proza

Marina Čović: Poduzeće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Čović (1981., Sarajevo) završila je Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Piše poeziju i kratke priče, a dobitnica je nagrade Ulaznica u kategoriji proze za 2014. godinu.



                       

  PODUZEĆE

 

Središnjica je izračunala da će bruto mjesečni dohodak firme porasti za dvadeset i sedam cijelih pet posto. Dvadeset i sedam cijelih pet posto nije mala stvar. Pogotovo u ovakva doba kad su sve Šume u toj nekakvoj krizi. I veće i jače od naše male, ali srčane Šume.

Uvijek smo se držali zajedno.

Nekako smo se još više stisnuli jedni uz druge kako nas je kupila ta velika firma šta je lagano širila pipke po svim okolnim šumama. Uglavnom, pukla vijest da dolazi netko da nas pouči kako ćemo dalje (eto kao nismo znali do sad), desetak dana prije nego smo ga zaista i vidjeli. Do tad su mu (u toj našoj igri pogađanja) u nekoliko navrata izrasli golemi vampirski očnjaci ili pak anđeoska krila ovisno tko bi ga se spomenuo. Što se može, Kokica- naša tajnica- nije baš od neke velike diskrecije. A potencijalne rupe u informacijama popunila bi njena osebujna mašta. Uglavnom kad je novi Direktor odvagao da je pravi čas da nam najavi tog važnog roll-modela, vodećeg lidera i coacha (volio je riječi iz druge daleke Šume, imao je osjećaj da ga čine većim) na području upravljanja i organizacije svi smo se morali praviti ozbiljni- da Koka ne najebe.

Sutradan, u utorak, započeli smo dvodnevnu sesiju ispiranja mozga. Glava mi je bila dupla kad sam došao kući. Coach je bio zajeban, objasnio nam je kako da razmišljamo, često je poentirao prstom, dizao samo onu jednu obrvu i nedajbože da ste svojim pitanjem pokazali neslaganje s „novim metodama“. Uh! Čuli smo da je Magare najebalo upravo radi toga, Coach je pojasnio Direktoru kakav to damage radi ostatku našeg malog kolektiva i ako on misli da ostanemo tako „kompaktni“, valjalo bi Magare „uputiti“ u benefite ovakvog načina organizacije, dodao je i životnog razmišljanja uopće (kaže se mindset ako niste znali). Sve nam je to Kokica prenijela, ali nije se puno ni trebala truditi, naime novi Direktor nije vjerovao u zidove pa smo od njegova „instaliranja“ na čelo našeg malog kolektiva (da instaliranje je prava riječ, čuli smo i tko ga je tu instalirao, ali to vam ne smijem reć!) bili u prozračnoj prostoriji odijeljeni nekim kartonskim zidovima šta su sezali do pupka- onako za ukras, tako da smo ključne riječi i sami čuli. Zamislite samo jezične konstrukcije- „ostanemo tako kompaktni“, e da je bar Magare znalo tako postaviti pitanje ne bi mu Direktor bio ribao uši čitava dva sata. Izišao je iz njegove kancelarije (da, zaboravio sam vam napomenuti da ona teorija o zidovima nije vrijedila za našeg Direktora- on je imao važnog posla i trebao mu je mir i tišina) sav k'o popišan, objesile mu se one rutave uši još i više. Medo ga je pokušao malo odobrovoljiti (dobar je Medo, veseljak i prijatelj), ali Magare više nije progovaralo.

Idući dan nas je dočekala ta ploča. Ono baš ploča, k'o u školi. I sad, trebalo je upotrijebiti svo ono pusto znanje koje smo stekli u zadnja dva turbulentna dana da počnemo raditi „kako treba“. Direktor je najavio svoj dolazak (inspekciju?) točno u podne. Telefoni su zvonili već od ranog jutra. To je doba godine kad jednostavno imamo najviše posla. S proplanka na drugom kraju Šume tražili su procjenu koliko bi došao novi krtičnjak. Gospođa Krtica je zvala- bila je u velikoj žurbi i sve njoj je to trebalo još jučer. Spominjala je i nekakav bazen (popizdili su svi za tim bazenima od prošle godine, navodno ne možeš više apartman iznajmiti bez njega...). Znači trebalo je izići na teren procijeniti stanje trenutnog krtičnjaka (navodno se urušava, ali nije ženama za vjerovati) zatim napraviti proračune i iscrtati projekt. Poslije je zvao Orao. Širi „preduzeće“ i malo bi da mu „nacrtamo to, ako more odma“ pa da zove radnike da mu to „poziđaju“. Srećom Lija se javila. Dugo je pričala, kimala glavom i slušala s razumijevanjem, ponavljala je Orlove riječi, na niti jedno pitanje nije odgovorila s konkretnim odgovorom, a kad je poklopila rekla nam je: „Sve u redu,“ i nasmijala se kako samo ona zna (svaki put me trnci prođu).

Dobili smo do deset sati još tri narudžbe: projektirati novu kućicu na drvetu za našu priju Vjevericu (s njom se sve možeš dogovoriti, normalan insan), iz Šume preko puta zvali su da bi oni neki mall. Tamo su imali nekog nabrijanog mladog voditelja koji je došao iz daleke Šume, e kad je Sova umal' popizdila usred razgovora s njim, kaže čuli su da: „...smo jeftini, a kvaliteta može proć.“ Sve se nekako mislim šta njoj je diglo tlak- Sova je inače naša „moralna vertikala“, ili u terminologiji one daleke Šume quality gard. Naravno zvala je i Perzijska maca, kao i svake godine u ovo doba, malo bi preuredila, „nekako joj je dosadilo“ (muž joj je na terenu u onoj dalekoj Šumi, nema ga po cijelu godinu, rinta bleso k'o pas).

Sad smo mi to sve trebali podijeliti na manje „radne jedinice“ (tako nas je Coach naučio), to jest tasko-ve, zatim svaki novi posao (projektiranje mall-a, kućice na drvetu... ) predstaviti jednim velikim A4 papirom na toj našoj novoj ploči. I tako smo došli do toga da ploča ima pet redova (jedan za svaki posao) i četiri kolone. Kolone su se zvale: proračun, iscrtavanje, revizija, napravljeno. S pet redova i četiri kolone predstavili smo posao koji radimo (u prosjeku zadnjih petnaest godina). I sad su oni taskovi na koje smo razbili poslove stajali na početku odgovarajućeg reda (tj. pripadajućeg A4 papira), a mi smo ih trebali uzimati i lijepiti svoje ime na njih. Da, imali smo samoljepljive papiriće na kojem smo imali napisana naša imena u desetke primjeraka (da možemo više posla napraviti)- to je Mrav radio cijela tri sata, gledao kome najbolje pristaje koja boja, zatim određivao font, bitno je da se ime dobro vidi na odabranoj podlozi tj. boji, pazeći pritom da boje nisu slične, jer ne bi to bilo dobro znate, ispalo bi da jedna boja ništa ne radi- pa šta bi naš Direktor na to?

Mrav je inače bio poznat po tome da svemu pristupa s jednakom ozbiljnošću i predanošću. Možda se pitate čemu sve to? Dakle Coach, a nisam vam to rekao Coach je bio Zmija (ipak su u pitanju u onoj igri nagađanja bili samo dobri zubi), je rekao da ti naši taskovi moraju letit po ploči, nema zastajkivanja i čekanja u kolonama (sad mi nešto onaj Orao odmah pade na pamet); i naravno ovako je „bolja preglednost“. Kokica je kasnije komentirala kad smo pušili ispred firme da je to sve stvar kontrole. Sad svaka budala koja prođe kraj ploče vidi šta k'o radi. Zec je potegao dim i nervozno odbrusio: „Eto k'o do sad nismo nikako radili. Jeb'la ga ploča!“ Dok se Kornjača složila glavom s njime već smo završili s cigarom i kavom. Sreća, jer je bilo jedanaest i po već, i trebalo je sad počistiti sav onaj nered koji je ostao nakon rezanja pustih papirića i lijepljenja po našoj šarenoj ploči.

Dok smo mi to sve radili naišao je Prasac da nam popravi klimu (Direktor ga poslao, ovi sa Zaštite na radu su fala Bogu brzi na kaznama). Kad je vidio ploču pogledao nas je prezrivo od glave do pete i odroknuo: „Lako ti je tako, zajebavat se na poslu, a ja odi zarađujem kruv u loju lica svog, eee jadna majko!“. Zec se krenuo opravdavati i prepirati, ali nema smisla Prasac je- hm šta reći...Prasac? Uglavnom, Medo se isprsio pokraj njega pa je požurio s tom klimom- sreća jer ne bi bilo dobro da je vidio ono šta je uslijedilo i ovako nas je cijela Šuma sutradan zajebavala da na poslu samo „šaramo po ploči“ i dijelila nam flomastere, post-ite i ine školske materijale...

I već se tad vidjelo kako se tko nosi sa stresom.

E jesam vam spomenuo da smo bili na tečaju i za to? Dobro ne mogu se sad svega odjednom sjetiti, dajte malo olabavite... Uglavnom rezime tečaja je da ne valja kad ste pod stresom, različiti ljudi različito reagiraju na njega- na netu vam ima dosta materijala o tome, ali u svakom slučaju trebate disati. Držao ga je gospodin Udav, vanjski konzultant- sve nam je ispričao o svoja tri udavčića i njihovim „mamama-zmijama“ (upravo je u potrazi za trećom ako ste zainteresirani dam vam broj?). Tako tu smo se bili baš ono fino zbližili. Gdje sam ono stao? Aha- šta je uslijedilo... Dakle inspekcija.

Šta reći! Direktor je bio vidno razočaran.

Kao prvo nije: proračun, iscrtavanje, revizija i napravljeno. Srce ga je odmah tu zaboljelo.

Treba pisati: Calculation, Drawing, Revision i Done. Treba pisati kako treba!

Dalje - ne kaže se posao nego projekt - ako treba i za to će nam organizirati tečaj da nas konačno više i jednom za svagda nauči kako se govori. Pa kako mi mislimo uopće raditi kad nemamo pojma ni šta radimo? Zamislite. Zapravo siguran sam da Mrav nikad ne bi znao da treba napraviti proračun za taj naš veliki mall projekt. Ali sad kad će pisati Calculation, e sad je naš Mrav apsolutno siguran i zna šta treba raditi. Tako je barem Direktor rekao.

Zec je nešto nervozno pocupkivao pa ga je Direktor upitao da jel mu se piša i ima li kakvih problema? Pocrvenio je k'o ris, ali nije „a“ rekao. Takav je on. Poslije smo ga slušali kako izbacuje žuč cijelih sat vremena.

Sova je mudro šutjela cijelo vrijeme i čekala da se Direktor ispuše. Mrav je slušao i pamtio šta sve treba napraviti. Dok je Kornjača na Direktorovo: „Jel jasno?“ potvrdila glavom, on je već odmarširao u svoju čibu (tako smo mu zvali kancelariju).

Kokica je doletjela do naših „kartona“ čim je Direktor nježno zatvorio vrata. Zanimalo ju je šta je bilo. Direktor ne vidi šta se događa na ploči, treba to bolje, preglednije... Magare ju je rado uputilo, no bilo je dovoljno pametno ovaj put da ne izgovori ono šta misli. Zapravo, šta svi misle. Šta treba promijeniti? Nitko nije znao. Ali do sutra su trebali to nešto promijeniti.

„Inače...“

Direktor je bio jasan. 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg