NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Marina Veljača (1985., Vukovar) diplomirala je anglistiku i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 2014. godine objavila je roman 'Iznutra', a 2015. su joj dvije kratke priče objavljene u Večernjem listu u sklopu Natječaja Ranko Marinković.
Prazno mjesto
Vlado je uporno pogledavao u prozor pivnice sve dok se nije smračilo i dok pogled na magloviti park nije zamijenio njegov vlastiti odraz u staklu. Mjesto za šankom pored njegovog bilo je već danima prazno, a činilo se da će tako i ostati.
Popio je gutljaj piva i razmijenio kratak pogled razumijevanja s konobarom. Žac definitivno nije dolazio. I oni definitivno nisu mogli dokučiti zašto. Što je dovelo do tog poremećaja u njihovoj rutini, u finom tkanju njihove svakodnevice.
Na drugom kraju grada, još je nečiji uporni pogled bio uprt u prozor. – Mia, makni se s tog prozora i pospremi igračke! – mama je bila nervozna. Često je bila nervozna, ali zadnjih nekoliko dana bila je neuobičajeno nervozna. Mia se teškom mukom odvojila od prozora i počela pospremati igračke. Većinu njih darovao joj je djed. Ali, djeda nije bilo. I mama je rekla da ga više neće niti biti. Suze su joj padale na tepih. Gledala je kako se upijaju, kako ih tkanina guta. I progutala je ostatak suza u sebi, kao prava mala frajerica, onakva kakvu je djed volio, jer, nije htjela da ju mama vidi.
Kuća njezine bake, bila je u to vrijeme tiha. Baka je, u sablasnoj tišini, sjedila nasuprot slike svog supruga i pila whiskey. Nije pila godinama. No, kada je počela čistiti njegove stvari i pronašla još jednu skrivenu bocu, odlučila je nazdraviti.
Podigla je čašu u zrak i uperila ju prema slici. I dok joj je whiskey klizio niz grlo dopustila je samoj sebi da se na trenutak prisjeti. Samo na trenutak. Preletjela je uspomene u glavi, niz kronološki nepovezanih slika, bez riječi. A onda je sliku odložila u kutiju s njegovim stvarima i odnijela ju na tavan.
Istovremeno, u pivnici, mjesto kraj Vlade još uvijek je bilo prazno. Marko je naišao, no nije htio sjesti na njega. – Valjda je bolestan. Da se nekaj desilo, čuli bi već, ne? – doviknuo je Vladi s drugog kraja šanka.
Vlado je kimnuo glavom na to, sasvim razumno, obrazloženje. To ga je donekle zadovoljilo, pa je naručio još jedno pivo. Nedostajao mu je njegov prijatelj. Nije s Markom mogao komentirati iste stvari koje je komentirao sa Žacem. Novine je već danima bacao u stranu, a vijesti nije niti gledao. Bez prilike za komentiranjem, praćenje dnevno-političkih događanja izgubilo je svrhu.
- A da odemo tamo? – predložio je. – Mislim… možda, ako je bolestan… trebalo bi ga posjetit! Ja nemam njegov broj – rekao je. Njihovo prijateljstvo nije zahtijevalo korištenje mobitela. Oni su se nalazili bez dogovora, uvijek u isto vrijeme, na istom mjestu. Bio je to savršeno organiziran odnos koji nikada do tada nije zakazao. Vlado je sa strepnjom pogledao u Marka. Ovaj je gledao pred sebe kao da nešto smišlja, a onda je naručio još jedno pivo.
Sjedili su tako u tišini, grijali se i razmišljali, sve dok zadnji gosti nisu otišli, pa ih je konobar zamolio da i oni krenu doma.
A dok su njih dvojica izlazila u hladnu noć, Mia se smještala u krevet, malo kasnije nego inače. Mama nije pretjerano vodila računa ni o čemu zadnjih nekoliko dana, tako da je uživala sve više slobode.
Promatrala je njezino lice dok ju je pokrivala. Čudila se njezinoj hladnoći. Kako to da mama nije plakala? Da je njoj umro tata, plakala bi čitavo vrijeme. Htjela ju je to pitati, ali nije se usudila spominjati djeda. Nikada nije puno spominjala djeda pred mamom. Jer mama je uvijek bila ljuta na njega, a Mia to nije mogla podnijeti.
- Mama! – viknula je panično kada je vidjela da stavlja ruku na prekidač. – Šta ti je? – pitala ju je mama, držeći ruku još uvijek u zraku. – Ostavi svjetlo. –promumljala je ispod pokrivača. Mama je okrenula očima i izašla iz sobe, a Mia se potpuno zavukla pod pokrivač. Bojala se. U školi su pričali o duhovima. Ako djeda više nije bilo, možda će ju posjetiti kao duh. Pomisao na to ledila joj je krv u žilama. Pokušala je misliti na nešto drugo, no već je znala da će probdjeti još jednu noć.
Njezina baka također je bila budna. Gledala je televiziju u svojoj, odnedavno neobično tihoj i praznoj kući i pokušavala se naviknuti na osjećaj samoće. Više ni za koga nije trebala kuhati, ni za kim čistiti, čekati ga da se vrati iz pivnice, osluškivati korake na cesti. Više nije morala ujutro provjeravati je li živ, tražiti njegove stvari po dvorištu i po cesti, odgovarati na znatiželjna pitanja susjeda i tražiti skrivene boce po kući. Više nikada neće morati isprazniti bocu skupog pića u zahodsku školjku. Nikada. Željka definitivno više nije bilo. Maknula je i sve njegove stvari iz kuće. Čak i one stare zahvalnice koje je dobivao na poslu, ribičke trofeje i suvenire sa službenih putovanja koje joj je nekada davno donosio. Mogla se ponašati kao udovica, no isto tako se mogla i praviti da se njezina „velika životna greška“ nije niti dogodila i da kreće iz početka.
Prošetala je po kući. Bila je sada samo njezina. Mogla je upravljati svojim vremenom kako je htjela. Obišla je svaku sobu, upalila svako svjetlo, razgledala sve oko sebe, kao da je prvi put ušla u nju.
– Ovdje bum si ja napravil svoj kutak! – govorio je za malu sobu u prizemlju od kada je otišao u penziju. To popodne očistila ju je u potpunosti, tako da je sada stajala pred njom prazna, gola i spremna za svoj novi život. Odlučila je da će ju koristiti kao špajzu, zadovoljno ugasila svjetlo i krenula dalje.
I dok je ona ponosno hodala po svojoj kući, palila i gasila svjetla i u glavi radila mentalni razmještaj, nije bila niti svjesna da se Vlado i Marko približavaju. Zabrinuti za svog prijatelja sa šanka, odlučili su ipak navratiti do njegove kuće i vidjeti što se događa.
- Čuj, a kaj ak mu ženu probudimo? – promumljao je Vlado ispod šala kojeg je nabio na lice.
- Njegovu Katarinu? Pa ona spava ko top, pa znaš kaj je pričao o njoj, ha! – Marko je odmahnuo rukom i nastavili su teturati po Željkovoj ulici. – Čuj, a jesi ti siguran da je to ta kuća? – pitao je Vlado kada su se približili. Svjetla su se palila i gasila u čudnom ritmu, a malo na jednom, malo na drugom prozoru, pojavljivala se sjena.
- Ma jesam, bil sam jednom kod njega, dok vještica nije bila doma – odgovorio je Marko, pomalo nesigurno.
Katarina je čula glasove ispred kuće i u trenu se u nju uvukla jeza. Ta dobro joj poznata isprekidana melodija pijanog razgovora tjerala ju je na povraćanje. Iznenada ju je oblio hladan znoj i srce joj je počelo lupati, baš kao i nekoliko večeri ranije, kada je Željko zadnji put došao doma. Vani je ledeni vjetar počeo nositi pahulje snijega, baš kao i te večeri, kada je odložila knjigu koju je čitala, izašla iz toplog kreveta i, vidjevši kroz prozor u kakvom joj je suprug stanju, vratila se u njega.
Pokrila se poplunom preko glave kako ne bi čula njegovo kucanje i vikanje. Znala je da će svi susjedi proviriti iz svojih kuća i dobro se nasmijati. Nitko ne bi nazvao policiju. Spektakl je bio i suviše zabavan. Naviknuta na takve predstave, naučila je o tome ne brinuti. Neka lupa, neka viče. Pustit će ga unutra kada ona bude htjela i ne prije.
Miu je kasnije te noći probudio majčin uznemireni glas. – Odi u krevet Mia – rekao joj je tata. Grlio je mamu. Činilo se da ona plače. Bilo je teško reći. Sve je još uvijek bilo mekano i toplo. Mislila je da sanja. Vratila se u krevet i nastavila spavati. Kada se probudila mame nije bilo. Tata joj je rekao da je otišla kod bake. A gdje je deda? Tata nije znao odgovoriti na to pitanje.
Sjedila je na tepihu u tišini, igrala se i nervozno osluškivala duge i konfuzne tatine telefonske razgovore. Spominjala se riječ srce i nije joj bilo jasno što se događa, jer uvijek je mislila da je srce nešto lijepo i da su ga zato crtali u školi i darivali roditeljima za praznike. U toj je pozi dočekala mamu. Bila je ozbiljna, ali smirena. Tada joj je rekla da dedu više neće vidjeti.
- Jel' mu to žena na prozoru? – pitao je Vlado ugledavši Katarinu kako viri iza zastora.
- A valjda – odgovorio je Marko i mahnuo – Gospođo! Gospođo! – vikao je.
Vlado ga je pokušao obuzdati. – Ne deri se!
- Pa moram ju pitat! – Marko ga je odgurnuo. – Gospođo! – cupkao je i mahao rukama, sve dok nije otvorila prozor. Gledala je u njih bez riječi nekoliko trenutaka, a onda je Marko prekinuo tišinu. – Gospođo, jel' Žac doma?
- Žac je umro – odgovorila je nakon duge i mučne pauze i zatvorila prozor. Njezin glas parao je noćni zrak. Nošene vjetrom i pahuljicama, njezine su riječi lebdjele oko njih još dugo nakon što je pogasila sva svjetla.
U Mijinoj sobi svjetlo je i dalje bilo upaljeno, no ona nije mogla zaspati. Mislila je na duhove, na događaje koji su se odvijalo posljednjih nekoliko dana i koji su joj bili samo polovično jasni. Stisnula je uza se plišanog zeku kojeg joj je djed poklonio i zaplakala. Pokušavala je prigušiti jastukom svoje jecaje, no ubrzo ga je potpuno natopila suzama.
- Mia – začula je mamin glas iza leđa, a zatim i njezino tijelo kraj svog. Milovala ju je po kosi i micala joj slijepljene pramenove s lica. – Nemoj plakati – šaptala je.
Mia je prepoznala mirnoću u maminom glasu i okrenula se prema njoj, još uvijek potiho jecajući. Mama ju nije gledala. Gledala je u daljinu i njihala se. Oči su joj bile raširene, a usne poluotvorene. Kao da nekome pokušava nešto reći. Kao da je ugledala duha.
Katarina si je natočila još jednu čašu whiskeya i zagledala se u vrata Željkove sobice. Pažljivo je osluškivala. Do nje nisu dopirali zvukovi. Sve je ponovno bilo potpuno tiho. Kao i one noći kada je kucanje prestalo.
Ustala je iz kreveta, zaogrnula se kućnim ogrtačem i otišla mu otvoriti vrata. I dok im je prilazila u nju se počeo uvlačiti strah. Tišina nije slutila na dobro. S mučninom u trbuhu, otvorila je vrata. Hladnoća joj je zapuhnula lice i prisila ju da se bolje zaogrne. Nije ga vidjela i laknulo joj je. Pomislila je da je otišao dalje, prespavati kod nekoga.
No, iznenadni zapuh vjetra srušio je kantu i ona se otkotrljala do garaže. Pošla je u tom smjeru ne bi li ju podigla. A tamo, na samom ulazu u garažu, tijelo je ležalo skvrčeno na tlu.
I prepoznala je njegovu jaknu, onu istu koju je godinama nosio, od prvog dana penzije, svakog božjeg zimskog dana. Govorio joj je tada da je sretan što više u životu ne mora obući odijelo. Da će se nanositi odijela kada umre, a da će do tada biti u svojoj jakni. I na tren je pomislila, kao i inače kada bi ga ugledala u njoj, kako je vrijeme da baci tu grozotu, no nakon toga je shvatila. Jakna više nije bila važna.
- Infarkt, da. Rekla mi je njena susjeda – govorio je konobar sutradan u pivnici – Kažu da je lupao kao lud, nije ga htjela pustit u kuću. Luđakinja. Nitko nije ni znao. Ni sprovod mu nije napravila kak spada. Tak ga je mrzila da nije dala ni da se prijatelji pozdrave s njim – rekao je.
Vlado je mirno držao ruke na novinama. U nekom ih je trenutku pokušao čitati, no svi naslovi koje je pročitao činili su mu se besmislenima. Pogledao je kroz prozor svjestan da ga više nikada neće vidjeti kako tetura preko parka i gurnuo novine u stranu.
A u jednom sasvim drugom parku, Mia je sjedila na hladnoj i vlažnoj ljuljački i bezvoljno se njihala. U njezinom je malom svijetu još jako malo toga imalo smisla, jer više nije mogla očekivati da će joj deda priči s leđa i zanjihati ju najjače što može, onako, kao pravu malu frajericu, da vrišti.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.