proza

Hana Hafner: Jedna priča s odjela za pisce

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Hafner (1992., Zagreb) studira kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, piše kratke priče od kojih je jedna objavljena na Booksi, nakon što je sudjelovala u radionici kratke priče pod vodstvom Zorana Ferića.



 

JEDNA PRIČA S ODJELA ZA PISCE

 

Društvo različitih dobnih skupina se okupilo na klupicama livade blizu šume. Čitali su nešto sa svojih papira, smijali se i pričali.

„Slika govori više od tisuću riječi“ – rekao je Zoran – „i zato ćemo sada smišljati priče iz slika koje ste odabrali“.

„Ma ća? Kako?“ – prekine ga Manuela – „ća vi znate o nekim tamo ljudima sa slike? Nić. I kako ćete onda predikati o toj sliki?“

„De, dobro je“ – uplete se Dražen – „pusti čovjeka da govori“.

„Ma…pensan…vidiš 'ko su zaljubljeni, ljuti ili sritni, a ma? Ća dalje?“

„Joj evo opet nje“ – javi se Dinka mašući svojom lepezom – „kud baš po toj vrućini“.

„Vidi“ – kaže Zoran malo glasnije da prekine raspravu – „Možda je netko u trenutku kada je nastala fotografija ispričao vic, možda se spremao bakin najdraži ručak, možda…“

„E, možda, možda. Ma ća mi od toga imamo?“

„Verbalni orgazam“ – sklopi vidno iznervirana Dinka svoju lepezu i nadoda: „ili se možda učimo bontonu da pustimo ljude da kažu do kraja“.

„ILI vježbamo pričanje priča“ – ubaci se Zoran da smiri situaciju – „pričat će i vlasnici slika, tako da ćemo znati koja je prava istina iza slike“.

„E, ma tako da“. – složi se Manuela.

Dinka nastavi mahati lepezom.

„Oprostite, m..mogu li ja prva?“ – upita Helena.

„Možeš“ – kimne Zoran, a svi ostali pogledaju u nju.

Helena primakne papir bliže licu, pročisti grlo i otvori usta da počne čitati.

„A ma slika?“ – dobaci Manuela.

„Joj, da, zaboravila sam. Evo“ – podiže fotografiju držeći ju kažiprstom na sredini.

Na slici je dvoje starijih ljudi i malo dijete. Gospodin i gospođa se smiješe, a dijete izgleda kao da nešto govori.

„De, pošalji da vidimo normalno“. – kaže Dražen.

„Pažljivo primajte sliku da ju ne zamastite“ – opomene sve Dinka. Kada su pogledali i vratili sliku sa novim otiscima prstiju, Helena nastavi:

Možete pretpostaviti da slika prikazuje djeda i baku i njihovu unuku, no znate li njihovu povijest? Jesu li ti ljudi sa slike danas živi? Možda.

Godina je 1944. Oskar dolazi u svoj rodni grad iz postrojbe u Zagrebu. Hodajući gradom pored njega stane tenk iz kojeg izlaze njegovi prijatelji i pozivaju ga s njim u jednu „akciju“. Nije bio u njihovoj postrojbi, ali je svejedno otišao jer se osjećao izostavljeno što nije s njima u ratu. Imao je tu čast da vozi tenk. Kada su odmakli iz grada, neprijatelji su ih napali i morali su se braniti izvana. Izlazili su jedan po jedan kroz kišu metaka. Oskar je izišao zadnji i pokupio metak. U palac. I cijeli rodni grad je brujao o tome kako je Oskar ranjen. „Dobro je da nije u guzicu“.

Štefanija je samo čula da je ranjen. Umirala je od neizvjesnosti i straha. Kada ga je vidjela kako drži nogu u zraku i normalno priča i diše, laknulo joj je.

„Ti si stvarno vragu iz torbe ispal. Koji te Bog tjerao da ideš s njima?!“

„Daj Štefica, nemoj sad, vidiš da krvarim“.

„Da, imaš sreće“.

Godine 1951. Štefanija i Oskar su se zaručili i oženili. Uselili su se u stan Štefanijine firme u Zagrebu. Pokušavali su dobiti dijete. Nakon dvije godine uzaludnog pokušavanja, shvatili su da imaju problem. Dobivala je hormonske terapije. Nakon još 7 godina pokušavanja bili su spremni odustati. Petrova je poslala Šteficu u Daruvarske toplice na blatne kupke. Provela je dva mjeseca u zaključanome krilu za udane žene - potencijalne trudnice. U otključanome je bila prava zabava. Prije je bio cijeli kompleks otključan, ali morali su zatvoriti potencijalno trudnički odjel zbog porasta nataliteta vanbračne djece.

Dijelila je sobu sa Zlatom, dijabetičarkom koja je iza noćnog ormarića skrivala konjak, i Temidom, koja je gatala iz kave.

„Jeste čuli vi tu buku sinoć?“ – upita Zlata naginjući se prema vratima da provjeri je li sestra koja im je donijela kavu otišla.

„A kao i svaku noć. Nisam mogla zaspati.“ – prokomentira Mida uzimajući šećera.

„Ostavi malo i nama koju kockicu“. – skoči Zlata.

„Bez brige gospođo Zlata, tražit ćemo još ako će nam trebati.“ – namigne joj Štefanija.

„Danas ćemo saznati koja će od nas prva zanijeti“ – veselo prokomentira Mida naginjući džezvu“.

„Rađe ti otkrij tko je otac djeteta od Agostine prek' puta. Njen muž ili ona bitanga preko. To nas sve više zanima“.

„Nemojte tako Tereza, možda nije…“

„Ma kako nije, Štefica, jeste ju vidjeli kako je pocrvenila kada smo joj išle čestitati? Pa ja bi bila sretna na njenome mjestu, a ona se samo crvenila i kao da je imala knedlu u grlu“.

„Da, vrag pronađe put i kroz zaključana vrata kad hoće“ – doda Mida.

„A šta ćete. Nego, dajte vi meni recite Mida, koliko ću još ovdje biti?“ – kaže Štefanija pružajući šalicu svojoj gatari.

Godine 1961. blato je urodilo plodom i Štefica i Oskar su dobili sina, čija je kćer na slici s njima. No je li to sve bitno maloj da zna? Nije. Ja sam ta mala i kažem vam da nije. Za potrebe ovog druženja sam saznala sve što sam ispričala. Da nije ovog zadatka vjerojatno nikad ne bi ni saznala da mi je djed ranjen u ratu. U palac. Pamtim tu haljinu koju baka nosi na slici. Kupljena je u Maksimirskoj. Pitala sam. Nije neka ekskluziva iz Amerike ili Italije, ali za mene ta haljina ima značenje. U njoj je baka provodila najtoplije ljetne dane. Crno-bijela haljina laganog materijala, ali psihodeličnog uzorka s kopčanjem po sredini. I borosane. I bezgranična ljetna popodneva provedena sa djedom i bakom. Gledanja tv-a, jedenja slatkiša i igranja koliko želiš. Utopija u kojoj se sve tvoje želje ostvaruju. I svi oni jelovnici s puno masti i šećera koje ti roditelji ne dopuštaju. I nisi morao spremati igračke kada si završio s igrom.

Naravno da nije sve uvijek bilo tako lijepo. Pala sam jednoga ljeta tri puta na isto koljeno. I svaki me put djed nosio dok bi mi se krv cjedila niz nogu i smirivao dok sam plakala. Onda bi baka stavljala Gavezovu mast iz tube, gazu i mrežicu oko noge. „Sada izgledam kao da sam bila u ratu.“ – rekla bih dok je baka zatvarala smeđu kožnu kutiju prve pomoći, a djed bi se samo nasmijao. Danas se i ja tome smiješim kada pogledam koljeno. Ne samo zbog toga što sam saznala jednu ratnu zgodu svoga djeda, nego i zato što me podsjeća na te dane sretne dječje bezbrižnosti, kada nisam znala za politiku, gospodarstvo i obrazovanje. Kada mi je najveća briga bila da kiša ne padne baš tad kada sam se htjela igrati vani s drugom djecom. Jedan ožiljak koji u sebi nosi više od tisuću riječi.

Helena završava svoje čitanje. Čuje se samo Dinkina lepeza i šuštanje trave pod koracima jedne djevojke koja prilazi društvu pisaca: „Amo vi svi, znate da je vrime večere! Ma vidi ti…! Odakle moja slika o'de? Gospođo Helena, Vi ste ju uzeli? Jao, što ću s Vama? Idemo svi! Prati ruke i u sobe! Amoo!“

Svi se ustaju i hodaju prema zgradi.

„Joj, hvala Bogu da ste došli, mene ovi gnjave, a baš mi je vruće“ – maše lepezom Dinka.

„De, dobro je“ – odmahuje rukom Dražen.

„Ća ima za večeru?“ – upita Manuela.

„Možda su puževi“ – kaže Zoran razrogačivši oči.

„Opet on možda, možda…“ – mrmlja Manuela.

„A jebote luđaka“ – prokomentira za sebe glavna sestra odjela za pisce i pali cigaretu dok je sunce nad sanatorijem počelo zalaziti.

 

 

 

foto: Zlatko Prkačin

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg