proza

Ljiljana Logar: Izgubljeni redoslijedi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ljiljana Logar (Koprivnica, 1988.) diplomirala je kroatistiku i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pobjednica je prošlogodišnjeg natječaja za kratku putopisnu priču Knjižnice Vladimira Nazora u Zagrebu i članica udruge za promicanje suvremene umjetnosti Dim mašina.



 

Izgubljeni redoslijedi – fragmenti sa crno-bijelih podloga

 

(Uputa čitatelju: Svaki od odlomaka stoji sam za sebe. Odlomci nisu numerirani kako bi se među njima lakše snalazilo, odnosno kako bi se redoslijed mogao mijenjati stalno iznova. Jer mijenjat će se stalno iznova. Tko to ne može podnijeti, ne treba ni znati.)

(...)

Ljudi govore koješta na račun toga, ja klimam glavom i sve razumijem, sve mi je jasno. Tebi je valjda jasno da su srca ovdje slučajno spomenuta metafora i da se ovdje ne radi o tebi. Ali uvijek ostaje ali, i uvijek ostaje prostor za objašnjenje kojeg se ne mogu sjetiti. Jedino što znam je lagati. Lažem vrlo dobro. Izvrsno je prepotentno. I sebi i drugima. Ali što god da radim, dišem neprestano. I to me vraća i to me vodi. Duboko pod vodom bila sam sat vremena i disala sam čitavo vrijeme. Pitaš se kako. Ili se ne pitaš ništa jer te nije briga. Jer si praktičan ili pragmatičan ili štogod. Ne podnosim pragmatizam niti pragmatične ljude, oni popravljaju suze.  A ja ne radim ništa i postoji mogućnost da ne dospijem nigdje.

(...)

Gledaš stojeći do vrata, jasno je da ne znaš što da kažeš, jedan od rijetkih trenutaka kad ostaneš bez riječi, ja se pravim da ne primjećujem. Oduvijek sam koristila suprotne veznike i koristim ih vrlo dobro. Ja sam suprotni veznik. Dišeš sa suprotnim veznikom. Ne možeš poraziti suprotni veznik. Ali nekako te volim. A ne bi trebalo biti tako. Suprotni veznik opet. Rekla sam ti. Upozorila sam te na početku. Rekao si da je to nešto drugo. Rekla sam ti sve i svejedno smo završili gdje smo sad. Smišljam bijeg. Neki odlazak koji bi nam olakšao ovo. Govorim ti sve.

(...)

Rekla sam mu sve. Neke sam stvari možda i izmislila. Doslovno ga ostavljam jer putujem na ekvator. To sam ukrala iz pjesme, možda knjige. Napravila priču iz toga. Nekad idem daleko toliko koliko je potrebno da mi se glasovi počnu miješati. Izmišljotine su tu kao primjer koliko mi je bitno vjeruješ li mi.

Izmišljam priču i govorim ti, smisao ionako nije u sadržaju nego činu.

Ti si priču već pročitao pa razgovaramo o tome još danima, suprotno od očekivanog, zajednički za to kujemo planove. To je dovoljno suludo da me usrećuje. Još uvijek nisam sigurna što je sreća. To što sam možda sretna ne znači ništa. Ja svašta kažem. Kad bih se mogla rastati od tebe, bila bih zacijelo netko drugi, negdje drugdje. Ali dogodi se nešto krivo, nešto drugo. Ili pravo. Ti mi baciš sve knjige s police jer literatura je nered. Smijem se danima. 

(...)

Sjedimo jedno nasuprot drugome i razgovaramo o tko zna čemu. Neke stvari se nikad ne mijenjaju, opet smo na početku. Ali na rubu smo, znam da smo na rubu. I sljedeći korak je korak u prazno. Jer ako samo netko iskorači, past će. Ispast će iz igre. Gledamo i nitko se ne pomiče. Jer se poznamo nedugo. Predugo. Jer je 10 generacijskih jazova između nas. Jer nema razloga. Jer nisam sigurna što se događa. Jer sam možda umislila. Jer ne postojim. Jer se smijem i jer sam sretna. Jer se bojim išta mijenjati. Jer je čaša pri kraju. Jer smo tu gdje jesmo. Ali da smo negdje drugdje... možda bi bilo drugačije.

 (...)

Sjedim sama uz cigaretu, kavu i putni kofer u praznom isparavajućem gradu. Žena u blizini pored mene glasna je i unosi mi nervozu. Sljepljena sam od vrućine i visokih tonova. Krpa na meni nalikuje na potkošulju i mjestimično se trza pod udarcima pulsa. Ne mogu se sjetiti odakle sam doputovala. Odnekud s juga.

Uličarka u plavoj haljini i žutim papučama tražila je novac. Debela žena to nije odobravala, ali je pitala za što joj treba. Plava haljina i žute papuče, sve je ostalo bilo sivo. Žena u plavoj haljini otad se pojavljuje u svim mojim pričama, čak i kad ih nema. Za cvijeće, skupljala je novac za cvijeće. Cvijeće nije neophodna ljudska potreba, viknula je Debela. Nosila je cvijeće na sinov grob. Slučajni susret ne smiju se ticati takvih stvari jer ih se kasnije ne može uklopiti u razgovor. Odlučila sam da je neću više nikad spomenuti, a ako i hoću, prešutjet ću sinov grob, to mi se činilo tako neukusno. Zato nekad pripovijedam o ženi koja sakuplja kovanice za mirisne štapiće. Plava haljina i žute natikače. Bez pomaka, bez treptaja. Takva lica odavno su izgubila moć mimikrije. Uličarke odlaze nepromijena izraza lica, ostali ostaju hvatajući isprike za neizgovoreno.

(...)

Ostao sam ležati na stolu. Prolivena kava kapala je sa stola. Tko zna koliko je vremena prošlo. Lakoća s kojom su se te dvije boje udaljile još mi uvijek izaziva mučninu.

Ne znam kako sam se sad toga sjetio. Još te uvijek nema. Sjedim na balkonu i pušim. Mrak i svjetla ulične rasvjete. Živim iznad drveća i slušam udaranje vlastitog pulsa. Još te uvijek nema.

(...)

Klik na daljinskom upravljaču prebacuje mi pažnju. Ljudi cirkuliraju tračnicama. Stranci sjede pored tebe u vlaku, s nekima od njih nikad nećeš progovoriti. Točke na putu koje ti odvlače fokus i ostavljaju da gledaš za njima dok odlaze tamo za boljim. Ne razgovaraš s njima, ali jezik koji nije tvoj dovoljan je da se sjetiš da postoji svijet drugačiji od tvog. I više ne znaš na kojoj stanici trebaš sići da stigneš kući. 

(...)

Znaš da žene zapravo ne postoje, ni ovdje ni igdje drugdje? Otvori knjige, nema ih. Nema ih u povijesti, nema ih na fotografijama, nema ih u snovima. Sanjam tebe. A tebe nema. Postoje u zemljama gdje je svakih nekoliko minuta silovana jedna žena. Te zemlje su sasvim stvarne, one su stvarne i njihova se prisutnost utvrđuje na bilo kojoj zemljopisnoj karti. Žene su brojevi i ilustracije. Nomina sunt odiosa. Ukinuti kategoriju normalnog, prijeći na Drugo, jer ovo je samo tuga. Između tuge i borbe odabirem borbu i ne radim ništa. Sjednimo na balkon, zapalimo jednu, kažeš. Zapalili smo pola kutije  i nitko se nije pomaknuo. Mislim da sam ovisna, usput rečeno. Mislim da mi nedostaješ. Morao si otići, baš kad sam pomislila da sam sigurna. Korozija uma. Cijeli mi se jezični sustav raspada. Moje rečenice nisu moje, ali nisu ni ičije tuđe. Samo su se razlomile negdje po putu. Prije dvije godine pila sam kavu sama u pustom gradu, bilo je vruće i bilo je kasno ljeto, u sjećanju mi je sve zagasito žuto, znaš da sam uvijek bila slaba na kasno ljeto, na kasno ljeto i na vlakove, kao u onoj knjizi o umirućem čovjeku.  Svi umiru osim njega, trebale su mi godine da se sjetim toga. (Teže je sa stvarima koje su ispisane izvan knjige, trebaju nekad godine da se sjetiš što zaista piše - šapne mi potreba da sve dodatno pojasnim. Mrzim dodatna pojašnjavanja i pišem ih u kurzivu.).

(...)

Sjedimo u predivnom stanu, svatko zabavljen sam sa sobom, gledaš TV i sve te podsjeća na neke druge. A meni ne smeta to što radiš. Zapravo nemam što reći. Kad pokušam nešto, sav se smuljam i izbacujem nepovezano riječi koje su naštimane nekim krivim tonovima, na kraju požalim što sam išta rekao. Sreo sam nekog maloprije, na cesti, kad sam se vraćao kući. Nisam ti to rekao. Nisam ti rekao da sam to sanjao noć prije. Neke druge ljude. Druge stanove. Odlaziš na balkon i plačeš. Ja nikad nisam vidio suze. Raspoznajem ih samo po zvuku i ne reagiram na njih nikako. Kad u suzama gledaš TV, ja točim novu čašu vina jer volim vino. Ja baš volim vino.  Ti nosiš rozne papuče. Moje noge su gole. Nekad hodam gol po stanu i odlazim na balkon zapaliti cigaretu da ti  ne smeta dim. I to ti smeta ponekad. S druge strane ljudi u uredskim stolicama zure u sjajne kutije prepune titravih grafičkih prikaza. Ne okreću glave pa zaista nije bitno nosim li što na sebi. Reagiraju na svjetlo. Gledaju me samo kad postavljam svjetla za božićnu rasvjetu. U trenutku kad su svjetla zasjala na prozoru, osjetio sam desetke pogleda na sebi. Mislio sam da zure u mene, ali kad sam se maknuo, njihove glave su i dalje bile uperene u istom smjeru. Iskopčao sam kabel iz utičnice i glave su se nazad okrenule svojim kutijama, natrag u svoju poziciju. Kao da se ništa nije dogodilo. Prošetao sam još jednom gol pored prozora. Ništa, nikakve reakcije. Ljude privlači svjetlo. Zaista nije važno sve ovo. Nastavljam raditi svoj posao nastojeći ne misliti o tome.

(...)

Putnici u kupeu stranci su i međusobno si komentiraju marku tenisica. Imaju nonšalantnost djece i ljudi koje slučajno sretneš. Pored njih neka je žena utonula u sjedalo, očigledno je lokalna, odaje je prozirnost kože. Stagnacija je prešla u tijelo, lagano potom i u dušu. Poslije toga više nikad ne odeš. Ne znam završava li tako, ali tu si. Ponekad tek popiješ koju čašu previše. Momci u kupeu guraju si papir u nos.

(...)

Morala sam izmisliti vlastite narative da ovladam svojim postupcima pred drugima.

(...)

Inače sam izgubljen.

(...)

You are unique, kaže mi internetski bog preko neke internetske aplikacije.

Tvorci aplikacije ne znaju da nisam vjernik. Možda im nije ni važno. Neki ljudi ipak pišu molitve tamo, pozivajući ljude da mole za njih. Neka žena naručuje nedjeljnu misu za glavnu junakinju sapunice. Pitam se je li ikad itko platio išta za Anu Karenjinu? Barem piće? Pitam Isusa o tome, u svojoj uobičajenoj maniri on šuti.

(...)

Razmišljam da stanem.

(...)

Već je trebalo završiti. Ali onda jednom sjedneš u kavanu, učini ti se da poznaješ riječi koje slušaš, učini ti se da su o tebi, a drugi te tjeraju da lažeš dok otvaraš usta sve manje, polako si oduzimajući i tu životnu zadovoljštinu. Struganje kristalića šećera po papirnatoj podlozi nečujno je, sve je pod prstima i nastavlja strujati preplavljujući te od glave do želuca zrakom koji nije ovaj i koji sad dišu neka druga srca. Jer ljudi su srca, zar ne, to je ono što sve drži na okupu, unutarnje i vanjsko, tijelo i ono što ga čini živim. To je ono što sam odavno prestala spominjati jer je klišej. Kao pinjata u trenutku kad se razbije i iznutra eksplodiraju šareno i sjajno upakirani slatkiši. Kao zaljubljenost koja se naglo prekida kad se probudiš i shvatiš da si sanjao. Kao zaljubljenost koja se naglo prekida kad se probudiš i shvatiš da onaj koga si sanjao nije onaj tko je pored tebe. Kao ništa što diše u mraku.

(...)

Pogledaš me i ne mogu se braniti. Odvodim te na uspinjaču, nikad se nismo vozili njome, nepotrebna je. Vozimo se dok ne potrošimo sav novac. Nakon toga pješačimo kući sat  vremena.

(...)

Svira Moby dok gnječim šećer u malim jastučićima od čijih mi se ilustracija povraća. Lica se više ni ne sjećam. Kao citat iz Malog princa, sad crtića pogledanog u okruženju djece koja se dosađuju. Bitno je nevidljivo. Nedostupno. Nedostižno. Možda nisam ja ta koja traga i trči za ilustracijom. Samo sam se zbunila. Ljudi se pogube često, rasipaju se i skupljaju u vremenskim intervalima koji izmiču pravilima. Smiju se kad nije smiješno i ne smiju se kad bi trebali. Kalkulacije mi nikada nisu išle i neke sam brojeve, koliko god se trudila i koliko god odraslija bila, nikad nisam uspijevala zbrojiti. Takvi su rijetki, ali baš se oko njih okupljaju svi ostali. Pa zbrajam i dodajem okolne kako bih došla do njega. Središnji broj koji izmiče svakoj kalkulaciji. Okolo, naokolo, do njih se dolazi okolnim putevima. Neki zbrojevi nikad ne profunkcioniraju. Objašnjenja je, pak, sve manje i očekuju se stvari. Velike stvari. Pitaju i traže. A ja sam sad sposobna samo zatvoriti se u sebe još više i osjećati se dobro. I kriviti druge za očekivanja. Krivim ih za sve.

(...)

Mijenjam tuđe živote za dojam čvrstoće. Takve rečenice smišljam tako dugo dok se ne rimuju. Gledam što rade drugi i nespretno ih imitiram. Kažem „nespretno“ jer se ne uklapam. Kao puzzla koju pokušavam ugurati u neku veću sliku, ali gurnem je u krivi okvir. Uvijek je guram u jebeno krivi okvir, tako ti to voliš reći. Ipak, kao kad smo bili djeca (ja, ti ili neki drugi), nekad, ako dovoljno dugo guraš to, sabiješ je unutra, ne izgleda bog zna kako, ali nekako stoji. Slika je ili sjebana ili joj taj element neslaganja daje onaj element neočekivanosti koji joj diže vrijednost, izdiže je iznad fabričke proizvodnje. Ako ćemo iskreno, jebe mi se za puzzle, u životu sam ih složio možda dvije, tri, vjerojatno niti jednu sam.

(...)

Idem u detalje, zadirem u smijeh ljudi sa susjednih stolova, fragmentirane poglede, miris jutara kad se sivih lica vraćamo kući u ranu zoru prije sunca, kad je svjetlost ljubičasta i nedefinirana sunčevim zrakama. Sunce koje nije vatreno, nego zračno. I oprane ceste od kojih postaneš nostalgičan za domom.

Ljeta su najtužnije godišnje doba. Jesen je milostiva i na tvojoj strani. Tko je na mojoj strani? Spremam šećer u džep kao da sklapam sporazum sa samom sobom. Da pristajem na nastavak.

 (...)

Ničim izazvan šalje mi svoje nacerene fotografije. Svaka od njih slaže se u njegovu veliku životnu puzzlu. Življenje američkog sna. Ponosi se cuganjem whiskija na WC-u i jedenjem celera na važnom sastanku. Ide mu sjajno, tvrdi. Hoda po mramornim pločicama i sere u vrhunski dizajniranom interijeru. Najvažnije stvari radiš na wc-u jer je to jedino vrijeme kad si sam sa sobom. Ima prisan odnos s wc-om i razrađen filozofski pristup tomu. To  me zabavlja, neke stvari zapisujem na omot pojedene čokolade. Stavljam to u torbu gdje će stajati zajedno s istrošenim maramicama, drugim propalim čokoladama, bombonima, ukosnicama, smrvljenim keksima i puderom koji se unutra rasuo još prije nego što sam prešla na svjetliju nijansu.

(...)

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg