proza

Vedran Volarić: Crna posla

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Vedran Volarić (1988.) objavio je više od trideset priča u digitalnim i tiskanim medijima na hrvatskom i engleskom jeziku. Odabran je među 16 hrvatskih autora za prvo izdanje američkog bloga UnderPass. .



 

CRNA POSLA

 

SADA

 

„Gospodine Crni, prije negoli počnemo napominjem kako se ovaj razgovor snima. Od Vas se očekuje samo istinitost događaja na kojima ste bili prisutni. Dobro razmislite o svojim riječima i nemojte se žuriti. Bilo bi uistinu nezgodno kada bi se određeni događaji pogrešno protumačili. Je li Vam sve jasno što sam Vam sada rekla?“

„Crnome je sve jasno.“

„U redu. Zamolit ću Vas da počnete od početka.“

„Ovako: U početku bijaše tama i Bog reče neka bi svjetlost. I…“

„Ne od tog početka, nego od događaja koji su Vas doveli ovdje.“

„Aha, Crni se ispričava. Mama mu je rekla da ga je rodila 22. svibnja…“

„Gospodine Crni, ne ni tog početka. Samo mi ispričajte kako ste dospjeli ovdje u policijsku postaju.“

„Da, naravno. Crni se još jednom ispričava. Stvarno mu je žao. E, ovako…“

 

PRIJE

I

Početni poslovi

 

S prvim znacima prohladnog jutra, vitki i visoki mladić tamnije puti i kratke kose, polako je ušetao kroz poluotvorena žičana vrata. Nije se osvrnuo prema natpisu kojeg je povjetarac njihao, kao ni prema riječima koje su iskakale s table – RADOVI U TIJEKU, ZABRANJEN PRISTUP NEOVLAŠTENIM OSOBAMA!

            Na zapadnom dijelu gradilišta, građevinari su dovršavali drugi od pet katova objekta koji je za godinu dana morao poslužiti u svrhu udomljavanja onih koji su htjeli (ili morali) živjeti u stambenoj zgradi.

            Nakon što je ušao u ograđeni prostor, mladić je zastao kako bi promatrao što to točno čine muškarci s kacigama na glavama. Lupalo se, zabijalo i vikalo, dok je dizalica mirovala sa strane. Jedan bager podizao je velike komade betona, a baš kada se mladić upitao kamo će spomenuti građevinski materijal biti istovaren, prišao mu je niski i debeljuškasti muškarac s njegovanim brkovima još od srednjoškolskih dana.

            „Ko si sad ti?“ upitao ga je muškarac u sivom odijelu.

            „Nema imena“, rekao je mladić. „Prije ga je imao, a onda se kuća zapalila i dokumenti su izgorjeli. No nikome nije bilo ništa. Mama i tata su bili dobro. Braće i sestre nije bilo. Kada se kuća zapalila, bio je na igralištu. Ali to je još bilo prije. Tada je bio mali.“

            Ovaj je spojio guste obrve pitajući se što je upravo čuo. „Kaj je sad ovo? Jel' se ti to zajebavaš sa mnom? Ha? Samo radnici smiju biti tu, zato briši dok te nisam nogom ritnul u to debelo dupe.“

            „Njegovo dupe nije debelo, nego mršavo. Vaše je debelo.“

            „Kaj si rekel?“ Muškarac mu se približio tako da je mladić mogao osjetiti sugovornikov zadah na svojoj koži. Činilo se kao da će svakog trena stopiti svoju desnicu s mladićevim licem. 

            „Bez uvrede. Samo istina. On bi htio raditi ovdje jer nema više novaca. Sve je potrošio.  Jučer je izbačen iz stana. Nije platio stanarinu. Trebao je biti izbačen za Božić, ali stara žena mu je rekla da može ostati još neko vrijeme. Mislio je da će brzo pronaći posao, no nije uspio. Sada više nema krov nad glavom i treba mu novac da si kupi nešto za jesti. Za piti mu ne treba jer pije vodu iz fontane. Ona je nekad mutna i čudnog okusa, ali uvijek posluži svojoj svrsi.“ 

            „Nek' me grom udari ak' sam skužil o čemu ti blebećeš“, rekao je muškarac.

            „On bi htio raditi ovdje.“ Pokazao je rukom prema zgradi s dvadesetak građevinara.

            „Ko bi htel raditi ovdje?“

            „On“, potom je mladić pokazao rukom prema sebi.

            Tek je tada zbunjeni muškarac počeo povezivati konce u glavi i spajati mladićeve riječi. Vidio je da ovaj nije sav svoj, no znajući kako ionako kasni s radovima, te s isplatama plaća svojim radnicima, došao je do zanimljive ideje – zaposlit će nepoznatog mladića. „Primljen si na posao.“

            „Stvarno?“ Mladić se sav uzbudio, dok mu se osmijeh rastegnuo od uha do uha.

            „Da. Počinješ s radom odmah sad. Tvoj zadatak bude najprije gurati tačke, a ak' se iskažeš, jednog dana budeš stajal i pokraj miješalice.“

            „Sjajno!“ uzviknuo je veselo mladić. „Kada će dobiti plaću?“

            „Ovako“, započeo je muškarac stavivši ruku na njegovo rame. „Svakog tjedna budem ti platil deset kuna, no to nije sve.“

            „Nije?“

            „A, ne, ne… S time da nemaš više stana, možeš spavati na gradilištu. Tak budeš istovremeno bil i noćni čuvar. Kaj veliš na to?“

            „Sjajno.“

            I samo tako, mladić je dobio posao. Šef ga je upoznao s ostalim radnicima, kojima je trebalo nešto dulje da shvate kako ih mladić ne vuče za nos, pretvarajući se da je drugačiji od ostalih. S obzirom da je imao crnu kosu i oči, te je bio tamnije puti, građevinari su ga odlučili prozvati - Crni.

 

 ***

Sati su se pretvorili u dane, a dani u tjedne. Crni je bio uvjeren kako ima dva posla – onaj građevinarski i onaj zaštitarski. Tijekom stanki, radnici su ga naučili nekoliko kartaških igara. Kada bi im nešto trebalo, samo bi dozvali Crnog. Ovaj bi im dotrčao ususret poput vjernog psa -  Crni, idi u dućan po pive!, Crni, daj mi pivu u ruku!, Crni, vrati se u dućan i reci glupom trgovcu da je piva topla. Neka ti besplatno da još jednu ili ćeš ga tužiti Potrošačkom društvu!. Za uzvrat pojedini bi mu radnici davali ostatke svojih sendviča (tvrdi kruh, jeftina salama, bez sira).

            Tijekom noći ponekad ne bi spavao, nego šetao oko gradilišta ili ležao na tlu pokraj ograde gdje je raslo malo zelene trave. U tim trenucima brojao bi zvijezde, no pogubio bi se između sedam i osam, zbog čega bi se prisilo da počne od početka.

            Kada bi god pitao šefa za plaću, ovaj bi se ponavljao poput papagaja: Drugi tjedan, Crni, drugi tjedan. Svaki put uvjerivši ga kako je mislio na onaj tjedan poslije. Međutim, Crni se nije pretjerano žalio, a kada bi pitao ostale građevinare jesu li oni dobili plaće, davali bi mu, po šefovoj naredbi, negativne odgovore.

„Šefe, šefe“, vikao je jednog dana. „Crni bi trebao plaću.“

„Zakej?“ upitao ga je ovaj u prolazu. „Dajemo ti sendviče, a imaš i vode i di spavati.“

„Ali Crnome smrdi odjeća. Treba novu.“

„Ne treba ti nova. Budem ti ja donesel neku svoju staru.“

„Kada?“

„Drugi tjedan.“

 I Crni se odmah razveselio, iako tu odjeću nikada nije vidio.  

Dani bi postajali topliji, a Crni sve umorniji. Znoj bi mu klizio tijelom dok bi činio sve što bi se od njega tražilo – guranje tačaka, nošenje vreća cementa, a jednom je čak bio i pokraj miješalice, što ga je činilo iznimno ponosnim (iako je, doduše, stavio pogrešan broj lopata cementa, pa se taj njegov trud nije računao).

Proljeće je bilo u punom tijeku kada se jednog dana Crni vraćao iz dućana sa sandukom piva kako bi se radnici osvježili. Načuo je njihov razgovor tijekom kojeg su ga ismijavali da je glup i kako su svi oni dobili plaće, a on još čeka svojih prvih deset kuna. Kada su shvatili da ih je čuo, Crni im je bez riječi predao sanduk, a zatim otišao. Oni su mu vikali neka se vrati jer su se samo šalili, te kako će mu čak dati malo pive, ali on ih više nije slušao.

Kada je toga dana šef došao nadgledati radove, Crni mu se obratio: „Šefe, Crni više ne može. Mora dobiti plaću.“

Ovaj je ponovno pokušao s odgovorom koji mu je davao posljednjih mjeseci, no po prvi puta Crni nije popuštao. „Evo, evo, evo…“ rekao je na kraju šef i iz novčanika izvadio dvadeset kuna. „Zadovoljan? Trebal sam ti dati deset, a dajem ti čak dvadeset. To je odmah za unaprijed.“

Crni je prihvatio novac i ostao na gradištu sve dok zgrada nije bila dovršena iz vana. Tada mu je šef rekao da njegova ekipa odlazi na drugo gradilište, no Crni više nije mogao fizički nastaviti tim tempom, zbog čega je odlučio prekinuti suradnju. S obzirom da je onih dvadeset kuna potrošio, šef mu je na oproštaju dao još deset, rekavši neka bude sretan jer mu je na kraju umjesto deset dao čak trideset kuna.

 

II

Putovanje

 

Na gradilište su došli novi ljudi, oni zaduženi za unutrašnje uređenje, tako da je Crni izgubio prostor za spavanje. Noći su bile tople, pa je preživio spavajući u Gradskom parku, a kada je tri dana bez prestanka padala kiša, Crni se preselio na Autobusni kolodvor. 

Dok je dane provodio u glavnoj čekaonici, načuo je od putnika kako se u Zagrebu dijeli četiri tisuća kuna na književnom natječaju Kritične mase i kafića Sedmice. Iako nije imao napisanu priču, vidjevši priliku za novom zaradom, Crni je ušao u prvi autobus prema spomenutoj lokaciji.

„Crni ide u Zagreb“, rekao je vozaču koji je čekao da se ukrcaju svi putnici.

„Karta“, rekao je vozač.

Crni je iz džepa izvadio jednu od igračkih karata koje su mu poklonili građevinari.  

„Ne tu kartu, budalo.“ Vozač je bio nezadovoljan. „Kartu za autobus.“

„Crni ne razumije.“

Ovaj ga je odmjerio od glave do pete. „Ti si neki beskućnik?“ Malo je razmislio. „Imaš sreće da sam danas dobre volje jer sam postao po treći puta otac.“ Potom se nasmiješio. „Kada dođem u Zagreb, dat ću ti jednu torbu, a ti ćeš je odnijeti jednom gospodinu, može?“

„Crni kaže da može.“

I samo tako, Crni je postao jedan od putnika za Zagreb. Putovanje je trajalo dulje nego je očekivao. Sjedio je sam na kraju autobusa, točno iznad kotača zbog čega mu se želudac konstanto okretao. Kada su stali na odmaralištu, Crni je povraćao.

Tijekom nastavka puta, Crni je sjeo pokraj starije žene koja je začepila nos dok joj se obraćao. „Crni je imao mamu i tatu, ali više nema“, rekao je. „Kada je izgorjela kuća, mama, tata i Crni su živjeli u stanu. A onda je jednog lijepog dana tata rekao da ide po kruh i više se nije vratio. Crni ne zna gdje se ovaj tako dugo zadržao. Nakon nekog vremena, kada više nije bilo baš lijepo vrijeme, mama je rekla da ide na kavu. Ali ni ona se više nije vratila. Crni ih je dugo čekao. Jednog drugog dana kada je padao snijeg, došla je starica i rekla Crnome da plati stanarinu. No Crni nije imao novaca. Bio je u stanu još neko vrijeme, a kada je izbačen, zaposlio se na građevini. Tamo je spavao. Istovremeno, bio je i zaštitar. Crnome nije jasno treba li platiti starijoj ženi stanarinu koju nije platio ili se to više ne računa jer ne živi u onom stanu. Što vi mislite?“

Međutim, u međuvremenu žena kojoj se obraćao, stavila je slušalice na uši sakrivši nos ispod majice.

 

III

Završni poslovi

 

Nakon što je autobus došao na zadanu destinaciju, putnici su se razišli, a Crni izmijenio nekoliko pogleda s vozačem. Ovaj mu je polako prišao, držeći crnu torbu u lijevoj ruci. „Ostani pokaj mene. Malo smo uranili. Za dvadesetak minuta doći će crni auto. Ti ćeš mu prići i predati ovu torbu, a za uzvrat ćeš dobiti crnu kuvertu.“

            „Što će Crnome crna kuverta?“

            „Tu ćeš kuvertu predati meni, budalo. Kuverta je za mene, a ne za tebe. Ti si već svoj dio dobio s besplatnom vožnjom.“

            „Crni ne razumije. Zašto sami ne predate torbu i uzmete kuvertu?“

            „Jer je ovo opasan svijet. Nikad ne znaš s kime posluješ. Možda je kakva prevara. Kada je moj poznanik obavljao istu takvu zamjenu, umjesto poslovnih ljudi, dočekala su ga dvojica policajaca u civilu. Kada sam to čuo, više ne radim osobno zamjene. Mislio sam da ću danas imati problem s pronalaskom nekoga tko će mi pomoći, ali srećom ti si se pojavio iz vedra neba.“ Još ga je jednom odmjerio. „Nema šanse da glumiš budalu. Ti si zbilja prava budala, jel tako?“

            Crni nije ništa rekao, iako mu nije bilo drago kada su ga drugi nazivali budalom. Znao je kako ta riječ označuje nešto loše. Dok su čekali, ugledao je štand na kojem je stariji muškarac prodavao breskve.

            „Sedam kuna“, rekao mu je trgovac.

            „Crni misli da je to mnogo kuna za jednu breskvu.“

            „A kolko imaš kod sebe?“

            „Deset.“

            „E, onda ćemo ovak'“, započeo je trgovac i uzeo jedinu mladićevu novčanicu. „Ti daš meni deset, a ja tebi vratim pet, pa ti meni daš tih pet, a ja tebi dam dvije, pa sad ti meni vratiš dvije, a ja ti dam pet, i onda ti meni daš pet, a ja tebi tri, pa ti meni tri, a ja tebi dvije i na kraju ti daš meni jednu, a ja tebi breskvu.“ Zastao je. „I evo šta kažeš? Na kraju si dobil breskvu i još sam ti dal jednu kunu.“

            Crni je u glavi vrtio priču s davanjem i vraćanjem novaca, no prije nego se snašao, prišao mu je vozač autobusa i povukao ga prema sebi. „Došli su, mali. Sad samo budi brz. Evo ti torba. Jesi upamtio što moraš raditi?“

            „Crni se sjeća.“ Potom je polako krenuo prema crnom autu parkiranom na drugom kraju ceste.

            „Čekaj, ne možeš s tom breskvom pred poslovne ljude.“ Vozač mu je uzeo breskvu i bacio je sa strane. Prije negoli se ovaj požalio, gurnuo ga je prema naprijed, te se sakrio iza stupa kako ga ljudi u autu ne bi uočili.

            Crni je bio nezadovoljan gubitkom breskve, a kada je prišao vozilu, suvozač mu je spustio prozor. „Dobar dan. Crni daje ovu torbu. Vi njemu sad morate dati crnu kuvertu.“

            Dvojica ćelavih muškaraca u vozilu su izmijenili poglede, a kada su se uvjerili da je unutrašnjost torbe puna heroina, naglo su izletjeli van, bacili Crnog na tlo, te mu stavili lisice oko ruka i odveli ga u policijsku postaju.

 

SADA

 

„Dakle, gospodine Crni, želite mi reći da nemate dokumente o svom postojanju, da niste platili stanarinu, da ste spavali na gradilištu na kojem je zabranjen pristup neovlaštenim osobama, da ste bez dozvole obnašali dvije funkcije, da ste odlazili u trgovinu po pive prijeteći trgovcima kako ćete ih tužiti ako vam ne daju besplatne hladne pive jer one koje ste kupili navodno nisu bile dovoljno hladne, da ste pokušali podmititi vozača autobusa s igračkom kartom te da ste kupili breskvu kod trgovac na štandu bez da vam je izdao račun?“

„To je sve točno.“

„I na kraju ste s torbom droge prišli policajcima misleći kako su oni dileri?“

„Crni nije mislio da su dileri nego poslovni ljudi. Tako mu je vozača autobusa rekao.“

„Zbilja? A kako se zove taj mistični vozač autobusa?“

„Crni ga nije pitao za ime.“

„A kako ste zove taj mistični šef na gradilištu?“

„Crni ni njega nije pitao za ime.“

 

***

Članak iz Jutarnje kronike, šest mjeseci kasnije

PRAVEDNO KAŽNJEN

 

ZAGREB – zbog posjedovanja droge te pokušaja trgovanjem istim, neidentificirani muškarac optužen je na tri godine bezuvjetnog zatvora. Isto tako, doznaje se kako je prekršio niz zakona, zbog čega je dužan platiti kaznu u iznosu od 4 000 kuna.   

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg