proza

Filip Brdar: Šest

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor natječaja ušla je i priča Filipa Brdara (Varaždin, 1993.), studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

ŠEST

– Koliko?

– Šest.

– Šest?

– Šest.

Što će raditi sa šest analognih antena?

– Pa dobro… Imate kolica ili vam ja to prebacim na blagajnu?

– Ako nije problem, – starački se nakašljao – nisam uzeo kolica, znate, pa bi mi bilo malo nespretno.

Deda, ako dođeš u jebeni dućan i planiraš kupiti šest analognih antena, bolje ti je da odmah na ulazu uzmeš kolica. Dobro, meni svejedno. Bar ću se malo prošetati. Ali što će mu šest analognih antena? Ne želim ga pitati, toliko me ne zanima. K tome, volja za pogađanjem će me začas proći.

Šest analognih antena… Male sobne antene. Dugo već nitko nije kupovao nešto takvo. Sve je digitalno, čovječe. Više ni prijemnici ne trebaju, sve je u televizoru. Ne čudi me da je prvi koji to kupuje, nakon ne znam koliko vremena, čovjek od sto i nešto godina. Čuj mene, „nakon ne znam koliko vremena“, tek radim ovdje četiri mjeseca.

Četiri mjeseca. A posao mi jede jetru od prvog dana. Nije težak. Dosadan je. I ljudi, čovječe, ljudi! Sad sam se sjetio kada je došla jedna… Gdje su kolica?

Gle ovog kretena Židlera. Čudi me što još nije dobio rak na mozgu ili jajima od tog mobitela.

– Oj Židler, tko je uzeo kolica?

– Koja?

– Ona naša, tu su bila malo prije.

– Ne znam, nisam pratio. Moguće da je Đoko s njima furao božićne ukrase, ali nisam siguran. – nije me ni pogledao, majku mu, ne bi me čudilo da je našao neku moju fotku na mobitelu, pa nju gleda dok razgovaramo – Šta će ti?

– Ma, neki lik je kupio šest analognih antena pa ih moram prebaciti na blagajnu.

– Koliko?

– Šest.

– Šest? – čak je podigao pogled. ­

– Šest.

Jebem ti ja te markete. Ni veliki ni mali. Ako već imaš kvadraturu veću od prosječne i više od jednog zaposlenika, pa daj onda investiraj neku siću u opremu. Pf, jedna kolica.

Ovom maloumniku Đoki je sigurno zabavno. Već dva tjedna tupi kako će kititi bor.

– Oprostite, možete li samo…

– Ne sad, imam posla. – odbrusio sam grubo, nekad mušteriji treba dati do znanja gdje joj je mjesto. Taj štapni mikser koji drži u ruci je na sniženju. Dvadeset posto, ne devetnaest, ne dvadeset i jedan. Znam da je pitanje u vezi toga. Ako piše da je na sniženju, ako je viša cijena prekrižena, a niža napisana ogromnim brojkama, nema nikakve sumnje, to je ta cijena, toliko plaćaš i gotovo. Sve je izračunato, ti samo kupiš. Jebeni ljudi. Kao da inzistiraju na neukosti.

Nisam očekivao tako visoki bor. Ima puno prostora između grana. Izgleda nekako defektno. Valjda se samo orio u visinu pa je zaboravio pustiti ostale grane. Sigurno je bio jeftin, ovaj pizdek od šefa kupuje samo jeftine i velike stvari. Nikoga neće impresionirati bor koji ima više centimetara od iglica.

– Đoko, trebaju ti kolica?

– Da. Vidiš da kitim.

– Ali ne kitiš s kolicima.

– Trebaju mi!

Samo sam podigao ruke i otišao. Ne isplati se svađati s tim idiotom. Glup k'o dalmatiner, taj tip. Iskompleksiran također, to se dogodi kad sa šesnaest godina počneš ćelaviti. Jednom je dobio erekciju kad je ocu i njegovoj desetogodišnjoj kćerki objašnjavao, točnije čitao performanse nekog laptopa, makar nema pojma što te riječi i brojevi znače. Tada je zaradio šljivu pod okom i prijetnju tužbom, ali ovaj pizdek od šefa se nagodio. Stari i kćer su dobili besplatan laptop, a Đoko dvije plaće manje. Šteta, bilo bi zanimljivo pročitati članak o pervertitu Đoki. Poslije toga, više nikad nije nosio trenirku na posao, samo traperice.

Toliko siće u džepu, a ni jedna kovanica od pet kuna. Zadnju sam jučer dao za parkiranje, sad se sjećam. Idem pitati Đoku, on sigurno ima.

– Đoko, imaš pet kuna za posuditi? Da uzmem kolica…

– Nemam!

Kakav idiot, siguran sam, znam da ima! Idem do Židlera, možda on ima.

– Oj Židler! Imaš kovanicu od pet kuna?

– Da ti dam ili posudim? – gle ti sumnjičavog i škrtog pizduna.

– Posudiš.

– Možda… – lijevom rukom plazi po unutrašnjosti svih džepova, sad grabi (opet istom rukom) novčanik i nespretno ga otvara. Valjda bi mu se desna šaka posušila da ispusti mobitel na deset sekundi.

– Nemam, jebi ga.

Moram do blagajne. Sranje. Na blagajni radi Tereza. Terra, kako ju je prozvao Židler, jer, kaže, ima kilograma kao naš planet. Dobra procjena. Ona to ne kuži. Priznam, domišljat je taj Židler. Mislim da joj se sviđam. Kada sam se ovdje zaposlio, išli smo svi zajedno na par rundi. Svi osim šefa, naravno, taj se pizdek ne pojavljuje na drugim mjestima osim svoje kuće i dućana. Svi smo se, osim Đoke, napili. On ne pije alkohol. Sjećam se da je pio gusti sok. Niti mu ne treba alkohol, taj je dovoljno glup bez da pije. I nespretan je kao da je uvijek pijan. Stvarno mu ne treba cuga. Pred kraj večeri me pijana Terra poljubila. Nisam bio priseban i dozvolio sam da to traje dulje nego je trebalo. Ima neobično mala usta. Ipak, cijelim sam putem do doma imao gadan okus ustajale paštete u ustima. Prao sam zube deset minuta, potrošio sam paste za tjedan dana. Od onda ju nastojim izbjegavati, što nije lako uz njezino gravitacijsko polje i čudnovatu brzinu. Četiri mjeseca skrivanja i šuljanja! Dobro što, kad to dvoje zakaže, imam svoj uvijek pouzdan bezobrazluk i volju da ga koristim. Antene bih samo ostavio na blagajni i otišao, a sad, jebi ga, dijalog je neizbježan. Moram biti kratak i služben.

– Daj mi pet kuna.

– Za što? – nenormalno se smješka. Valjda se nažderala za gablec.

– Samo mi daj pet kuna, vratim ih za minutu.

– Sigurno? – trepće očima i kesi žute zube.

– Terra, nemoj me zajebavati, daj mi pet jebenih kuna da čovjeku dofuram antene!

Deda čeka ovdje. Već se čini malo nestrpljiv, samo je mrko kimnuo i prodorno zakašljao. Terra se i dalje smijulji, sada zadovoljno jer me uspjela iživcirati. Nije baš neko postignuće, ja se lako iživciram. Valjda misli da mi je stalo jer se živciram. Stalo do čega? Nje? Ne bi išlo. Uzimam kovanicu i idem prema ulazu po kolica.

Gle ti ovog kretena Đoku! Pao je s preklopnih ljestvi i razvalio se po božićnim kuglicama. Da je pao bilo tko drugi, bilo bi smiješno. Ovako je urnebesno! Čim ga dulje gledam kako se pokušava pribrati, kako leži na plavim, srebrnim i crvenim krhotinama, jače se smijem. Moram po putu do antena stati kod Židlera, on će taj trenutak ovjekovječiti fotografijom.

– Oj Židler! – derem se s vrata – Odi slikati Đoku!

– Zašto? – opet me nije ni pogledao.

– Pao je i razvalio se po božićnim ukrasima! Ne može doći k sebi!

– Haha, odlično! – sada me pogledao i oči su mu se zasjale. Protrčao je pored mene kao olimpijac. Ni on ne voli Đoku. Kad je Đoko zaradio šljivu, zajedno smo se baš ovdje smijali dobrih petnaestak minuta. Onda se ušetao Đoko, kojemu je siva trenirka bila puno tamnija na području međunožja i unutrašnjosti bedara. Da, jadni Đoko se upišao od šoka. A vele da erekcija sprečava izlaz urina.

Dok tovarim antene opet mi pada na pamet ona jedna idiotkinja koja je… Koji kurac ovaj hoće?

– Branimir! Ova gospođa mi se požalila – pažljivo ju prima za nadlakticu i približava k sebi – da si bio bezobrazan!

Vidi ti ovog malog, debelog, proćelavog pizdeka kako pokušava biti autoritativan u svojoj bijeloj košuljici i crvenoj kravatici. Tip bi bio ćelav k'o Đoko da nije uložio u presađivanje kose preko granice. Sada izgleda kao da je u ranim fazama kemoterapije. Trenutno nemam volje trpjeti njegova sranja.

– Nisam bio nepristojan. – odgovaram i nastavljam tovariti kutije s antenama u kolica. Namjerno odbijam koristiti riječ „bezobrazan“ samo zato jer ju je on upotrijebio.

– Gospođa kaže da jesi.

– Gospođa laže. – kažem i na milisekundu ju pogledam preko obrva sa smiješkom. Na mene će se neka baba žaliti, mo'š mislit!

Babi je pao mrak na oči. Otvorila je usta, duboko udahnula i počela gledati oko sebe kao da je dezorijentirana. Možda i je malo senilna, nikad ne znaš. Stišće taj štapni mikser kao da je zadnji na svijetu.

– Isuse bože… – izustila je tiho, čini se da sam joj uvrijedio čast. Ne znam što misli o sebi, ali meni je svaka mušterija ista. Možda zbog ove bunde, koja izgleda prilično skupo, misli da je aristokratkinja, da ima plavu krv ili što već. Mogao bih joj zakeliti žvakaču na nju.

– Dobro je, gospođo, smirite se. – lagano ju miluje po ramenu – Ti! – upire prstom u mene. Ne volim kada ljudi upiru prstom u mene. – Svi zajedno idemo u moj ured!

Moj ured. Voli to naglašavati. Taština. Pravi biznismen, nema što.

– Dobro. – odgovaram ravnodušno i sliježem ramenima – Idemo.

Nek' deda čeka. Ovo bi moglo zanimljivo završiti.

Šef hoda prvi, a baba ga prati u stopu. Ovaj radi živčane koračiće sa svojim kratkim nogama i furiozno škljoca penkalu debelim palcem. Ja zaostajem, ne žuri mi se. Baba me već par puta gadljivo pogledala preko ramena. Svaki put sam joj uzvratio s osmijehom.

– Ovaj i dalje ne može ustati! – viče mi Židler i urla od smijeha. Nagnem se i vidim kako se Đoko koprca po podu. Ljudi samo prolaze pokraj njega, vide da mu nema spasa. Na tom čovjeku bi trebalo izvršiti coup de grâce i skratiti mu životne muke. Kakav idiot!

U uredu je sve na svojem mjestu, sve je uredno složeno. Umišljeni pedanter. Mala i zagušljiva prostorija, taj ured, zagušljiva valjda zato jer ovaj pizdek potroši sav kisik kad se izmoren vrati nakon dnevnog obilaska svog dragog dućana. Sjedam na nekvalitetni plastični stolac, baba na isti takav pored mene. Stiskanje plastike o metal proizvodi iritantan cvilež. Gleda me i odmiče se za par centimetara, ne da bi se maknula od mene, već da mi da do znanja kako ne želi biti blizu mene. Pogled joj, opet, uzvraćam osmijehom. Stavljam dvije žvakače u usta.

– Dakle, imamo problem i moramo ga riješiti. – pizdek se samozadovoljno namješta, valjda si zamišlja da je kralj Solomon.

– Ja nemam problem. – velim opušteno i isto se tako namještam. Stavljam jednu nogu preko druge, da pokažem kako sam kulturan i elegantan. To, i da ovom kretenu pokažem da ja to mogu, a on ne. Ima prekratke noge i predebela bedra.

– Branimir, molim te. Gospođa se na tebe požalila i na meni – stvarno voli naglašavati zamjenicu „ja“ u svim padežima i oblicima – je da procijenim cijelu situaciju. Znaš, mušterija je uvijek u pravu, ali to ne mora značiti da si ti kriv.

Kakav mislilac, taj moj šef!

– Mislim da bismo trebali utvrditi što se točno dogodilo, iz svakog gledišta.

Oba gledišta. Samo su dva gledišta. Pizdek.

– Gospođo, možete li mi točno reći što se dogodilo?

Naravno da ona ide prva.

– Zanimalo me je li ovaj štapni mikser na sniženju, vidite, trebam kupiti kćeri poklon za Božić. Još je samo ovaj jedan na polici i htjela sam pitati ovog mladića, vašeg zaposlenika, da li je još uvijek ta ista cijena.

Heh, čini se da je ovo stvarno zadnji štapni mikser na svijetu.

– I što je on odgovorio, gospođo?

– Rekao mi je…

– Ako dozvolite, – prekidam ju i nježno polažem dlan na njezinu podlakticu – citirat ću sam sebe. – uvijek sam to htio reći i sada sam ugrabio priliku. Zvuči loše.

Čim je taknuo, baba se malo trznula. Pogledala me, ali sada u pogledu nije bilo gadljivosti. Prošlo je par sekundi i kimnula je glavom.

– Dobro, Branimir. – šef pokaže na mene rukom, sigurno se osjeća kao neki sudac – Što si rekao gospođi?

– Rekao sam… – namjerno radim pauzu, stavljam sklopljene dlanove na koljeno i kratko zurim u njih – Rekao sam: „Ne sad, imam posla“.

– Gospođo, je li to rekao?

Baba opet kimne.

– Je li to rekao bezobraznim tonom?

Baba potvrđuje. Šef gleda u mene, valjda želi da sam počnem svoju obranu. Cijelo vrijeme se ustručavam žvakati, gurnuo sam žvaku s vanjske strane desni. Točnije, žvake, bile su dvije i sada je jedna. Nikad o tome nisam razmišljao. Heh, zgodno. Kao što sam prije rekao, pokazujem kako sam kulturan i elegantan.

– Vidite, – počinjem obranu – stvarno nisam imao namjeru biti nepristojan, – i dalje ne želim reći bezobrazan – ali gospođa me uhvatila u nezgodnom trenutku. – selim pogled sa šefa na babu – Sada u retrospekciji, da, možda jesam upotrijebio malo – „malo“ – odbrusit ton. Ali, morate znati, – opet joj polažem dlan na podlakticu i gledam ju ravno u oči – to mi stvarno nije bila namjera. Ako se vi to tako shvatili, ispričavam se.

Baba se zadovoljno smješka, a šef mislilački kima glavom.

– Dobro, lijepo. – gladi se po stravično maloj, friško obrijanoj bradi; radi se važnijim no što jest (i misli to), a da ima malo soli u glavi znao bi koliko je nevažan, koliko je suvišan – Gospođo, prihvaćate li Branimirovu ispriku?

Kao da smo kod pedagoga u nižim razredima osnovne škole.

– Da. – veli baba nakon kratke stanke, gledajući me s laganim smiješkom, valjda si je umislila da je milosrdna – Vidim da je to pristojan i iskren mladić, čini se da sam ga baš ulovila kada je bio prenatrpan poslom.

Trebao sam u Hollywood.

– Samo mi još recite, ovaj mikser je na sniženju, zar ne? – veli baba i očito insinuira kako bi ga trebala dobiti besplatno. No, šef je cicija.

– Da, gospođo. Možete ga odmah platiti na blagajni.

Vrijedi probati, ne?

Baba i ja izlazimo iz ureda. Dlanom prikrivam usta i forsirano zakašljem dva puta. Žvakača je na dlanu.

– Gospođo, – stavljam joj ruku na leđa i pritišćem dlan – još se jednom ispričavam zbog neugodnosti. – lagano protrljam područje oko žvakače i eto ti ga na! Na ovom će području bunda biti ćelava k'o Đoko! Sitnice dižu paklene ognje.

– Hvala. – odgovara mi baba rezervirano, vjerojatno je tužna jer mora platiti štapni mikser.

– Branimir… Oprosti što sam te onako napao, znaš, ja sam uvijek za tebe, za svog zaposlenika, ali ponekad moram biti grub kako bih pokazao mušterijama koliko mi je stalo do njih, koliko su mi važne.

Prevrtljivi gad, da mu nisam išao na ruku, da sam htio napraviti dramu; baš me zanima da li bi se nagodio s babom kako se nagodio s onim tipom koji je opalio Đoku. Nije se, naravno, lik nagodio da spasi Đoki guzicu, samo nije htio loš publicitet. A ovog idiota valjda nije otpustio iz sažaljenja.

– Nema problema. – uzvraćam hladno, odbijajući dodati „šefe“ na kraju (kao i uvijek). Mislim da bih se trebao nagraditi cigaretom.

Ulazim u našu, za zaposlenike namijenjenu prostoriju. Židlera nema, siguran sam da ne radi nešto vezano za posao, valjda se još uvijek smije Đoki. Poslije puš-pauze moram tamo da vidim što se događa.

Vadim kutiju. Još šest cigareta. Šest? Šest, jebem ti! Zaboravio sam na dedu. Ozbiljno, što će mu šest analognih, sobnih antena? Zajebi, sad je cigareta na redu. Nek' još malo čeka. Nisam ja kriv, baba i šef su me zadržali. Da, slična situacija kao ono kad me ona jedna…

– Brane! – Židler se zaletio u vrata, čini se da je promašio kvaku. Ulazi i hihoće: – Đoko još uvijek ne može doći k sebi! Sjedi na kolicima i bulji u prazno! Mislim da je dobio potres mozga! Gle!

Turi mi mobitel u facu i pokazuje fotke. Na prvoj Đoko bespomoćno leži, na drugoj i dalje leži, ali u malo izmijenjenom položaju, treća je ista, na četvrtoj je na sve četiri, na petoj sjedi i drži se za glavu, a na šestoj i sedmoj sjedi i bulji pred sebe.

– Vidiš ovu zadnju? Još uvijek tako sjedi!

– Pa jesi ga pitao da l' je dobro?

– Jesam! – smije se kao lud – Ništa mi nije odgovorio.

Pozitivna stvar, ako je ozlijedio glavu, ne može postati gluplji. Ili? Ne, ne bih rekao.

Povlačim još par dimova i trećinu cigarete dajem Židleru. Ovaj, naravno, ne odbija. Sjeda na moje mjesto i nastavlja prelistavati fotke. Idem po te antene.

Deda stoji pred kolicima. Nije mu palo na pamet da utovari još tri preostale kutije i sam otiđe do blagajne.

– Gdje ste tako dugo? – pita tiho.

– Šef me zadržao. Sad ću ja to riješiti, nemojte se brinuti. Pričekajte kod blagajne. – nemam se namjeru ispričavati. Jedna isprika na dan je već jedna isprika previše, koliko god bila neiskrena. Postoje li uopće iskrene isprike?

– Dobro, dobro. – odmahuje rukom – Samo se požurite, molim vas, nije mi dobro. – stvarno, izgleda prilično blijedo. Kimnem i počinjem tovariti kutije, a ovaj se staračkim hodom, polako i nespretno zaputio u smjeru blagajne. Šest antena… Mislim da ću ga pitati što planira s njima, cijelo vrijeme mi se mota po glavi. Mislio sam da će me do sada već proći.

Guram kolica i vidim Đoku u istoj pozi kao na fotki. Idem prvo do njega. Pod stopalima mi pucaju krhotine razbijenih kuglica: plave, srebrne i crvene.

– Lijepo si se stovario, Đoko! Jesi dobar? – velim dok sjedam pokraj njega na plosnata kolica. Ovaj ne odgovara. Samo sjedi i dekoncentrirano (ili nevjerojatno koncentrirano?) zuri pred sebe, oči mu se uopće ne miču. Mislim da niti ne trepće.

Čudan neki miris ovdje. Neugodan i poznat. Ne mogu ga točno svrstati. Gledam oko sebe da ga s nečim povežem. Je li to… da! Nisam odmah mogao razaznati. Miris, bolje rečeno – smrad, u kojem se mogu nanjušiti slabi tragovi amonijaka! Crne traperice, ne vidi se od prve. Ali iz ove blizine točno je vidljivo kako se svjetlucaju. Jadni Đoko se opet upišao, zato se ne miče s mjesta! Čini se da su mu stvarno trebala kolica, bilo bi mu hladno da sad mora sjediti na keramičkim pločicama u lokvici. Skužio je da sam skužio. Gleda me kao neko blesavo štene koje treba uspavati:

– Nemoj reći Židleru i ostalima, molim te.

Lupnem ga po ramenu i ustajem:

– Bez brige, kompa. – okrećem se i smijem se tiho, ali manijakalno. Teško se, čak nemoguće, suzdržati. Ovaj ostaje nepomično sjediti i nastavlja zuriti pred sebe. Kakav idiot!

Ajde, da se već jednom riješim tih šest antena.

Na blagajni je ona baba sa štapnim mikserom. Nešto raspravlja s Terrom, još ne čujem što. Deda stoji pokraj i čini mi se da drhti. Prednji pramenovi su mu slijepljeni od znoja. Fakat mu nije dobro.

– Kad vam kažem, sad sam bila kod šefa i rekao je da je na sniženju!

– Gospođo, blagajna mi stavlja normalnu cijenu. Do jučer su bili sniženi, netko je zaboravio promijeniti naljepnicu pred proizvodom.

Jebeni Židler. Dobro, ovako je bolje, zabavnije.

– Želim opet razgovarati sa šefom! Pozovite ga!

Terra podiže slušalicu i zove šefa. Dolazi. Ovaj deda stvarno ne izgleda dobro. Radi korak naprijed prema babi, ona mu je najbliže.

– Molim vas… – hvata ju za bundu, a ova počinje urlati i vrištati. Deda ispušta neke čudne glasove i zvukove, baba i dalje vrišti, urla i sada lamata rukama. Kakva scena! Deda gubi ravnotežu, pada na pod u agoniji i povlači babu sa sobom. Ova više ne vrišti, više ne urla. Prima se za srce i počinje dahtati. Stojim i gledam, naslonjen na kolica.

– Bože moj! – uzvikuje Terra i gleda ovo dvoje na podu, pa u mene. Izgledaju kao stari ljubavnici, kao Romeo i Julija koji su doživjeli starost, a umjesto otrova ih je pokosila prirodna smrt. Đoko preusmjerava pogled prema blagajni, ali ne reagira. Za sekundu opet gleda pred sebe.

Volim ovo zimsko vrijeme, kad brzo padne mrak. Stvara posebnu idilu i zbog toga je ova scena romantičnija. Šteta što unutra blješte fluorescentna svjetla. Koliko je sati? Šest! Kakva poetična slučajnost!

– Što da radimo? – panično pita Terra. Sliježem ramenima i mirno odgovaram:

– Zovi hitnu.

Ova brzo diže slušalicu i tri puta se čuje lupkanje prsta po tipkama. Okrećem se i vidim šefa kako juri prema nama. Pod „juri“ mislim „hoda malo brže od uobičajenog“, a to je i dalje prilično sporo. Izgleda kao da ne može saviti noge u koljenu i trbušina mu zajedno s bokovima šiba lijevo-desno.

– Kriste Isuse! – povikuje u šoku i prima se za glavu – Jeste zvali hitnu? – baca se na koljena pokraj babe i podiže joj glavu. Koliko nas je ovdje, u ovoj prostoriji? Njih petero i ja – nevjerojatno!

 Gledam prema Đoki i to me sjetilo da moram pišati. Možda odmah obavim i veliku nuždu. Nemam volje biti među umirućima.

Vraćam se nakon dvadesetak minuta, šef misli da mi je bilo pozlilo. Službenici hitne pomoći već su počistili unutrašnjost dućana. Sad se igraju u kolima. Ukratko, kako su me šef i Terra uputili u situaciju: deda je gotov, baba će preživjeti. Šteta, da je barem obrnuto. Sad nikad neću saznati za što mu je trebalo tih šest nesretnih, analognih antena.

Skoro pola sedam, za pola sata je gotov radni dan, a Đoko i dalje, besciljno zureći pred sebe, sjedi na kolicima. Šef smiruje Terru. Izgleda da je nekim ljudima stresno i stravično svjedočiti smrti. Dolazi Židler; skoro cijeli dan je u toj našoj sobi za zaposlenike, prismrdio je van samo kad je čuo za Đokinu nesreću i odmah se, nakon par fotki, vratio unutra.

– Vidim da se ovaj i dalje ne miče. – veli kroz umjereni smijeh – Što sam propustio?

– Đoko se opet upišao. – šaptom mu odgovaram u uho i ovaj iznova počinje urlati od smijeha. Šef i Terra ga gledaju s čuđenjem, koje se u momentu pretvara u prijezir. Ja se ne smijem. Kako bi se itko mogao smijati u ovako tragičnoj situaciji?