrtačem i otišla mu otvoriti vrata. I dok im je prilazila u nju se počeo uvlačiti strah. Tišina nije slutila na dobro. S mučninom u trbuhu, otvorila je vrata. Hladnoća joj je zapuhnula lice i prisila ju da se bolje zaogrne. Nije ga vidjela i laknulo joj je. Pomislila je da je otišao dalje, prespavati kod nekoga.

No, iznenadni zapuh vjetra srušio je kantu i ona se otkotrljala do garaže. Pošla je u tom smjeru ne bi li ju podigla. A tamo, na samom ulazu u garažu, tijelo je ležalo skvrčeno na tlu.

I prepoznala je njegovu jaknu, onu istu koju je godinama nosio, od prvog dana penzije, svakog božjeg zimskog dana. Govorio joj je tada da je sretan što više u životu ne mora obući odijelo. Da će se nanositi odijela kada umre, a da će do tada biti u svojoj jakni. I na tren je pomislila, kao i inače kada bi ga ugledala u njoj, kako je vrijeme da baci tu grozotu, no nakon toga je shvatila. Jakna više nije bila važna.

- Infarkt, da. Rekla mi je njena susjeda – govorio je konobar sutradan u pivnici – Kažu da je lupao kao lud, nije ga htjela pustit u kuću. Luđakinja. Nitko nije ni znao. Ni sprovod mu nije napravila kak spada. Tak ga je mrzila da nije dala ni da se prijatelji pozdrave s njim – rekao je.

Vlado je mirno držao ruke na novinama. U nekom ih je trenutku pokušao čitati, no svi naslovi koje je pročitao činili su mu se besmislenima. Pogledao je kroz prozor svjestan da ga više nikada neće vidjeti kako tetura preko parka i gurnuo novine u stranu.

A u jednom sasvim drugom parku, Mia je sjedila na hladnoj i vlažnoj ljuljački i bezvoljno se njihala. U njezinom je malom svijetu još jako malo toga imalo smisla, jer više nije mogla očekivati da će joj deda priči s leđa i zanjihati ju najjače što može, onako, kao pravu malu frajericu, da vrišti.

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg