proza

Antonio Timko: We're in Kalambur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Antonio Timko rođen je u Zagrebu 1988. godine. Apsolvent je polonistike i fonetike.



 

*

Kasnim na posao.

Čekam drugi tramvaj i spazim te na stanici jer preglasno komentiraš. Nešto glasno dobaciš i ulazimo na ista vrata. Nastavljaš u preglasnom tonu i upitaš me što čitam, taman nakon što pomislim da bi mogla. Odgovorim kao što sam i zamislio na što daješ vjerojatno već pripremljenu repliku koja bi savršeno pristajala uz bilo koji odgovor, na koju nisam računao. Pristojno se osmjehnem i pomislim kako je to posljedica iskustva i godina između nas. Okreneš se a ja se vraćam knjizi iako više ne razmišljam o njoj nego o tvojoj zainteresiranosti njome. Par minuta se nasumično pogledavamo, ti knjigu pa mene, ja glumim da provjeravam na kojoj smo stanici. Oslobađa se mjesto i sjedaš preko puta mene. Igra se nastavlja, roza slova na žutoj pozadini. I otvorena knjiga u koju upisujemo naše poglede. I dalje se pravim da čitam, iako mi treba nekoliko stanica da okrenem list jer sam prespor. Zastanem na svakoj točci, svakom slovu dodjeljujem tvoj lik i zamišljam kako izgovaraš riječi zajedno sa mnom. Čitaš mi s usana i strpljivo oblikuješ svaku riječ, repliciraš svaki zarez i s veseljem očekuješ sljedeću stranicu. Znaš bolje od mene što sam pročitao, jer čitaš s razumijevanjem. Ja samo razmišljam o tebi kako razmišljaš o meni i nadam se da je ta slika vjerna replika pravoga mene, stoga namještam naočale da ne odmaraju ukoso na mom nosu i prođem prstima kroz kosu. Onako usput. Vjerojatno više razmišljaš o knjizi nego o meni, ali to nije bitno jer mi više nismo odvojeni subjekti u tramvaju. Stopili smo se i uživamo dok nas pokreće i spaja tvoja mašta. Knjiga je postala produženi dio mene i ujedno jedina veza s tobom. Pomislim kako bih mogao ovako satima, a da zapravo ne pročitam ni slova. Neprestano igramo ovu malu igru i okrećem stranicu kad pretpostavim da smo ju oboje pročitali, iako ti malo brže čitaš od mene. Uzeo sam to u obzir. Ne brini. Vjerojatno bi mi mogla biti majka. Zabavlja me razlika u godinama i način na koji me pokrećeš. Zaboravio sam mobitel i to me čini nervoznim jer nemam razloga prekinuti ovu sponu između nas. Još samo dvije stanice i izlazim. Što će se dogoditi nakon toga? Pritisnuti ću tipku prerano, što je potpuno netipično za mene, kako bih ti dao vremena da odlučiš. Odbrojavam sekunde, okrećem stranicu i oprezno stavljam marker, da zapamtim broj stranice koju nismo pročitali. Polako se približavam, uvježbanim pokretom stavljam knjigu u ruksak i njišem se u ritmu tramvaja. Još samo par sekundi i vrata će se otvoriti. Tipka treperi poput mene. Zakoračio sam i izlazim iz tramvaja. Ne krećem u uobičajenom smjeru. Zapravo samo stojim, čekam da tramvaj krene dalje. Sada je na tebi red. Zamišljam kako izlaziš iz tramvaja i krećeš prema meni, iako ne znam kako se priča nastavlja. Pričekam još sekundu i odbijam pogledati ulijevo. Sada je na tebi red.

 

Lišće.

Ubrzan i na trenutke kaotičan ritam bio je sastavni dio ovog mladića. Vječito rastrgan između obaveza koje je zaista imao i onih koje je negdje u prikrajku sanjao. Otkada pamti studeni, ovako sunčanog dana nije bilo te ga je iskoristio za ugodnu vožnju biciklom. Na povratku kući, rutinskim odlaganjem ključeva pogledao je kroz prozor, što nije bilo toliko neobično koliko bi isticanje te radnje dalo naslutiti. Zagledavši se u jesenske boje lišća koje je polagano plesalo na suncu u silaznoj putanji, pogled mu je zastao na starčiću koji je pretrpan vrećicama sjeo na klupu da odmori. Klupu na koju je on toliko puta sjeo kao dječak, klupu na kojoj je provodio vrijeme s prijateljima i izmjenjivao djetinjaste priče i maštarije, klupu koja je služila kao gol ili pik za vrijeme igre, klupu na kojoj je provjeravao stanje uvijek krvavih koljena i predviđao reakcije roditelja kada se napokon vrati kući, klupu na kojoj bi sada eventualno zastao nakon izlaska, klupu na kojoj i dalje sjedi starac i spremno bi žrtvovao koreografiju lišća za saznanje o čemu razmišlja. Misli su mu obojane lišćem, sjetne i duboke, zamišlja kako starac uživa u istom plesu, polako zatvara oči i uživa u toplini sunca i veseloj buci razigrane djece na škripavim ljuljačkama. Zamišlja nasmijana lica svojih unuka i izmišlja kolač koji će im napraviti od kupljenih namirnica dok miris cimeta i naranče ispunjava kuhinju u njegovim mislima. Uto ga nešto prene i na trenutak zaboravi na starčića na klupici, starčića koji je s druge strane prozora i zamišljen sjedi na klupi. Starčića koji je par trenutaka ranije po stoti put proklinjao prenatrpan i brižno sastavljen popis namirnica koji je povijao njegova vremešna leđa te je usred svoje nemoći spazio klupu na kojoj nije bilo svakodnevnih bučnih nametnika te je malo zastao kako bi se uvjerio da nije umislio ovu drvenu oazu. Otpustivši teret sa svojih ramena sklopi oči kako bi pokušao izolirati nesnosnu buku i dosadnu radost škripavih ljuljački. Tako gunđajući primijeti kako u ulici preko puta pored prozora stoji neki mladić i gleda u njegovom smjeru te pomisli što je zadržalo pozornost tog mladića u tako nezanimljivom prizoru. Pokušavajući otkriti uzrok mladićevog fokusa, spazi ples lišća i potpuno ga očara. Prisjeti se kako je kao dječak uvijek lovio lišće i bacao se u brižno sastavljene hrpice lišća bez razmišljanja o prljavim koljenima. Uvijek je volio sposobnost lista da obuhvati razne boje te ih je često koristio kao platno za svoje pothvate. Sakupljao ih je raznih veličina, oblika i boja, opsjednut svim nijansama navedenih parametara. Marljivo ih je zapisivao i pokušavao naći brojčanu reprezentaciju njegove opsesije. Mislio je da brojke mogu spasiti svijet. Ne svijet svijet. Glasan i uređen po pravilima nesigurnih školaraca. Svoj malen i lijepo uređen svijet. Logičan i bez prašine. Gdje je  svaki pokret odmjeren i smislen. Točno je poznat broj koraka do kuhinje, sekunde potrebne da jaje bude dovoljno kuhano, u kojem trenutku će reklame prekinuti film, koliko se ubrzaju grupirane kapljice kiše na prozoru i koliko je teže mokro lišće od suhog. I najvažnije, je li razlika između navedenog statistički značajna. Brojke su opteretile i njegove vrećice, jer je sve kupovao u paru, podjednako opsjednut akcijama i brojem dva. Binarne stranputice su ga i dovele do ovog parka, ove klupice i konačno do ovog mladića. Mladića na kojeg je potpuno zaboravio opčinjen lišćem. Lišćem koje odavno nije bilo na tom mjestu. Nitko više ni ne pamti kada su stabla prestala rasti. Ogoljena i nijema, često su poprimala oblik strahova uz rub ceste ili u parkovima. Postali su tihi podsjetnici na dan kada je sve započelo. A ipak, u ovom trenutku, lišće je odisalo besprijekornom lakoćom i savršenim osjećajem za ritam. Iako ga odavno nema, svejedno to zamišljamo, on i ja, ni ne znajući jedan za drugoga.

 

Krećem na put.

Mašem.

Nervoza zbog odlaska me obuzima te prestajem mahati, razvlačim smiješak i nadam se da je izgledao uvjerljivo.

Dok avion polijeće mislim samo na Mladena. Da nije njegove ljubavi prema meni nedokučivim spravama za izravan udarac u želudac i šokiranje mog uvijek nespremnog vestibularnog osjetila teže bi mi palo polijetanje. Osjećam kao da ni minuta nije prošla otkada je rekao p * * * *, magičnu riječ koja je znala zatomiti sve moje instinkte i predati me nekom izazovu koji ne bi petogodišnjaka fascinirao.

Nakon brojnih presjedanja i nervoznog iščekivanja, napokon dolazim na odredište. Sve što pamtim od prvih dana (uz male varijacije) stane u par savjesno zapisanih stavki na kraju dana.

8,80zł za gradski prijevoz, 33,30zł za ručak, 6zł za piće, 3zł bilet tramwajowy, 18zł ostalo.

Tražim kafić u kojem ću redovno ispijati kave, tražim nove restorane, knjižare, antikvarijate koji će smrditi na vlagu i stare knjige, parkove u kojima mogu na miru zapisivati ove riječi, rute koje ću često posjećivati, kazališta u koja redovito neću odlaziti, zgrade kojima ću se diviti.

Nazvali su me iz Kręte, dobio sam sobicu od desetak kvadrata u ciganskoj četvrti samo par minuta pješice od centra. Vremenom otkrivam kako je taj kvart umjetnička kolonija. Svaka ulica krije malu radnju posvećenu keramici, sitotisku, rukotvorinama, dizajnu, savršenoj kavi ili piercingu.

Bio sam na buvljaku jutros uvjeren kako ću tako najbolje doživjeti duh grada i njegove nijanse. Usred svog tog organiziranog kaosa i naizmjeničnih povika na lošem poljskom jeziku s ciljem prodaje tragično neukusnih i estetski neshvatljivih fijaska, na nekom džepnom radiju svirala je Dance me to the end of love, čime si je značajno povećao šanse za prodaju. Pored svih zanimljivih pinova i knjiga, starih poljskih šlagera i zlatnih lampi, cilindara i veprove glave, Sophie je kupila šaku čavala. Nakon uspješne kupovine išli smo na kavu i poredali se kao gušteri na trenutno nefunkcionalnu fontanu pored grandioznog Kazališta lutaka, nimalo nalik na naše. Prelijep nedjeljni dan u kojem sam otkrio da ne znam peći krumpire.

Idućih par dana obilježila je katastrofalna procjena vremena s moje strane i nimalo ugodne šetnje uz Odru. I to je dio ovog iskustva, pomislih.

Obaveze polako upisuju istu rutu na đon mojih cipela, komadić po komadić, upisujem W r o c ł a w u svoje stvari i svijest. Polako osvajam grad, zapisujem ga u svoje biće, bilježim pukotine i brojim zalaske uz rijeku. Početak jednog prelijepog prijateljstva ispunjenog stranputicama.

Ujutro je u tramvaju uvijek gužva i polako se osjećam kao dio te još napola pospane i trome gomile beskompromisno odvojene od svojih sanjarenja i fantomske topline. Pored mene često sjedne neki starčić te mi pravi društvo na brojnim stanicama koje bezuspješno pokušavam zapamtiti. Vozeći se jutarnjim tramvajem volim smišljati kratke filmove ukoliko svemirski zakoni ipoda odluče tako. Uvijek su minimalistički i prikazuju neposredne trenutke. Detalje neovisne o naciji ili gradu. Fokusirani na dijelove tijela, uhvaćen pogled u prolazu, premještanje s noge na nogu, gubitak ravnoteže u zavoju, kimanje glavom i slične kurtoazije, odvagivanje i selekcija "najboljeg mjesta" u tramvaju. Detalji tako jednostavni i svakodnevni da nemaju nikakvo značenje, a opet tako svojsteni i specifični. Ovdje izlazim.

We're in Kalambur.

Rečenica koja opisuje većinu vremena provedenog u Wrocławu. Svaki izlazak bi počeo ili završio s Kalamburom. Brojna nova lica, kratkotrajna poznanstva, nasumični balkanski tulumi ili jednostavno gomilanje praznih čaša na stolu uz prepiranje umiru li stvarno mornari dok palimo cigarete na svijeće koje su polako dogorijevale.

Dok mamuran pješačim prema starom židovskom groblju na drugom kraju grada shvaćam koliko volim prolaziti istim putem. U trenutku u kojem mi određena ruta dosadi imam lažan osjećaj da poznajem mjesto, ali to je ujedno i vrijeme da nađem novu rutu. Poticaj da stalno otkrivam nova lica grada. Na povratku kući grupa pijanih momaka na trgu pjeva Gold od Spandau Balleta. Savršen kraj dana, hvala ti Wrocławe.

Soir de fête.

Bliži se kraj mom boravku. Preselio sam se.

Nisam mogao ni naslutiti da će život kod Sophie biti toliko drugačiji. Stara kuća na kraju grada pored klinike za odvikavanje ne zvuči kao dobitna kombinacija, ali s druge strane ne može ni razočarati. Put do grada popločan je neizmjerno lijepim tramvajskim stanicama usred parka i ulicom ispunjenom stablima koja niti tren nisu htjela provesti sama, te se svako drvo u potpunosti savinulo prema susjednome tvoreći tako neprobojan hlad i predivno prijateljstvo koje je s godinama poprimilo isprepleten odnos. Riječi iz mojih prstiju ne mogu ni približno dočarati tu neraskidivu vezu, tako prirodnu i jednostavnu.

Dok se vozim tramvajem sklapam oči kako bih prizvao ljepotu tog prizora iako već odavno nisam tamo. Jutro je predivno, ali ne zamišljam kratke filmiće, detalji mi nisu toliko bitni u ovom gradu. Sunce je prelijepo i moram zakloniti pogled kako bih mogao prepoznati gdje sam. Prije par mjeseci zapisao bih kako je jutro okupano suncem ublažavalo nemilosrdan vjetar dok prelazim most prema Sveučilištu. Međutim, ovdje nema mosta kojeg bih mogao preći, nema ni želje za ostavljanjem tragova.

 4,99kn za pecivo u pekari pored stanice, 12kn za kavu ispijenu na brzinu, 20kn za usputni ručak i želja za jednosmjernom kartom.

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg